Prije nekoliko dana proslavili smo blagdan ikone Bogorodice Trojeručice,
najveće svetinje u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Donosimo danas kratki opis i
povijest ove po mnogočemu jedinstvene i unikatne ikone:
Ikona „Bogorodica
Trojeručica“ je najpoštovanija ikona u Srba, jedna od najpoštovanijih u cjelokupnom
kršćanskom i pravoslavnom svijetu i najpoštovanija u Hilandaru[1]. Dar Božji.
Ova sveta
ikona Presvete Bogorodice bijaše obiteljska dragocjenost sv. Ivana Damaščanskog[2].
On ju je čuvao u osobnoj kapelici, u svojoj kući u Damasku, početkom osmog stoljeća.
Tada se cjelokupna Sirija nalazila pod vlašću Arapa - muslimana. Tadašnji kalif
Damaska, prijestolnice Sirije, Valid (705.-715.), kao musliman, nije znao uređivati
vjerske poslove kršćana Sirije. Stoga je u svojoj palači kao prvog savjetnika,
za pitanja podčinjenog kršćanskog stanovništva Sirije, zaposlio, tada još uvijek,
svjetovnjaka Ivana Damaščanskog, poštujući ga zbog velikog obrazovanja i čestitosti.
Upravo u to
vrijeme, dakle početkom VIII. st., pojavila se hereza ikonoklazma[3],
sa središtem u Carigradu. Njen pokretač je bio bizantski car Leon III.
Izaurijski. Još uvijek svjetovnjak, Ivan Damaščanski je, pokretan božanskom
revnošću, iz Damaska progonio ikonoklastičku herezu, kako raznim pismima, tako
i riječima. On se na taj način pokazao pobornikom i vatrenim podržavateljem
poštovanja svetih ikona. Obavijestivši se dovoljno o njemu i omrznuvši ga, ikonoklast
Leon Izaurijski smisli jednu podlost protiv njega: pobrinuo se da dođe do
jednog djela napisanog rukom sv. Ivana; zatim je svom povjereniku kaligrafu
izdao zapovijed da do kraja nauči oponašati način pisanja sv. Ivana, te da
napiše jednu lažnu poslanicu; nju je navodno svetac poslao samom autokratoru[4]
Leonu, potičući ga da dođe i bez borbe zagospodari gradom Damaskom iz koga
odsustvovaše kalif. Ovu klevetničku i izmišljenu poslanicu Leon posla svom
prijatelju, kalifu Damaska, Validu (705.-715.), dodavši i svoje pismo u kome ga
uvjerava u ljubav koju ima prema njemu. Nju je pokazivao i time što mu šalje
poslanicu napisanu Ivanovom rukom, iz koje se van svake sumnje vidi da je Ivan zavjerenik protiv
Validovog kalifata.
Primivši i
pročitavši poslanice, kalif povjerova u privrženost Leonovu i naredi, bez daljnjeg
ispitivanja, da se odsječe desna ruka Ivanova, koja je napisala navodnu
poslanicu i da se, za primjer svima, objesi na glavnom trgu Damaska. Zapovijed
je izvršena odmah. Kada se onaj dan priklanjao večeri, sv. Ivan je zamolio da
mu se da odsječena ruka, pošto je već izvršena kalifova zapovijed. Držeći lijevom
rukom odsječenu desnicu i spajajući je s tijelom, on se moljaše klečeći cijelu
noć pred ikonom Bogorodice. On moljaše Presvetu Bogorodicu da ga iscijeli kako
bi nastavio pisati o poštovanju ikona. Poslije duže molitve, umoran od bola i
muke, on zaspa na kratko. U snu on ugleda Presvetu Bogorodicu živu na ikoni i
ču gdje govori da mu je iscijeljena ruka, te da se ne treba više žalostiti.
Samo, treba ispuniti ono što je obećao, tj. nastaviti pisati u zaštitu svetih
ikona. Sv. Ivan se probudi i vidje uistinu da je ruka njegova zdrava i da stoji
na svom mjestu. Jedino na onom mjestu gdje je bila posjeklina ostade kao crvena
nit, radi podsjećanja, koliko na stradanje, toliko i na čudo Presvete
Bogorodice. Zbog radosti i zahvalnosti prema Bogorodici, sv. Ivan se potom pobrinuo
da na donjoj lijevoj strani ikone pripoji srebrnu ruku, sličnu odsječenoj, u
znak sjećanja na čudo koje se dogodilo. Istog običaja se do danas drže pobožni
i čudesno iscijeljeni kršćani koji na svete ikone polažu različite zlatne ili
srebrne predmete na kojima su prikazani neki od iscijeljenih dijelova ljudskog
tijela. Ikona je od tada dobila ime „Trojeručica”, budući da je sv. Ivan dodao
treću, srebrnu ruku.
Poslije ovog
čudesnog iscjeljenja, sv. Ivan odlučuje napustiti svijet i zamonašiti se. Vidjevši
ga iscijeljenog, kalif je shvatio djelovanje Božje sile i zatražio oproštaj za
nepravednu kaznu Ivanovu, te mu najzad dade dozvolu udaljiti se iz svijeta.
Sv. Ivan
napušta Siriju i odlazi voditi monaški život u čuvenoj Lavri[5]
sv. Save Posvećenog u Palestini. Pored njega je stalno Dobrotvorka njegova,
Presveta „Trojeručica”. Postavši monah, on od drugih otaca u Lavri saznaje da
je sv. Sava Posvećeni, prije svog blaženog preminuća (VI. st.), dao zapovijed
da pored njegovog groba pričvrste njegovu „patericu”,
tj. igumanski[6]
štap. On je prorekao da će u budućnosti kao hodočasnik u samostan doći jedan
carski sin njegovog imena, tj. Sava, i da će, pri njegovom poklonstvu grobu,
pričvršćeni štap pasti na zemlju. Za njega je sv. Sava Posvećeni zapovjedio da
mu se kao blagoslov da igumanski štap zajedno s ikonom Bogorodice koja je
čuvana u Lavri i koja se zvala „Mlekopitateljnica[7]”.
Znajući za navedena proroštva sv. Save, sv. Ivan Damaščanski je prije svoje
smrti ostavio oporuku da onaj carski sin kao blagoslov uzme i njegovu Bogorodicu
„Trojeručicu”, zajedno s igumanskim štapom i ikonom Bogorodice
„Mlekopitateljnice”.
Poslije pet stoljeća,
1217. godine, u Lavru kao običan monah, hodočasnik, dolazi carski sin, sv.
Sava, iz samostana Hilandara. Dok se on klanjao grobu istoimenog sv. Save Posvećenog,
igumanski štap je pao sa svog mjesta.
Iznenađeni, samostanski
oci se požuriše informirati o nepoznatom monahu-hodočasniku. Tako saznaše da se
zove Sava i da je carski sin. Sumnjajući, međutim, još uvijek i dvoumeći se da
li da ispune oporuku svog utemeljitelja, sv. Save Posvećenog, oni vratiše
igumanski štap na njegovo mjesto i pričvrstiše ga. Sljedećeg dana sv. Sava se
pokloni i drugi put pred grobom i igumanski štap opet pade. Tako se razriješila
svaka sumnja i monasi odmah sv. Savi dadoše igumanski štap, ikonu
„Mlekopitateljnicu” i „Trojeručicu”. Opremljen ovim trostrukim blagoslovom, sv.
Sava odlazi iz Palestine i vraća se na Svetu Goru. U dvije ćelije[8]
u Kareji[9],
koje je sam podigao, on ostavlja igumanski štap i ikonu „Mlekopitateljnice”.
Igumanski
štap, tj. „patericu” on je ostavio u ćeliji Preobraženja. Ova ćelija i do danas
nosi naziv „Paterica”. Tu se čuva igumanski štap sv. Save Posvećenog, prelijepo
djelo umjetničke vrijednosti, urađeno u slonovoj kosti. Ikonu Bogorodice
„Mlekopitateljnice” je, pak, ostavio u ćeliji sv. Save Posvećenog, gdje je
postojala pećina u kojoj se povremeno usamljivao radi molitvene šutnje. Ova
ćelija se nalazi u blizini crkve Protata[10]
Svete Gore i zove se Isposnica (tipikarnica
sv. Save). U isposnici se drži poseban tipik[11]
koji je postavio sv. Sava, naročito za ovu ćeliju. Monah ili monasi koji žive u
njoj ne trebaju se zanimati ničim drugim osim molitvom za cijeli svijet i da za
dan i noć pročitaju cijeli Psaltir, a u tijeku jednog tjedna cjelokupno Četveroevanđelje.
U isposnici do danas postoji ikona „Mlekopitateljnice”, postavljena s desne
strane Carskih dveri[12],
tj. na Kristovo mjesto, što je jedinstven slučaj u cijelom Pravoslavlju.
Bogorodičinu
ikonu „Trojeručicu” sv. Sava je donio sa sobom u Hilandar. To je prvi dolazak
„Trojeručice” u Hilandar. Poslije toga, sv. Sava, kao što je već rečeno, biva zaređen
za nadbiskupa Srbije (1219.) i odlazi sa Svete Gore. „Trojeručica” ostaje u
Hilandaru do 1347., dakle 100 i više godina poslije preminuća sv. Save (1235.).
Tada kao posjetitelj na Svetu Goru dolazi srpski car Dušan. Nakon svoje posjete
Hilandaru, prilikom odlaska za Srbiju, on kao blagoslov samostana uzima ikonu
„Trojeručice”. Na taj način Bogorodica „Trojeručica” odlazi u Srbiju.
Do kraja
XIV. st. ikona iz nepoznatog razloga i na nepoznat način prelazi s dvora cara
Dušana u vlasništvo samostana Studenice. Ovaj samostan, kao i druga mjesta u
Srbiji, početkom XV. st. postaje meta napada turskih osvajača. Obaviješteni da
Turci dolaze u samostan, monasi su se na brzinu i žurno pobrinuli spasiti najvrjednije
dragocjenosti koje su imali. Bogorodicu „Trojeručicu” su stavili i učvrstili na
samar jednog magareta, koje su pustili da ide kuda ga vodi volja Bogorodice. I
uistinu, vođeno Presvetom Bogorodicom, magare je prošlo gotovo cijelu Srbiju i
Makedoniju i došlo na Svetu Goru. Po zapovijedi Bogorodice, ono se zaustavilo
nedaleko od samostana Hilandara. Vidjevši i shvativši što se događa, samostanski
oci pohitaše i skinuše ikonu s leđa magareta koje je odmah potom palo
mrtvo. Tu gdje je došlo magare s ikonom, napravljeno je hodočasničko mjesto u
spomen na taj događaj. Svake godine se vrši procesija s ikonom „Trojeručice” od
samostana do tog mjesta u znak sjećanja na dolazak ikone. Tako je „Trojeručica”
veličanstveno, s pjevanjem psalama i kadom, svečano došla i drugi put u samostan
Hilandar. Radi velike počasti, monasi su je postavili na gornje mjesto[13]
u svetištu saborne crkve[14]
samostana Hilandara. To se dogodilo početkom XV. st.
Mnogo
kasnije, vjerojatno krajem XV. st., u samostanu se dogodio sljedeći događaj. Predstojnik
samostana umire. Samostan se našao u teškoj situaciji u vezi s izborom novog predstojnika.
Tadašnji mnogobrojni monasi su pripadali različitim nacionalnostima. Bilo je
Srba, Grka, Bugara i Rusa. Grci su predlagali Grka za predstojnika zato što se samostan
nalazi u grčkoj zemlji. Srbi su, opet, predlagali Srbina predstojnika zato što
su utemeljitelji samostana bili Srbi i što je samostan bio poznat kao srpski.
Bugari su, opet, bili najbrojniji u samostanu i zahtijevali svog predstojnika.
Na kraju, i Rusi su predlagali Rusa predstojnika zato što je samostan tada
darivan darovima i velikim novčanim sredstvima iz Rusije. Pošto se nisu mogli usuglasiti
među sobom, sama Presveta Bogorodica rješava problem. U tijeku jedne večernje
jasno se čuo glas Bogorodice s ikone da je ona predstojnica samostana. Monasi
su, svakako, čuli glas, ali mu nisu pridali poseban značaj. Kada su drugog
dana došli u crkvu radi jutarnje, monasi ugledaše ikonu na predstojničkom tronu.
Misleći da je crkvenjak greškom iznio ikonu napolje, oni je opet vratiše u svetište
crkve. Međutim, sljedećeg dana, na jutarnjoj opet vidješe Bogorodicu na predstojničkom
tronu. Pretpostavljajući da je eklisiarh[15],
iz njima nepoznatih razloga, počinitelj tog djela, monasi mu oduzeše ključeve
od crkve, a vrata sami osobno zaključaše poslije večernje, uvjerivši se
prethodno da nitko nije ostao skriven u crkvi. Ujutro, pak, oni isti otvoriše
vrata radi služenja jutarnje. Ikona Bogorodice je opet bila na predstojničkom tronu.
Tada su se konačno uvjerili da ona sama tako hoće. Dok su razgovarali o onome
što se dogodilo, u samostan je došao jedan pustinjak, svima poznat po svojim
vrlinama. On ih je obavijestio da mu se javila Bogorodica i rekla da monasima samostana
kaže da od sada ona sama postaje predstojnica samostana i da se oni međusobno trebaju
pomiriti. Oni više ne trebaju pokušavati s izborom predstojnika, niti pomicati
ikonu s njenog predstojničkog trona. Monasi su poslušali volju Presvete
Bogorodice. Od tada do danas nitko je nije pomaknuo s njenog mjesta. Ona se
nalazi stalno na predstojničkom tronu, na mjestu predstojnice. Od tada do danas
svaki predstojnik i duhovni otac bratstva zauzima drugo mjesto, sa strane,
pored ikone. Svećenici i, uopće, svi monasi samostana prave poklone pred njom
kao predstojnicom samostana prije nego što počnu svoje služenje.
Tako je,
dakle, Presveta Bogorodica „Trojeručica” prihvatila „palicu” samostana Hilandara
i postala njegova „ikona zaštitnica”. Svi monasi koji se nalaze pod njenim
„igumanstvom” prihvaćaju je kao svoju Majku, Zaštitnicu i Tješiteljicu u
različitim teškim situacijama koje donosi monaški život.
Ikona „Trojeručice”
je vrlo dobro očuvana stara ikona Bogorodice i ima izuzetnu izražajnost. Lice
Presvete Bogorodice je toliko blago i pogled njen toliko mio da pobuđuje unutrašnju
toplinu kod koji joj se klanjaju. Na ikonu je, radi zaštite i ukrasa postavljen
zlatni okov koji ima pet tisuća utisnutih skupocjenih dragih kamenova, kao i
druge vrijedne predmete koje prilažu pobožni hodočasnici ili oni koji su doživjeli
čudo od Bogorodice. Dimenzije ikone su: 1,11 m visina i 91 cm širina. Ikona je procesijska,
tj. oslikana s obje strane. Na njenoj pozadini se nalazi predivna bizantska
ikona sv. Nikole. Svake godine dvanaestog (dvadeset i petog) srpnja svečano se slavi
njezin blagdan. Cjelonoćna veličanstvena služba proslavlja čast i čuda Presvete
Bogorodice „Trojeručice”.
izvor: hilandar.info
[1]
Srpski samostan na Svetoj Gori – Athosu.
[2]
Jedan od najvećih otaca Crkve, poštuju ga i katolici.
[3]
Krivovjerje koje je odbacivalo štovanje svetih slika.
[4]
Samodržac, titula bizantskih careva.
[5]
Vrsta samostana.
[6]
Iguman je predstojnik samostana.
[7]
Crkvenoslavenski: Dojilja.
[8]
Monaške nastambe.
[9]
Prijestolnica Svete Gore.
[10]
Uprava.
[11]
Monaško pravilo.
[12]
Središnja vrata oltarne pregrade – ikonostasa.
[13]
Biskupski tron.
[14]
Saborna crkva je inače oznaka za katedralu, no ovdje je riječ o glavnoj
samostanskoj crkvi.
[15]
Crkvenjak, sakristan.
Nema lepše vere od pravoslavne :)
OdgovoriIzbrišiAmin :)
Izbriši