Donošenje hrane na grobove

            Danas ćemo nešto reći o jednom pravoslavnom običaju, po kojemu su pravoslavni vrlo prepoznatljivi među nepravoslavnima. Običaj je to koji i uvelike zbunjuje nepravoslavne. Radi se o donošenju hrane na grobove pokojnika, blagovanju te hrane na grobovima i ostavljanju hrane na grobovima. Mnogi ljudi koji prvi puta čuju za to, ili taj običaj ironično prokomentiraju („što će mrtvacima jelo“) ili se sablazne („tko je vidio jesti na grobu“). Na raznim mjestima možemo pročitati kako su takvi običaji poganskog porijekla, tj. kako Pravoslavna Crkva obdržava ostatke poganskog kulta mrtvih. Što dakle reći o ovome?

            Prvo ćemo istaknuti kako u izvornoj pravoslavnoj tradiciji vjernici zaista donose hranu na grobove, a ne cvijeće i cvjetne vijence. Vijenci od cvijeća na grobove pokojnika nisu se donosili ni kod starozavjetnih Židova, ni kod ranih kršćana, te ne spadaju u pravoslavnu tradiciju ni danas. Taj običaj je poganskog porijekla, on potječe od starih Grka i Rimljana, koji su vijencima od cvijeća ukrašavali svoje pokojnike i njihove grobove. Kod njih su postojali i posebni dani, koji su se zbog tih vijenaca nazivali „danima ruža“ (dies rosarum). Poznati kršćanski apologet II. st., Minuncije Feliks, tim povodom kaže: „Blaženi pokojnici nemaju potrebe za cvijećem, a nesretni mu se neće obradovati.“ Ako pravoslavni donose vijence na grobove, to je plod utjecaja rimokatoličke tradicije i zapadne popularne kulture, te predstavlja raskorak s pravoslavnom tradicijom. Dakle, autentično kršćanski običaj je hrana na grobu, a ne cvijeće.

            Što se tiče donošenja hrane na grob pokojnika, da bismo ispravno razumjeli taj autentični kršćanski običaj, moramo u njemu razlikovati tri razine:

1.)    Hrana na grobu kao dio službenog obreda, rituala, liturgijskog čina Pravoslavne Crkve;

2.)    Hrana na grobu kao pobožni i legitimni kršćanski narodni običaj pojedinog naroda;

3.)    Kriva vjerovanja, praznovjerja i pretjerivanja u točkama 1.) i naročito 2.)

Donošenje hrane na grob pokojnika je dio službenog liturgijskog obreda Pravoslavne Crkve, utvrđenog od davnina i teološki je jako dobro obrazloženo. Ona se donosi na dan sahrane, zatim na spomene i parastose (3., 9. i 40. dan po smrti, zatim na polugodišnjicu i godišnjicu smrti), te na velike godišnje zadušnice (zadušne subote; odgovaraju rimokatoličkom Dušnom danu). Ne donosi se bilo što, već samo: koljivo (kuhana zaslađena pšenica), vino, te pogača i med. Grob i koljivo se prelijeva vinom. Ako je parastos u crkvi, donosi se to u crkvu. Svrha ove hrane je da bude molitveni podsjetnik i vidljivi simbol vjere u uskrsnuće. Žito je biblijski simbol uskrsnuća (Iv 12, 24; 1 Kor 15, 36). Med u pšenici označava slatkoću budućeg vječnog života. Kruh je simbol Euharistije, a vino podsjetnik na Krv Kristovu po kojoj smo otkupljeni. Sam čin uzimanja te hrane na grobu, kao i njenog stavljanja na grob u simboličnoj količini, ustvari predstavlja živi izraz vjere u uskrsnuće. Kada čitamo evanđeoske izvještaje o uskrslom Isusu, vidimo da su njegova ukazanja uvijek vezana uz uzimanje hrane (jedenje ribe pred apostolima, doručak s apostolima uz jezero). To nije slučajno; Krist upravo kroz uzimanje fizičke hrane nagoviješta obnovu stvarnog fizičkog tijela i na taj način, pobjedu nad smrću, ne samo kroz zagrobni život, već i kroz stvarno fizičko uskrsnuće. Donoseći na grob prehrambene namirnice koje su simboli uskrsnuća, blagoslivljajući ih molitvom, obredno ih uzimajući i stavljajući na grob, pravoslavni kršćanin posvješćuje stvarnost uskrsnuća, komemorira Isusovo uskrsnuće i molitveno priziva onaj Dan, kada će zajedno sa svojim pokojnicima u Carstvu Božjemu ponovno zagristi u hranu, kao i Krist nekoć pred apostolima. Hrana je tu samo vanjska manifestacija molitve i navještaja, baš kao što se u Crkvi, i istočnoj i zapadnoj, oduvijek koriste materijalni znakovi kod sakramenata i blagoslovina.

Ovo je dakle prva, službena, obredna razina donošenja hrane na grobove. Iz nje se kod nekih naroda, naročito kod Srba, razvio običaj donošenja drugih vrsta hrane i pića na grobove ili u crkve, te blagovanja i druženja na spomen pokojnog. Ovaj običaj također nije poganski, već predstavlja daljnji razvitak onog temeljnog blagovanja koje smo opisali, u spomen na uskrsnuće. Osim toga, on ima karitativnu dimenziju. Naime, u Pravoslavnoj Crkvi (kao i u katoličkoj) se, osim molitve i Euharistije za pokojne, prakticira i davanje milostinje za njih, za pokoj njihove duše. Zato se kod pobožnog naroda počelo u spomen na pokojne, na dan njihovih zadušnica, priređivati obroke, dijeliti hranu, častiti rođake, susjede i siromašne. Određene količine te hrane, ostavljene na grobovima, uzimali bi siromašni, prosjaci itd. S tim ciljem je ta hrana i bila ostavljana na grobovima, a ne zato jer je netko mislio da će pokojnik jesti. Nama, ljudima modernog doba, ovaj običaj može biti čudan. No, treba se prisjetiti da su ovi običaji nastali u doba kada je vladalo siromaštvo, u srednjem vijeku kada nije bilo socijalne države, ni pučkih kuhinja, ni prihvatilišta za beskućnike, ni humanitarnih organizacija. Novca nije bilo, nego su ljudi trampili, trošili ili darivali ono što su kod kuće proizveli. Ljudi su pomagali kako su znali, i snalazili se za hranu kako su umjeli. Tako je i pobožni pravoslavni puk na Balkanu, u produžetku molitvenog uskrsnog simboličkog blagovanja na grobu, priređivao dodatne obroke i posluživanja na grobovima, crkvama i po kućama, kao milostinju za duše svojih pokojnih.

Naravno, kao i u svemu u životu, tako se i u ovim obredima i običajima kroz vrijeme stvorilo puno zastranjenja. Mnogi ljudi su kroz stoljeća počeli ove obrede i običaje shvaćati krivo, unositi u njih mnogo praznovjernih elemenata, te pretjerivati. Tu dolazimo do treće razine, u kojoj ljudi, često bez ikakve molitve, prakticiraju prejedanje, opijanje i nedolično ponašanje u ovim običajima na grobljima; događa se i da pale cigarete na grobovima, što je teški grijeh (SPC je izričito zabranila pušenje na svetim mjestima). Kod mnogih nedostaje bilo kakva svijest o izvornom uskrsnom i karitativnom karakteru ovih običaja.

Pravoslavna Crkva je uvijek govorila protiv tih zastranjenja, na svim razinama, te ne prestaje i danas opominjati ljude da održavaju pravu mjeru i izvorni karakter tih običaja. Ono što je za nas važno, jest to, da se radi o autentičnim kršćanskim obredima i običajima, koji izriču duboke kršćanske istine uskrsnuća, molitve za umrle i ljubavi prema bližnjima. Nema tu nikakvog poganstva, ni poganskih upliva; važno je samo to da čovjek kod prakticiranja tih obreda i običaja zadrži umjerenost, kršćansko vladanje i ispravnu nakanu i svijest o karakteru tih običaja.

Zagrebačke zadušnice

            Stara je tradicija u kršćanstvu, štoviše i nauk vjere, kako je potrebno moliti za mrtve. Po univerzalnom kršćanskom učenju, čovjek ima besmrtnu dušu, koja nadživljava njegovo tijelo, i kojoj se može pomoći u zagrobnom životu: Euharistijom, molitvama, dobrim djelima..

            Rimokatolička Crkva ima jedan dan u godini koji je posebno posvećen molitvi za mrtve. To je Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan. On je uvijek fiksnog datuma, 02.11. Pravoslavna Crkva nema ovakvog Dušnog dana, već više tzv. zadušnica – zadušnih subota. Zadušnice su, dakle, dani u Pravoslavnoj Crkvi posebno posvećeni molitvi za pokojne. Služe se sv. Liturgije za njih, zatim se vrše parastosi – posebne pjevane i kađene molitve za pokojne, koje se sastoje od niza crkvenih pjesama, himni i psalama. Uz parastos se blagoslivlja koljivo – posebno skuhano i pripremljeno žito, koje vjernici blaguju na groblju. To uzimanje hrane na groblju posvješćuje im realnost tjelesnog uskrsnuća – sjetimo se kako je Krist pred apostolima nakon uskrsnuća prvo uzeo hranu..

            Zadušnice su uvijek subotom. Subota je, naime, posebno posvećena molitvi za umrle. Razlog tome je činjenica Kristove smrti, odnosno, Njegovog prebivanja tijelom u grobu, te silaska Njegove duše u pakao i razaranja pakla, što se dogodilo upravo u subotu. Zato se kod Grka i zovu Ψυχοσάββατο, dušne ili zadušne subote.

            U Pravoslavnoj Crkvi, većina ovih zadušnih subota je u Velikom postu (korizma), i to druga, treća i četvrta subota u Velikom postu. Zatim su u subotu prije mesoposne nedjelje (nedjelja prije početka Velikog posta, spominju se već u 9.st.), pred Duhove, zatim miholjske (pred blagdan sv. Kirijaka Otšelnika 29.09.) i mitrovske (subota pred blagdan sv. Dimitrija 26.10.).

            U Zagrebu su prošle subote održane već tradicionalno na groblju Mirogoj. Prilika je to da se kaže nešto i o prisutnosti pravoslavlja na dotičnome mjestu. Naime, pravoslavna zajednica u Zagrebu postoji već stoljećima, a na ovome groblju se ukapa već od njegova početka, tj., postojao je izvorno pravoslavni dio groblja, i još se danas u tom dijelu arkada mogu vidjeti brojni spomenici i nadgrobne ploče (neki od njih i vrlo monumentalni) negdašnjih uglednih zagrebačkih pravoslavaca. Treba također istaknuti da ova zajednica nije bila jednonacionalno srpska, već je oduvijek bila višenacionalna, s velikim postotkom Rusa i Grka. 

            Na groblju postoje dvije pravoslavne kapele. Prva, sv. Petra i Pavla, je sagrađena 1891., po nacrtu glasovitog Hermana Bollea u slobodnoj interpretaciji neobizantskog stila.

            Ikonostas je istog stila i izgleda kao i onaj u grkokatoličkoj crkvi sv. Ćirila i Metoda na zagrebačkom Gornjem gradu.

           

              Vjernici tradicionalno pale svijeće, koje simboliziraju uskrsnu svjetlost Kristovu koju mole za umrle; ali također, izgaranje svijeće simbolizira našu molitvu, žrtvu koja izgara i uzdiže se pred Bogom.

            Ruski emigranti 1928. podižu svoju kapelu posvećenu Uskrsnuću Kristovom.

          Spomen na članove ruske zajednice u Zagrebu.

Spomen na danas svetu i kanoniziranu, rusku carsku obitelj pobijenu od komunista.

U ruskoj kapeli se čuva i velika svetinja – relikvija (komadić stihara, liturgijske haljine, odgovara rimokatoličkoj albi), velikog ruskog sveca, sv. Ivana Kronštatskog. 

Nakon službi u ovim dvjema kapelama, posjećuju se grobovi zaslužnijih vjernika, a nakon toga se služba vrši pred spomenikom kozaračkoj djeci.

Vječnaja pamjat!