Danas ćemo
započeti niz tekstova o kontroverznim temama vezanim uz pravoslavlje,
prvenstveno uz SPC. Jer, teško je govoriti o pravoslavlju u Hrvatskoj, kada na
sve strane u medijima lete optužbe na račun SPC. Ovi tekstovi neće biti
apologija Pravoslavne Crkve, već pokušaj realnog sagledavanja određenih spornih
elemenata u njoj. Prvi je na redu vladika Nikolaj.
Sv.
Nikolaj Velimirović (1881.-1956.) jedan je od najznačajnijih teologa i
duhovnika SPC novog doba. U tekstu o svetosavlju smo već dotakli njegov lik i
djelo. Sada ćemo se pozabaviti jednom ozbiljnom optužbom na njegov račun: da je
bio nacist, da je veličao Hitlera, i da je bio antisemit.
Tvrdnja
da je vladika Nikolaj veličao Hitlera temelji se na jednoj rečenici iz njegovog
predavanja održanog 1935. Ta rečenica je izvađena iz konteksta cijelog
predavanja, te se njome do danas manipulira protiv vladike Nikolaja. Ona glasi:
Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem njemačkom Vođi, koji je kao običan
zanatlija i čovjek iz naroda uvidio, da je nacionalizam bez vjere jedna
anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX. st. on je došao na
ideju sv. Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao,
koji priliči jedino svecu, geniju i heroju.
Dakle,
nalazimo se u 1935. godini, kada je Hitler tek došao na vlast, i kada se nije
moglo znati da će za 4 godine izbiti Drugi svjetski rat, kada se nije znalo da
će biti logora i rasnih progona (u vrijeme ovog predavanja nisu bili doneseni
ni Nuernberški zakoni), kada se nije znalo da će 7 godina kasnije, 20.01.1942.
u Berlinu biti donesena odluka o „konačnom rješenju“. Tada, početkom 1935.,
Hitler je mogao izgledati kao konzervativni i suverenistički političar, nešto
kao Trump ili Orban danas.
U
tom predavanju, on opisuje „nacionalizam sv. Save“ kao kršćansko djelo
evangelizacije srpskog naroda. On pod pojmom „nacionalna Crkva“ vidi Crkvu koja
nije aristokratski odvojena od svog naroda, već živi i trpi s njim,
oplemenjujući ga i vodeći k Bogu. Taj „nacionalizam“ nije nacionalno i rasno
isključiv: „Vi koji ste ratovali u
posljednjem Svjetskom Ratu, vi možete dati osobno svjedočanstvo jednog rijetkog
prizora, kako su se naši vojnici ponašali prema vojnicima iz Afrike i Azije,
prema ljudima crne i žute rase, koje su Europljani doveli na bojište iz svojih
kolonija. Dok su se sami Europljani tuđili tih svojih podanika, crnaca i
žutokožaca, ne hoteći s njima ni jesti ni piti ni pod istim šatorima boraviti,
dotle su naši vojnici s njima drugovali, jeli, pili, u bolesti obilazili ih, u
nevolji pomagali, na svojim slavama častili i gostili, razgovarajući s njima
prstima i rukama. Srbi su na crnce gledali kao na ljude i ponašali se prema
njima kao prema ljudima. Ne može, dakle biti nikakva opravdana prigovora
Svetosavskom nacionalizmu, da je on uzak i isključiv“.
Dalje kritizira zapadne narode, koji
nemaju takve, s narodom povezane Crkve; jedni su potonuli u rimski
internacionalizam, a drugi su (npr. protestanti) pokušali ostvariti taj ideal
narodne Crkve, ali nisu uspjeli. I sadašnji „njemački vođa“ (nije mu ni
spomenuo ime) to pokušava učiniti, ali pitanje je hoće li uspjeti, jer je
običan zanatlija i čovjek iz naroda, a takvo djelo može učiniti samo svetac,
genij i heroj poput sv. Save. U svom pismu od 20. 02. 1946., Nikolaj kaže: „Sve što je rečeno i napisano u 1935. godini
rečeno je u pohvalu sv. Save – sveca, genija i heroja, nema u čiju drugu pohvalu.
Jer i tad, Pascal i Hitler poslužili su mi kao primjer neuspjeha u usporedbi sa
sjajnim uspjehom sv. Save.“
Te 1935. dobio je njemačko
odlikovanje za građanske zasluge, jer je obnovio njemačko vojno groblje u
Bitoli – svega 17 godina iza završetka rata on obnavlja groblje pripadnika
vojske koja je onesposobila
58 posto industrijskih poduzeća u Srbiji, 50 posto metalskih rudnika, te 100 posto
rudnike ugljena, koja je porušila 12 000 tona mostovnih konstrukcija, smanjila
stočni fond i poljoprivredne proizvode za 70 posto, a osim industrijskih ruda,
odnijela je i 1610 tona zlata i 3100 tona srebra. Srbija je od te vojske
izgubila 1.247.435 ljudi, odnosno 28 posto populacije. U represivnim mjerama
austrougarske vlasti, npr. u svibnju 1917., drže u logorima 40 000 građana
Srbije. Pravoslavne crkve su oskvrnjivane, a ćirilica zabranjena, i to upravo u
zemlji gdje je domaće pismo. Počinjeni su i brojni ratni zločini. Ali, vladika
Nikolaj postupa posve kršćanski – za njega je i mrtav neprijatelj dostojan
kršćanske pažnje.
U
travnju 1939. u tekstu o tri Reicha proriče smrt nacističke države, te ističe
da Srbi ne pripadaju fašističkoj Osovini. Srpskom pravoslavnom svećenstvu
postavlja kao uzor njemačke kršćane stradale u otporu protiv nacista. Njegov „Žički
blagovesnik“ piše da je u nacizmu uskrsnulo poganstvo.
Već
22.05.1941. njegova rezidencija je bila pretresena, a on stavljen pod nadzor od
strane Nijemaca. Praktički cijeli Drugi svjetski rat je proveo u njemačkoj internaciji,
od toga tri mjeseca u zloglasnom logoru Dachau.
Prema
tome, pisac koji ustrajno piše protiv nacista, i koji rat provodi kao njihov
zatočenik, sigurno ne može biti zajedničar njihove ideologije.
Što
se tiče antisemitizma, kritičari vladike Nikolaja se pozivaju ponajviše na
djelo „Riječi srpskom narodu kroz tamnički prozor“. Ono je nastalo u logoru
Dachau, i to kao privatni zapis; objavljeno je tek 1985. U tom djelu ima
nekoliko vrlo oštrih mjesta o Židovima. Ali samo naizgled: u izvorniku se
nikada Židovi ne nazivaju standardnim srpskim riječima za njih (Jevreji,
Judeji), već Židi. Žid je inače
crkvenoslavenska riječ koja ne označava naprosto pripadnika židovske nacije ili
vjere (oboje je izvor kršćanstva), već sljedbenika religije koja se formirala
kod onog dijela židovskog naroda koji je odbacio Krista, i koja se temelji na
odbacivanju Krista. Dakle, kod vladike Nikolaja nema rasnog, nacističkog
antisemitizma; to je u njegovim djelima jednostavno nemoguće naći. On samo
ulazi u polemiku s judaističkim religijskim pravcem, koji je od svoga početka
bio protukršćanski. Zato on kritizira taj vjerski pravac proročkim zanosom. Mitropolit
Amfilohije objašnjava: „Vladika Nikolaj
voli svoj narod nesebičnom ljubavlju. Upravo zato što ga voli, od svojih mladih
dana kritizira njegove mane i poroke. Točno kao biblijski proroci. Ako bi
mjerili vladiku Nikolaja prema njegovim gorkim i oporim riječima, koje je ne
jednom izgovorio i zapisao o svom narodu, prema onome čime ga je i kako ga je kritizirao,
mogli bi ga proglasiti za najvećeg srbomrsca i antisrbina u srpskom narodu i
njegovoj povijesti. No, upravo to njegovo kritiziranje zla u srpskom narodu,
njegovih zabluda i zastranjenja, pokazuje da ga je on zaista duboko volio. Ta
proročka dimenzija njegove ličnosti i njegove ljubavi, naročito u zrelim
godinama, ključ je za mnogo toga što je on napisao i izgovorio, kako o svome
narodu, tako i o Europi i Židovima. Nitko nije toliko volio židovski izabrani Božji
narod, koliko su ga voljeli njegovi proroci. Onaj, međutim, koji je imalo
upoznat s proročkim spisima, znat će da nitko nije toliko radikalno kritizirao
taj narod, njegove mane i nedostatke, naročito njegovo bogoodstupništvo, koliko
su to učinili upravo njegovi proroci. Uzmimo na primjer proroke Izaiju,
Jeremiju, ili neke druge velike i male proroke, ili recimo u svoje vrijeme
proroka Iliju. Hoćemo li zbog tog kritiziranja nazvati proroke Božje
antisemitima, mrziteljima svoga roda? Ili se ovdje radi, kao što se i radi, o
ljudima ogromne Božje ljubavi, koja kara upravo zato što voli? Tako je i
apostol Pavao, Židov i židovskog roda, bio spreman izgubiti dušu svoju i svoje
spasenje, ne bi li se spasio njegov narod (Rim 9,15). Ali je taj isti apostol
Pavao nazivao svoj narod ‘psima’ (Fil 3,2), ne iz mržnje prema njima, nego ne
bi li ga otrijeznio i priveo Bogu i vječnom prosvjećenju u Kristu. Takvog kova
bio je i vladika Nikolaj. U tom proročkom duhu treba shvatiti sve ono oporo i
gorko što on piše o svom srpskom narodu, o Europi, o Izraelskom narodu.“ Vladika
Nikolaj je i u praksi spašavao Židove, a s jednim je bio i pobratim prije rata.
Sumirajući
sve, vidimo da nikakvog antisemitizma kod vladike Nikolaja nije bilo. Kritizirao
je podjednako zapadnu raskršćanjenu i sekularističku civilizaciju, kao i
njezine izdanke, nacizam i komunizam, jer je vjerovao da su ove totalitarne ideologije
posljedica napuštanja Krista na Zapadu, odnosno zamjenjivanja Bogočovjeka
čovjekom, ljubavi prema Bogu ljubavlju prema ljudskim interesima. Nije napadao
židovski narod na rasnoj osnovi, već je kritizirao religijski judaizam, baš kao
i ostale nekršćanske religije. U osnovi svega, ležala je duboka vjera u Krista,
i želja da se sve ljude na svijetu privede Kristu.
Dakako,
totalitarne ideologije nekada, a lijevi i liberalni krugovi danas, teško mogu
prožvakati takvu osobu, zato i jest tolika povika na njega, jer je njegov poziv
da se priđe Kristu, nelagodan za današnje raskršćanjeno društvo. Zato je i
zanimljivo vidjeti kako hrvatski desničari kritiziraju vladiku Nikolaja, služeći
se baš ovim lijevoliberalnim izvorima – no, ne prihvaćaju kritike istih prema
hrvatskim nacionalnim velikanima.
Sv.
Nikolaj Velimirović jest veliki svetac – prorok koji otvoreno poziva Kristu i
za sve nedaće optužuje napuštanje Krista, a takvi će uvijek biti prijekor za
ljudsku savjest. Zato ga se i nastoji diskreditirati, proglašavajući ga za
antisemita. No, "Blago vama kad vas
- zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i
kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!"
(Mt 5, 11-12).
Zelot 2: Svece je lako obraniti! Pokušaj obraniti zadnje postupke svog metropolita - davanje blagoslova sodomitkinji, kršenje mora kanona...
OdgovoriIzbriši