Jeruzalemska patrijaršija

Nakon carigradske, aleksandrijske i antiohijske patrijaršije, dolazi četvrta po redu drevna pravoslavna patrijaršija – jeruzalemska. Jeruzalem je metropola Svete Zemlje, Izraela, Palestine, teritorija na kojemu se odigrala povijest spasenja ljudskog roda. Sam grad je sinonim za jedinu ispravnu objavljenu biblijsku religiju.

Grad Jeruzalem je veoma star, najstariji tragovi sežu u 3. tisućljeće prije Krista. Najstariji spomen u Bibliji mu se nalazi u Knjizi Postanka. Tamo se spominje pod nazivom Šalem. Melkisedek, kralj Šalema, Abrahamov je saveznik, a glasovita Abrahamova kušnja sa sinom Izakom dogodila se na Moriji, kasnijem brdu jeruzalemskog Hrama (Post 22).

Grad je bio u rukama kanaanskog naroda Jebusejaca do otprilike 1000.g.pr.Kr., kada ga je osvojio izraelski kralj David, učinivši ga glavnim gradom izabranog Božjeg naroda. Ovo je bio grad starozavjetnih kraljeva, proroka i pravednika, u njemu su se pisale starozavjetne knjige, tamo je djelovao veličanstveni Hram, u kojemu se vršilo bogoslužje po propisima Mojsijeva Zakona. Grad je doživio prvo veliko razaranje 587.pr.Kr., od strane babilonske vojske; obnovljen je nekoliko desetljeća kasnije, te je bio prijestolnica židovske autonomije pod Perzijancima, Aleksandrom Velikim i Ptolomejevićima – grčkom dinastijom Egipta. Nakon što je Palestina prešla pod vlast Seleukovića (grčkih vladara Sirije), dolazi do progona Židova, pljačke i poganizacije grada. Ovo izaziva židovsku pobunu, koja rezultira stvaranjem samostalne židovske države pod dinastijom Hašmonejaca. Izumiranjem Hašmonejaca konačno u 1.st.pr.Kr. dolaze Rimljani.

U ovom gradu je djelovao Isus Krist, Utemeljitelj Crkve. Ovdje je On propovijedao, činio čudesa, bio mučen, umro i uskrsnuo. Ovdje je On uzašao na nebo. Tu se dogodio izljev Duha Svetoga na apostole, odnosno, rođena je Crkva. Jeruzalem je dakle bio prva kršćanska biskupija, kojom su upravljali osobno Kristovi apostoli. Odatle kreću prve misije, tu su zapisani prvi kršćanski zapisi, odatle potječe kršćansko bogoslužje – Jeruzalem je izvor svega u kršćanstvu.

Nakon odlaska apostola, vlast u jeruzalemskoj biskupiji preuzima Jakov Pravedni, „brat Isusov“ (Mt 13, 55; Mk 6, 3; Gal 1, 19). Predaja ga smatra prvim jeruzalemskim biskupom, autorom Jakovljeve poslanice u Novom zavjetu, te prvim od Sedamdesetorice manjih apostola. U to vrijeme, i nakon njega, Jeruzalemska Crkva je prva među svim kršćanskim Crkvama, pošto je bila izvor, odnosno, imala je kontinuitet sa samim počecima Crkve.

Međutim, kraljem 1. i početkom 2.st. dolazi do velikih promjena. Židovi dižu dva ustanka protiv Rimljana (66.-72.g. i 132.-135.g). Oba ustanka završavaju katastrofalno za grad Jeruzalem i njegove stanovnike. Naime, Rimljani potpuno uništavaju grad, sravnjuju ga sa zemljom, te na njegovom mjestu grade potpuno novi grad, kojem daju ime Aelia Capitolina. Aelia Capitolina postaje rimska kolonija, naseljena je rimskim kolonistima, te se Židovima zabranjuje ulazak u nju (ova zabrana je trajala sve do 7.st.). Ovo je značilo i kraj izvorne Crkve u gradu, osnovane na Duhove.

Kršćanska zajednica se međutim osniva i u novoosnovanoj Aelia Capitolini, a biskup Marko (oko 134.g.) se spominje kao njen prvi biskup. U razdoblju koje je uslijedilo, Aelia (Jeruzalem) postaje beznačajni provincijski gradić. I sama jeruzalemska biskupija nema nikakvog značaja; postala je obična biskupija, sufragan metropoliji u Cezareji. Prvenstvo časti prelazi s Jeruzalema na Rim.

Stvari se mijenjaju u 4.st., dolaskom cara Konstantina Velikog i pretvaranjem Rimskog Carstva u kršćansku državu. Kršćanski rimski carevi kristijaniziraju Jeruzalem, traže biblijska mjesta i relikvije, grade crkve i samostane, te se grad pretvara u mjesto hodočašća, molitve, monaškog života i duhovnosti. Jeruzalemska biskupija daje niz velikana, poput sv. Ćirila Jeruzalemskog, jednog od najvećih otaca Crkve, dok su samostanska pravila palestinskih samostana i danas osnova pravoslavnog asketskog života.

Duhovni uspon Jeruzalema prati i kanonski; već Nicejski sabor 325.g. daje gradu posebnu čast. Od 451.g. Jeruzalem dobiva status patrijaršije, i to pete nakon Rima, Carigrada, Aleksandrije i Antiohije. Odlaskom Rima u 11.st., postaje četvrta. Ipak, Jeruzalem je bio specifična patrijaršija. Prvo, nije dobio taj status zbog političke važnosti i veličine, kao ostale patrijaršije, već zbog svete prošlosti. Drugo, nije dobio svoje misijsko područje; glavno poslanje patrijaršije je bilo i ostalo čuvanje svetih mjesta.

Grad je teško stradao pod perzijskom okupacijom početkom 7.st., da bi 638.g. pao pod Arape – muslimane. Tada počinje opadanje Jeruzalemske patrijaršije, kroz islamizaciju, arabizaciju i potpuno ograničavanje kršćanskog života. U 11.st. dolaze križari, i uspostavljaju u Palestini rimokatoličko Jeruzalemsko kraljevstvo. Međutim, njihova vladavina se pokazala još gorom od muslimanske. Dolazi do protjerivanja pravoslavaca, nametanja latinskog patrijarha (latinski patrijarhat u Jeruzalemu postoji i danas), te jeruzalemski patrijarsi počinju rezidirati u Carigradu. Nakon odlaska križara počinju žestoki progoni kršćana od strane muslimanskih Mameluka, a relativan mir je uspostavljen tek 1517., osmanskim osvajanjem Palestine. Osmanlije 1917. zamjenjuju Britanci, a nakon njih dolazi moderna država Izrael.

Za noviju pravoslavnu teologiju grad je značajan po Jeruzalemskom saboru iz 1672., na kojem je Crkva osudila protestantizam.

Danas Jeruzalemska patrijaršija pokriva svojom jurisdikcijom pravoslavne u državi Izraelu, palestinskoj samoupravi (Zapadna obala i pojas Gaze), kraljevini Jordanu i na Sinajskom poluotoku (Egipat). Ima oko 130 000 vjernika, većinom pravoslavnih Arapa. Grka je malen broj, no drže upravu patrijaršije posve u svojim rukama, još od 1537. Patrijaršija ima 20 biskupija i 25 biskupa, međutim, većina toga su titularne, povijesne biskupije, realno djeluju samo 4. Ima 65 župa, te 25 samostana, od toga 19 u samom gradu Jeruzalemu, te 1 u Jordanu. Poseban status ima Sinaj: sinajska nadbiskupija je najmanja autonomna pravoslavna Crkva na svijetu.

Titula patrijarha je: patrijarh svetog grada Jeruzalema i sve Palestine, Sirije, Arabije, Transjordanije, Kane Galilejske i svetog brda Siona.

Ovime završavamo prikaz i upoznavanje četiri drevne pravoslavne patrijaršije – patrijaršije kršćanske antike.