Pravoslavna ispovijed

Iz knjige A. Taušev: Liturgika

Kršćaninu koji je poslije krštenja upao u grijeh, sveta Crkva daje oproštaj i duhovni lijek kroz Svetu Tajnu[1] Pokajanja. Zato se ova Sveta Tajna naziva drugim krštenjem. Pokajanje je Sveta Tajna u kojoj onoga tko ispovijeda svoje grijehe, uz vidljivo dobivanje oproštaja od svećenika, od grijeha odrješuje Sam Gospodin Isus Krist. Budući da je vlast „vezivanja i odrešivanja“ (Mt 18, 18 i Iv 20, 23) Gospodin dao apostolima i njihovim nasljednicima, Svetu Tajnu Pokajanja mogu obavljati samo biskupi i prezbiteri koje su oni zakonito zaredili.

Ustanova ove Svete Tajne vodi porijeklo od Gospodina našeg Isusa Krista, koji je Svojim učenicima rekao: Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas… Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im (Iv 20, 21-23).

U prva tri stoljeća kršćanstva, ako bi netko pao u naročito težak grijeh, za kakve su smatrani: otpadništvo od vjere, ubojstvo i blud, takav bi bio u potpunosti anatemiziran [udaljen, izopćen] od Crkve. Ukoliko bi izrazio najiskrenije kajanje i želju da ponovno bude primljen u Crkvu, morao je javno ispovjediti svoj grijeh, pred čitavom Crkvom, i proći razne stupnjeve ispitivanja, kako bi dokazao iskrenost svog kajanja. Svaki takav stupanj trajao bi po nekoliko godina, iako je u nekim slučajevima pokazivano i snishođenje prema iskrenim pokajnicima, pa su rokovi takvog pokajanja skraćivani. Samo stupanje u takvo pokajanje, kao i prelazak iz jednog pokajnog razreda u drugi, nije dopuštano drugačije, nego uz molitvu i polaganje ruku, baš kao što je i konačno odrješenje od grijeha davano pred čitavom Crkvom. Od kraja trećeg stoljeća pojavljuje se pojedinačna ispovijed, koja se obavlja nasamo pred duhovnikom. Glavni povod za uvođenje takve, pojedinačne ispovijedi bio je Novacijanov raskol. Dva prezbitera – rimski Novacijan i kartaški Novat počeli su učiti kako oni koji su poslije krštenja pali u teške grijehe, uopće ne mogu biti odriješeni. Crkva je osudila njihovo učenje, a da bi spriječila prigovore heretika i sablazni za slabe, biskupe je ovlastila da pojedine prezbitere, poznate po svome čestitom životu i duhovnom iskustvu, postavljaju za duhovnike i povjeravaju im da nasamo primaju ispovijed grijeha. Ponestajanje revnosti kod pokajnika, a također i to što su mnogi počeli javnu ispovijed uzimati ne kao pouku za sebe, nego kao povod za ogovaranje i nepoštivanje bližnjeg, doveli su do toga da je javna ispovijed vremenom sasvim zamijenjena pojedinačnom ispovijedi, nasamo pred duhovnikom.

Kao vrijeme posebno namijenjeno i pogodno za ispovijed, smatraju se postovi, ali Sveta Tajna Pokajanja može biti obavljena i u bilo koje drugo vrijeme. Crkvena pravila zabranjuju da se bez naročitih razloga prelazi od jednog duhovnika drugom (Ap. prav. 12; Mosk. sab. 1677. gl. 6), što se naročito odnosi na one koji su pod epitimijom.

U današnje vrijeme onaj tko želi pristupiti Svetoj Tajni Pokajanja, za nju se treba posebno pripremiti[2]: on je dužan tijekom nekoliko dana posjećivati sve crkvene službe, vrijeme provoditi u postu, čitanju Riječi Božje, istraživanju svog prošlog života i u skrušenosti zbog svojih grijeha. Kada se pripremi kako treba, dolazi kod svećenika da bi prinio ispovijed. Svećenik ga prima ispred nalonja[3] na kome stoje simboli našeg otkupljenja – sveto Evanđelje i Križ. Pokajnik s poniznošću tri puta pada ničice pred njima, kao pred samim Gospodinom, svojim Otkupiteljem i Sucem. Tada svećenik počinje čitati „Čin Svete Tajne Ispovijedi“. Ako se ne ispovijeda samo jedan pokajnik, nego mnogi, onda se ovaj čin obično čita odjednom za sve koji se ispovijedaju zajedno. Ali sama ispovijed, prema uputama Trebnika[4], mora biti obavljena nasamo sa svakim čovjekom, čak i ako je maloljetan (na ispovijed trebaju dolaziti oni koji su navršili sedam godina).

Čin Svete Tajne Ispovijedi“ sastoji se od početnog uzglasa „Blagoslovljen Bog naš…“, uvodnih molitava od Trisvete pjesme do „Oče naš“, pokajničkog 50. psalma Davidovog, pokajničkih tropara „Pomiluj nas, Gospode, pomiluj nas…“ i dvije svećeničke molitve za oproštaj grijeha onima koji se kaju. Na početku ispovijedi, svećenik prije svega pita pokajnika o vjeri, bez koje je otpuštenje grijeha nemoguće. Zatim pristupa pitanjima o grijesima. Pokajnik je pri tome obavezan reći sve što pritišće njegovu savjest, ništa ne tajeći i ne skrivajući. Još je bolje ako pokajnik sam govori svoje grijehe, ne čekajući da mu svećenik postavlja pitanja. Kada ispovijedi sve za što sebe smatra krivim pred Bogom, pokajnik klekne i sagne glavu, u iščekivanju pravednog suda Božjeg. Svećenik nad njim čita molitvu: „Gospode Bože spasenja slugu Tvojih…“ u kojoj moli Boga da se smiluje Svom sluzi, da mu oprosti sve grijehe voljne i nevoljne, da ga pomiri i ponovno sjedini sa Svojom svetom Crkvom, od koje je otpao kroz grijehe. Zatim na pokajnikovu glavu stavlja kraj epitrahilja[5], u znak izlijevanja milujuće milosti Božje na njega, i govori molitvu odrješenja: „Gospodin i Bog naš Isus Krist, milošću i milosrđem Svoga čovjekoljublja, neka ti oprosti dijete (ime) sve grijehe tvoje; ja, nedostojni jerej[6], vlašću Njegovom koja mi je dana, opraštam ti i odrješujem te od svih tvojih grijeha, u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga, amen“. Govoreći posljednje riječi ove molitve odrješenja, svećenik osjenjuje pokajnika znakom križa po glavi koja je pokrivena epitrahiljem. Zatim se čita „Dostojno jest“, Slava, I sada, i otpust. Nakon otpusta pokajnik cjeliva Evanđelje i Križ, i uzima blagoslov. Poslije toga svećenik može pokajniku dati „pravilo protiv njegovog grijeha“ to jest nalaže mu epitimiju za grijehe. Epitimija (od grčkog „epitimao“, επιτιμάω – zabranjujem, a επιτιμιον – kazna, odmazda) nalaže se na grešnika ili u vidu duhovne kazne – isključenja od sv. Pričesti na određeni rok, ili u vidu duhovnog lijeka – posta, klanjanja, milostinje i molitve. Ipak, treba znati da po pravoslavnom shvaćanju epitimija nema ni snagu, ni značenje zadovoljenja pravde Božje, jer je zadovoljštinu za grijehe prinio jednom za svagda Sam Gospodin na križu. Stoga epitimija nije bezuvjetno obavezna prilikom ispovijedi: ona se daje radi duhovne koristi pokajnika, kao pobožna vježba koja mu pomaže da se izbavi od loše navike na grijeh. U vezi s tim, duhovnici trebaju biti snishodljivi i oprezni kod određivanja epitimija, kako ne bi odbili pokajnika.

Prema kanonima, za mnoge teške grijehe određuje se isključenje od sv. Pričesti na nekoliko godina, pri čemu je dozvoljeno piti samo „agijazmu“, to jest Bogojavljenjsku svetu Vodu. Sam duhovnik, bez arhijereja[7], ne može podvrći isključenju od Svetih Tajni. U današnje vrijeme, uslijed općeg opadanja religiozno-moralnog života, isključenje od sv. Pričesti na duže rokove se ne prakticira.

Za onoga tko je ispunio epitimiju, određena je naročita molitva u Trebniku. To je „Molitva kojom se razrješuje od epitimije“. Duhovnik nema prava primiti kod sebe na ispovijed onoga tko se nalazi pod epitimijom drugog duhovnika, niti takvoga razriješiti od epitimije, izuzev ako je riječ o bolesniku i samrtniku, koga svaki svećenik može i treba ispovjediti i razriješiti. Pošto bi netko mogao i umrijeti bez razrješenja, prihvaćeno je da se nad svakim umrlim čita posebna razriješna molitva.

---

[1] U pravoslavlju se sakramenti nazivaju Svetim Tajnama.

[2] Rusi imaju specijalni termin kojim označavaju pripremu za Sv. Tajnu Pokajanja. To je „govenie“ – pojam nešto širi od „posta“, koji podrazumijeva: a) molitveni podvig, b) post u užem smislu riječi, i c) udubljivanje u samoga sebe s ciljem da se razotkrije i shvati svoja grešnost (vidi: Pomazanski, „Dogmatika“, Sveta Tajna Pokajanja)

[3] Analoj – posebni stalak.

[4] Obrednik.

[5] Dvostruka spojena traka koju svećenik stavlja oko vrata – odgovara rimokatoličkoj štoli.

[6] Svećenik.

[7] Biskup.

O RAZLIKAMA IZMEĐU KATOLIČKE I PRAVOSLAVNE CRKVE - 3. DIO. ISPOVJED I BOLESNIČKO POMAZANJE

 Nakon prethodnog posta, gdje smo u analizi članka s portala bitno.net obradili sakramente krštenja, krizme i euharistije, sada nastavljamo sa sakramentima ispovjedi i bolesničkog pomazanja.

Razlike između dviju teologija ili između dviju Crkava u pitanjima sakramenta ispovijedi uočavaju se u shvaćanju pokore koju svećenik nalaže penitentu poslije ispovijedi. Pokora ili epitemija, kako se zove u istočno-pravoslavnoj Crkvi, nema karakter zadovoljštine, nego ima samo pedagošku svrhu. Takvo pravoslavno gledište polazna je točka napada na katolički nauk o oprostima. A čini se opet da mnogi istočno-pravoslavni teolozi napadaju nauk o oprostima pod utjecajem protestantskoga učenja i katkada iz odbojnosti prema papi.

                Što se tiče ispovjedi, točno je da u pravoslavlju nema pokore za grijehe. Da pojasnimo ovo za pravoslavne čitatelje bloga. Po katoličkom nauku se svaki grijeh sastoji od dva bitna dijela. Prvi dio je sam grešni čin, a drugi dio je posljedica tog grešnog čina. Sam grijeh, tj. grešni čin se oprašta u sakramentu (sv. Tajni) ispovjedi, i na osnovu toga oproštenja, grešnik postaje opravdan i zadobiva vječno spasenje. Međutim, posljedice grijeha ostaju, te je za njih potrebno pružiti određenu zadovoljštinu, koja se naziva pokorom. Latinska riječ za pokoru, penitencija, ima u svom korijenu riječ poena, što znači kazna. Zato svaki katolički svećenik, nakon što podijeli oproštenje grijeha vjerniku, odmah mu nalaže i pokoru, koja mora biti u skladu s težinom učinjenog grijeha (molitve, postovi, dobra djela, itd.). Ukoliko čovjek na ovome svijetu ne pruži tu pokoru, zadovoljštinu, penitenciju, „dug božanskoj pravednosti“, pružit će je nakon smrti u čistilištu, zajedno s okajavanjem lakih grijeha. Zato molitve i mise za mrtve u Katoličkoj Crkvi također imaju pokornički karakter, odnosno, vjernici prinose Bogu pokoru za svoje preminule, čiji su grijesi oprošteni, no nisu „sanirali“ njihove posljedice. Iz ovoga se u srednjem vijeku razvio nauk o oprostima. Oprost je određena zamjena koju Crkva pruža umjesto redovite pokore. Npr, za neki teški grijeh trebao si Bogu prinositi dugačku i tešku pokoru. Međutim, sada tu uskače Crkva i nudi mogućnost da, npr., na taj i taj blagdan pohodiš tu i tu crkvu, tamo se pričestiš, izmoliš određene molitve, i taj tvoj relativno kratki i „bezbolni“ čin zamjenjuje svu onu tešku i dugačku pokoru koju si morao snositi. Ti oprosti mogu se namijeniti i za pokojne, da im se istim efektom smanji ili ukine boravak u čistilištu. Oproste je ustanovila Crkva, na osnovu svoje vlasti nad riznicom zasluga svojih svetih. Sveci su, naime, kroz čitav svoj život činili pokoru za sebe i za cijeli svijet, stvorivši tako jedno duhovno bogatstvo koje vrhovna vlast Crkve može „aktivirati“ u obliku oprosta. Tako je to u tradicionalnom katolicizmu.

                U pravoslavlju toga nema. Pravoslavlje uopće ne poznaje pojam pokore/zadovoljštine. Ono u okviru ispovjedi ima epitimiju, ali epitimija nije pokora, tj, ona nema kazneno – zadovoljštinski karakter. Epitimija je duhovni lijek, pomoć čovjeku, kojega je grijeh ranio, korisni poticaj da se zamisli nad svojim stanjem i više približi Bogu; također, u težim slučajevima, ona može biti vanjska manifestacija samog kajanja, kao i vanjska potvrda autentičnosti toga kajanja. Pravoslavlju je posve nepoznata i strana teorija i praksa o zadovoljštini za oprošteni grijeh. Ako se za neki grijeh čovjek kaje, ako je to kajanje iskreno, onda to znači da je u čovjeku došlo do iskrene preobrazbe  i promjene, obraćenja, metanoje. Upravo ta nutarnja preobrazba je Bogu bitna, i na osnovu nje Bog prima čovjeka u zajedništvo sa sobom. Kada je Krist oprostio grešnici koja mu je ljubila noge, rekao je „oprošteni su joj grijesi mnogi, jer ljubljaše mnogo“. Bez obzira na težinu bluda, njeno pokajanje je ovdje imalo takvu težinu da je u trenutku ukinulo njenu grešnost; njene suze, ljubljenje Kristovih nogu, bile su vanjska manifestacija njene ljubavi. Upravo tu poziciju zastupa pravoslavlje, i zato kategorički odbacuje bilo kakvu pokoru, oproste, čistilište itd. S pravoslavne točke gledišta, ovakva nauka može biti samo plod ljudskog shvaćanja pravednosti i kažnjavanja. Odbacivanje toga nema veze s odbojnošću prema papi ili utjecajem protestantizma.

Ipak, treba primijetiti kako se nakon drugog vatikanskog koncila dogodio stanoviti pomak, te danas sve više katolika počinje pokoru svoje Crkve sve više shvaćati na način pravoslavne epitimije.

                Također, što se tiče načina vršenja samog sakramenta tiče, dok je za katoličanstvo više karakterističan imperativni oblik odrješenja (I ja te odrješujem...), pravoslavni istok više koristi deprekativne forme, kod kojih svećenik nastupa više kao svjedok kajanja i zagovornik pred Bogom.

U shvaćanju sakramenta bolesničkog pomazanja mogu se isto uočiti stanovite razlike između istočne i zapadne Crkve. Tako, primjerice, glavni učinak ovoga sakramenta po mišljenju istočno-pravoslavnih teologa, sastoji se u ozdravljenju tijela, a ne u podjeljivanju milosti, otpuštanju teških i lakih grijeha i u davanju moralne snage umirućima da pobijede strah od smrti — kako to drže katolici. Ali, kao što katolici smatraju da posljednje bolesničko može katkada proizvesti i zdravlje tijela, tako isto i pravoslavni drže, iako o tome izrijekom ne govore, da se podjeljivanjem ovoga sakramenta mogu otpuštati grijesi. Nadalje, pravoslavci misle da ovaj sakrament mogu primiti svi bolesnici bilo koje dobi, dok prema katoličkom nauku to mogu valjano primiti samo teško oboljeli vjernici, i u onoj dobi koja se više ili manje zahtijeva za sakrament svete ispovijedi. Odatle proizlaze pravoslavni prigovori na račun Katoličke Crkve. Prigovara joj se da ona u ovoj stvari odstupa od pravovjernoga nauka dijeleći ovaj sakrament teško oboljelom vjerniku koji se nalazi već na samrti, a ne, kako to pravoslavci prakticiraju, i onda kada je vjernik i lakše bolestan, pa čak i onda kada je zdrav (ovo zastupaju Grci).

Umjesto našeg komentara, donosimo ovdje prijevod teksta o bolesničkom pomazanju sa službene stranice SPC; tu je odgovoreno na sva pitanja i neodumice, kao što je i ukazano na još neke zanimljivosti u pogledu ovog sakramenta u pravoslavlju:

"Sakrament bolesničkog pomazanja (eleoposvećenja)

U sakramentu bolesničkog pomazanja Bog Duh Sveti, silazi u pomoć kada se ljudski život nađe u velikoj nevolji i opasnosti od bolesti i nemoći. Okrepljuje, snaži i liječi bolesnika. Cilj ovog sakramenta je opraštanje grijeha i povratak zdravlja oboljelog. "Potom ga nađe Isus u hramu i reče mu: Eto postao si zdrav, više ne griješi, da ti se što gore ne dogodi" (Iv 5, 14). Ovaj sakrament je ustanovljen i u život Crkve uveden od strane Svetih Apostola. "I demone izgonjahu i pomazivahu uljem mnoge bolesnike, i iscjeljivahu" (Mk 6, 13).

Sakrament bolesničkog pomazanja sastoji se od molitava svećenika i pomazivanja bolesnika posvećenim uljem, kroz koje djeluje Božja milost za ozdravljenje bolesnika, a bolest ovdje podrazumijeva oboljenje duše ili tijela.

Božja milost u ovom sakramentu liječi tijelo od njegove nemoći i čisti dušu od njenih grijeha.

Ovaj sakrament se vrši u Crkvi od Kristovog vremena. Po zapovijedi Kristovoj apostoli su išli propovijedati Evanđelje, i među drugim ljudima i "pomazivahu uljem mnoge bolesnike i liječili ih" (Mk 6, 13). Vršenje ovog sakramenta preneseno je na biskupe i svećenike zapoviješću apostola. Sveti apostol Jakov piše sasvim jasno: "Boluje li tko među vama, neka dozove starješine crkvene, te neka čitaju molitvu nad njim i neka ga pomažu uljem u ime Gospodnje. I molitva vjere pomoći će bolesniku, i podignut će ga Gospodin, i ako je grijeh učinio oprostit će mu se "(Jak 5,14-15). Sakrament bolesničkog pomazanja vrši se, ne samo nad teškim bolesnicima i onima koji umiru, nego se ovaj čudotvorni sakrament vrši i nad onima koji su lakše bolesni.

Pouke vjernima

Sakrament bolesničkog pomazanja se može ponavljati više puta. Na njemu mogu sudjelovati (po potrebi i više puta godišnje) svi vjerni, a posvećeno ulje i brašno može koristiti svaki pravoslavno kršten i krizman vjernik.

U naše vrijeme ovaj sakrament vrše svećenici i pojedinačno, samo na molbu vjernika i to uglavnom u vrijeme izvanrednih bolesti i većih iskušenja, a redovito se vrši jedanput godišnje u našoj Crkvi u tijeku Velikog i Časnog Posta (korizme), na Ognjenu Mariju (sv. Mučenica Marina) i za vrijeme božićnog posta.

UPOTREBA POSVEĆENOG ULJA I BRAŠNA

Svi vjerni koji sudjeluju u sakramentu bolesničkog pomazanja mogu donijeti popise ukućana i srodnika koje predaju svećeniku, a svoje ulje i brašno (u manjim količinama) stavljaju ispod stola na kojem se nalazi Sveto Evanđelje, kao i brašno i ulje koje koriste svećenici za pomazivanje bolesnika u tijeku podjele sakramenta.

Po završetku sakramenta bolesničkog pomazanja vjerni uzimaju posvećeno ulje i brašno, nose svojim domovima i upotrebljavaju na sljedeći način:

Posvećenom brašnu dodaje se jedan kilogram brašna (ako je više ukućana onda i više) i od toga, umijesivši ga sa svježom vodom, dodajući mu malo posvećene (bogojavljenske ili druge) vodice i malo (najviše jušnu ​​žlicu) posvećenog ulja, naprave pogaču. Pogača se ispeče, i kada se ohladi isječe na komadiće (veličine kocke šećera) koji se ostave se čist papir duže vrijeme da se dobro osuše. Tako dobro osušene komadiće (koji su po obliku nalik nafori) staviti u jednu papirnatu vrećicu, i sljedećih, preporučljivo je četrdeset dana, uz pojačanu molitvu, uzimati svako jutro poslije molitve (i nafore tko ima) po jedan komadić natašte, zatim gutljaj-dva posvećene vodice (tko ima) i tek onda uzeti uobičajeni doručak ili nešto drugo.

Ostatak posvećenog ulja se može upotrijebiti stavljanjem nekoliko kapi u jelo, a ako je potrebno može se pomazivati ​​oboljeli dio tijela.

Posvećene namirnice se mogu podijeliti i sa drugim vjernicima koji će ih prema priloženom uputstvu s vjerom i molitvom upotrijebiti."