Sv. Petka - zaštitnica zagrebačkog samostana

Danas slavimo veliku pravoslavnu sveticu - sv. Paraskevu ili Petku, jednu od najpopularnijih svetica pravoslavnog naroda Božjeg. Njoj je u Zagrebu posvećen jedini pravoslavni samostan (manastir) u povijesti grada, onaj na Svetom Duhu, pa stoga donosimo njegovu kratku povijest (preuzeto sa stranice Mitropolije): 

Samostan sv. Petke u Zagrebu

Srpski pravoslavni samostan sv. Petke u Zagrebu, osnovao je metropolit Dositej[1] 1936. godine u kući koju je darovao dobročinitelj Đuro Avirović. Kao dugogodišnji odbornik i crkveni tutor, on je 1888. godine oporučio svoj posjed od 7. jutara (737,7 hvati) SPCO[2]zagrebačkoj.

Pošto su posjed po oporuci imale na doživotno uživanje njegove dvije rođakinje, današnji samostanski posjed je prešao pod crkvenu upravu 1905. godine. 

Od osnivanja samostana, pa sve do početka Drugog svjetskog rata, setrinstvo samostana sačinjavale su: Tasija (Prokopjuh), igumanija i profesorica filozofije, zatim Sava (Nikolajevna-Vojnovič) kao shimna[3] monahinja, zatim monahinje Leonida (Ivanova), Evdokija (Makijevna), Savatija, i Mileva (Živković) kao iskušenica[4].

Nakon proglašenja NDH, sestre koje su bile Ruskinje, ostale su u samostanu, a Srpkinja Savatija morala je pobjeći u Srbiju. Pokoljem Srba na Kozari, tisuće srpske djece koja nisu poubijana, stradala su u mnogim dječjim logorima smrti, od kojih je najpoznatiji logor Jastrebarsko. Iz jednog od takvih logora u samostan je dovedeno sedam srpskih djevojčica, koje su zahvaljujući sestrinstvu samostana preživjele rat (Darinka Borovac, Đurđica Krnjak, Jovanka Krnjak, Zora Narančić, Vidosava Sekulić, Ankica Stanković i Jovanka Tadić).

Kraj rata za malobrojno sestrinstvo bio je početak novog stradanja. Polovinom svibnja 1945. u samostan dolazi grupa naoružanih partizana, predvođena Srbinom Bogoljubom Rapajićem. «Osloboditelji» su prvo polupali ikonu sv. Petke i kandilo koje je gorjelo iznad ulaznih samostanskih vrata. Polupana je i mramorna ploča s nazivom samostana.

Iste noći monahinje su nasilno odvedene iz samostana uz jaku oružanu pratnju. Rusa Jakova (ruski izbjeglica iz vremena Oktobarske revolucije), samostanskog radnika s ekonomije, poslije nekoliko dana vratili su u samostan. Kako je ubrzo samostan opljačkan, iz njega su protjerali i Jakova. Tih dana nestaje sva samostanska arhiva. Ubrzo se u zgradu samostana smjestila Narodna milicija, a cijeli samostanski kompleks služio je kao streljana (milicijski poligon).

Sredinom 1955. g. samostan je vraćen u posjed Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Godine 1958. stupa na snagu zakon o nacionalizaciji.

U proljeće 1962. g. metropolit Damaskin, pokreće postupak za izuzimanje od nacionalizacije samostanske zgrade i imanja. Vlasti osporavaju da je to ikada i bio samostan. Kako je arhiva «nestala», slijedi dugotrajni proces kako bi Crkva vratila svoj samostan.

1968. g. počinje obnova samostanske zgrade i kapele. Članovi crkvenog odbora koji su rukovodili obnovom samostana bili su:metropolit zagrebački Damaskin, paroh[5] zagrebački Jovan Nikolić, odvjetnik Đorđe Ilijić, odvjetnik Vladimir Ivković, dr. Anđelko Vujatović i gospodin Gojko Bundalo. Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi u Zagrebu gotovo sva imovina je bila oduzeta, i nije bilo sredstava ni za najosnovniju obnovu samostana.

U to je vrijeme još uvijek u Zagrebu bio priličan broj pobožnih Ruskinja, koje su prodavale svoj stari naslijeđeni nakit, i darivale ga sv. Petki. Od tih priloga urađen je metalni ikonostas, te oltarne ikone, ikone u svetištu i na dverima. 1971. g. uređena je samostanska porta. Pobožni zagrebački Srbi, uređujući samostansku portu, ispod svakog posađenog stabla, stavljali su grude zemlje donijete shodočašća iz mnogih srpskih samostana: Mileševe, Studenice, Gračanice, Pećke patrijaršije, Dečana, Deviča, Ostroga, Morače, Savine, Krke, Krupe, Ozrena, Dragovića... Sedamdesetih godina samostan je imao dvije monahinje: sestre Varvaru i Kseniju. Bolest sestara, te nedostatak monaškog podmlatka, učinio je da samostan ostane bez sestrinstva.

Njegovo Visokopreosveštenstvo mitropolit zagrebačko-ljubljanski g. g. Jovan[6], nakon izbora za vikarnog episkopa lepavinskog, nekoliko je godina stolovao u samostanu sv. Petke, koji je i za monaške prilike, bio više nego skroman.

Od 2000. godine, denacionalizacijom poslovnih prostora SPCO zagrebačke, stvoreni su materijalni uvjeti za obnovu samostanskog kompleksa.

Materijalna obnova samostana sv. Petke u Zagrebu je gotovo završena, i vjerujemo da će molitvama bogolike[7] majke naše Paraskeve[8], uskoro otpočeti i duhovna obnova ove značajne svetinje.[9]

---

[1]Prvi pravoslavni mitropolit zagrebački, danas kanonizirani svetac.

[2]Srpska pravoslavna crkvena općina.

[3]Najstroži oblik monaštva.

[4]Pripravnica.

[5]Pravoslavni župnik.

[6]Mitropolit zagrebačko-ljubljanski, 1936.-2014.

[7]Staroslavenski: prepodobni. Naziv za svete monahe i monahinje.

[8]Drugo ime za sv. Petku.

[9]Danas je samostanski kompleks oživio kao crkvena gimnazija i duhovni centar Mitropolije.