Nakon što smo u prethodnom članku
obradili uvod u Veliki post, nastavljamo s izlaganjem iz Schmemannove knjige o
prve dvije pretposne nedjelje-one su u ovome trenutku iza nas. To su nedjelja o
Zakeju, i nedjelja carinika i farizeja. Kroz razmišljanje o dvije temeljne
stvari, želju za Bogom i poniznost, polako se pripremamo za posno raspoloženje.
Stanje duha je bit posta.
NEDJELJA ZAKEJEVA-ŽELJA
Crkva oglašava
približavanje Velikog posta i poziva nas da se za njega pripremimo mnogo prije
stvarnog njegovog početka. Karakteristična crta pravoslavne liturgijske
tradicije jest da su svi veliki blagdani ili doba – Uskrs, Božić, Veliki post
itd. – objavljeni i pripremljeni „unaprijed“. Zašto? Zbog toga što Crkva ima
duboki psihološki uvid u ljudsku prirodu. Poznavajući naš nedostatak
koncentracije i užasavajuću „svjetovnost“ našeg života Crkva zna da se nismo u
stanju brzo promijeniti, i odjednom prijeći iz jednog duhovnog (ili mentalnog)
stanja u drugo. Tako, prije nego što počne Veliki post, Crkva nam skreće pažnju
na njegovu ozbiljnost, i poziva nas da razmišljamo o njegovom značaju. Prije nego
što počnemo prakticirati Post, objašnjeno nam je njegovo značenje. U ove pripreme uključeno je pet uzastopnih nedjelja koje
prethode Postu, preko pojedinih evanđeoskih poruka, posvećenih nekom suštinskom
vidu posta.
Prva najava Velikog
posta je u nedjelju u kojoj se čita evanđeoska pouka o Zakeju. To je priča o
čovjeku koji je bio premalen i nije mogao vidjeti Isusa, a pošto Ga je tako
jako želio vidjeti, popeo se na drvo. Isus je udovoljio njegovoj želji i otišao
njegovoj kući. Dakle, na taj način, tema ove prve objave je želja. Čovjek ide za svojom željom. Čak bi
se moglo reći da je i čovjek želja, a ovu fundamentalnu psihološku istinu o
čovjekovoj prirodi priznaje i Evanđelje:
„ Gdje je tvoje blago“ – kaže Krist – „tamo će biti i tvoje srce“. Jaka želja
nadvladava čovjekova prirodna ograničenja; ako on nešto strasno želi, on čini
stvari za koje normalno nije sposoban.
Pitanje je samo želimo
li mi pravu stvar, je li snaga želje, koja je u nama, usmjerena pravom cilju,
ili, po riječima ateista, egzistencijalista Jean-Paula Sartrea – je li čovjek
jedna „beskorisna strast“ i želja?
Zakej je želio „ono
pravo“. On je htio vidjeti i približiti se Kristu. On je prvi simbol pokajanja,
jer pokajanje počinje s ponovnim pronalaženjem duboke prirode svake želje: želje
za Bogom. Zakej je „malen“, sićušan, grešan i ograničen – ali njegova želja
nadilazi sve. Ona „skreće“ Kristovu pažnju; ona dovodi Krista u njegovu kuću. Takva
je, dakle, prva najava, prvi poziv: naše je da želimo ono što je najdublje i najistinitije u nama, da priznamo
glad i žeđ za Apsolutnim koji je u nama, bez obzira znamo li ga ili ne. Kada odstupimo
od Njega i odvojimo od Njega naše želje, On je taj koji čini da postanemo „beskorisne
strasti“. A ako dovoljno duboko želimo, žarko želimo, Krist će odgovoriti na
naše želje.
NEDJELJA O CARINIKU I FARIZEJU-PONIZNOST
Sljedeća se nedjelja
zove „Nedjelja o cariniku i farizeju“. Uoči toga dana, na večernji u subotu,
prvi put se čitaju odjeljci iz liturgijske knjige Triod, namijenjene
velikoposnim bogoslužjima. Oni se dodaju uobičajenim himnima i molitvama
nedjeljne uskrsne službe. U tim odjeljcima se obrađuje još jedan važan vid
pokajanja: poniznost.
U začalu, odjeljku iz
Evanđelja koje se čita, slika je čovjeka koji je uvijek zadovoljan sa sobom,
jer smatra da izvršava sve zahtjeve svoje vjere. On je samouvjeren i gord, a u
stvari on krivotvori značenje
religije. On je svodi na vršenje izvanjske forme, a svoju pobožnost mjeri
količinom novca koji prilaže hramu. A što se tiče carinika, on je bio ponizan,
i njegova poniznost našla je opravdanje pred Bogom. Ako se danas neka moralna
kvaliteta gotovo potpuno omalovažava, onda je to poniznost. Kultura u kojoj
živimo, usađuje u nas osjećaj gordosti, samohvale, veličanja i vlastite
pravednosti. Ona je izgrađena na pretpostavci da čovjek može sam postići sve,
pa čak i Boga predstavlja kao nekoga koji stalno „nagrađuje“ čovjeka za njegova
dostignuća i dobra djela. Na poniznost – osobnu ili zajedničku, etničku ili
nacionalnu, gleda se kao na slabost, kao na nešto od čega se ne postaje pravi
čovjek. Čak i naše crkvene zajednice. Zar i one nisu prožete istim duhom
farizeja? Zar ne želimo i mi da svaki naš prilog, svako „dobro djelo“, sve što
činimo „za Crkvu“ – bude priznato, pohvaljeno i objavljeno?
Ali, što je to poniznost? Odgovor na ovo pitanje može
izgledati paradoksalan jer je ukorijenjen u čudnoj tvrdnji: samo Bog je ponizan. Međutim, svakome
tko poznaje Boga, tko o njemu razmišlja na osnovu Njegovog stvaranja i Njegovog
djela spasenja, jasno je da je poniznost zaista božanska osobina, sadržaj i
zračenje slave koja ispunjava nebo i
zemlju, kako mi pjevamo na božanskoj liturgiji. Po našem ljudskom mentalitetu
mi težimo suprotstaviti se „slavi“ i „poniznosti“ – ona je za nas nagovještaj
obilja nedostataka. Za nas, neznanje ili nesposobnost čine nas, ili nas trebaju
učiniti poniznim. Skoro da je nemoguće da suvremeni čovjek, koji se oslanja na
javno mišljenje, na vlastitu potvrdu u društvu i na beskrajnu samohvalu,
prihvati da je sve ono što je iskonski savršeno, divno i dobro, u isto vrijeme
i po prirodi ponizno. Ali baš zbog njenog savršenstva, poniznosti nije potreban
„publicitet“, izvanjska slava ili „nadmeno pokazivanje“ bilo kakve vrste.
Bog je ponizan zato
što je savršen. Njegova poniznost je Njegova slava i izvor svake istinite
ljepote, savršenstva i dobrote, i svaki onaj koji se približava Bogu i upoznaje
Ga neposredno sudjeluje u božanskoj poniznosti, koja ga oplemenjuje. Ova se
istina odnosi na Mariju, majku Kristovu, čija poniznost učini da postane radost
svih stvorenja i najveća objava ljepote na zemlji; ovo odlikuje i svece i svako
ljudsko biće za vrijeme njihovih rijetkih bliskosti i sjedinjenja s Bogom.
Kako čovjek postaje
ponizan? Za kršćanina, odgovor je jednostavan: razmišljanjem o Kristu,
božanskoj utjelovljenoj poniznosti, o Onome, u kome je Bog otkrio jednom za
svagda Svoju slavu kao poniznost i svoju poniznost kao slavu. „Danas“ – reče Krist
na dan svoje najveće poniznosti – „proslavi
se Sin Čovječji i Bog se proslavi u Njemu“. Poniznost se uči razmišljanjem o
Kristu, koji je rekao: „učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca“. Najzad,
uči se i tako da se sve mjeri Kristom, ako se za sve obraćamo Njemu. Jer, bez
Krista je prava poniznost nemoguća, dok s farizejem čak i religija postaje
gordost u ljudskoj djelatnosti, još jedan oblik farizejskog samohvalisanja.
Velikoposno vrijeme
počinje sa zahtjevom, molitvom za poniznost, koja je početak istinitog
pokajanja. A pokajanje, iznad svega drugog, jest povratak prvobitnom redu stvari, uspostavljanje prave vizije. Ono je,
stoga, ukorijenjeno u poniznosti, a poniznost – božanska i divna – njegov je
plod i kraj. „Izbjegnimo visokoumni govor farizeja“ – kaže se u kondaku za taj
dan, „i naučimo se veličanstvenosti iz carinikovih poniznih riječi...“
Mi smo na vratima
pokajanja i na najsvečanijem trenutku uskršnjeg bdijenja; poslije uskrsnuća i
javljanja Krista pošto smo „vidjeli uskrsnuće“, pjevamo po prvi put tropare koji će nas pratiti kroz cijeli
Veliki post: „Otvori mi dveri pokajanja jer duh se moj rano podiže k Tvome
svetome hramu, noseći tjelesni hram sav opoganjen: no, kao milostiv očisti
Tvojom milosrdnom milošću.“
Nema komentara:
Objavi komentar
Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima