Prije nekog vremena, na ovom blogu smo već napisali jedan članak u kojemu
smo iznijeli okvirno mišljenje i pravoslavni stav o toj navodnoj „HPC“ ( vidi link ). Sada ćemo
se malo osvrnuti i na povijest te vjerske organizacije. Naime, pobornici tog
projekta vole isticati u svojim javnim istupima, kako HPC nije neka nova ideja,
već da je ona postojala kao zakonita pravoslavna Crkva, te da je ovo što se
danas događa, samo njena obnova. Dakle, naše današnje pitanje jest: je li u
povijesti Hrvata ikada postojala „Hrvatska Pravoslavna Crkva“?
Pobornici „obnove“ HPC
kao povijesne argumente navode najčešće dvije stvari:
1.)
Postojanje HPC
za vrijeme Drugog svjetskog rata, u vrijeme NDH
2.)
Postojanje određenih
samostalnih crkvenih tvorbi u austrijsko doba, prije 1918.; prvenstveno
karlovačke mitropolije
HPC u vrijeme NDH
U travnju 1941.,
uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska – NDH. Na teritoriju kojeg je
zauzimala (veći dio današnje RH, BiH, Srijem), živjelo je oko 2 000 000
pravoslavaca. Svi su oni bili pripadnici regularne, kanonske SPC, a po
nacionalnosti ogromnom većinom Srbi. Broj pravoslavaca drugih narodnosti (Rusi,
Grci, Rumunji, Bugari, Hrvati) bio je zanemariv.
NDH je odmah u startu
zauzela stav da pitanje pravoslavnog stanovništva i SPC na njenom teritoriju
mora biti riješeno fizičkim nestankom istih. To je bila prva i prava politika
NDH – iskorijenjivanje ne samo Srba kao naroda, već i pravoslavlja kao
religije. Sažeto je to definirao ministar Mile Budak u Gospiću, kako jednu
trećinu Srba treba pobiti, jednu iseliti u Srbiju, a jednu trećinu prevesti na
katoličku vjeru i „tako pretopiti u Hrvate“.
Jedna od prvih uredbi
u NDH zabranjuje ćirilicu, u javnom i privatnom životu. Naziv „srpskopravoslavna
vjera“ se ukida. Počinju progoni i pokolji, odvođenja u logore. U kratko
vrijeme, bez suđenja, likvidiran je ili protjeran kompletan episkopat na području
NDH. Ubijeni su: Petar Zimonjić, mitropolit dabrobosanski, Sava Trlajić,
episkop gornjokarlovački, Platon Jovanović, banjalučki, dok su zagrebački
Dositej Vasić i zahumsko – hercegovački Nikolaj Jokanović umrli od posljedica
mučenja u progonstvu.
Osim masovnog progona
vjernika, i likvidacije episkopata, stradalo je i svećenstvo: postoji
poimenični popis 205 svećenika SPC ubijenih u NDH. Možemo reći da je kompletna
izvanjska struktura SPC uništena, imovina plijenjena i pljačkana, crkve rušene
i oskvrnjivane. Pošteđeni su malobrojni nesrpski pravoslavci, uglavnom Rusi i
Grci; ženski samostan sv. Petke u Zagrebu, s ruskim sestrama, preživio je rat. Sestre
su potjerali tek komunisti 1945., i to, ironično – Srbi.
Međutim, masovni i
krvavi progon nije davao rezultate. Srbi masovno dižu ustanke, bilo kroz
četnike ili partizane. Pošto su na ogromnim dijelovima teritorija (i to često
brdsko – planinskim zonama) bili većina, praktički su paralizirali život NDH,
koja nikako nije uspijevala ovladati terenom. Ovo je počelo stvarati probleme i
Nijemcima: 1942. počinje velika bitka za sjevernu Afriku, a glavni njemački
opskrbni putevi idu preko jugoslavenskog prostora. Novoobjavljeni njemački
arhivski dokumenti govore o teškim materijalnim gubicima od sabotaža, miniranja
pruga i slično, upravo na našim prostorima u to vrijeme.
To je povijesni
kontekst nastanka HPC. Nijemci, želeći smiriti situaciju, vrše pritisak na NDH,
i Pavelić od veljače 1942. počinje polako mijenjati retoriku, i 06.06.1942., u
Zagrebu biva proglašena HPC. Bila je zamišljena kao pravoslavna Crkva na
teritoriju NDH, sa hrvatskim kao službenim jezikom, latinicom kao službenim
pismom, gregorijanskim kalendarom, novim oznakama, Zagrebom kao sjedištem i s
četiri eparhije/biskupije: Zagreb, Slavonski Brod, Sarajevo i Bosanski
Petrovac. Za poglavara je ustoličen episkop Germogen (Maksimov), izbjegli ruski
biskup, koji je svoje umirovljeničke dane provodio u Srijemu. I ostali
svećenici su bili uglavnom izbjegli Rusi. Svi pravoslavci s područja NDH, koji
bi pristupili HPC, bili bi priznati kao Hrvati pravoslavne vjere, i pošteđeni
progona. Pavelić i ustaške glavešine postaju česti gosti bogoslužja u Zagrebu,
upriličuju se i procesije kroz grad, a pravoslavni blagdani ulaze u državni
kalendar.
Tako je to bilo
zamišljeno, no, kako je to ustvari funkcioniralo, i, što je za nas najvažnije,
možemo li ovo nazvati pravoslavnom Crkvom?
Prvo, HPC nije
osnovana od mjerodavnih vlasti, a to su pravoslavne crkvene vlasti. Kao što u
Katoličkoj Crkvi pitanje crkvenih teritorijalnih jedinica riješava katolička
crkvena vlast, u islamskoj zajednici islamska, onda je valjda svakome s gramom
logike jasno da pravoslavni teritorijalni ustroj riješava Pravoslavna Crkva,
koje se to i tiče, i o čijem se dijelu radi. Nikako novu pravoslavnu Crkvu ne
može osnivati državna vlast, koja je nepravoslavna, i koja je otvoreno
antipravoslavna, koja je likvidirala bez suđenja cijelu crkvenu hijerarhiju SPC,
i nakanila jednu trećinu pravoslavaca pobiti, jednu pokatoličiti, a jednu
protjerati. I koja je bila pod paskom antikršćanina Hitlera.
Drugo, za osnivanje
nove Crkve, potreban je ispravni razlog, a kada je riječ o crkvenim pitanjima,
onda razlog može biti, jasno je samo po sebi, crkvene, pastoralne naravi,
usmjeren na dobrobit Crkve i spasenje duša. Želja da se uništi ili barem
pacificira jedan krvavo progonjeni narod, strateško - vojni ili politički
interes nisu valjani razlozi za osnivanje nove Crkve.
Nadalje, ova „Crkva“
nikada nije zaživjela na razini klera. Nije imala ni minimum od tri biskupa
potrebna za formiranje crkvene pokrajine. Imala je tog jednog Germogena, kojega
je njegova ruska zagranična Crkva, suspendirala čim je primila vijest o tome da
se primio poglavarstva u HPC. Tek potkraj rata je zaređen i sarajevski biskup
Spiridon Mifka, osoba krajnje nejasne biografije, za čije je ređenje utvrđeno
da je bilo nevaljano. Tako da od 4 biskupije, zaživjela je donekle samo jedna,
ova u Zagrebu.
Čak i za vrijeme
najvećeg „procvata“, ova „Crkva“ je uspjela okupiti tek 50-ak svećenika za
dvomilijunsku pastvu. Kao što sam rekao, 90 posto njih bili su izbjegli Rusi,
koji kao izbjeglice u stranoj zemlji i nisu imali nekog izbora nego pognuti
glavu. Samostana gotovo da nije bilo, crkveni život nije radio. Stanovništvo je
nepovratno izgubilo povjerenje prema NDH, i nije uopće htjelo pristupati Pavelićevoj
„Crkvi“. HPC je donekle mogla funkcionirati samo u većim gradovima, poput Zagreba,
Osijeka, Broda, Sarajeva, gdje je bila jaka vlast NDH; i to se radilo doslovce
o šačici Rusa i preostalih preplašenih Srba. Dakle, ni sam narod HPC nije
prihvatio. Ostalo je zabilježeno u izvorima Križevačke grkokatoličke eparhije,
kako su pravoslavni vjernici u selima oko Križevaca radije prilazili njima,
nego HPC. Kada je dakle, i pravoslavcima omraženo „unijatstvo“ bila bolja
opcija od Pavelićeve HPC, veća pljuska nije potrebna.
Položaj Srba u
Hrvatskoj se ipak nije promijenio. Politika progona, katoličenja, odvođenja u
logore nastavljena je. Čak je i odbor za rušenje pravoslavnih crkava nastavio s
radom.
Nijedna pravoslavna
Crkva nije u izolaciji od ostalih. Sve pravoslavne Crkve tvore, kroz
zajedništvo vjere, sakramenata i crkvenog prava, jednu, svetu, sabornu i
apostolsku Crkvu. Prema tome, potrebno je prihvaćanje i ostalih pravoslavnih
Crkava. HPC nije priznata od pravoslavnog svijeta. Ni od Carigrada, kao
najčasnije Crkve, ni od Moskve kao najveće. Štoviše, ruska zagranična je i
suspendirala Germogena. Izuzetak su bile Crkve dviju država koje su bile u
istom vojno – političkom bloku kao i NDH: rumunjska i bugarska. Dokument o
bugarskom priznanju ne postoji, no postojala je izvjesna suradnja. Jedino je
rumunjska Crkva izravno, formalno i otvoreno priznala HPC. No to priznanje samo
jedne od Crkava ne predstavlja ništa, tim više što je i ono bilo političke
prirode; Rumunji ga više nikad nisu ni spomenuli, nastojeći zaboraviti tu
epizodu.
Konačno, nedostaje priznanje matične, SPC. SPC je
bila Crkva – majka, od koje se odijelio jedan njezin dio, te je njeno priznanje
bilo nužno. No, SPC nikada nije prihvatila postojanje HPC, a nakon rata je
pravno i poništila njeno postojanje. Dr. Juraj Kolarić, profesor sa zagrebačkog
KBF-a postavlja u svojim djelima prilično čudno pitanje: kako je SPC mogla
ukinuti Crkvu koja nije ni osnovala? Odgovor je jednostavan: HPC je i nastala
od dijela SPC, protiv njene volje. I kao što smo vidjeli, nije ni bila prava
Crkva.
Germogen je s preostalih nekoliko desetaka
svećenika i angažiranih laika dočekao partizane u Zagrebu, no odmah su bili
uhićeni, i po kratkom postupku osuđeni na smrt i ubijeni. Za grob im se ne zna
ni danas (postoje teorije da su kremirani). Osim provođenja politike NDH, novim
komunističkim vlastima nikako se nije svidjelo to što je Germogen u svojim
poslanicama pozivao pravoslavce da se vrate iz partizana; bilo je to shvaćeno
kao otvoreno sabotiranje njihove borbe.
Teško je danas pravilno ocijeniti ličnost episkopa
Germogena. Starac, izbjeglica u tuđoj okupiranoj zemlji, možda je i vidio u tom
tenutku, osim spasa za sebe, i pokušaj da spasi ljudske živote u NDH. Nije ga
ubila SPC zbog crkvenih, već Partija iz političkih razloga. No, mučenikom ne
može biti smatran; mučenik je svjedok Pravoslavne Crkve i vjere, a Germogenovo
držanje u cjelini nije bilo svjedočenje pravoslavlja.
Kada se sve sumira, zbroji i oduzme, HPC iz
vremena NDH uopće nije bila pravoslavna Crkva. Osnovana od strane progonitelja
pravoslavlja, iz političkih motiva, neprihvaćena od naroda, nepriznata od
Pravoslavne Crkve kao takve, vođena od strane jednog suspendiranog biskupa bez
ovlasti, bila je karikatura Crkve, paradni konj koji je tada ustašama trebao
zbog pokušaja kroćenja napaćenog naroda, a nekima danas služi da iste ustaše
pokušaju lažno prikazati kao tolerantne, a trećima da pokušaju dati povijesni
legitimitet svojim kvazicrkvama.
