Pismo majci koja nije mogla pronaći grob poginulog sina

Donosimo dirljivo pismo sv. Nikolaja Velimirovića jednoj neutješnoj majci. Uistinu, duboka je mudrost Duhom Svetim prožetog čovjeka.

5. Pismo

Majci koja nije mogla pronaći grob poginulog sina

Tražila si ga, veliš, po svim vojničkim grobljima. Putovala si od Zlatibora do Krfa, do Soluna. Dizala si se na Kajmakčalan, na Mačkov Kamen. Spuštala si se u doline mrtvih. Gdjegod si saznala za vojničko groblje, tamo si hitala. Molila si, da ti čitaju popise sahranjenih tu i tu. Sricala si i sama imena na križevima. Nema pa nema.

Ne tuguj, majko draga. Grešna je velika tuga. Božja je zemlja i sve što je na njoj. Ma gdje da je grob tvoga sina, na Božjoj je zemlji. Kad dodirneš crnu zemlju pred pragom kuće, dodirnula si rub groba sina svoga. A svevidjeće Božje oko šeta po zemlji i gleda mrtve kao i žive. Ako se sin tvoj sakrio od tebe, nije se sakrio od Boga. Sam ga je Bog sakrio od tebe, da očisti srce tvoje tugom i da ti pripremi radosno iznenađenje, radostan sastanak sa sinom u vječnim dvorovima Njegovim.

Ne znaju se ni grobovi mnogih velikih i svetih ljudi. Nepoznat je ostao grob proroka Mojsija; pa grobovi mnogih apostola i mučenika Kristovih; pa grobovi mnogih pustinjaka i isposnika. Njihova su imena crvena slova u kalendaru. Njihov spomen slavimo, crkve im zidamo, molitve im uzdižemo. Ali za grobove njihove ne znamo. Nemoj, dakle, tugovati što će i grob tvoga sina ostati znan samo svevidjećem Oku, kao i grobovi tolikih svetaca i svetica.

Jednoj majci u Debru sahranjen je sin vojnik negdje u dalekoj zemlji. Zbog starosti ona mu nije mogla na grob otići. Pa se dosjetila stara duša kako da prelije grob sina svoga. Svake subote ona odlazi na vojničko groblje u Debru. Tu leže pomrli vojnici, čije će majke mučno doći na grobove njihove. I na tim grobovima ona pali svijeće i šapće molitve. I moli svećenika da prelije i da spomene ime, ispisano na križu, i uz to i ime njenog Atanasa. I ti možeš tako činiti. I bol će ti uminuti.

No još je važnije da misliš o duši svoga djeteta, nego li o grobu njegovu. Gle, duša njegova nije ni u jednome grobu na zemlji. Ona je bliža tebi nego grobu. Bila tako druga jedna majka, koja je u vrijeme rata putovala na bojno polje, da posjeti grob sina. Grob je bio pod bojnom vatrom, te je nisu pustili. Neutješna vratila se doma. Najednom, po Božjem Promislu, javi joj se sin njen u sobi. Skoči majka i uzvikne:

– Gdje si, sine moj!

– Putovao sam s tobom, majko, i vratio se.

Još joj je rekao da je njemu dobro i da ona treba prestati s plačem.
Prestani i ti s plačem, a počni s milostinjom za pokoj duše sina svoga. Suzama si dovoljno omekšala zemlju srca, vrijeme je sad da pustiš da rod nikne. A najzlatniji rod, što iz suza niče jest molitva, milostinja i predanost volji Božjoj. Neka ti molitva bude jedna križna daščica, a milostinja druga. Od njih napravi križ sinu svome. Molitva se diže u visinu, a milostinja se širi u širinu. Krotka predanost volji Božjoj pak neka ti je kao željezo, kojim se križ prikiva.

Ne razdvajaj molitvu od milostinje. I blaga utjeha s neba lagano će sići u srce tvoje kao rosa u žednu travu.

Mir ti od Boga i blagoslov.