Djelovanje Božje milosti u pravoslavnom mistiku

Što je to milost Božja, i kako djeluje u misticima Pravoslavne Crkve, možda će nam najbolje pokazati primjer početka monaškog života jednog novijeg pravoslavnog sveca, starca Porfirija. Preuzeto iz knjige „Starac Porfirije – asket ljubavi i vidoviti čudotvorac“.

Posjeta božanske milosti

Nije čudo što je božanska milost vidljivo počivala na ovom mladom monahu prepunom rev­nos­ti, koji je bio preispunjen ljubavlju Kristo­vom i koji nikad nije žalio truda i podviga.

Bila je zora, i središnja crkva u Kavso­ka­liviji još uvijek je bila zaključana. U jednom kutu predvorja, monah Nikita je čekao da zazvone zvona i da se otvori crkva. Poslije njega u predvorje stupi stari monah Dimas, nekadašnji ruski časnik, ko­me je bilo oko devedeset godina; bio je to veliki asket i tajni svetac. Pošto ne vidje ni­ko­ga, starac pomisli da je sâm, te počne praviti ve­li­ke metanije i moliti se pred zatvorenim vratima naosa[1].

Božanska milost se razlijevala od bogolikog starca Dimasa i oblijevala mlađahnog Niki­tu, koji tada bijaše spreman primiti je. Osjećaji koji obuzeše mladića ne mogu se opisati. Poslije sve­te Liturgije[2] i svete Pričesti, mladi monah Nikita je bio toliko ushićen da je, idući k svo­joj isposnici, raširio ruke i glasno povikao: „Slava Tebi, Bože! Slava Tebi, Bože! Slava Te­bi, Bože!”

Poslije posjete božanske milosti, došlo je do temeljne promjene duševnih i tjelesnih svoj­sta­va mlađahnog monaha Nikite. Ta promjena je došla od desnice Svevišnjega. Odjeven je u silu s visine i stekao je natprirodne milosne darove.

Prvi znak prisutnosti milosnih darova uka­zao se kad je iz velike daljine „vidio” svoje starce, koji su se vraćali izdaleka. „Vidio” ih je tamo gdje su bili iako nisu bili dostupni ljud­skom oku. Is­povijedio je to ocu Pantelejmonu, koji ga posa­vje­tova da bude oprezan i da o ovome nikome ne priča. Ovih savjeta Nikita se držao sve dok nije dobio drugačiju zapovijed.

Za ovim darom uslijedili su i drugi. Njegova čuvstva su postala osjetljivija do neshvatljive mje­re, a ljudske moći su se razvile do krajnosti.

Mogao je slušati i raspoznavati ptičje i životinjske glasove, tako da je razaznavao i nji­hovo porijeklo i njihov smisao. Mogao je osjetiti mirise sa velike udaljenosti. Raspoznavao je i raz­likovao mirise i njihov sastav. Iz velike da­ljine je razlikovao mirise pojedinog cvijeća. Poslije skrušene molitve, mogao je „vidjeti” u dubinu zemlje i u nebeski kaos; „gledati” kroz vodu i kroz kamenito tlo, pronalaziti izvorišta naf­te, radio-energije, zakopana arheološka nalaziš­ta, skrivene grobnice, pukotine u dubini zemlje, podzemne izvore, izgubljene ikone[3], „vidjeti” pri­zore koji su se odigrali stoljećima ranije, „čuti” molitve koje su upućivane, „vidjeti” dobre i zle duhove, sâmu ljudsku dušu... „vidjeti” baš sve. Kušao je vodu iz dubine zemlje i mjerio ono što je nedostupno. Pitao je stijene, i one su mu pričale o duhovnim borbama asketa koji su živjeli prije njega. Gledao je, i pogledom iscjeljivao. Dodi­rivao je, i dodirom liječio. Molio se, i molitva je postajala djelotvorna. No, nikad nije pomišljao da te Božje darove upotrijebi za vlastitu korist. Nikad se nije molio da se i sâm izliječi od bolesti. Nikad nije poželio da stekne nekakvu korist od znanja koje mu je božanska milost darovala.

Kad bi se koristio svojim darom rasuđivanja, otkrile bi mu se skrivene strane ljudskih po­misli. Uz pomoć milosti Božje, bio je u stanju istovremeno vidjeti prošlost, sadašnjost i bu­dućnost. Potvrđivao je da je Bog sveznajuć i sve­moguć. Promatrao je i doticao tvorevinu po svim krajevima svijeta, sve do dubine ljudske duše i povijesti. Riječi apostola Pavla: „Duhovan pak prosuđuje sve, a njega nitko ne prosuđuje” (1 Kor 2,15), u slučaju starca Porfirija bile su istinite. On je, naravno, ipak bio čovjek, a milosni dar koji je primao, potjecao je od Boga, Koji iz Njemu poz­na­tih razloga ponekad i ne otkriva sve.

Život unutar božanske milosti, međutim, za nas predstavlja nepoznanicu i tajnu. Stoga bi svaki daljnji razgovor na tu temu izgledao kao pro­izvoljno bavljenje onim što nam je nedostupno. Ovu činjenicu Starac je uvijek naglašavao pred oni­ma koji bi njegove mogućnosti pripisivali ne­čemu drugom, a ne milosti Božjoj. Ponavljao je i ponavljao: „To nije nauka; nije vještina; to je MILOST”.

---

[1] Prostor pravoslavnog hrama dijeli se na predvorje, u kojemu su nekoć stajali katekumeni, i naos, prostor za vjernike.

[2] U pravoslavlju se Liturgijom naziva Euharistija-misa.

[3] Svete slike.