Liturgijski jezik, njegovo porijeklo i smisao

            Kada netko po prvi puta uđe u pravoslavnu crkvu na bogoslužje, jedna od prvih stvari koju će primijetiti jest da se bogoslužje velikim dijelom ili u potpunosti služi na nekom nerazumljivom ili polurazumljivom jeziku. Naime, u pravoslavnim Crkvama još uvijek postoje liturgijski jezici – drevni, mrtvi, klasični jezici, na kojima se služi u crkvama, kao što se nekada u rimokatoličkim crkvama služilo na latinskom jeziku. Zašto je tome tako?

            Pravoslavna Crkva je oduvijek smatrala da svaki narod treba slaviti Boga na svome jeziku, i da se svakom  narodu Evanđelje treba naviještati na njegovom jeziku. Zato Pravoslavna Crkva nikada nije imala svoj univerzalni liturgijski jezik, i zato je ona uvijek aktivno prevodila crkvene knjige na jezike raznih naroda. I danas se u svim pravoslavnim Crkvama aktivno koriste živi govorni jezici i pisma različitih naroda i nacionalnih manjina.

            Međutim, u toj svojoj otvorenosti Pravoslavna Crkva nije upala u jezičnu anarhiju. Ona je nastojala svakom narodu, ili skupini naroda srodnih jezika, ostaviti njihov vlastiti klasični liturgijski jezik. Uzmimo npr. slavenske narode. Kada su pravoslavni misionari krenuli među Slavene, počeli su na staroslavenski jezik prevoditi Bibliju, liturgijske knjige, crkvenu hagiografiju, kanonsko pravo i ostalo. Od bezbrojnih slavenskih dijalekata koji su se govorili u ranom srednjem vijeku, oni su preuzeli dijalekt Slavena današnje Makedonije i sjeverne Grčke, koji im je bio poznat. No, prevodeći crkvenu literaturu na taj jezik, oni je nisu prilagođavali tom jeziku, već su naprotiv, taj jezik prilagođavali grčkom jeziku crkvenih knjiga. Oni su u taj jezik ubacili grčku gramatiku i poredak riječi, stvarali su nove riječi doslovnim prevođenjem s grčkog, kreirali posve nove riječi iz katehetskih razloga, ubacili u taj jezik i nešto posuđenica iz grčkog. Na taj način su stvorili jedan posve novi jezik, klasični, liturgijski, kojim se Slavenima mogao prenijeti duh crkvenih liturgijskih knjiga, kanonskog prava, Svetog Pisma itd. Ovaj jezik, nazvan kasnije crkvenoslavenski, proširio se među sve slavenske pravoslavne narode (nešto i katoličke, poglavito Hrvate), i u svojoj ruskoj redakciji se koristi i danas u svim slavenskim pravoslavnim Crkvama. Pravoslavna Crkva je za taj jezik stvorila Slavenima čak dva pisma, glagoljicu i ćirilicu, a ovo drugo se i danas koristi u brojnim zemljama.

            Slično se događalo svugdje gdje je pravoslavlje misionarilo. Tako Grci imaju svoj grčki liturgijski jezik, pored govornog, Armenci staroarmenski, Gruzijci starogruzijski, Egipćani koptski itd.

            Ova praksa je urodila izvrsnim plodovima. Naime, u ta stara vremena nisu postojali standardni književni jezici, kao danas (kada npr. gotovo cijela Europa govori nekoliko najvećih jezika), već je skoro svako omanje pleme imalo neko svoje narječje. Svi ti jezici su često bili jezici primitivnih, stočarsko-lovačkih naroda, i nisu mogli izraziti kompliciranu teološku i filozofsku terminologiju. Naposljetku, živi govorni jezik je uvijek promjenjiv; u njemu riječi postupno mijenjaju značenja, mijenja se izgovor, itd. Stvaranjem crkvenoslavenskog, i niza drugih klasičnih liturgijskih jezika, Pravoslavna Crkva je omogućila donedavnim prašumskim lovcima i nomadima da svojim riječima izriču Platonove i Aristotelove misli, prolog Ivanova evanđelja, finu terminologiju Bazilijeve liturgije i precizne definicije crkvenih kanona. U tim jezicima pravoslavni narodi su dobili svojevrsnu jezičnu ikonu, skup nepromjenjivih simbola, koji su se uvijek iznova mogli aktualizirati, tumačiti i prevoditi u svakoj konkretnoj situaciji. Pravoslavna Crkva nije narodima nametala ni latinski ni hebrejski; ona je svakom narodu stvorila njegov „vlastiti hebrejski i latinski“.

            Liturgijski jezik je bitan i za bogoslužje. Govorni, svakodnevni jezik je jezik ulice i tržnice, jezik svjetovnih razgovora, jezik psovke i kletve. Liturgijski jezik je jezik hrama, stvoren za hram i iznikao iz hramske službe. Njegovi izrazi su neprevodivi doslovno na žive jezike. Svojom drugačijošću on se uklapa u nadzemaljsku atmosferu crkvene službe, podsjećajući čovjeka da je crkva nešto različito od običnog profanog prostora.

            Na zapadu, u drevnoj rimskoj Crkvi, izvorno se služilo na grčkom jeziku, da bi se postupno, do IV. st., uveo domaći latinski jezik kao crkveni. Odnosno, Crkva je i nekadašnji poganski starorimski latinski preuredila, obogatila i pretvorila u kršćanski liturgijski jezik. Nažalost, rimska Crkva sama nije postupila na takav način prema zapadnim narodima. Umjesto da sama misionarenjem stvara crkvenogermanski, crkvenokeltski, itd., ona je naprosto svim zapadnim narodima nametnula latinski jezik s pripadajućim pismom (štoviše, ukinula im je i većinu nerimskih zapadnih obreda). Ova krajnost je začela drugu, i u 16.st. protestanti prvi odbacuju, nažalost, i samu ideju liturgijskog jezika. Konačan slom ova krajnost doživljava i u samoj Katoličkoj Crkvi nakon II. vatikanskog koncila, kada je i ona sama prešla na žive govorne jezike. Zahvaljujući tim krajnostima, zapadni kršćani su danas gotovo u potpunosti ostali bez klasičnog liturgijskog jezika.

            Zato, pogrešno je mišljenje da je Pravoslavna Crkva bila protiv latinskog jezika; ona je prihvaćala latinski samo u njegovim prirodnim granicama, dakle, među Rimljanima, i njihovim današnjim sljednicima, romanskim narodima. Jednako je pogrešno mišljenje da je Pravoslavna Crkva uvodila narodni jezik naspram liturgijskoga; ona je, naprotiv, samo htjela da svaki narod ima svoj liturgijski jezik.

            Liturgijskom jeziku se često danas predbacuje njegova nerazumljivost. Kritičari kažu, da taj jezik onemogućuje čovjeku da razumije bogoslužje i sudjeluje u njemu. Na taj prigovor ću pokušati dati odgovor iz svog iskustva. Naime, i ja sam nekada, na početku svog zrelog crkvenog života, imao problem s crkvenoslavenskim liturgijskim jezikom. Činio mi se nerazumljivim, katkad i dosadnim. No, jednom dok sam stajao na službi i tako razmišljao, sijevnula mi je odjednom misao: misliš li da ovu službu Bog ne razumije? Ova iznenadna misao je promijenila moj odnos prema ovoj temi. Naime, tko je u središtu kršćanskog bogoslužja, Bog ili čovjek? Jesam li u crkvi da se molim Bogu, ili postavljam sebe u središte – eto ja moram sve razumjeti, jer ako ja ne razumijem, očito bogoslužje „nema efekta“.

            Ako dolazim u crkvu, dolazim zbog Svetinje kojoj pristupam, a ne zbog „cool atmosfere“. I to dolazim kao grešnik, kojemu treba pokajanje i iscjeljenje. Tko je kada vidio da se liječnik prilagođava bolesniku? Naprotiv, bolesnik treba prihvatiti uvjete liječenja, ako želi ozdraviti. Tako i čovjek u crkvi. Zar će grešnik, čija pala narav treba očišćenje i prosvjetljenje, prilagođavati crkveno bogoslužje sebi, te grešnom i palom svijetu? Koncepcija pravoslavlja je uvijek bila ta, da se pred čovjeka stavi idealni uzor (posta, molitve, liturgije, dobrih djela, mučeništva…), a potom se svaki čovjek pokušava približiti tom uzoru, koliko može. Netko više, a netko manje. Na taj način, čovjek se čisti, liječi, i obnavlja u sebi lik Kristov. Ideja prilagodbe svijetu (ono famozno „da se približimo ljudima“) nužno vodi u desakralizaciju, profanaciju i krah vjere; o svemu tome se svatko može sam osvjedočiti, ako pogleda crkve na Zapadu.

            Crkvenoslavenska liturgija je odgojila brojne generacije svetaca. Zašto bi ona danas bila problem, kada svaka kuća ima internet, a na njemu doslovce more crkvenoslavenskih tekstova s paralelnim prijevodima? Uz malo truda, čitanja, učenja, slušanja u crkvi, ulaziš u suštinu i razumiješ sve. Tim više što se ionako velikim dijelom služi na govornom jeziku. Većina nas, ako želi biti iskrena prema sebi, mora jednostavno priznati: ne da mi se.

            No, vjera je trud, učenje i napredovanje. Danas ljudi završavaju malu školu, osnovnu, srednju, fakultet, sve više njih i postdiplomski, autoškolu. Ali, kada je učenje o vjeri u pitanju – smalaksalost. Sve se dakle svodi na jednostavna pitanja: jesam li pokajani grešnik koji se voljan prilagoditi Bogu kroz Crkvu, ili sam „samodostatan i izgrađen“ čovjek kojemu je Bog dodatni ukras na njegov sređen život? Je li Bog bit mog života, ili samo jedna od bitnih stvari?

Časoslov Pravoslavne Crkve

            Pravoslavna Crkva ima, kao i katolička, posebnu liturgijsku službu za posvetu vremena – liturgiju časova ili časoslov. Njezin osnovni smisao i raspored časova su isti kao i u rimskom časoslovu (brevijaru) kojeg mole rimokatolici. U ovom tekstu ćemo pokušati dati kratki prikaz liturgije časova u Pravoslavnoj Crkvi, kroz usporedbu s rimskim časoslovom.

            Pravoslavna Crkva već stoljećima (ne računajući neke skupine pravoslavaca zapadnog obreda) koristi bogoslužni obred koji se stručno naziva bizantskim obredom, pa tako i pravoslavni časoslov pripada tom obredu. Istim tim obredom koriste se i grkokatolici.

            Unutar bizantskog obreda Pravoslavne Crkve postoje dvije obredne tradicije: azmatski tipik i monaški tipik. Azmatski tipik je poredak pjevane katedralne, župske, svjetovne službe časova, dok je monaški tipik poredak monaške, samostanske službe časova. U početku su se koristila ravnopravno oba tipa službe, međutim, već stoljećima azmatski tipik nije u upotrebi, te se kompletno pravoslavlje služi monaškim tipikom, tj. sve su crkvene službe organizirane po pravilima strogih, asketskih, klauzurnih, monaških samostana. Također, te službe se nisu bitno mijenjale stoljećima.

            Ovo sve ima nekoliko posljedica. Prva je ta što je pravoslavni časoslov neusporedivo duži i kompliciraniji od rimokatoličkog. Rimski časoslov, posebno nakon koncilske reforme, dolazi u četiri sveska, časovi su prilično jednostavne strukture, te ih se može izmoliti u prosjeku za nekoliko minuta. Nasuprot tome, pravoslavni časovi traju doslovce satima, te ih je u praksi vrlo teško izvesti u njihovoj cjelovitosti. Zapravo, u cjelovitom obliku oni se obdržavaju samo u najstrožim monaškim zajednicama, poput Svete Gore ili judejske pustinje. Većina ostalih pravoslavnih samostana, a o katedralama i župama da i ne govorim, obdržavaju samo manji dio službi, skraćenih i prilagođenih svjetovnom pastoralu. Možemo reći da je u pravoslavlju, što se molitve i posta tiče, vjernicima postavljen najstroži monaški uzor – a oni se nastoje približiti tom uzoru koliko mogu. Koliki su razmjeri skraćivanja i prilagodbe svjedoči i primjer da na Svetoj Gori jutarnja traje dva do tri sata, dok u prosječnoj župnoj crkvi može završiti za 20 minuta.

            Druga posljedica je ta što je pravoslavni časoslov uvijek zadržao standard zajedničke molitve. Naime, u rimokatoličkoj tradiciji, rimski časoslov je uglavnom pretvoren u privatnu molitvu klerika i redovnika. Zajedničko moljenje časoslova obdržavali su uglavnom samo redovnici, bogoslovi i kanonički kaptoli, i tek je reforma II. vatikanskog koncila gurnula časoslov u pastoral (i to još uvijek slabo). Naprotiv, u pravoslavlju se nikada nije izgubio zajednički karakter te molitve, te se ona uvijek molila i po župama radnim danom, za vjernike. Pravoslavlje nije služilo i ne služi Euharistiju radnim danima (izuzev većih samostana), ali zato je uvijek služilo jutarnje i večernje za svoje vjernike.

            Vezano uz to, pravoslavni časoslov je puno bogatiji različitim obrednim gestama od rimskog. Rimski časoslov je uglavnom sastavljen od kratkog niza psalama, molitava i čitanja; tek na evanđeoski hvalospjev jutarnje i večernje svećenik okadi oltar i vjernike. U pravoslavnim časovima svećenik i đakon neprekidno hodaju, ulaze i izlaze iz svetišta, otvaraju i zatvaraju carske dveri, kade, pa svijeće, pa blagoslovi, pa blagoslivljanje hrane, pri čemu sve navedene geste imaju duboku simboliku. Tako da, kada se pravoslavni časovi i recitiraju privatno, oni jednostavno gube svoju izvornu ljepotu, dubinu i snagu. Većina pravoslavnog časoslova jednostavno nije za privatno moljenje.

            Skopčano sa svime time, teško ćete i nabaviti pravoslavni časoslov, jer biste morali kupiti knjižnicu od barem 15 debelih knjiga, kako biste ga mogli moliti. Tu je 12 svezaka mineja (mjesecoslova) koji sadrži službe za svaki dan u godini; zatim oktoih, koji sadrži cikluse osmotjednih službi bazirane na napjevima bizantskog crkvenog pjevanja; zatim triod posni i cvjetni, koji sadrži vazmeni ciklus službi; pa tipik, knjigu crkvenih pravila za moljenje; pa časoslov u užem smislu, koji sadrži poredak službi; te psaltir za moljenje psalama.

            Sa psalmima je posebna priča. Za razliku od pokoncilskog rimskog časoslova, koji biblijski psaltir od 150 psalama moli kroz četiri tjedna, pravoslavni i dalje drži drevnu praksu da se psaltir izmoli kroz jedan tjedan, a u korizmi i dvaput tjedno. Za tu svrhu je podijeljen na 20 dijelova, tzv. katizmi, a svaka se opet dijeli na tri tzv. slave. Pritom, moli se sve; nema izbacivanja „prokletničkih“ psalama i spornih redaka iz ostalih psalama, kako je to u pokoncilskom rimskom časoslovu.

            Osim ovog redovitog psaltira, brojni psalmi su dio stalnog poretka određenih časova. Tako na početku jutarnje imamo čak šest opširnih psalama koji se uvijek mole kao uvod u jutarnju. Broj crkvenih i svetačkih molitava je velik.

            Uloga svećenika i đakona je nenadomjestiva, jer brojne molitve mogu moliti samo oni: uvodni završni blagoslov, ektenije, molitvu prignute glave s njenim egzorcističkim karakterom itd. Zato je čak i u najstrožim ženskim samostanima časoslov na neki način osakaćen, budući da monahinje mole same, bez svećenika.

            Kao i sve službe Pravoslavne Crkve, i časoslov je pjevana služba. Sve se pjeva, ili barem ritmično izgovara, da se naglasi kako je crkvena služba posebno, nebesko stanje, u kojemu je i govor različit od svjetovnog govora.

            Kao i u svim službama, Pravoslavna Crkva i u časoslovu još uvijek koristi liturgijske jezike. Osim što im je funkcija ista kao i pjevanju (nebeski, nesvakodnevni karakter bogoslužja) oni svojom neprimjenjivošću i drevnošću čuvaju veliko bogatstvo teologije i dogmatike, koje se ne da izreći suvremenim govornim jezikom. Danas se u našoj SPC kombinirano služi, dijelom na govornom srpskom (katkad i ostalim jezicima), a dijelom na liturgijskom crkvenoslavenskom jeziku (katkad i na grčkom).

            U pravoslavlju se nikada nije razvila misao da je časoslov obaveza redovnicima i klericima „pod teški grijeh“. On je molitva čitave Crkve, i na njega su pozvani svi klerici i laici, koliko tko može.

            Pravoslavna Crkva je još uvijek zadržala biblijsko i židovsko računanje liturgijskog vremena, prema kojemu liturgijski dan počinje večer prije. Zato u pravoslavnom časoslovu praktički svaki dan ima prvu večernju, dok je kod rimokatolika imaju samo nedjelje i svetkovine.

            Časoslov se u pravilu vrlo rijetko i iznimno spaja s Liturgijom (Euharistijom, misom). Večernja se spaja s Liturgijom na Veliki četvrtak i Veliku subotu, te po određenim pravilima o Božiću, Bogojavljenju i Blagovijesti. Specifičan slučaj je Liturgija pretposvećenih Darova. To je spoj večernje sa službom pričesti, a služi se korizmenim srijedama i petcima, te prva tri dana Velikog tjedna. Sve navedene Liturgije, spojene s večernjama, bi se u pravilu trebale služiti navečer. Međutim, zbog strogih pravila euharistijskog posta, uglavnom se služe prijepodne; u protivnom ljudi ne bi smjeli ništa jesti ni piti cijeli dan, ako bi se htjeli pričestiti.

            Kako izgleda poredak časova u pravoslavnom časoslovu? Najbolje ćemo to vidjeti, ako napravimo kratak izlet kroz dnevni bogoslužni krug pravoslavnog samostana. Započinjemo s Devetim časom. To je molitva koja se služi u 15 sati, u vrijeme Kristove smrti, no u praksi se najčešće pomiče i spaja s Večernjom. Večernjom završava jedan i započinje drugi liturgijski dan. Postoji svakodnevna, mala i velika Večernja. Svakodnevna se služi uglavnom svagdanom; mala večernja se služi uoči bdijenja (o kojima će kasnije biti riječi), a prije zalaska sunca, kako dan uoči blagdana ne bi ostao bez crkvene molitve; velika večernja se služi uoči nedjelje i velikih blagdana, odnosno, kao prvi dio svenoćnog bdijenja, o kojem ćemo kasnije govoriti. Pri kraju večernje monasi cjelivaju ikone i dobivaju blagoslov od poglavara samostana; stoga i vjernici po župama nakon večernje odlaze svećeniku po blagoslov i cjelivati ikone. Odmah nakon završene večernje monasi polaze večerati.

            Nakon toga dolazi Povečerje. To je služba prije spavanja, a u praksi se najčešće služi odmah nakon večere. Pred kraj povečerja dolazi dojmljiv čin kajanja za grijehe učinjene tijekom dana i traženja oprosta od subraće, popraćen klanjanjem pred njima, čelom do zemlje. Postoji malo i veliko povečerje. Veliko se služi samo u korizmi (od ponedjeljka do četvrtka) te uoči Božića i Bogojavljenja.

            Sljedeći čas je Ponoćnica odnosno Polunoćnica. To je noćna molitva, molitva bdijenja, kojoj je vrijeme u ponoć, ili okvirno noću. Postoje svakodnevna, subotnja i nedjeljna ponoćnica. Ona odgovara Nocturnu (noćnoj službi) pretkoncilskog rimskog časoslova, odnosno, Službi čitanja pokoncilskog, ali samo po vremenu služenja. Ponoćnica naime nema čitanja, nego se u prvom dijelu mole psalmi, a drugi dio je skoro sav posvećen molitvi za pokojne. Od Velike srijede do Bijele nedjelje ponoćnica se moli privatno.

            Nakon ponoćnice dolazi Jutarnja. Ona se služi vrlo rano ujutro; na Svetoj Gori počne već u dva sata ujutro. Postoje nedjeljna, velika i svagdanja jutarnja.

            U produžetku jutarnje služi se Prvi čas (kod rimokatolika ukinut koncilskom reformom). Na Svetoj Gori odmah nakon jutarnje i prvog časa slijedi Liturgija (misa), tako da monasi praktički cijelu noć od 2 do 6 ujutro provedu u pjevanoj molitvi, nakon čega slijedi ručak.

            Treći čas se služi u 9 sati, a Šesti čas u 12 sati; u praksi se često čitaju kao priprema za Liturgiju.

            Osim ovih glavnih časova, treba spomenuti i Svenoćno bdijenje. Ono se služi (odnosno, trebalo bi se služiti) uoči svih nedjelja i velikih blagdana u godini. Radi se o cjelonoćnoj službi, od zalaska do izlaska sunca. Sastoji se od večernje i jutarnje dotičnog dana (s prvim časom), između kojih se ubacuju biblijska i otačka čitanja. Služi se vrlo svečano, i pošto zahtjeva cjelonoćni napor, pred kraj večernje se služi naročiti blagoslov kruha (pet kruhova), vina, žita i ulja; od toga samostanski kelar (ekonom) dijeli monasima u crkvi po komad kruha i čašu vina, i to im je okrepa za tu noć, a ujedno i posljednje što smiju okusiti prije pričesti. Ujedno se pomazuju svetim uljem. Naravno, ovo se obdržava u strogim samostanima; u župnoj praksi se najčešće odsluže spojena večernja i jutarnja uvečer uoči nedjelje i blagdana. Paralela ovome su vigilije rimskog časoslova – proširena služba čitanja.

            Objednica ili Izobraziteljna je specifično bogoslužje koje se služi u dane kada iz bilo kojeg razloga nema Liturgije (mise), iza devetog časa (u postu) odnosno šestog (izvan posta).

            Između prvog, trećeg, šestog i devetog časa čitaju se Međučasja ili Počasja – skraćeni mali časovi.

            Ovo je okvirni pregled najvažnijih dijelova liturgije časova Pravoslavne Crkve. Naravno, za potpun pregled trebala bi čitava knjiga. Ukoliko želite vidjeti kako to u praksi izgleda, otiđite u najbližu crkvu ili manastir. U Zagrebu, jutarnja se služi svaki dan u 8:30 sati (osim subote, nedjelje i blagdana, kada je Liturgija u 9 sati) , a večernja svaki dan u 18 sati (osim uoči nedjelje i blagdana, kada je bdijenje u 17 sati).

Što je to nafora?

            Kada netko nepravoslavan prvi puta posjeti pravoslavnu Liturgiju (Euharistiju), obično ga iznenadi što se na kraju, nakon blagoslova i otpusta, vjernicima dijele komadići kruha. Neki misle da je riječ o pričesti, a neki shvaćaju da nije, pitajući se što je to, i mogu li i oni pristupiti i uzeti toga kruha. O čemu se tu radi?

            Taj kruh, koji se vjernicima dijeli nakon Liturgije, nije pričest, nije Tijelo Kristovo, već se radi o običnom blagoslovljenom kruhu, koji se zove nafora ili antidor (grč. Άντίδωρον – umjesto dara). Naime, u pravoslavnoj Euharistiji se koristi isključivo kvasni pšenični kruh, nikada beskvasni (hostije). U taj euharistijski kruh smije ići samo pšenično brašno, voda, sol i kvasac (u kvasac se može dodati malo šećera da brže skisne), mora biti okrugao (simbol božanske beskonačnosti) i sastavljen od dva dijela, prije pečenja položenih jedan na drugi (ova dvostrukost označava dvije Kristove naravi, ljudsku i božansku). Također se prije pečenja na ovaj kruh utisne kvadratični pečat, presječen križem na četiri manje kvadrata, u kojima se nalaze grčka slova IX, XC, NI, KA (što se obično tumači kao „Isus Krist Pobjednik“). Pečat mora biti kvadratičan, što zbog izgleda križa u njemu, što zbog simbolike materijalnog svijeta (četiri praelementa, četiri strane svijeta…) iz kojega je Krist uzeo Tijelo. Ovako pripremljen i opečaćen kruh se naziva prosfora. Prosfora ne smije biti prestara ili pokvarena, ali se ne preporučuje ni svježe pečena i vruća, zbog toga što se rosi. 

            Prije službenog početka Liturgije, svećenik privatno u svetištu crkve vrši obred pripreme darova – proskomidiju. Tijekom tog obreda, on izrezuje iz prosfore središnji dio s pečatom. Taj izvađeni dio se naziva Agnec (Jaganjac) i on se u tijeku Liturgije pretvara u Tijelo Kristovo. Iz ostatka prosfore svećenik vadi još niz manjih čestica u spomen Bogorodice, anđela, svetih, te živih i mrtvih za koje su mu vjernici predali imena da se služi. Ove čestice stoje na plitici uz Agnec, ali se ne pretvaraju u Tijelo Kristovo, već ih svećenik nakon Liturgije uranja u Krv Kristovu i konzumira, kod purifikacije.

            Preostali dio prosfore se svakako ne baca; pošto je prosfora kao cjelina prošla kroz prvi dio Liturgije, i taj ostatak se smatra blagoslovljenim. Njega poslužitelj reže na komadiće, i on se dijeli vjernicima nakon Liturgije kao blagoslovljeni kruh. Ukoliko, osobito kod velikih svečanosti, ponestane nafore, može se donijeti još prikladnog kruha, i poškropiti ga bogojavljenskom vodom.

            Postoje razne teorije o porijeklu ovog blagoslovljenog kruha, no najčešće se tumači kao ostatak ranokršćanskih gozbi ljubavi – agapa. Naime, rani kršćani bi na Euharistiju donosili svoje darove, najčešće hranu (ostatak ovoga je rimokatolička „lemozina“). Od te hrane bi se uzimalo kruha i vina za pričest, a ostatak bi se blagovao na agapi, gozbi ljubavi, liturgijskom obroku koji je obavezno dolazio nakon Euharistije.

            Naforu obavezno dijeli svećenik, na središnjim vratima ikonostasa (oltarne pregrade). Vjernici mu pristupaju u redu, križajući se, primajući je na dlanove ruku, i cjelivajući križ ili svećenikovu ruku nakon toga. Nafora se jede odmah u crkvi, natašte (kao i za pričest), pazeći da se ne prosipaju mrvice. Međutim, moguće ju je zamotati u rupčić i ponijeti kući, onima koji nisu mogli opravdano doći na Liturgiju. Također, moguće ju je sačuvati na taj način za sebe, ukoliko npr. odemo na neko putovanje ili slično, pa ne možemo nazočiti Liturgiji. Iako nafora nije pričest i ne može nadomjestiti Tijelo i Krv Kristovu, njeno konzumiranje u trenucima kada ne možemo na Liturgiju jest dragocjena poveznica sa samom Liturgijom. Katkad se uz dijeljenje nafore vjernicima pomazuje čelo blagoslovljenim uljem.

            Mogu li katolici i ostali nepravoslavni uzeti i blagovati naforu? Strogo govoreći, ne. To zabranjuju još Apostolske konstitucije (IV. st.), a od pravoslavnih kanona (crkvenih zakona) 8. kanon sv. Teofila Aleksandrijskog (on je zabranjuje čak i katekumenima). Svrha toga je ta, što je nafora blagoslovina (sakramental) Pravoslavne Crkve, a one su predviđene za pravoslavne vjernike, jer očituju jedinstvo Crkve; pretpostavlja se da će, netko tko želi uživati duhovne blagoslove jedinstva Pravoslavne Crkve, ući u nju. Međutim, od ovog pravila se u našim krajevima najčešće odstupa. Gdje se pojave dobronamjerni i pobožni katolici, u pravilu im se dozvoljava nafora, što je svakako pohvalan vid kršćanskog bratstva sa svim ljudima i simbol brige Crkve za svako ljudsko biće, po uzoru na Boga, koji nam svima daje hranu, bez razlike vjere.

Pravoslavna ispovijed

Iz knjige A. Taušev: Liturgika

Kršćaninu koji je poslije krštenja upao u grijeh, sveta Crkva daje oproštaj i duhovni lijek kroz Svetu Tajnu[1] Pokajanja. Zato se ova Sveta Tajna naziva drugim krštenjem. Pokajanje je Sveta Tajna u kojoj onoga tko ispovijeda svoje grijehe, uz vidljivo dobivanje oproštaja od svećenika, od grijeha odrješuje Sam Gospodin Isus Krist. Budući da je vlast „vezivanja i odrešivanja“ (Mt 18, 18 i Iv 20, 23) Gospodin dao apostolima i njihovim nasljednicima, Svetu Tajnu Pokajanja mogu obavljati samo biskupi i prezbiteri koje su oni zakonito zaredili.

Ustanova ove Svete Tajne vodi porijeklo od Gospodina našeg Isusa Krista, koji je Svojim učenicima rekao: Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas… Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im (Iv 20, 21-23).

U prva tri stoljeća kršćanstva, ako bi netko pao u naročito težak grijeh, za kakve su smatrani: otpadništvo od vjere, ubojstvo i blud, takav bi bio u potpunosti anatemiziran [udaljen, izopćen] od Crkve. Ukoliko bi izrazio najiskrenije kajanje i želju da ponovno bude primljen u Crkvu, morao je javno ispovjediti svoj grijeh, pred čitavom Crkvom, i proći razne stupnjeve ispitivanja, kako bi dokazao iskrenost svog kajanja. Svaki takav stupanj trajao bi po nekoliko godina, iako je u nekim slučajevima pokazivano i snishođenje prema iskrenim pokajnicima, pa su rokovi takvog pokajanja skraćivani. Samo stupanje u takvo pokajanje, kao i prelazak iz jednog pokajnog razreda u drugi, nije dopuštano drugačije, nego uz molitvu i polaganje ruku, baš kao što je i konačno odrješenje od grijeha davano pred čitavom Crkvom. Od kraja trećeg stoljeća pojavljuje se pojedinačna ispovijed, koja se obavlja nasamo pred duhovnikom. Glavni povod za uvođenje takve, pojedinačne ispovijedi bio je Novacijanov raskol. Dva prezbitera – rimski Novacijan i kartaški Novat počeli su učiti kako oni koji su poslije krštenja pali u teške grijehe, uopće ne mogu biti odriješeni. Crkva je osudila njihovo učenje, a da bi spriječila prigovore heretika i sablazni za slabe, biskupe je ovlastila da pojedine prezbitere, poznate po svome čestitom životu i duhovnom iskustvu, postavljaju za duhovnike i povjeravaju im da nasamo primaju ispovijed grijeha. Ponestajanje revnosti kod pokajnika, a također i to što su mnogi počeli javnu ispovijed uzimati ne kao pouku za sebe, nego kao povod za ogovaranje i nepoštivanje bližnjeg, doveli su do toga da je javna ispovijed vremenom sasvim zamijenjena pojedinačnom ispovijedi, nasamo pred duhovnikom.

Kao vrijeme posebno namijenjeno i pogodno za ispovijed, smatraju se postovi, ali Sveta Tajna Pokajanja može biti obavljena i u bilo koje drugo vrijeme. Crkvena pravila zabranjuju da se bez naročitih razloga prelazi od jednog duhovnika drugom (Ap. prav. 12; Mosk. sab. 1677. gl. 6), što se naročito odnosi na one koji su pod epitimijom.

U današnje vrijeme onaj tko želi pristupiti Svetoj Tajni Pokajanja, za nju se treba posebno pripremiti[2]: on je dužan tijekom nekoliko dana posjećivati sve crkvene službe, vrijeme provoditi u postu, čitanju Riječi Božje, istraživanju svog prošlog života i u skrušenosti zbog svojih grijeha. Kada se pripremi kako treba, dolazi kod svećenika da bi prinio ispovijed. Svećenik ga prima ispred nalonja[3] na kome stoje simboli našeg otkupljenja – sveto Evanđelje i Križ. Pokajnik s poniznošću tri puta pada ničice pred njima, kao pred samim Gospodinom, svojim Otkupiteljem i Sucem. Tada svećenik počinje čitati „Čin Svete Tajne Ispovijedi“. Ako se ne ispovijeda samo jedan pokajnik, nego mnogi, onda se ovaj čin obično čita odjednom za sve koji se ispovijedaju zajedno. Ali sama ispovijed, prema uputama Trebnika[4], mora biti obavljena nasamo sa svakim čovjekom, čak i ako je maloljetan (na ispovijed trebaju dolaziti oni koji su navršili sedam godina).

Čin Svete Tajne Ispovijedi“ sastoji se od početnog uzglasa „Blagoslovljen Bog naš…“, uvodnih molitava od Trisvete pjesme do „Oče naš“, pokajničkog 50. psalma Davidovog, pokajničkih tropara „Pomiluj nas, Gospode, pomiluj nas…“ i dvije svećeničke molitve za oproštaj grijeha onima koji se kaju. Na početku ispovijedi, svećenik prije svega pita pokajnika o vjeri, bez koje je otpuštenje grijeha nemoguće. Zatim pristupa pitanjima o grijesima. Pokajnik je pri tome obavezan reći sve što pritišće njegovu savjest, ništa ne tajeći i ne skrivajući. Još je bolje ako pokajnik sam govori svoje grijehe, ne čekajući da mu svećenik postavlja pitanja. Kada ispovijedi sve za što sebe smatra krivim pred Bogom, pokajnik klekne i sagne glavu, u iščekivanju pravednog suda Božjeg. Svećenik nad njim čita molitvu: „Gospode Bože spasenja slugu Tvojih…“ u kojoj moli Boga da se smiluje Svom sluzi, da mu oprosti sve grijehe voljne i nevoljne, da ga pomiri i ponovno sjedini sa Svojom svetom Crkvom, od koje je otpao kroz grijehe. Zatim na pokajnikovu glavu stavlja kraj epitrahilja[5], u znak izlijevanja milujuće milosti Božje na njega, i govori molitvu odrješenja: „Gospodin i Bog naš Isus Krist, milošću i milosrđem Svoga čovjekoljublja, neka ti oprosti dijete (ime) sve grijehe tvoje; ja, nedostojni jerej[6], vlašću Njegovom koja mi je dana, opraštam ti i odrješujem te od svih tvojih grijeha, u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga, amen“. Govoreći posljednje riječi ove molitve odrješenja, svećenik osjenjuje pokajnika znakom križa po glavi koja je pokrivena epitrahiljem. Zatim se čita „Dostojno jest“, Slava, I sada, i otpust. Nakon otpusta pokajnik cjeliva Evanđelje i Križ, i uzima blagoslov. Poslije toga svećenik može pokajniku dati „pravilo protiv njegovog grijeha“ to jest nalaže mu epitimiju za grijehe. Epitimija (od grčkog „epitimao“, επιτιμάω – zabranjujem, a επιτιμιον – kazna, odmazda) nalaže se na grešnika ili u vidu duhovne kazne – isključenja od sv. Pričesti na određeni rok, ili u vidu duhovnog lijeka – posta, klanjanja, milostinje i molitve. Ipak, treba znati da po pravoslavnom shvaćanju epitimija nema ni snagu, ni značenje zadovoljenja pravde Božje, jer je zadovoljštinu za grijehe prinio jednom za svagda Sam Gospodin na križu. Stoga epitimija nije bezuvjetno obavezna prilikom ispovijedi: ona se daje radi duhovne koristi pokajnika, kao pobožna vježba koja mu pomaže da se izbavi od loše navike na grijeh. U vezi s tim, duhovnici trebaju biti snishodljivi i oprezni kod određivanja epitimija, kako ne bi odbili pokajnika.

Prema kanonima, za mnoge teške grijehe određuje se isključenje od sv. Pričesti na nekoliko godina, pri čemu je dozvoljeno piti samo „agijazmu“, to jest Bogojavljenjsku svetu Vodu. Sam duhovnik, bez arhijereja[7], ne može podvrći isključenju od Svetih Tajni. U današnje vrijeme, uslijed općeg opadanja religiozno-moralnog života, isključenje od sv. Pričesti na duže rokove se ne prakticira.

Za onoga tko je ispunio epitimiju, određena je naročita molitva u Trebniku. To je „Molitva kojom se razrješuje od epitimije“. Duhovnik nema prava primiti kod sebe na ispovijed onoga tko se nalazi pod epitimijom drugog duhovnika, niti takvoga razriješiti od epitimije, izuzev ako je riječ o bolesniku i samrtniku, koga svaki svećenik može i treba ispovjediti i razriješiti. Pošto bi netko mogao i umrijeti bez razrješenja, prihvaćeno je da se nad svakim umrlim čita posebna razriješna molitva.

---

[1] U pravoslavlju se sakramenti nazivaju Svetim Tajnama.

[2] Rusi imaju specijalni termin kojim označavaju pripremu za Sv. Tajnu Pokajanja. To je „govenie“ – pojam nešto širi od „posta“, koji podrazumijeva: a) molitveni podvig, b) post u užem smislu riječi, i c) udubljivanje u samoga sebe s ciljem da se razotkrije i shvati svoja grešnost (vidi: Pomazanski, „Dogmatika“, Sveta Tajna Pokajanja)

[3] Analoj – posebni stalak.

[4] Obrednik.

[5] Dvostruka spojena traka koju svećenik stavlja oko vrata – odgovara rimokatoličkoj štoli.

[6] Svećenik.

[7] Biskup.