Krštenje je
temeljni sakrament kojim čovjek ulazi u Crkvu, bilo katoličku, bilo
pravoslavnu. Obje Crkve vjeruju da krštenje nije neki čisto simbolični čin, već
da se radi o istinskom izljevu milosti Božje, koja preporađa i mijenja čovjeka,
pretvarajući ga u dijete Božje. Zato je i važno na koji se način krštenje
podjeljuje. Pravoslavna Crkva se uvijek dosljedno držala načela „lex orandi,
lex credendi“, koji nam kazuje da su obred i vjerovanje u uskoj vezi; obred je
vanjska manifestacija vjere, vjera je nutarnje proživljavanje obreda, jedno i
drugo potječe od Boga i vodi Njemu – u kršćanskim obredima Bog je uistinu
nazočan. Zato pravoslavlje nikada nije obredna pitanja tretirala kao
drugorazredna.
Izvorni
oblik krštenja je bilo krštenje uranjanjem cijelog tijela u vodu. Tako se
krštavalo od apostolskih i biblijskih vremena, u neprekinutom kontinuitetu u
Crkvi. Sama izvorna grčka riječ za krštenje, „baptizo“, zapravo znači uranjanje.
Zbog toga je Pravoslavna Crkva zapravo jedina grana kršćanstva koja je od
Ivanova krštenja na Jordanu, sve do danas sačuvala uranjanje kao normativni
oblik krštenja, bez obzira radi li se o djeci ili odraslima.
Osim
zbog tradicijskih razloga, krštenje uranjanjem se preferira i zbog simboličkih
razloga. Naime, ono izražava dublji smisao koji ima obred krštenja. Čitava
ljudska povijest je podijeljena na dva razdoblja: prije Krista, i poslije
Krista, a najpreciznija granica je Isusova muka, smrt i uskrsnuće, što
zajednički nazivamo vazmenim otajstvom. Do navedenih događaja iz Kristova
života, odnosno do vazmenog otajstva, ljudski rod je odvojen od Boga, i pod
vlašću grijeha, smrti i đavla. Isusovom mukom, smrću i uskrsnućem nastupa
početak preobrazbe ljudskog roda. U Kristovoj smrti umro je i sahranjen stari,
grešni, bolesni i raspadajući čovjek, a u Njegovom uskrsnuću ustao je novi,
sveti, preobraženi, besmrtni i neraspadljivi čovjek. Krštenje uranjanjem upravo
to simbolizira: uron u vodu predstavlja Kristovu smrt i sahranu, odnosno
umiranje i pokop starog i lošeg čovjeka u nama, a izron iz vode predstavlja
Kristovo uskrsnuće, odnosno naš osobni uskrs. Možemo reći da se kroz krštenje
na našu dušu preslikava sve ono što je Krist proživio od Velikog četvrtka do
Uskrsa, i mi s Njime postajemo nova bića. Krštenje uranjanjem vjerno čuva
upravo tu simboliku.
Katolička
Crkva je kroz stoljeća nekako spontano izbacila iz prakse krštenje uranjanjem,
te je polijevanje postalo redovitost; ipak, nakon II. Vatikanskog koncila
postoje težnje da se ono obnovi.
Pravoslavna
Crkva usprkos svemu ovome ne osuđuje krštenje polijevanjem, koje se udomaćilo u
zapadnom kršćanstvu, ali ga smatra nečim izvanrednim. Didahe, ranokršćanski
spis iz apostolskog doba, i jedan od najstarijih i najvažnijih vanbiblijskih
svjedoka vjere i prakse prvotne Crkve, nabraja polijevanje kao mogućnost
krštenja, kada je nemoguće fizički izvršiti uranjanje cijelog tijela. Tog
principa se pravoslavlje drži i danas, te krštenje polijevanjem po glavi koristi
u slučaju umirućih, teških bolesnika i ostalih izvanrednih situacija, kada bi
uranjanje bilo teško izvedivo.
Na
Zapadu se često krivo misli da je krštenje uranjanjem relikt davne povijesti,
ranokršćanskog doba Crkve, kojega su u novome vijeku oživjeli protestanti. No,
to je krivo mišljenje, jer u Pravoslavnoj Crkvi, ono je bilo norma uvijek i
svagda.
Nema komentara:
Objavi komentar
Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima