ŽENE – PRISTUP OLTARU, SVETOM POSUĐU I DIJELJENJU PRIČESTI

                Živimo u doba sveprisutne emancipacije žena, u doba kada se žene masovno uključuju u najviše i najodgovornije društvene funkcije, i tamo se često pokazuju kao mnogo kompetentnije i sposobnije od muškaraca. Ovakva situacija se prije ili kasnije morala reflektirati na vjerske zajednice, gdje je moralo, posebno na Zapadu, doći do jačeg upliva žena u crkvene strukture. Tako mnoge protestantske zajednice već odavno imaju žene pastorice, pa čak i biskupice, a čini se da su se i starokatoličke Crkve u zadnje vrijeme počele baviti mišlju o ređenju žena. 

            U Katoličkoj Crkvi žene danas svugdje dobivaju istaknutu ulogu. Spomenuli smo da katolička Crkva, pored svetih Otaca, već ima i naučiteljice Crkve. Sve je veći broj žena teologa, čak i na sveučilišnoj, znanstvenoj razini. U liturgiji, žene danas u Katoličkoj Crkvi imaju pristup u svaki dio crkve. One uzlaze na ambon i čitaju misna čitanja i molitve vjernika, djevojčice postaju ministrantice, a žene već ravnopravno s muškarcima laicima dijele pričest za vrijeme mise. U najnovije vrijeme, papi Franji je postavljeno pitanje mogućnosti ređenja đakonisa; papa je obećao formirati povjerenstvo za proučavanje tog pitanja. Kakav stav pravoslavlje može zauzeti prema svemu ovome?

            Pravoslavlje visoko vrednuje ženski rod. Prema Bibliji, žena je stvorenje Božje, jednako muškarcu, pozvano na svet život i na ulazak u Kraljevstvo Nebesko. Žena nikada ne smije postati objekt zlostavljanja i zanemarivanja. Krštena, krizmana i pričešćena, ona je nositelj Boga, živi tabernakul Božji, jednako kao i muškarac. Iako manje poznate od muškaraca, brojne svete majke monahinje, ostavile su velik doprinos pravoslavnoj duhovnosti.

            Ipak, muškarac i žena nisu jedno te isto. Priroda nas uči kako se životne funkcije i psihofizičke karakteristike muškarca i žene razlikuju. To ne znači umanjivanje ničije vrijednosti, jer su muškarac i žena komplementarni. Nadovezujući se na tu prirodnu razliku u ulogama, pravoslavlje nikada nije ženama povjeravalo svećeničku funkciju. Još je starozavjetni narod Božji Izrael imao samo muškarce svećenike, Krist, začetnik novozavjetnoga svećeništva, bio je muškarac, među apostole je pozvao samo muškarce, i čitava povijest kršćanstva, istočnog i zapadnog, redila je samo muškarce. 

            Kako smo rekli, to nije umanjivanje ženine vrijednosti, jer svećeništvo nije uvjet za spasenje, već samo jedna od funkcija u Crkvi. Pošto je u prirodnom poretku vodstvena uloga uvijek pripadala muškarcu, to je i istinita objavljena vjera oduvijek i duhovno vodstvo prepuštala muškarcima. Uostalom, to što je netko na zemlji svećenik ili biskup, ne znači da će na onome svijetu imati veću slavu od žena; Bogorodica nije nikada bila svećenica, pa je veća od svih anđela i svetih. 

            Svećeništvo nije zasluga ni pravo. Ono je dar Božji, a iz povijesti Crkve vidimo da je on dan samo muškarcima, jednako kao što je dar rađanja i majčinstva dan samo ženama. Bog u Starom zavjetu jasno daje, najtežim kaznama, do znanja da nitko ne smije uzurpirati svećeništvo nepozvan. Današnji zahtjevi žena za svećeništvom pokazuju nekoliko kardinalnih grešaka pri razumijevanju samog svećeništva. Kao prvo, svećeništvo nije ničije pravo, drugo, ono ne ovisi o svjetovnim, ili svjetovno shvaćenim crkvenim, zaslugama i sposobnostima, a kao treće, svećeništvo se ne smije poistovjećivati s moći i vlasti. Svećeništvo nije moć i vlast nad drugima, pa da se može reći da bi trebala biti ravnopravno raspodijeljena. Svećeništvo je žrtvovanje i služenje, jedna od uloga u Crkvi, koja je dana - muškarcima.

            Nikako ne stoji primjedba da je Crkva uvela isključivo muško svećeništvo zbog utjecaja drevne kulture i civilizacije koja je zapostavljala žene. Jer, Crkva se u mnogim stvarima nije osvrtala na kulturu svoga vremena, ni na običaje ljudi svoga doba, i zbog toga je bila krvavo progonjena. Nadalje, treba istaknuti da su sve ondašnje poganske religije imale žene svećenice. Kršćanstvo se tu pokazalo kao oporba poganstvu.

            Iz svih tih razloga, Pravoslavna Crkva je ogradila svećeništvo određenim ogradama, što znači da se ne samo ne dopušta ređenje žena, nego se one isključuju sa svih funkcija koje proizlaze iz svećeništva. Ženama nije dopušteno ući u svetište crkve, dodirivati posvećeno posuđe, uspinjati se na ambon, govoriti u crkvi. Iako Katolička Crkva odbija ređenje žena, ipak im dozvoljava ministriranje, dodirivanje svetog posuđa, ulazak u oltarni prostor, na ambon, kao i liturgijsko čitanje. S pravoslavne strane, ove stvari predstavljaju teški raskorak s Predajom Crkve, kao i teško kršenje kanona Crkve. Jednostavno, prekoračene su granice dozvoljenoga u kršćanstvu. Koliko će se dugo, u takvoj situaciji, katolici moći odupirati ređenju žena?

            Treba ovdje nešto reći i o ulozi đakonisa. Đakonise su u prvom tisućljeću kršćanstva bile karakteristika, prije svega, Istočne Pravoslavne Crkve. Njihovo postojanje u kršćanstvu često danas na Zapadu potežu kao argument za ređenje žena, makar samo na đakonski stupanj. No, pravoslavne đakonise nisu bile ženski đakoni. To je bio naziv za jednu specifičnu žensku laičku crkvenu dužnost. Naime, u antičko doba nije bilo primjereno tek tako pristupati tuđoj ženi i doticati je. To je stvaralo teškoće kod krštenja (presvlačenje i ulazak u bazen-krstionicu sa ženom), krizme (na Istoku se pomazuje više dijelova tijela, i prsa i noge i leđa, što zahtijeva još otkrivanja i dodirivanja) i sl. Zbog toga je Crkva izabirala određene žene, kojima je naročitim obredom davala punomoć da odrađuju fizički dio sakramentalnih radnji sa ženama, da im pomažu kod presvlačenja, brisanja nakon uranjanja, u krstionici i sl., kako bi se izbjegla sablazan. One dakle nisu ništa sakramentalno radile, već su bile, da tako kažemo, biskupova produžena ruka, kako on ne bi morao fizički dirati žene. Uz to, s vremenom su počele bdjeti nad redom u ženskom dijelu crkve, pomagati bolesnim i nemoćnim ženama, držati kateheze ženama i djeci, uglavnom, bile su zadužene za pastoral žena i djece.

            To što su „ređene“ polaganjem ruku i molitvom, slično kao svećenici, biskupi i đakoni, ne znači ništa, jer su se na Istoku odvajkada sve crkvene službe predavale na taj način (čitači, pjevači...), i nikada đakonisama nije davan sakramentalni značaj; štoviše, već kao ženama im je zabranjen ulazak u svetište crkve, kao i na ambon, pa je to već u startu onemogućavalo njihovu bilo kakvu đakonsku službu. Ako su u pojedinim slučajevima i preuzimale đakonske liturgijske funkcije, crkveni sabori su oštro ustajali protiv toga, što je naposljetku dovelo i do njihovog ukidanja.

            Nažalost, Zapad je danas u većoj (protestanti) ili u manjoj (katolici) mjeri počeo odustajati od tisućljetne Bogom dane crkvene prakse isključenja žena od svećeničkih funkcija. Danas još samo pravoslavlje dosljedno čuva ovu drevnu praksu i teologiju koja stoji iza nje.