Svaka
smrt ljudskog bića je tragedija. Posebno je tragična ona smrt, koja nastaje
tako da čovjek sam na sebe digne ruku. Pri susretu s time, čovjek se susreće s
nizom nepoznanica i pitanja, te biva obuzet mnoštvom emocija. Među svim tim
pitanjima, neminovno se pojavljuje i ono o stavu Crkve prema samoubojstvu, o
molitvi za takve osobe, te o vječnoj sudbini takvih osoba. Što dakle
pravoslavlje kaže o tome?
Stav
Pravoslavne Crkve o temi samoubojstva je prilično težak za uši suvremenog
čovjeka. Da bi ga se razumjelo, potrebno je učiniti mentalni i duhovni napor i
odreći se naših ljudskih želja, iluzija i emocija, te prihvatiti ono što je Bog
rekao o toj temi preko svoje Objave i Crkve. Jer, Pravoslavna Crkva ne gaji
nikakav lažni optimizam u pogledu spasenja tih ljudi, te im ne služi ni sprovode
ni zadušnice. Zašto je tome tako?
Samoubojstvo
je bilo kvalificirano kao teški grijeh i u mnogim nekršćanskim i pretkršćanskim
religijama. U staroj Grčkoj je bilo zabranjivano sahranjivati samoubojice na
zajedničkim grobljima; štoviše, odrezali bi im desnu ruku, kojom je izvršeno
samoubojstvo, te bi je zakopali posebno od tijela. Aristotel opravdava ovakav
postupak, a Platon kaže da se „ni stupovima ni imenima ne označavaju ovakvi
grobovi“. U budizmu osuđuju vlastite sekte koje su dopuštale samoubojstvo kao
put oslobođenja, tvrdeći da se samoubojica u sljedećem životu rađa kao demon, i
da monah koji propovijeda oslobođenje samoubojstvom više nije monah. Islam i
židovstvo također zabranjuju samoubojstvo. Veliki židovski pisac Josip Flavije
piše:
„Ili mislite da se Bog neće razgnjeviti, ako čovjek Njegov dar drži ni za
što. Jer, od Njega smo primili naše postojanje, pa Njemu moramo prepustiti da
nam ga i uzme…Netko će reći da je junački samog sebe ubiti. No to nikako, jer
je to najgori kukavičluk. Jer ja smatram da je najgori onaj kormilar koji zbog
straha od bure potopi svoju lađu još prije nego orkan izbije. Samoubojstvo je
protiv zajedničke prirode svih živih bića, a zločin je i protiv Boga koji nas
je stvorio…Duše onih koji podigoše ruku protiv sebe uzima najmračniji pakao i
Bog, njihov otac, sveti se na potomstvu za grijehe otaca.“
Biblija
grijeh samoubojstva zabranjuje na dva načina. Prvi je općom zabranom, sadržanom
u Deset zapovijedi: Ne ubij (Iz 20,
13). Pošto je samoubojstvo u temeljnom smislu ubojstvo, onda je dakako
zabranjeno u apsolutnom smislu ovom zapovijedi, koja ne ostavlja nikakvog
izuzetka. Drugi način zabrane i osude samoubojstva u Bibliji je kada Biblija
opisuje konkretne slučajeve samoubojstva. U Bibliji su naime opisana četiri
konkretna slučaja samoubojstva: Šaul (1 Sam 31, 4), Ahitofel (2 Sam 17, 23),
Zimri (1 Kr 16, 18), i Juda (Mt 27, 5). Pogledajmo ove slučajeve. U sva četiri
slučaja, samoubojstvo je bilo tragični kraj grešnog i zlog života. Šaul je
počeo sustavno kršiti Božje zapovijedi i oglušivati se na sve pozive na
pokajanje, da bi se na kraju obratio za savjet i jednoj vračarici. Ahitofel je
sudjelovao u uroti protiv kralja Davida, i njegovim savjetom je Davidov sin
Abšalom pred očima cijelog Izraela imao snošaj sa ženama iz očevog harema. Zimri
je ubio kralja i njegovu obitelj, te, kaže Biblija, „hodio putem Jeroboama“,
tj. prakticirao idolopoklonstvo. O Judi Iškariotskom suvišno je i govoriti. Kradljivac
za vrijeme boravka s Isusom, te Njegov izdajica; kažu sveti Oci da je njegovo
samoubojstvo teži grijeh od same izdaje Gospodina, i da ga je ono ustvari
odvelo u propast. Jer, da je ostao na životu i iskreno se pokajao, Krist bi mu
oprostio. Njegovo „kajanje“ nije bio iskreno, nego površno, na što ukazuje sv.
Augustin, a potvrđuje i grčki izvornik evanđelja (metalomeo umjesto metanoeo).
Vrijedi zapaziti još jednu stvar. Od ova četiri opisana slučaja, u tri se jasno
govori o prisutnosti demona u životu
samoubojica. Za Šaula se izričito kaže da ga je spopadao zloduh, za Judu da je
u njega ušao đavao, za Zimrija se kaže da je bio idolopoklonik, dakle,
štovatelj demona.
Dakle,
imamo sljedeću situaciju: Biblija izričito zabranjuje svako ubojstvo, pa tako i
samoubojstvo, ne donosi nijedan pozitivan primjer samoubojstva, nego
samoubojstva prikazuje isključivo kao čine zlih i demoniziranih ljudi. Ako uistinu
srcem vjerujemo da je Biblija riječ Božja, napisana Duhom Svetim, zaključak se
nameće sam po sebi.
Osim
Biblije, i cijela kršćanska tradicija, crkveni kanoni, sveti Oci, hagiografija,
je složna da je samoubojstvo teški i smrtni grijeh. Sv. Augustin piše:
„Mi govorimo jedno, jedno potvrđujemo, jedno dokazujemo na svaki način: da
samovoljno nitko sebe ne treba usmrtiti, ni radi izbjegavanja vremenite
žalosti, jer će se inače podvrći vječnoj žalosti; ni zbog tuđih grijeha, zato
što bi inače još neoskvrnjen tuđim grijehom on izvršio vlastiti najveći grijeh;
ni zbog svojih prijašnjih grijeha, zbog kojih je sadašnji život posve neophodan
da bi se oni mogli izliječiti pokajanjem; ni zbog želje za boljim životom nakon
smrti, zato što za krivca za svoju vlastitu smrt nema boljeg života nakon
smrti.“
Ovakvih
primjera ima bezbroj, i nitko se nikada u Crkvi nije nadao ničemu dobrom u samoubojstvu.
Bezbrojna
svjedočanstva privatnih objava u Pravoslavnoj Crkvi također se posve slažu s
Biblijom i Predajom. Veliki ruski misionar o. Georgij Maksimov prenosi:
„Sjećam se priče jedne pravoslavne kršćanke. Njen sin je izvršio samoubojstvo.
Mislim da ništa gore za roditelja vjernika ne može postojati i mogu se razumjeti
njeni osjećaji kada je počela uvjeravati samu sebe da je ipak spasenje za njega
moguće. Uskoro je susrela drugu ženu koja ju je uvjeravala da je besmislica da
tobože samoubojice idu u pakao, u stvarnosti Bog sve voli i zato, naravno, treba
spasiti i samoubojice. Eto, ova majka kao da je čula ono što je tako željela čuti,
potvrdu svoje nade. Međutim, ona se ipak odlučila pomoliti, da joj Gospodin
otkrije gdje je sada njen sin. Te iste noći je u snu vidjela svog sina u paklu
i to je bilo toliko strašno da je, probudivši se, počela moliti Gospodina da
joj nikada više ne pokazuje to.“
Dakle,
zajedničko svjedočanstvo Biblije i crkvene Predaje Pravoslavnoj Crkvi ne daje
nikakve osnove za nadu u spasenje samoubojica. Dosljedno tome, Pravoslavna
Crkva ne dozvoljava crkveni sprovod za njih, niti službene crkvene molitve za
njih. U starija vremena, njih se pokapalo izvan posvećenog mjesta groblja,
zajedno s nekrštenima, inovjercima i otpadnicima od vjere. Naravno, nakon
moderne sekularizacije groblja, to više nije moguće. Jedino što Crkva dopušta
za njih, to je privatna molitva pojedinog kršćanina, i to samo u smislu „neka
bude Tvoja volja s njime, Gospodine“.
Bog
je Stvoritelj svega što postoji, pa tako i svakog pojedinog ljudskog života. Mi
sami sebi nismo dali život, i ne možemo ga sami sebi ni oduzeti. Bog nam taj
život nije dao bez razloga, već zato da se usavršavamo na sliku Njegovu, na
sliku Kristovu. Osoba koja oduzima sebi život, iz bilo kojeg razloga, zapravo
poručuje da ovozemaljske stvari u njenom životu imaju veću vrijednost od Boga i
svega što je Bog namijenio čovjeku.
Bog
je također i Upravitelj svega što postoji. Ništa na svijetu se ne događa bez
Boga, i sve što nam se u životu događa, događa se sa smislom i razlogom. I nevolje
i bolesti i trpljenja, sve je to poziv čovjeku da traži Boga, da se kaje i da
traži vječno spasenje. Osoba koja si oduzima život, poručuje da ne vjeruje u
dublji smisao života, da ne vjeruje u prisutnost Božje Providnosti, da ne
vjeruje u Božje vodstvo u svom životu.
Svaki
grijeh kojega čovjek učini, ma kako strašan bio, može se izgladiti savršenim
pokajanjem i obraćenjem pred Bogom. Međutim, samoubojica sebi oduzima priliku
za kajanje i obraćenje.
Sve
što čovjek čini, dolazi iz njegove duše, a ostvaruje se preko tijela. Iz svete
i očišćene duše se preko tijela manifestira dobro, a iz zle i pokvarene duše
zlo. Dok taj mehanizam funkcionira, u ovozemaljskom životu, moguća je i
promjena stanja duše. Ali, kada čovjek umre, promjene nema; važno je zapamtiti,
u čemu čovjek umre, u tome i ostaje, kao okamenjen. Ako je čovjek bio bludnik
ili proždrljivac, i umre u tome, njegova duša će ostati zauvijek okamenjena u
tom duhovnom stanju. Neće biti sposobna ustremiti se prema Bogu, nego će uporno
htjeti zadovoljavati svoju požudu, ali neće biti tijela preko kojeg će to moći
činiti. Takva duša će se na onom svijetu propinjati i mučiti, poput svezanog
čovjeka koji vidi hranu, a ne može do nje; i to se zove pakao. Sjetite se
evanđeoske priče o bogatašu i Lazaru. Zli bogataš, koji se svaki dan sjajno
gostio, na onome svijetu je doživio da mu gori jezik, pa moli Lazara da mu
jezik rashladi s vodom. Taj oganj je zapravo, po svetim Ocima, oganj
neispunjene strasti, koja čovjeka pali. Tako je sa svakim grijehom za kojega se
nismo pokajali – u zagrobnom životu će nas paliti poput vatre. Čovjek pravednik
će se nakon smrti naći nenavezan prema ičemu zemaljskome, i prirodno će
stremiti prema Bogu, jer je u tom stremljenju i umro.
Tako
i samoubojica. U njegovom slučaju, trenutak smrti i trenutak teškog grijeha se
poklapaju, te on svjesno odlazi na onaj svijet u stanju nevjere u Boga, u Njegovu
Providnost, Njegovo vodstvo i Njegovu ljubav. On ostaje okamenjen u tom stanju, kao što svaki drugi grešnik
ostaje u svome, a pravednik u svome. S time, što se kod ostalih ljudi katkad
teško vidi u kakvom stanju umiru, dok se kod samoubojice to posve jasno
manifestira. Zato Pravoslavna Crkva ne može ljude zavaravati u pogledu zagrobne
sudbine samoubojica, nema to pravo. Stanje je takvo kakvo je, i nikakve emocije
i želje naše grešne ljudske naravi to neće promijeniti.
Na
Božju milost čovjek mora biti pripremljen. Ukoliko čovjek nije pripremljen na
nju, ona ne samo da mu ne pomaže, nego ga još i muči. Ako je čovjek otišao s
ovoga svijeta u stanju samoubojstva, tj. nevjere u Boga, ne samo da bi bila laž
sprovodnom molitvom prikazivati ga kao vjernika, nego bi to bilo i izravno
kršenje njegove slobodne volje, i nametanje duši tereta koji ona objektivno ne
može nositi, odnosno, dodatno mučenje duše.
Postoje
međutim, neki slučajevi, gdje pravoslavni svećenik, po dozvoli biskupa, može
doći na grob samoubojice nakon građanskog sprovoda, te na grobu sam ili u
društvu najuže rodbine, bez svečanosti, izreći molitvu za pokojnika. To se čini
za ljude smanjene ubrojivosti, dakle za ljude koji su si oduzeli život u
rastrojstvu, pomračenju uma, usred nesavladivog neznanja ili duševne bolesti. Ovo
se zasniva na Nomokanonu, službenom zborniku crkvenih zakona Pravoslavne Crkve.
Tamo nailazimo na kanon 14. sv. Timoteja Aleksandrijskog, koji glasi:
„Pitanje:
Ako je netko van sebe i digne ruku na sebe, ili se baci strmoglavce, može li za
takvoga biti služba Božja ili ne?
Odgovor: O takvome treba svećenik ispitati,
je li zbilja bio izvan sebe kada je to učinio. Jer često puta rodbina onoga,
koji je poginuo sam od sebe, želeći da za njega bude služba Božja i molitva, ne
kazuje istinu i samo govori, da je bio van sebe; a međutim može biti da je
učinio ono, ili zato što su mu ljudi kakvu uvredu nanijeli, ili inače po svome
malodušju – i u takvome slučaju se ne smije za takvoga služba Božja vršiti, jer
je samoubojica. Treba zato svećenik svakako najmarljivije ovo ispitati, kako ne
bi i sam pod osudu pao.“
Pravoslavni
kanonisti ovaj kanon stavljaju u kontekst kanona 8. i 11. sv. Bazilija Velikog,
kanona 5. sv. Grgura Niskog i kanona 23. sabora u Anciri, a koji govore o
razlici između namjernog i nehotičnog ubojstva (lakše sankcionirajući
nehotično), pa bi se ovdje moglo govoriti o samoubojstvu neubrojivih kao o
nekoj vrsti nehotičnog ubojstva. No, dotični kanoni čak i za nenamjerno
ubojstvo propisuju dugotrajne crkvene kazne, pa ne treba iz ovoga prejudicirati
mogućnost spasenja samoubojice. Naposljetku i sveti Oci upozoravaju da je čak i
ta duševna bolest koja može toliko smanjiti ubrojivost, da dođe do
samoubojstva, često puta plod čovjekovog udaljavanja od Boga. Sv. Filaret
Moskovski piše prilikom samoubojstva jednog hipohondra:
„Božja Providnost ne dopušta ništa slučajno ni neočekivano, nego ili radi
kazne, ili radi pouke. Kakvu pouku možemo dobiti od ovoga što se dogodilo? Zar je
malo na svijetu hipohondara i duševnih bolesnika koji podnose neugodnosti ovog
života, i ako se sami ne čuvaju, čuva ih providnost Božja. Odakle to? Zar ne
odatle što su u njima od prije bile ukorijenjene neke dobre misli i osjećaji, i
u ranijem njihovom životu dobra djela, zbog čega ih ne ostavlja sasvim milost
koja ih čuva. A kada se popusti neprijatelju duša da se igra s čovjekovim
životom, nije li to stoga, što u njemu nisu bila otprije utvrđena načela dobra,
s kojima biva sjedinjeno milosno čuvanje?“
Dakle,
moguće je samo u rijetkim i iznimnim slučajevima, kada je zaista izvjesno da je
čovjek nehotice sebe ubio, uslijed bolesti i smetenosti ili neznanja, dozvoliti
naknadnu tihu molitvu na grobu. I ta molitva ne prejudicira automatsko spasenje
njegove duše, nego samo, ili olakšanje njenog stanja, ili njeno izbavljenje iz
pakla nakon određenog vremena, što su iznimni slučajevi.
Samoubojstvo
se ne smije nikada miješati s mučeništvom, ili polaganjem života za spas
bližnjih. Jer, i jedno i drugo su vrhunski čini ljubavi prema Bogu i bližnjemu,
ta i sam Gospodin kaže da veće ljubavi
nitko nema od te, da položi život za bližnjega, te kako se ni pod cijenu
ičega zemaljskog ne smijemo odreći vjere i Crkve, tj. Njega. Iako, tu treba
isto pojasniti neke stvari. U spomenutom Nomokanonu Pravoslavne Crkve, principe
kršćanskog mučeništva definira sv. Petar Aleksandrijski. On jasno kaže da se
kršćani ne smiju sami predavati mučiteljima, ni izlagati nepromišljeno svoj
život: „jer je Gospodin rekao predavat će
vas, a ne predajte se sami, vodit će vas, a ne idite sami, i opet kada vas
progone u jednom gradu, bježite u drugi. Dakle, čak i samoinicijativno
traženje mučeništva za Krista nije kršćansko, jer i tu se čovjek miješa u Božje
planove, izlaže pogibelji druge, te navodi svoje mučitelje na teški grijeh
ubojstva. Ili, kako kaže sv. Grgur Bogoslov u svom kanonu: „Zakon je mučeništva
ne ići bez potrebe na mučeništvo“.
Što
se tiče slučajeva, kada su npr. kršćanke radije odabirale smrt, nego silovanje,
te se pritom i ubijale, skokom s visine ili slično, toga ima u pravoslavnoj
Predaji (sv. Pelagija, sv. Domnina s kćerima itd.). Ovo nije samoubojstvo, jer
je učinjeno za Krista i iz ljubavi prema Njemu danom zavjetu čistoće. Kaže sv.
Ivan Zlatousti o ovim ženama: „Da je bilo moguće i djevičanstvo sačuvati i vijenac
mučeništva dobiti, one bi išle na mučilište…“ I on i sv. Augustin ove slučajeve
promatraju kao smrt po naročitom pozivu Božjemu. Jednostavno, kršćanke su dale
prednost Božjoj svetinji čistoće pred ovozemnim životom.
Ovo
su dakle stavovi i praksa Pravoslavne Crkve o ovoj temi. U konačnici, stvar je
vrlo jasna: sve ovisi o tome koliko čovjek uzima za ozbiljno Boga u svojem
životu. Je li Bog na centralnom mjestu u našem životu, ili samo na ukrasnom?
Spominje se citat Augustina, jeli on svetac ili blaženik u Pravoslavnoj crkvi i postoji li razlika?
OdgovoriIzbrišiSvetac je. Njega i još neke tituliraju sa "blaženi", ali to nema nekog značenja, u pravoslavlju ne postoji ta razlika sveca i blaženika u katoličkom smislu.
IzbrišiAugustin je razmišljao u kategorijama antičke ontologije i Platonove antropologije. Zbog toga je trojičnog Boga shvaćao kao bezličnu suštinu iz koje proizlaze Otac, Sin i Duh Sveti. Ovo ga je odvelo u krivovjerje o filioque koje je kasnije u latinskoj crkvi dogmatizirano.
OdgovoriIzbrišiNasuprot tome, pravoslavna teologija istočnih - kapadokijskih otaca nam svjedoči o biblijskom ličnom Bogu i ipostatskim - ličnim svojstvima svakog od Lica Svete trojice.
iPCuH
Da, s time da on nikada nije ni taj filioque shvaćao kao neki nauk Crkve, već kao svoje teološko mišljenje, koje je prepustio sudu Crkve. No, sve u svemu, PC se ograđivala uvijek od njegove teologije, iako ga je poštovala kao svetog čovjeka, obraćenika, monaha, podvižnika i pastira.
IzbrišiO Avgustinu je od strane pravoslavnih teologa i mislilaca napisano toliko toga, što pozitivnog, što izrazito negativnog da čovek ne zna šta da misli. Jedni ga nazivaju velikim teologom i učiteljem Crkve, drugi ga delimično hvale i kritikuju, pa sve do onih koji tvrde da je jeretik i da nikako ne može biti pravoslavni svetac.
OdgovoriIzbrišiOrthodox
Ma kakav heretik, Crkva ga oduvijek proslavlja.
Izbriši