Ususret Velikom postu

Poštovani čitatelji, približava nam se vrijeme početka uskršnjeg posta, odnosno, njegove prve i duže faze, Velikog posta (pravoslavne korizme, vidi link). Zato ćemo kroz čitavo to vrijeme dati svoj duhovni doprinos, prateći objašnjenja svih segmenata Velikog posta. U tu svrhu poslužit će nam knjiga jednog od najpoznatijih teologa 20.st., Aleksandra Schmemanna, knjiga „Veliki post“. U prvom članku donosimo uvod u knjigu koji sadrži duhovno značenje Velikog posta, a dalje ćemo nastaviti s pretposnim nedjeljama, i tako redom.

Kada čovjek krene na put, mora znati kamo ide. Tako je i s Velikim postom. Prije svega, Post je duhovno putovanje, a krajnji cilj mu je Uskrs, „blagdan nad blagdanima“. To je priprema za „ispunjenje Pashe, kao istinite Objave“. Stoga moramo početi s tim da razumijemo vezu između Velikog posta i Uskrsa, jer ona otkriva nešto veoma bitno, vrlo važan putokaz u našoj kršćanskoj vjeri i životu.

Je li neophodno objašnjavati da Uskrs nije samo jedan od blagdana, nego nešto više? On je nešto više nego proslava jednog događaja iz prošlosti. Svatko to zna, tko je barem jednom sudjelovao u onoj noći koja je „svijetlija od dana“ i tko je osjetio onu jedinstvenu radost. U čemu je ta radost? Zašto mi na pashalnoj Liturgiji možemo pjevati: „sada je sve ispunjeno svjetlošću, nebo i zemlja i podzemlje“? U kojem smislu mi proslavljamo, a kažemo da to činimo slaveći „umrtvljenje“ smrti, razaranje pakla, početak drugog - vječnog života...? Odgovor na sva ova pitanja je sljedeći: novi život, koji je zasjao iz groba skoro prije dvije tisuće godina dan je svima onima koji vjeruju u Krista. Nama je on dan na dan krštenja, kao što kaže apostol Pavao, bili smo „sahranjeni s Kristom, da bismo, kao što je Krist uskrsnuo iz mrtvih, i mi na isti način živjeli novim životom“.

Na taj način, na Uskrs proslavljamo Kristovo Uskrsnuće kao nešto što se dogodilo i što se još uvijek događa-nama. Jer svatko od nas je primio dar novoga života i snagu da ga može prihvatiti i po njemu živjeti. To je dar koji korjenito mijenja odnos prema svemu u ovome svijetu, uključujući i odnos prema smrti. On je taj koji nam daje mogućnost da tvrdimo: „nema više smrti“. Ali, smrt je ipak još tu, mi smo s njom suočeni, i jednoga dana, ona će doći i odnijeti i nas. Međutim, naša cjelokupna vjera je u tome, da je Krist svojom smrću izmijenio samu prirodu smrti, učinio je Prolaskom, Pashom – u Carstvo Božje, preobrativši tragediju nad tragedijama u konačnu pobjedu, „zgazivši smrću smrt“. On je učinio da i mi budemo sudionici Njegovog uskrsnuća. Zbog toga, na kraju uskršnje jutarnje, možemo reći: Krist uskrsnu i život donese! Krist uskrsnu i nitko od mrtvih ne ostade u grobu!

Ovo je vjera Crkve, koju su potvrdili i učinili očiglednom bezbrojni Sveti. Ipak, nije li naš svakodnevni doživljaj da mi ovakvu vjeru vrlo rijetko posjedujemo, da svakodnevno gubimo i iznevjeravamo „novi život“, koji smo primili kao dar i da živimo tako kao da Krist uopće i nije ustao iz mrtvih, kao da jedinstveni događaj za nas uopće nema nikakvog značenja? Sve je ovo zbog naše slabosti, zbog nemogućnosti da stalno živimo „vjerom, nadom i ljubavlju“ na onoj razini na koju nas je Krist uzdigao kada je rekao: „Tražite prije svega Carstvo Božje i njegovu pravednost.“ Toliko smo zauzeti i zaposleni, toliko uronjeni u našu svakodnevicu, da sve ovo zaboravljamo, a pošto zaboravljamo, mi griješimo. I preko ove zaboravnosti, griješenja i grijeha, život nam ponovno postaje „stari“, sićušan, taman i potpuno beznačajan – beznačajni put prema beznačajnom cilju. Uspijevamo zaboraviti čak i na smrt, i tada, odjednom, usred našeg „uživanja u životu“, ona nam odjednom dolazi: strašna, neizbježna, besmislena. Možda, s vremena na vrijeme, priznajemo i ispovjedamo naše različite „grijehe“, mada smo prestali svoj život dovoditi u vezu s onim novim životom koji nam je Krist otkrio i dao. Stvarno, mi živimo tako kao da On nije nikada ni dolazio. To je jedini pravi grijeh, grijeh svih grijeha, bezdan tuge i tragedija našeg nominalnog kršćanstva.

Ako ovo shvatimo, onda možemo razumijeti što je to Uskrs i zašto mu je potreban kao neophodni uvjet Veliki post. Onda možemo shvatiti da liturgijska tradicija Crkve, svi njeni „krugovi“ i službe, prije svega postoje zato da bi nam pomogle pnovno otkriti i okusiti viziju novog života, koji smo tako lako izgubili i izdali, da se možemo kajati i vratiti njemu. Kako možemo voljeti i željeti nešto što ne poznajemo? Kako možemo staviti iznad svega drugog u našem životu nešto što nismo vidjeli ni okusili? Ukratko: kako možemo stremiti Carstvu o kojem nemamo pojma?

                Crkveno bogoslužje je od samog početka predstavljalo naš ulazak u Carstvo Božje, naše zajedništvo s njim, novi život toga Carstva. Kroz svoj liturgijski život Crkva nam otkriva ponešto od onoga „što uho nije čulo i oko nije vidjelo i što još nije ušlo u srce čovjekovo, ali što je Bog pripremio onima koji Ga ljube“. A u centru tog liturgijskog života, kao njegova srž i njegov vrhunac, kao sunce čije zrake svuda prodiru – nalazi se Pasha. To su vrata koja se svake godine otvaraju, a koja vode u raskošnu svjetlost Kristovog Carstva; to je predokus vječne radosti koja nas očekuje, slava pobjede koja već sada, iako nevidljivo, ispunjava sve stvoreno: „nema više smrti“. Uskrs je centralni događaj na koji je usredotočeno cjelokupno bogoslužje Crkve. Stoga liturgijska godina, tj., redoslijed godišnjih ciklusa i blagdana, postaje put i hodočašće prema Pashi, kraju koji je istovremeno i početak: kraj svega „staroga“ i početak novoga života, stalni „prolaz“ iz „ovog svijeta“ u Carstvo Božje, koje je već otkriveno u Kristu.

                Pa ipak, „stari život“, pun grijeha i beznačajnosti, ne nadilazi se i ne mijenja lako. Evanđelje očekuje i zahtijeva od čovjeka napor, za koji je on nesposoban u ovakvoj situaciji. Izazvani smo vizijom, ciljem, načinom života, koji je tako daleko iznad naših mogućnosti. I sami apostoli, kada su čuli učenje svoga Učitelja, pitali su razočarano: „Ali kako je to moguće“? Zaista, nije lako odbaciti sitničarski ideal života sazdan od svakodnevnih briga, trke za materijalnim dobrima, traženja sigurnosti i zadovoljstva, i prihvatiti ideal života u kome je cilj savršenstvo: “ Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“. Ovaj svijet preko svih svojih „medija“ kaže: budi sretan, lako ćemo, idi širokim putem.

                Krist u Evanđelju kaže: izaberi uzak put, bori se i trpi, jer je to put koji vodi jedinoj pravoj sreći. I ukoliko Crkva ne pomogne, kako mi možemo napraviti taj nimalo lak izbor, kako se možemo kajati i vratiti onom svečanom obećanju koje nam se daje na Uskrs svake godine? Tu ipak priskače u pomoć  Veliki post. Tu je pomoć koju nam pruža Crkva, škola pokajanja, koja je jedina u moći da primi Uskrs, ne kao jednostavno odobrenje da se jede, pije i opusti, nego kao kraj svega „starog“ u nama, i naš ulazak u „novo“.

                U ranoj Crkvi, glavna svrha Velikog posta bila je u tome da se pripreme „katekumeni“, tj, novoobraćeni kršćani – za krštenje, koje je, u to vrijeme, bilo obavljano za vrijeme pashalne liturgije. Čak i onda kada je Crkva rijetko krštavala odrasle, i ustanova katekumenstva iščezla, osnovno značenje Velikog posta je ostalo isto. Jer, iako smo kršteni, ono što stalno gubimo i iznevjeravamo, jest baš to što smo primili na krštenju. Stoga je Uskrs svake godine vlastito vraćanje krštenju, a Veliki post je priprema za taj povratak, to je spor i težak napor našeg vlastitog „prolaza“ ili „Pashe“ u novi život u Kristu. Ako su bogoslužja za vrijeme posta, kao što ćemo vidjeti, i danas sačuvala katekumenski i baptizmalni karakter, nije to nikakav „arheološki“ ostatak prošlosti, već nešto što je i za nas važno i bitno. Naime, svake godine preko Velikog posta i Uskrsa ponovno prolazimo i ponovno dobivamo, ono što smo primili krsnim umiranjem i uskrsnućem.

                Put, hodočašće! Čim smo ga otpočeli, učinili prvi korak u „radosnu tugu“ Velikog posta – mi sagledavamo daleki, veoma daleki cilj. To je radost Uskrsa, to je ulazak u slavu Carstva Božjega. I ta vizija, predokus Uskrsa, čine velikoposnu tugu radosnom, a naš napor u postu „duhovnim proljećem“.  Ma koliko da je noć tamna i duga, tijekom cijeloga posta nam stalno sija na horizontu misteriozna i lučonosna zora. „Ne liši nas naših očekivanja, o Čovjekoljupče!“