Je li pravoslavni svećenik Momčilo Đujić zapovijedao četničkom divizijom?

Danas ćemo se pozabaviti još jednom kontroverznom temom iz prošlosti Pravoslavne Crkve, a to je djelatnost srpskog pravoslavnog svećenika Momčila Đujića, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata postao četnički vojvoda i zapovjednik Dinarske četničke divizije. Ovo je vrlo osjetljiva tema, naime, u hrvatskoj i srpskoj javnosti je već uvriježeno govoriti o četničkom vojvodi „popu Đujiću“ i o „četnicima popa Đujića“, i to stvara vrlo odbojan stav prema Pravoslavnoj Crkvi. Jer, neupućen čovjek odmah vidi pred očima pravoslavnog svećenika koji služi u crkvi, ispovijeda, pričešćuje, propovijeda Evanđelje, te paralelno s tim nosi oružje i uniformu, ubija i naređuje ubijanja. U očima mnogih pobožnih ljudi svih vjera, to je vrlo sablažnjivo. Kako ovo objasniti?

Momčilo Đujić je rođen 1907.g. u selu Kovačiću kod Knina. Završio je bogosloviju u Sremskim Karlovcima i 1933.g. bio zaređen za pravoslavnog svećenika, te je preuzeo dužnost paroha (župnika) u Strmici kod Knina. Izbijanjem Drugog svjetskog rata napušta dužnost i organizira četničke jedinice. U studenom 1941.g. osniva Dinarsku četničku diviziju, kojoj postaje zapovjednik. Ukazom kralja Petra II. Karađorđevića 1942.g. postaje četnički vojvoda. Nakon završetka rata odlazi u SAD, gdje je umro 1999.g.

Nećemo se ovdje baviti njegovim likom i djelom, niti ćemo proučavati ratni put dinarske divizije – to je materijal za svjetovne povjesničare. Ono što je za nas ovdje bitno, to je njegov crkvenopravni i sakramentalni status. Naime, Momčilo Đujić je odlaskom u rat prestao biti pravoslavni svećenik. Njegovo služenje za oltarom prestalo je odlaskom u četnike, i on se od tada posvetio samo ratu. On svoje svećeništvo nije više nikad aktivirao; od odlaska u rat 1941.g. pa do smrti, on nikad više nije služio Euharistiju ni izvršio nijedan svećenički čin.

U govoru kanadskim Srbima 1990.g. izričito kaže da nije dostojan svećeničkog čina, jer je 1941.g. skinuo mantiju i uzeo mitraljez. Bio je kritičar Crkve. U jednom trenutku je uvrijeđeno spočitnuo čovjeku koji ga je nazvao „pop“ umjesto „vojvoda“. Dakle, on se svećeništva u Crkvi odrekao. Ovo odreknuće je potpuno i apsolutno, jer u Pravoslavnoj Crkvi svećeništvo nije neizbrisivo: bivši svećenik u potpunosti gubi milost svećeništva i duhovnu moć da slavi sakramente, čak i u nuždi. On postaje obični laik.

Drugačije i nije moglo biti; po kanonskom pravu Pravoslavne Crkve, ne može se istodobno biti svećenik i vojnik.

83. Apostolski kanon kaže: „Biskup, ili prezbiter, ili đakon, koji se bavi vojničkim poslovima, i želi zadržati jedno i drugo, tj. i rimsko poglavarstvo i svećeničku službu, neka bude razređen. Jer, što je carevo, caru, što je Božje, Bogu.“

7. kanon kalcedonskog sabora: „Onima koji su jednom stupili u kler, ili su se monaštvu posvetili, naređujemo, da ne mogu više stupati ni u vojničku ni u svjetovnu službu; a koji se ovo usude, i ne vrate se, pokajavši se, k onome, što su radi Boga izabrali, neka budu anatema (potpuno isključenje iz Crkve, uključuje i zabranu svjetovnih kontakata s anatemiziranom osobom).“

Dr. Nikodim Milaš tumači: „…što je s vojskom skopčan pojam o ratovima i dosljedno prolijevanju krvi, što se nikako ne može slagati sa službom onoga, koji je po svom položaju pozvan prinositi Bogu nekrvnu Žrtvu…“

Kanonsko pravo također zabranjuje svećenicima sudjelovanje u civilnoj, državnoj upravi i administraciji (apostolski kanon 81.).

Dakle, važno je naglasiti, ne ulazeći u životni put Momčila Đujića, da dotični nije bio pravoslavni svećenik, tj., da Dinarsku četničku diviziju nije vodio svećenik Pravoslavne Crkve, nego svjetovnjak, laik Momčilo Đujić. Smatramo da bi bilo dobro koristiti tu činjenicu u javnosti, te prestati s govorom o diviziji i četnicima popa Đujića, jer takvo nešto nikada nije postojalo.