Koje je značenje ikonostasa i zastora u mikrosvemiru pravoslavne crkve?

Arhitektura i interijer pravoslavne crkve su, ako se to može tako izraziti, raj na zemlji. Oni predstavljaju model duhovnog svijeta – Nebeskog Carstva – koji nam je Gospodin otvorio preko proroka Mojsija na brdu Sinaj. Ondje je Bog zapovjedio da se sagradi starozavjetni Kovčeg prema detaljnim uputama koje je dao Mojsiju. Novozavjetne pravoslavne crkve imaju isto uređenje kao one Starog zavjeta, ali s tom razlikom da se naš Gospodin Isus Krist utjelovio i dovršio djelo spasenja čovječanstva. Razlike u uređenju između novozavjetnih i starozavjetnih hramova postoje primarno zbog tog monumentalnog događaja.

Unatoč razlikama, zadržala se nepromjenjiva trodijelna struktura crkava. Prema svetom proroku Mojsiju ona uključuje dvorište, Svetište i Svetinju nad svetinjama. U novozavjetnim crkvama to su narteks tj. predvorje, naos tj. središnji dio i oltar.
Narteks i naos simboliziraju zemaljsku Crkvu. Svaki pravoslavni vjernik može boraviti u tim dijelovima crkve. Naos odgovara starozavjetnom svetištu. U Starom je zavjetu samo svećenik mogao ondje boraviti, ali danas – zato što nas je Gospodin očistio svojom prečistom Krvi i ujedinio nas u otajstvu krštenja – on je otvoren za sve pravoslavne kršćane.
Svetinja nad svetinjama starozavjetnog hrama odgovara oltaru u novozavjetnoj crkvi. Ona simbolizira Nebesko Carstvo i nije bez razloga i fizički uzdignuta u odnosu spram naosa i narteksa. Sama riječ „altus“ u prijevodu s latinskog znači „visoko“. Središte oltara je oltarski stol koji je prijestolje na kojem sam Bog nevidljivo sjedi u crkvi. Oltarski stol je središte pravoslavnog hrama. Čak ni svećenstvo ga ne smije dotaknuti bez posebne potrebe (slavlja ili službe) i potrebne liturgijske odjeće (kao što je svećenička mantija). On je sveto tlo – Gospodnje mjesto.
Uobičajeno je da se između oltara i naosa postavi poseban zid ukrašen ikonama tj. ikonostas. To je složenica riječi „ikona“ i „stajati“, podrijetlom iz grčkog jezika. Ta se pregrada ne podiže, kao što to mnogi pogrešno misle, s ciljem da se sakrije što svećenik radi u oltaru. Naravno da ne. Ikonostas ima veoma posebno liturgijsko i duhovno značenje.
Praksa uzdizanja ikonostasa je poprilično drevna. Prema crkvenoj tradiciji, prvi koji je naredio da se oltar zatvori zastorom bio je sv. Bazilije Veliki u drugoj polovici 4. stoljeća. No čak i prije toga su u crkvama postojale pregrade između oltara i središnjeg dijela crkve, što se može vidjeti na primjeru bazilike Svetog groba u Jeruzalemu.
Moderan izgled ikonostasa u crkvenoj je umjetnosti bio gotovo u potpunosti razvijen već do početka 15. stoljeća.
Koje duhovno i liturgijsko značenje ima ikonostas?
On sam simbolizira svijet anđela i svetih – Nebesko Carstvo, nama još nedokučivo u potpunosti. Ono je mjesto i stanje duše kojemu moramo težiti. Nebesko Carstvo je, za nas koji živimo na Zemlji, i dalje odvojeno i nepristupačno. No svaki je pravoslavni kršćanin obvezan kretati se prema njemu i njemu se uspinjati uz pomoć onih sredstava spasenja koje nam Crkva i njezina glava – Krist – nude.
Vizualno odvajanje oltara od središnjeg dijela crkve treba nas motivirati da se nastojimo kretati prema nebeskom i ta je težnja u središtu života svakog pravoslavnog kršćanina. Mi vjerujemo da će nam milostivi Gospodin ponovno otvoriti vrata Raja i u njega nas uvesti, kao Otac ljubljenu djecu.
S druge strane, ikone na ikonostasu nam govore priču o spasenju čovječanstva koje je izvršio naš Gospodin Isus Krist. Ikonostas može imati jedan ili više redova. Na sredini prvog reda, koji se naziva Suveren, nalaze se Carska vrata (također poznata pod nazivima Sveta vrata i Prekrasna vrata), koja također označavaju mjesto na kojem prebiva Bog. Čak ni svećenik nema pravo kroz njih proći, osim u liturgijskoj odjeći i u veoma specifičnim dijelovima službe. S lijeva i desna se nalaze takozvana đakonska vrata kroz koja prema oltaru idu svećenstvo i poslužitelji. S desne strane Carskih vrata se nalazi ikona Krista Pantokratora tj. Svedržitelja, s lijeve ikona Theotokos tj. Svete Marije Bogorodice. Na đakonskim vratima se, po pravilu, nalaze ikone arkanđela Mihaela i Gabrijela – Božjih nebeskih đakona, ili svetih zemaljskih đakona sv. Stjepana i sv. Lovre. Rijetko postoje neke druge ikone. Pored desnih đakonskih vrata se nalazi ikona zaštitnika župe.
Ako postoji drugi red ikonostasa on se zove Deisis, što u prijevodu s grčkog znači „molba“. U središtu se nalazi velika ikona Krista Ustoličenog, s desne strane Theotokos (Marija Bogorodica) u molitvenom stavu, a s lijeve strane Ivan Krstitelj, također u molitvenom stavu. Pored njih su ikone različitih svetaca Pravoslavne Crkve, također u molitvenom stavu, okrenutih prema Spasitelju. Najčešće je riječ o ikonama 12 apostola.
Odmah iznad Carskih vrata je ikona Posljednje večere – prve liturgije koju je predslavio sam Bog. Ona je simbol najvažnijeg poslanja Crkve – službe Euharistije – Tijela i Krvi Kristove.
Ako postoji treći red ikonostasa, on se naziva Slavljeničkim redom i prikazuje 12 velikih slavlja liturgijske godine. One simboliziraju Kristovo spasenje palog čovječanstva. Četvrti i peti red su rjeđi i najčešće postoje samo u velikim katedralama. U četvrtom su prikazani sveti proroci, a u petom praoci (Adam i Eva, patrijarh Abraham, Izak i drugi). U središtu zadnjeg, najvišeg reda ikonostasa smještena je ikona Svetog Trojstva, okrunjena Svetim Križem, sredstvom našeg spasenja.
U crkvi je zastor poznat po svom grčkom nazivu “καταπέτασμα“ (katapetasma). On razdvaja Carska vrata od svetog oltarskog stola.
Sve u crkvi, pa tako i Carska vrata i zastor, ima strogo određeno značenje.
Na primjer, moglo bi se reći da su Carska vrata zapravo Kristova vrata. Na njih su zato često smještene zaobljene ikone Navještenje Bogorodici i četiri sveta evanđelista koji propovijedaju dobru vijest o Kristu – pravom Bogu i pravom čovjeku. Otvaranje Carskih vrata tijekom službe i svećenikov prolazak kroz njih simbolizira Gospodinovu prisutnost u crkvi i znak je blagoslova okupljenima u slavljenju.
Primjer:
Na početku Noćnog bdijenja, koje se događa subotom ili uoči velikih blagdana, nakon devetog časa se otvaraju Carska vrata i svećenik u tišini kadi, nakon čega ispred oltara govori doksologiju Svetom Trojstvu i ostale propisane molitve. Nakon toga izlazi s prostora oltara kroz Carska vrata kako bi kadio cijelu crkvu, ikone i okupljene vjernike. To sve simbolizira početak svete povijesti i stvaranja svijeta i čovječanstva. Svećenikovo kađenje oltara i okupljenih u molitvi simbolizira Božju prisutnost s čovjekom u Raju i to da su oni izravno i vidljivo mogli komunicirati s Njim. Nakon kađenja se Carska vrata zatvaraju, što predstavlja čovjekov pad i izbacivanje iz Raja. Vrata se ponovno otvaraju na početku Malog ulaza tj. hoda s kadionicom tijekom večernje molitve časoslova. To je Božje obećanje da neće napustiti grješnog čovjeka već će mu poslati svog Sina Jedinorođenca za čovjekovo spasenje.
Isto je i tijekom Liturgije. Carska se vrata otvaraju prije Malog ulaska kao simbol početka Isusova propovijedanja, jer se malo kasnije nakon toga čitaju Poslanica i Evanđelje. Veliki ulaz tj. hod odvija se s kaležom i diskosom, pripremljenim darovima – Spasitelj ide prema svojoj patnji na križu.
Zatvaranje zastora prije uzvika: „Pazimo! Svetinje svetima!” je simbol Kristove smrti, polaganja njegova tijela u grob i zatvaranje grobnice s kamenom.
Mnoge se velike korizmene službe služe ne samo sa zatvorenim Carskim vratima već i sa zatvorenim zastorom. To je simbol čovječjeg izbacivanja iz raja zbog kojeg sad moramo plakati i okajavati svoje grijehe pred zatvorenim ulazom u Nebesko Carstvo.
Otvaranje zastora i Carskih vrata tijekom pashalne službe simbol je obnavljanja izgubljenog zajedništva s Bogom, Kristove pobjede nad vragom, smrti i grijehom i otvaranje puta prema Nebeskom Carstvu za svakog od nas.
Sve nam ovo potvrđuje da naše pravoslavne službe i strukture crkava nisu suvišne ili nasumične. Dapače, sve je jedinstveno, harmonično i napravljeno s namjerom da pravoslavne kršćane uvede u Nebesko Carstvo.

Izvor: bitno.net