Danas donosimo
pouke o molitvi velikog svetogorskog monaha i misionara Amerike, starca Efrema
Arizonskog:
1. Molitva je jedna od najvažnijih i
najmoćnijih snaga, i ona čini da onaj tko se moli biva preporođen, darujući mu tjelesno
i duhovno blagostanje.
2. Molitva predstavlja oči i krila
duše. Ona nam daje odvažnost i snagu da gledamo Boga.
3. Brate moj, moli se ustima sve dok
te milost Božja ne prosvijetli da se moliš i srcem. U tebi će se tada na
čudesan način pojaviti blagdan i slavlje, i više nećeš moliti ustima, nego
pažnjom koja djeluje u srcu.
4. Ako uistinu čezneš odstraniti svaku
antikršćansku pomisao i očistiti svoj um, to ćeš postići posredstvom molitve,
jer ništa nije u toj mjeri sposobno srediti naše misli kao molitva.
5. Budi oprezan, jer ako si lijen i
nepažljiv u molitvi, nećeš uznapredovati niti u svojoj težnji da budeš predan
Bogu, niti u zadobivanju mira u mislima, niti u spasenju.
6. Ime Isusa Krista koje prizivamo u
molitvi sadrži u sebi samobitnu i samodjelatnu silu obnavljanja. Ne brini,
dakle, zbog nesavršenstva i suhoće svoje molitve, nego uporno očekuj plodove
učestalog ponavljanja Imena Božjeg.
7. Kada su rukovođene molitvom,
moralne sile koje su u nama postaju jače od svih iskušenja i pobjeđuju ih.
8. Učestalost molitve stvara naviku
molitve, koja ubrzo postaje naša druga narav i često dovodi um i srce do više
duhovne razine. Učestalost molitve je jedini način da se dosegne visina
istinske i čiste molitve. Ona je najbolji način djelatne pripreme za molitvu i
najsigurniji put kojim će čovjek dospjeti do krajnjeg odredišta molitve i
spasenja.
9. Svatko od nas je sposoban zadobiti
unutrašnju molitvu, odnosno, učiniti je načinom svoje komunikacije s Bogom. To
nas ne stoji ništa, izuzev napora da se uronimo u molitvenu tišinu i u dubine
svog srca, i da se pobrinemo da, što je češće moguće, prizivamo Ime našeg
najslađeg Isusa Krista, koje čovjeka ispunjava neizrecivom radošću. Uranjanje u
sebe i istraživanje svijeta naše duše daje nam priliku spoznati kakvo je otajstvo
čovjek, osjetiti slatkoću samospoznaje i proliti gorke suze kajanja zbog naših
padova i slabosti naše volje.
10. Neka se cijela tvoja duša s
ljubavlju priveže za smisao molitve, tako da tvoj um (nous), tvoj unutrašnji glas i tvoja volja, tri sastavna elementa
tvoje duše, postanu jedno i da jedno postane ovo troje. Na taj način će čovjek,
koji je slika Presvetog Trojstva, stupiti u vezu i sjediniti se s prototipom (praslikom). Kao veliki djelatnik
i učitelj umne molitve, Grgur Palamas Solunski je rekao: "Kada jednost uma
postane trostruka, a ipak ostane jednost, tad se sjedinjuje s božanskom
Trojednošću i zatvara vrata za svaku vrstu samoobmane i ustaje protiv tijela,
svijeta i kneza ovoga svijeta".
11. Gdje god djeluje molitva, tamo je Krist
s Ocem i Duhom Svetim, Presveto Trojstvo, istobitno i nerazdjeljivo. Gdje god
je Krist, Svjetlost svijeta, tamo je i vječna svjetlost drugog svijeta, tamo je
mir i radost, tamo su anđeli i sveci, tamo je veličanstvenost Carstva Božjega.
Blaženi su oni koji su se još u ovom životu obukli u Svjetlost svijeta, odnosno
u Krista, jer oni već nose odjeću neraspadljivosti.
12. Budući da je Krist Svjetlost svijeta,
oni koji Ga ne vide i koji u Njega ne vjeruju moraju biti slijepi. Naprotiv,
oni koji streme oživotvoriti zapovijedi Kristove, koračaju u svjetlosti. Oni
ispovijedaju Krista, poštuju Ga i klanjaju Mu se kao Bogu. Svakoga tko ispovijeda
Krista i smatra Ga Gospodinom i Bogom, sila prizivanja Njegovog Imena jača da
vrši Njegovu volju. Međutim, ako ga ta sila ne jača, onda je očigledno da Krista
ispovijeda samo ustima, dok je njegovo srce daleko od Krista.
13. Kao što je nemoguće da se ne
spotakne onaj tko korača noću, tako je nemoguće i da ne sagriješi onaj tko još
uvijek nije ugledao božansku svjetlost.
14. Cilj umne molitve je da čovjeka
sjedini s Bogom, da uvede Krista u čovjekovo srce, da odatle protjera đavla i
da razori sva djela koja je ovaj posredstvom grijeha tamo izvršio. Kao što kaže
ljubljeni učenik, radi toga se pojavi Sin Božji da razori djela đavolska (1 Iv
3, 8). Jedino je đavlu poznata neizreciva sila koju posjeduju riječi molitve
Isusove, i on se upravo zbog toga s jarosnim gnjevom bori protiv nje. Bezbroj
puta su demoni kroz usta opsjednutih ljudi ispovjedili da ih sažiže djelovanje
ove molitve.
15. Ukoliko nas molitva više
sjedinjuje s Kristom, utoliko nas više razdvaja od đavla. I ne samo od đavla,
nego i od duha ovoga svijeta, koji uzrokuje i podržava strasti.
16. Sotona (tj. protivnik) molitve je
nemar. Sotonin sotona (tj. protivnik) jest čežnja za molitvom i plamen srca.
Budite duhom vatreni, Gospodinu služite, kaže Apostol (Rim 12, 11). Taj plamen
privlači i zadržava milost na onome tko se moli, i ona za njega postaje svjetlost,
radost i neopisiva utjeha. Međutim, za demone je ona oganj, gorčina i progon.
Kada dođe ova milost, ona sabire um od rasijanosti i naslađuje ga razmišljanjem
o Bogu, iscjeljujući ga od svakog zla i nečistih misli.
17. Je li molitva na tvojim usnama?
Onda je tamo i milost. Međutim, ona s usta mora prijeći u um i spustiti se u
srce, a to zahtjeva mnogo vremena i truda. Jezik se mora mnogo pomučiti da bi
se iskupio za svaku ispraznu riječ i za sve svoje padove, i mora steći naviku
molitve. Navika se ne može stvoriti bez truda i rada. Da bi došla milost, mora
se pokazati i poniznost. Nakon toga, put će biti čist. Molitva će se prilijepiti
za naše disanje, a um će se probuditi i slijedit će je. Vremenom, strasti se
utišavaju, misli se povlače, a srce postaje mirno.
18. Nemoj se zamoriti od vraćanja svog
uma svaki put kad odluta. Bog će vidjeti tvoju revnost i tvoj trud, i poslat će
Svoju milost da ga sabere. Kad je prisutna milost, sve se čini s radošću i bez
napora.
19. Molitvom prelazimo iz jedne
radosti u drugu; bez molitve, prelazimo iz jednog pada u drugi, iz patnje u
patnju, i osjećamo tešku grižnju savjesti. Ukratko, uz malo truda i bola u
molitvi, zadobit ćemo mnogo radosne žalosti (plača po Bogu, plača koji donosi
radost), umilnosti i suza, zajedno sa slatkoćom prisutnosti Božje i bezgrešnog
straha Njegovog, koji čisti i očišćuje um i srce.
20. Srce se mora očistiti da bi i um
bio prosvijetljen čistim mislima koje će se odozgo odražavati u njemu.
21. Oni koji su ušli u Carstvo Božje
nisu nepokajani, nego grešnici koji su se preobrazili pokajanjem i suzama.
Ništa čovjeku toliko ne pomaže boriti se i pobijediti strasti, koliko
neprestana umna molitva.
22. U vrijeme kada te iskušava nemar
koji umrtvljuje um, jezik i prste na brojanici, molim te da se ne predaješ. Uloži
mali napor, kako bi Bog vidio tvoju odlučnost i ojačao te. Postoji nešto više
što Bog želi od tebe, i On dopušta ovo vrijeme iskušenja da bi ti to mogao i da
daš. On zna, kao što i ti znaš, da možeš dati više. Prema tome, prisili se što
više možeš u vrijeme koje ti je određeno za molitvu, i izvrši svoju dužnost da
bi Boga učinio svojim dužnikom. Ako ne primiš milost, pripremit ćeš se da je
primiš sljedeći put ili ubrzo nakon toga. U svakom slučaju, prije ili kasnije
primit ćeš milost. Nemoguće je da se to ne dogodi. U stvari, uobičajeno je da
Bog više daje onda kada odlaže davanje.
23. Njiva srca bit će onoliko
plodonosna koliko dobro bude uzorana molitvom, navodnjena suzama kajanja i oplijevljena
od korova zlih misli.
24. Povremeno se događa da se milost
povuče, a da to uopće nije naša greška. To je kao da ti Bog kaže: "Sva
tvoja djela su dobra, ali nemoj misliti da sve zavisi od tebe. Ja ću doći i
otići kad budem smatrao da je to potrebno, da bih te naučio da u potpunosti odbaciš
samovolju i da budeš trpeljiv, da bi dobro naučio lekciju poniznosti."
25. Oni koji su uznapredovali u
molitvi imaju nepokolebljivo uvjerenje da je, usprkos svim čovjekovim naporima,
molitva djelo milosti.
26. Sv. Šimun Novi Teolog jasno kaže
da nitko nije u stanju sam od sebe proslavljati Boga, nego da je to milost Kristova,
koja se nastanila u njemu, koja proslavlja i pjeva hvale Bogu i moli se u čovjeku.
27. Kada se čovjek moli sa strahom i
strahopoštovanjem, stojeći mirno i obraćajući pažnju na ono za što se moli,
onda je to znak da je milost Božja posjetila njegovo srce.
28. Pažnja mora biti neraskidivo
povezana s molitvom, na isti način na koji je i tijelo neraskidivo povezano s
dušom. Drugim riječima, u vrijeme molitve um mora stražariti nad srcem i
kružiti nad njim, i odatle, iz dubina srca, uznosit će molitve Bogu, neprestano
izgovarajući: "Gospodine Isuse Kriste, pomiluj me." Kad jednom u srcu
okusi i iskusi da je Gospodin dobar i da je sladak, um više neće željeti napustiti
mjesto srca, nego će zajedno s apostolom Petrom reći: Dobro nam je ovdje biti
(Mt 17, 4). On želi kružiti unaokolo, udaljujući i protjerujući, da tako
kažemo, sve one ideje koje je tamo posijao đavao, ne dopuštajući nijednoj
ovozemaljskoj misli da tamo ostane i postajući na taj način siromašan (nišči) duhom, odnosno lišen svake
ovozemaljske misli. Ovakav zadatak izgleda veoma težak i mučan onima koji ništa
ne znaju o njemu. Međutim, oni koji su okusili njegovu slatkoću i u dubini srca
osjetili njegovu nasladu, uskliknut će zajedno s božanskim Pavlom: Tko će nas
rastaviti od ljubavi Kristove (Rim 8, 35)?
29. Pažljivo slušajući Gospodina koji
je rekao da nečiste misli, koje skrnave čovjeka, dolaze iz srca, kao i da čašu
i zdjelu najprije moramo očistiti iznutra kako bi i izvana bile čiste (Mt 15,
19-20 i Mt 23, 26), naši sveti Oci napuštali su svaku drugu duhovnu djelatnost
i posvećivali se jedino ovom djelu, odnosno stražarenju nad srcem, budući
sigurni da će na taj način lako steći i svaku drugu vrlinu.
30. Bogonosni Šimun Novi Teolog kaže:
"Očistimo svoja srca, da bismo u sebi mogli pronaći sveprisutnog Gospodina.
Očistimo svoja srca ognjem Njegove milosti, da bismo u samima sebi vidjeli svjetlost
i slavu Njegovog božanstva."
31. Sretni su oni koji su pristupili
božanskoj svjetlosti i stupili u nju, koji su se sjedinili s njom i tako i sami
u cjelini postali svjetlost. Oni su sa sebe u potpunosti svukli uprljanu odjeću
svojih grijeha i više ne prolijevaju gorke suze. Sretni su oni koji su još u
ovom životu spoznali svjetlost Gospodnju kao Samog Gospodina, jer će u budućem
životu odvažno stajati pred Njim. Blaženi su oni koji su primili Krista, jer je
došao kao svjetlost onima koji su prethodno bili u tami, a sada su postali
sinovi svjetlosti i nezalaznog dana.
32. Sv. Grgur Palamas kaže da molitva,
koja se sjedinjuje s udisanjem i izdisanjem, vremenom uzrokuje da slatki dah milosti,
miomiris duhovne pomasti, izlazi iz usta čovjeka koji se moli, miris života za
život (2 Kor 2, 12), prema riječima velikog Pavla. I zaista, ne postoji ništa
slično dahu molitve, neprestane umne molitve. Molitva ne izlijeva milost samo
na onoga tko se moli, nego preplavljuje milošću i ostalu tvorevinu, posredstvom
njega se rasipajući i šireći na nju. Dok udiše, čovjek se očišćuje, oživljuje i
posvećuje. Kada pak izdiše, on očišćuje, oživljuje i posvećuje tvorevinu, ali
to ne čini on, nego božanska milost.
33. U ovim posljednjim danima, kada je
dah antikrista zagadio zemlju, more i sve što diše, Bog u krilu i srcu Crkve raspiruje
djelovanje umne molitve kao osvježavajuću rosu milosti, kao vjetar koji je osjetio
prorok Ilija (1 Kr 19, 12), kao protuotrov za zdravlje i spasenje duše i tijela
u danima u kojima živimo, kao i u onima koji će tek doći.
34. Poznajem tisuće duša u svijetu,
bolje rečeno širom cijelog svijeta, koje se prisiljavaju na molitvu i u tome
postižu zadivljujuće rezultate. Molitva ih jača u njihovoj duhovnoj borbi, prosvjetljuje
ih iznutra, i oni se ispovijedaju otvoreno i iskreno. Mučeni mislima i
iskušenjima koje demoni potiču protiv onih koji izgovaraju molitvu, oni
čežnjivo pritječu svetim sakramentima. Zatim se ponovno upuštaju u borbu s mislima
i strastima, i ponovno se vraćaju sakramentima, jer više ne mogu živjeti bez
molitve.
35. Molitva je disanje. Kad čovjek
diše on je i živ, i o tome se brine čitavog života. Tko god započne izgovarati
molitvu, on započinje i popravljati cijeli svoj život, imajući duhovnog oca kao
rukovoditelja. Kao što izlazeće Sunce budi, obasjava i oživljuje tvorevinu,
tako i Krist, Sunce Pravde, pojavivši Se posredstvom molitve u čovjekovom umu i
srcu, budi čovjeka da vrši djela svjetlosti i nezalaznog dana.
36. Prema tome, braćo,
"neprestano udišite Krista", kao što je imao običaj reći sv. Antun
Veliki, začetnik kršćanske askeze. Apostol pogana savjetuje, opominje i zapovijeda
kršćanima na svakom mjestu i u svakom vremenu: Molite se bez prestanka (1 Sol
5, 17). Sveti Oci objašnjavaju da "bez prestanka" znači da molitva
nema niti kraj niti mjeru. U vrijeme mira ne budite nemarni, nego se molite.
Popravljajte se i pripremajte se za duhovni rat. Budite hrabri. Ne strahujte od
iskušenja. Svi su iskusili promjene; međutim borba zahtjeva strpljenje i ustrajnost.
Čak i ako padne tisuću puta na dan, pravednik će se uspraviti i to će mu se
računati kao pobjeda. Molitva upravo to i znači: neprestano kajanje i neumorno
prizivanje božanske milosti.
Kristu Bogu našem, koji daje molitvu
moliteljima (1 Kr 2, 9-po LXX), neka je slava i hvala u vjekove. Amen.
Nema komentara:
Objavi komentar
Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima