Približava nam se uskoro jedan događaj, koji će se održati 16. - 27.06. na
otoku Kreti, u Grčkoj, a koji je poznat i kao „svepravoslavni sabor (Pravoslavne
Crkve)“, kojega mediji već odavno nazivaju „sveopći(univerzalni, vaseljenski, ekumenski)
sabor (koncil)“, i smještaju ga kao osmog u nizu u pravoslavnoj tradiciji. Tamo
bi se trebali sastati predstavnici cjelokupnog pravoslavlja, i raspraviti
aktualnu situaciju u Crkvi, i dati određene smjernice za čitavu Crkvu. Ovaj događaj
je već dosta dugo kontroverzan, u medijima i van njih; tome pridonose i
određene nesuglasice među pojedinim Crkvama, otkazivanja sudjelovanja i slično.
Mi, koji se krećemo u katoličkom okruženju, uočavamo često određenu zbunjenost,
pa i sablazan zbog toga, kod katolika. Katolici su, naime, naviknuti na vrhovnu
vlast, i malo kristalniju disciplinu u Crkvi. U Katoličkoj Crkvi, naime,
postoji neprekinuti niz sveopćih sabora (koncila), sve do posljednjeg, II. Vatikanskog
1962. – 1965. Papa, kao vrhovni poglavar, saziva ove koncile, raspušta ih,
predsjeda njima, priznaje ili odbacuje njihove odluke, te ih proglašava.
Ustvari, papa može donositi sve moguće odluke sa ili bez sabora, a sabor
naprotiv, ne može valjano donijeti nijednu odluku bez pape. U praksi, sveopći
sabor/koncil u Katoličkoj Crkvi je više papin savjetodavni organ, nego tijelo
vlasti.
Iz ovog kuta, kada se gleda pravoslavna situacija, ima se dojam da je
pravoslavlje u totalnom rasulu. Naime, sveopćeg sabora nema od II. Nicejskog 797.
godine. Mnogi katolici vjeruju da je ovime zapravo nastalo stanje zastoja i
mrtvila u Pravoslavnoj Crkvi, koje evo traje više od 1000 godina. Pravoslavlje u
sebi nema života, zastalo je u 8.st. i sada, kada su se napokon uspjeli naći,
nikako se ne mogu usuglasiti. Kaže mi jedan isusovac, neka. Nek se vidi da se
bez pape ne može.
Međutim, prije nego li otpišemo pravoslavlje, trebamo pokušati pronaći
odgovor kojega nitko ne daje u medijima, a koji je zapravo ključan u cijeloj
priči: što je to zapravo sveopći (univerzalni, vaseljenski, ekumenski) sabor (koncil)?
I, je li predstojeći skup na Kreti uopće zamišljen kao takav sabor?
U pravoslavlju, ne postoji definicija sveopćeg sabora, ni u Bibliji, ni u
Predaji Crkve. Najjasnije se to vidi u kanonskom pravu Pravoslavne Crkve. Ne postoji
nijedan kanon (crkveni zakon) izdan od apostolskog doba do danas, koji bi na
bilo koji način definirao sveopći sabor. Ne postoji propis ni o tome tko ga
saziva, a tko raspušta, tko predsjeda, tko proglašava odluke, kako teče
rasprava, a kako izglasavanje. Potpuna kanonska praznina. Tko rukovodi saborom?
Rimski papa u prvom tisućljeću nije u njemu niti sudjelovao, samo bi poslao
izaslanike (delegate). Kršćanski car? Ali Carstvo je nastalo tek u IV. st., a
nestalo stoljećima nakon posljednjeg sveopćeg sabora; uostalom, neozbiljno je
vjerovati da crkvena institucija takvog ranga ovisi o svjetovnoj vlasti. Sveopći
sabori u prvom tisućljeću kršćanstva nisu bili reprezentativni: neki su
okupljali biskupe tek s nekih dijelova Rimskog Carstva. A neki su imali upola
manje sudionika od „mjesnih sabora“.
Iz ovoga možemo jasno zaključiti da sveopći sabor ne postoji kao kanonska
institucija vrhovne vlasti u Pravoslavnoj Crkvi. Dakle, u pravoslavlju pod
pojmom „sveopći sabor“ ne podrazumijevamo neku redovitu instituciju, s uređenim
pravilnikom i statutom, koja se periodično sastaje i vrši stvarnu vlast nad
Crkvom. Takva vrhovna vlast u Pravoslavnoj Crkvi ne postoji. U Pravoslavnoj
Crkvi vrhovna vlast jest biskup u svojoj biskupiji, odnosno, kada problem
nadilazi granice biskupije, sabor biskupa. Taj sabor biskupa može biti na
razini metropolije, autokefalne ili autonomne Crkve, ali i šire od toga. Povijest
pravoslavlja jest povijest saborovanja. Svaka mjesna Crkva svake godine drži
svoje sabore, a nakon II. Nicejskog sabora 797. godine, pravoslavlje je održalo
na desetke velikih sabora koji su okupljali predstavnike sa svih strana Crkve,
i mnogi od njih za pravoslavlje imaju značaj kakav za katolike imaju njihovi
sveopći sabori, do II. Vatikanskog. Ipak, nisu nazvani sveopćima.
Što su dakle, sveopći sabori Pravoslavne Crkve? To je počasni naslov za
neke sabore, koje je, kao takve, priznala cjeloupna Pravoslavna Crkva. Na osnovu
čega ih je priznala za sveopće? Na osnovu toga, što su ti sabori donijeli dogme
i kanone koji imaju univerzalno i temeljno značenje za cijelu Pravoslavnu
Crkvu, za sva vremena. Dosad, pravoslavlje je taj naslov priznalo za 7
biskupskih skupova, držanih od IV. do VIII. st., na području današnje Turske;
to ne znači da je saborovanje u Pravoslavnoj Crkvi prestalo s tim saborima, ili
da je pitanje života ili smrti sazvati novi, koji bi imao status „sveopćeg“.
Ponavljamo, vlast u Pravoslavnoj Crkvi su biskupi, svaki u svojoj
biskupiji, ili kolegijalno u široj Crkvi. Oni tu vlast mogu vršiti bilo
okupljeni na saboru (koji može imati različiti raspon i sastav sudionika), bilo
pismenom komunikacijom između svojih sjedišta; kada se okupe na sabor, može ih
biti nekoliko ili mnogo, iz neke zemlje, pokrajine, više zemalja, svih Crkava
skupa. Takvih skupova je bilo stotine kroz povijest, jedino je za 7 njih Crkva
prepoznala univerzalni značaj. Jer, na tih prvih sedam sabora, definirani su
Trojstvo Božje, Bogočovještvo Kristovo, odnos dviju naravi u Kristu, štovanje
ikona, doneseni su kanoni koji dan danas čine osnovnu kanonsku zbirku svih
Crkava. Nijedan sabor poslije njih nije imao takvu težinu materije pred sobom,
kao ovih sedam; oni su definirali Pravoslavnu Crkvu kao takvu. Sve poslije njih
je bila samo razrada njihovog nauka. Zato nose takav naslov, jer im je na
osnovu njihovog univerzalnog značaja Pravoslavna Crkva podijelila priznanje
nazvavši ih sveopćim saborima.
Da sumiramo, sveopći sabori ne predstavljaju uvjet postojanja Pravoslavne
Crkve. Nije ih bilo do IV. st., niti nakon VIII. I prije i nakon njih,
pravoslavlje je svoju crkvenost živjelo kroz živu komunikaciju među Crkvama, i
kroz aktivno saborovanje. Svepravoslavno savjetovanje je održano 1948., a
svepravoslavni sabori 1998. i 2005. Štoviše, i ovaj koji se sada održava,
svepravoslavni sabor na Kreti 2016., ne pretendira na to da bude „sveopći sabor“,
dakle, ne naziva se terminom kojim se označuju prvih 7. Tako da nema govora
raspadu ili nejedinstvu Pravoslavne Crkve. Predstojeće zasjedanje na Kreti je
samo posljednje u nizu svepravoslavnih okupljanja koja se događaju već
stoljećima; ono nije u rangu 7 sveopćih sabora. Nema mjesta za tjeskobu ili
kontroverze.
