KRŠTENJE URANJANJEM ILI POLIJEVANJEM

                Krštenje je temeljni sakrament kojim čovjek ulazi u Crkvu, bilo katoličku, bilo pravoslavnu. Obje Crkve vjeruju da krštenje nije neki čisto simbolični čin, već da se radi o istinskom izljevu milosti Božje, koja preporađa i mijenja čovjeka, pretvarajući ga u dijete Božje. Zato je i važno na koji se način krštenje podjeljuje. Pravoslavna Crkva se uvijek dosljedno držala načela „lex orandi, lex credendi“, koji nam kazuje da su obred i vjerovanje u uskoj vezi; obred je vanjska manifestacija vjere, vjera je nutarnje proživljavanje obreda, jedno i drugo potječe od Boga i vodi Njemu – u kršćanskim obredima Bog je uistinu nazočan. Zato pravoslavlje nikada nije obredna pitanja tretirala kao drugorazredna.

            Izvorni oblik krštenja je bilo krštenje uranjanjem cijelog tijela u vodu. Tako se krštavalo od apostolskih i biblijskih vremena, u neprekinutom kontinuitetu u Crkvi. Sama izvorna grčka riječ za krštenje, „baptizo“, zapravo znači uranjanje. Zbog toga je Pravoslavna Crkva zapravo jedina grana kršćanstva koja je od Ivanova krštenja na Jordanu, sve do danas sačuvala uranjanje kao normativni oblik krštenja, bez obzira radi li se o djeci ili odraslima. 

            Osim zbog tradicijskih razloga, krštenje uranjanjem se preferira i zbog simboličkih razloga. Naime, ono izražava dublji smisao koji ima obred krštenja. Čitava ljudska povijest je podijeljena na dva razdoblja: prije Krista, i poslije Krista, a najpreciznija granica je Isusova muka, smrt i uskrsnuće, što zajednički nazivamo vazmenim otajstvom. Do navedenih događaja iz Kristova života, odnosno do vazmenog otajstva, ljudski rod je odvojen od Boga, i pod vlašću grijeha, smrti i đavla. Isusovom mukom, smrću i uskrsnućem nastupa početak preobrazbe ljudskog roda. U Kristovoj smrti umro je i sahranjen stari, grešni, bolesni i raspadajući čovjek, a u Njegovom uskrsnuću ustao je novi, sveti, preobraženi, besmrtni i neraspadljivi čovjek. Krštenje uranjanjem upravo to simbolizira: uron u vodu predstavlja Kristovu smrt i sahranu, odnosno umiranje i pokop starog i lošeg čovjeka u nama, a izron iz vode predstavlja Kristovo uskrsnuće, odnosno naš osobni uskrs. Možemo reći da se kroz krštenje na našu dušu preslikava sve ono što je Krist proživio od Velikog četvrtka do Uskrsa, i mi s Njime postajemo nova bića. Krštenje uranjanjem vjerno čuva upravo tu simboliku.

            Katolička Crkva je kroz stoljeća nekako spontano izbacila iz prakse krštenje uranjanjem, te je polijevanje postalo redovitost; ipak, nakon II. Vatikanskog koncila postoje težnje da se ono obnovi.

            Pravoslavna Crkva usprkos svemu ovome ne osuđuje krštenje polijevanjem, koje se udomaćilo u zapadnom kršćanstvu, ali ga smatra nečim izvanrednim. Didahe, ranokršćanski spis iz apostolskog doba, i jedan od najstarijih i najvažnijih vanbiblijskih svjedoka vjere i prakse prvotne Crkve, nabraja polijevanje kao mogućnost krštenja, kada je nemoguće fizički izvršiti uranjanje cijelog tijela. Tog principa se pravoslavlje drži i danas, te krštenje polijevanjem po glavi koristi u slučaju umirućih, teških bolesnika i ostalih izvanrednih situacija, kada bi uranjanje bilo teško izvedivo. 

            Na Zapadu se često krivo misli da je krštenje uranjanjem relikt davne povijesti, ranokršćanskog doba Crkve, kojega su u novome vijeku oživjeli protestanti. No, to je krivo mišljenje, jer u Pravoslavnoj Crkvi, ono je bilo norma uvijek i svagda.