Osvrt na teologiju tijela

            Kao što smo više puta napomenuli, ne bavimo se stvarima koje se tiču nepravoslavnih vjerskih zajednica, osim ako ne postoji neka poveznica s Pravoslavnom Crkvom. Ovaj put ćemo napraviti iznimku, te ćemo na molbu jednog našeg redovitog čitatelja katoličke vjeroispovijesti, pokušati dati osvrt na jedan noviji pravac u katoličkom dušobrižništvu, a to je teologija tijela pape Ivana Pavla II. Našeg brata katolika dakle zanima, ima li dotična teologija tijela kakvih poveznica s pravoslavnim učenjem, i je li uopće spojiva s njime.

            Teologija tijela je nastala u Katoličkoj Crkvi u najnovije vrijeme, u mandatu Ivana Pavla II., još je uvijek u fazi širenja i razrade, okrenuta je prvenstveno prema unutra, katoličkom auditoriju, tako da se Pravoslavna Crkva, kako službena, tako i teolozi, nikada nije ni očitovala o njoj, niti za to zasad postoji potreba, tako da ćemo zainteresiranom bratu morati ponuditi naše osobno mišljenje i zapažanje. 

            Teško je pisati o teologiji tijela iz najmanje tri razloga. Prvi je taj, što se radi o opsežnoj materiji; teologija tijela temelji se na knjizi Ivana Pavla II., koja je opet korpus od 135 iscrpnih kateheza, a na nju se nastavlja čitav niz knjiga, priručnika, razrada, tumačenja i metoda rada. Drugi razlog jest taj, što teologija tijela nije sustavno razrađeni i precizno definirani nauk, već je ona više smjer u naviještanju, dakle, ima više propovjednički, katehetski stil, u kojemu su moguće različite varijacije i razine značenja. Treće, ova teologija je novost i kod samih katolika; ona se tek širi i razvija, te se tek čeka recepcija u samoj Katoličkoj Crkvi na nju. Don Damir Stojić (od kojega ćemo preuzimati sve citate) smjelo tvrdi: „Obznanjivanjem teologije tijela neki smatraju da je papa Ivan Pavao II. dao treći najveći doprinos u teologiji u povijesti Katoličke crkve. Prvi je bio sveti Augustin koji je spojio kršćanstvo s Platonom. Drugi je bio sveti Toma Akvinski iz 13. stoljeća koji je kršćanske istine spojio s Aristotelovim učenjem. I zanimljivo je da se od 13. stoljeća pa do Ivana Pavla II. nije puno toga promijenilo. Ivan Pavao II. napravio je treći najveći iskorak u povijesti kršćanstva, spojivši objavu kršćanske istine s ljudskim iskustvom - to je fenomenološki pristup koji polazi od iskustva k njegovom tumačenju.“

            U čemu se ona sastoji? Današnji čovjek, pogotovo mladi, suočen je s moralno razvratnim i raskalašenim svijetom, svijetom koji mu nudi apsolutnu seksualnu slobodu, mami ga predbračnim odnosima, slobodnim vezama, svim mogućim perverzijama; a ako „zaškripi“, nudi mu rješenje uz pomoć abortusa. U želji da osmisli vjernički svoju spolnost, mladi čovjek se okreće Crkvi, koja ga međutim dočekuje skupom suhoparnih propisa i zabrana, te prijetnji paklom: ne sagriješi bludno, inače… Naposljetku, iza takve crkvene reakcije se često puta krio prezrivi odnos prema ljudskoj tjelesnosti i spolnosti, kao nečemu grešnomu i prljavome. I tako je Ivan Pavao II., još prije nego što je postao papa, počeo razrađivati jedan novi pristup ovoj temi. On je polazio od činjenice da je ljudsko tijelo i sve njegove funkcije, pa tako i spolnu, stvorio Bog, te da to nije samo po sebi loše. Ljudsku tjelesnost i seksualnost, po njemu, treba ispravno usmjeriti, prepoznavajući u njima Božji prst u čovjeku. Ljudski spolni život za njega tako postaje jedna vrsta življenja Evanđelja; a mladima treba objasniti svu ljepotu i uzvišenost kršćanskog bračnog i spolnog poziva, a ne ih prijetnjama i restrikcijama otjerati iz Crkve, i nabiti im razne komplekse i osjećaj krivnje. 

            Teologija tijela je dakle pokušaj kršćanskog osmišljavanja ljudske tjelesnosti i spolnosti. Kao takva, veoma je raširena osobito među katoličkom omladinom u gradovima, te danas valjda nema ozbiljnijeg studentskog ili omladinskog duhovnika koji se ne koristi njome u radu s mladima. Karakterističan primjer je spomenuti don Damir Stojić u Zagrebu. 

            Nesumnjivo, ona veoma pomaže brojnim mladima da uredno i kršćanski žive svoju spolnost, i sam Bog zna koliko ima mladih ljudi kojima je ovaj pristup pomogao da prodube svoj katolički život, sačuvaju predbračnu čistoću, i okane se svih perverzija modernog doba, i koliko je mladih obitelji izgrađeno na ovim katehezama. 

            U osnovi, katolički i pravoslavni spolni moral su podudarni, jer se baziraju na jednim te istim Božjim smjernicama. Ista Biblija i iste Božje zapovijedi važe u obje Crkve. Zato je teologija tijela unutar Katoličke Crkve, jedan hvalevrijedan projekt, koji donosi mnogo pozitivnih plodova. 

            Međutim, čitajući tekstove i predavanja ovih kateheza, moramo ipak uočiti da neke stvari stoje u priličnom raskoraku s pravoslavnom tradicijom i pravoslavnim naukom. Naime, logika tih tekstova je prilično jednostavna. Bog je stvorio čovjeka; ako je stvorio čovjeka, stvorio je i njegovu seksualnost. Ako je stvorio ljudsku seksualnost, onda je ona Božje djelo, i njezino ispravno prakticiranje je bogougodno. Ako je čovjek slika i prilika Božja, tada i ljudska seksualnost ima svoje izvorište u Bogu, te predstavlja neku refleksiju unutarnjeg božanskog života sv. Trojstva, kao i predokus Neba. Zato je ljudski seks zapravo svet, i zato: „Karol Woytila 1960. godine napisao je: Muž i žena bi trebali što češće konzumirati svoj brak. Zašto? Jer u tom trenutku na najbliži način imaju udio u životu Presvetog Trojstva po stvaranju i ljubavi!… Ivan Pavao II. to je obradio u šest kateheza i povlači paralelu između svete mise i bračnog čina. Vrhunac svete mise je sveta pričest, kad se Tijelo Kristovo daje Crkvi. Vrhunac bračne ljubavi jest potpuno predavanje tijela supružnika jedno drugome, a to potpuno uzajamno predavanje i prihvaćanje podsjeća na ljubav Isusa prema Crkvi. Tako Ivan Pavao II promatra bračni čin kao svojevrsnu liturgijski čin.“ 

            Iz pravoslavnog kuta, ovakav način razmišljanja je pogrešan. Naime, seks kakvog danas poznajemo, nije Božja volja, ni dio Božjeg plana. Zašto? Zato što između čovjeka prije Adamova grijeha i čovjeka nakon Adamova grijeha postoji suštinska razlika. Adam je prije grijeha bio čovjek apsolutno drugačijeg tijela nego što ga je imao nakon grijeha. Njegovo tijelo prije pada nije bilo podložno starenju, ranjavanju, bolesti, smrti i raspadanju. On je bio produhovljeni besmrtnik. Pošto su tijela Adama i Eve bila takva, onda nije postojao ni seks kakvog danas poznajemo – baziran na požudi, strasti, i popraćen grubim materijalnim sjedinjenjem, užitkom, krvarenjem i slično. Prema Svetim Ocima, ljudi bi se razmnožavali zbog Božje zapovijedi; na bestrasni duhovni način, nešto slično Evinom nastanku od Adama prilikom Adamova dubokog sna. Seks kakvog danas poznajemo, je nužno zlo koje je nastalo kao posljedica grijeha. Zato je privremen, i u Carstvu Nebeskom ga neće biti, kao što ga nije bilo ni u Edenu. 

            Prema tome, iz pravoslavnog kuta, ovakva sakralizacija ljudske spolnosti je heretična, a izrazi da je ljudski seks liturgijski čin sličan misnoj pretvorbi, ili odraz života sv. Trojstva, ili predokus Neba, su jednostavno blasfemični. Za pravoslavne uši, takvo nešto reći je svetogrdno. 

            Naravno da ljudska spolnost nije grešna ni prljava. Iako u palom i grešnom stanju, ona je ipak Božje djelo; iskvareno, ali Božje. Zato Crkva ljudsku seksualnost regulira kroz primjenu Božjih zapovijedi, držeći je u moralnim okvirima, ali reći za nešto što je izraz ovozemaljskog grešnog stanja da proishodi iz Božjeg života, nije spojivo s pravoslavljem. 

            Ovo je jako dobro znala i Biblija, pa je strogo odvajala spolni život od vjerskih svetinja. Bog izričito zabranjuje Izraelcima spolni život prije susreta s Bogom i sklapanja Saveza na Sinaju; zabranjuje starozavjetnim svećenicima spolni život prije službe u svetom Šatoru i Hramu, te su čak i popratne spolne pojave poput menstruacije i babinja, obredno nečiste. Ovu tradiciju nastavlja i Pravoslavna Crkva, te do danas zabranjuje seks prije pričesti svećenicima i vjernicima, te pričest u menstruaciji i postporođajnom čišćenju. Ovih se propisa držala i zapadna Crkva stoljećima u kontinuitetu s Biblijom. Dakle, ako je ljudska spolnost predokus Neba, liturgijski čin i odraz Trojstva, čemu tolike ograde od nje? Ove ograde je naslijedio čak i islam, inače religija otvorena spolnosti. 

            Međutim, ako pogledamo povijest religija, vidjet ćemo da je sakralizacija seksualnosti bila odlika upravo mnogobožačkih, poganskih religija, koje su se klanjale stvorenim silama ovog palog svijeta. Zapravo, sve bliskoistočne religije, s kojima je biblijska religija uvijek bila u sukobu, temeljile su se na ideji plodnosti i seksa kao božanskih i obožujućih stvarnosti. Upravo je Biblija demistificirala i desakralizirala seks, objašnjavajući njegovo pravo porijeklo, i stavljajući ga na mjesto koje mu pripada. S te strane, bilo kakvo dovođenje sadašnjeg ljudskog spolnog života u vezu s božanskim, predstavlja korak nazad, u prirodne religije. 

            Svaki čovjek je sam za sebe, makar bio i samac, slika kompletnog Trojstva. Ako već želimo povući paralelu između Trojstva i obitelji, onda u braku muž i žena ostvaruju približavanje Trojstvu prvenstveno kroz molitvu, sakramente i življenje Evanđelja, a ne kroz seks. Prva Crkva je stoljećima branila mladencima bračni seks tijekom prvih osam dana braka, tijekom kojih su oni nosili svoje vijence i posvećivali se molitvi i razmatranju, dajući i time jasan znak na čemu se brak temelji. 

            Naravno, sakralizacija ljudske spolnosti nužno dovodi pod veliki upitnik život u celibatu, odnosno monaški, redovnički, asketski život. Koliko vidim, u katehezama se to pokušava premostiti tvrdnjom da je bračni život znak sv. Trojstva, a celibat predokus Carstva Nebeskoga. Međutim, to ipak nije dovoljno dobro objašnjenje. Jer, koja je razlika između znaka/simbola i predokusa u Bibliji? Nikakva. Uzimajući sakramentalne znakove, mi već sada uživamo predokus Neba. Uostalom, na drugim mjestima u katehezama piše suprotno: „Dva su načina da čovjek okusi Nebo na zemlji: sveta pričest jer Bog Isus Krist ulazi u svoju zaručnicu Crkvu i bračni čin kad muž ulazi u svoju ženu.“, proglašavajući ipak i brak predokusom Carstva. Cijela ranokršćanska asketika se zasnivala na borbi sa strastima, pa tako i sa spolnom; no ako je ova sveta, liturgijska i trojstvena, čemu onda uopće realno biti asket? Ako je bračni seks vrhunac bračne ljubavi, slika Trojstva i izvorni Božji naum, zašto ga onda neće biti na Nebu? Jednostavno, kontradikcija u svemu ovome je preočita. Najbolje bi bilo onda izvesti stvar do kraja, i produžiti spolni život na Nebu (poput mormona). 

            Predokus Neba i život Trojstva može doživjeti svaki kršćanin, celibatan ili u braku, kroz osobno sjedinjenje s Kristom u Crkvi. To je pravi predokus Neba, jer, kako kaže Isus, „Carstvo Nebesko je u vama“. 

            Dakle, za Pravoslavnu Crkvu, seks nije ni grešan ni svet. On je naprosto biološka nužnost ovoga svijeta, regulirana Božjim smjernicama. Gledajući sve ovo, čini se da smo u kršćanstvu dobili treću krajnost. Nakon krajnosti razvrata i krajnosti odbacivanja seksualnosti, dobili smo i krajnost njene sakralizacije. Koji će biti krajnji dometi toga, pokazat će budućnost.