Od svih himana i
molitava za vrijeme posta, jedna se kratka molitva može označiti kao molitva posta. Predaja je pripisuje
jednom od velikih učitelja duhovnog života – sv. Efremu Sirijskom. Evo njenog
teksta:
Gospode i Gospodaru
moga života!
Ne daj mi duha
lijenosti,
Tuge, požude i
praznorječivosti!
Daruj meni, sluzi
Svome, duh čistoće,
Poniznosti, trpljenja
i ljubavi.
Da, Gospodine Care,
daj mi da uočim svoje
Grijehe i da ne
osuđujem svoga brata,
Jer si blagoslovljen u
vjekove vjekova. Amen.
Ova se molitva čita
dva puta na kraju svake službe u postu od ponedjeljka do petka (ne subotom i
nedjeljom, jer, kako ćemo kasnije vidjeti, službe u ove dane nisu po obrascu
posnih službi). Kod prvog čitanja, klanja se poslije svake molbe. Tada se svi
klanjamo dvanaest puta govoreći: „Bože, očisti me grešnog“. Cijela molitva se
ponavlja s jednim klanjanjem na kraju.
Zašto ova kratka i
jednostavna molitva zauzima tako važan položaj u cjelokupnom bogoslužju za
vrijeme posta? Zato što na jedinstven način nabraja sve negativne i pozitivne elemente pokajanja, oblikuje, da se tako
izrazimo, „podsjetnik“, za naš individualni podvig u postu. Podvig je usmjeren
najprije u pravcu oslobođenja od nekih osnovnih duhovnih bolesti koje formiraju
naš život, i onemogućavaju nam da se počnemo okretati prema Bogu.
Osnovna bolest je
„ispraznost“ (lijenost). To je ona čudna lijenost i pasivnost cjelokupnog bića,
koja nas stalno uvjerava da je promjena nemoguća, pa stoga i nepoželjna. U
stvari, to je duboko ukorijenjena sumnja, koja na svaki duhovni izazov odgovara
;čemu, radi čega?“ i čini od našeg života užasnu duhovnu pustoš. To je korijen
svakog grijeha, jer truje duhovnu energiju u samom njenom korijenu.
Rezultat takve
lijenosti – „ispraznosti“ je „uninije“ – tuga. To je stanje očaja,
malodušnosti, koje su svi Oci duhovnosti smatrali kao najveću opasnost za dušu.
Malodušnost je nemogućnost da čovjek vidi bilo kakvo dobro i bilo što
pozitivno. To je svođenje svijeta na negativizam i pesimizam. To je demonska
sila u nama, jer je đavao u svojoj osnovi lažljivac.
On čovjeku laže o Bogu i o svijetu; on ispunjava život tamom i negacijom.
„Uninije“ je samoubojstvo duše, jer ako obuzme čovjeka, on je apsolutno
nesposoban vidjeti svjetlost i željeti je.
„Ljubonačalije“ –
požuda! Ma koliko izgledalo čudno, „ispraznost“ i „tuga“ ispunjavaju naš život požudom. Obezvrjeđivanjem cjelokupnog
stava prema životu, čineći život besmislenim i praznim, „ispraznost“ i „tuga“
prisiljavaju nas da tražimo kompenzaciju u korijenito pogrešnom stavu u odnosu
na druge osobe. Ako moj život nije orijentiran prema Bogu, nije usmjeren na
vječne vrijednosti, on će neizbježno postati sebičan i egocentričan, a to znači
da će sva druga bića postati sredstvo za zadovoljenje moje sebičnosti. Ako Bog
nije Gospod i Gospodar moga života, tada ja postajem gospodar i gospod –
apsolutni centar svoga vlastitog svijeta, i sve počinjem vrednovati u terminima
svojih potreba, svojih ideja, svojih
želja, i svojih procjena. Požuda je
na taj način najosnovnija izopačenost u odnosu prema drugim bićima, traženje
načina da mi se ona podčine. Ona nije bezuvjetno izražena u stvarnoj pobudi da
se vlada, da se dominira nad „drugima“. Ona se može ispoljiti u
indiferentnosti, omalovažavanju, nezainteresiranosti, bezobzirnosti i
nepoštovanju. To je zaista „ispraznost“ i „tuga“ uperena ovog puta protiv
drugih; ona upotpunjava duhovno samoubojstvo s duhovnim ubojstvom.
Najzad „praznorječje“.
Jedino je čovjek, od svih stvorenja, obdaren darom govora. Svi Oci vide u tome
„pečat“ slike Božje u čovjeku, jer se sam Bog otkrio kao Riječ. Ali, riječ kao
vrhovni dar je istovremeno i vrhovna opasnost. Budući osnovnim izrazom čovjeka,
sredstvom njegovog osmišljavanja, govor je iz istog razloga i sredstvo njegovog
pada i samorazaranja, prijevare i grijeha. Riječ spašava i riječ ubija. Riječ nadahnjuje
i riječ truje. Riječ je oruđe istine i demonske laži. Imajući krajnje pozitivnu
silu, ona ima i užasno negativnu snagu. Ona zaista stvara pozitivno ili
negativno. Kada odstupi od svog božanskog porijekla i svrhe, riječ postaje
„prazna“. Ona neminovno uvjetuje lijenost, požudu, očaj, a život preokreće u
pakao. Ona postaje samom silom grijeha.
Ovo su četiri
negativna uvjeta pokajanja. Oni su prepreke koje treba savladati. Ali, jedino
ih sam Bog može ukloniti. Prema tome, prvi dio molitve posta jest krik iz
dubine ljudske bespomoćnosti. Zatim se molitva kreće u pravcu pozitivnih
ciljeva pokajanja, a ima ih opet četiri.
Čistoća, celomudrije! Ako se ovaj izraz ne svede samo
na njegovo seksualno obilježje, a to se pogrešno veoma često čini, čistoća se
razumijeva kao pozitivna suprotnost „ispraznosti“. Točan i potpun prijevod
grčkog „sofrosini“ i crkvenoslavenskog „celomudrije“ trebao bi biti „čistoća
umovanja“. Lijenost je, prije svega, rasipanje, traćenje, raspuštenost –
skrhanost naše vizije i energije, nesposobnost da sagledamo cjelinu. Njezina točna
suprotnost je cjelovitost. Ako obično
pod čistoćom zamišljamo vrlinu suprotnu seksualnoj raspuštenosti to je zbog
toga što se slabi karakter našeg postojanja nigdje bolje ne iskazuje nego u
seksualnoj požudi – otuđenju tijela od života i kontrole duha. Krist je u nama
obnovio cjelovitost, u nama je uspostavio istinito mjerilo vrijednosti i
ponovno nas vratio Bogu.
Prvi i najdivniji plod
ove cjelovitosti ili čistoće je poniznost.
O njoj smo već govorili. Ona, iznad svega drugog, predstavlja pobjedu istine u
nama, odstranjivanje svake laži, sagledavanje i prihvaćanje stvari onakvih
kakve su, a samim time sagledavanje Božje veličanstvenosti, dobrote i ljubavi u
svemu. Stoga je rečeno da je Bog milostiv poniznima i da se protivi oholima.
Prirodni pratitelji
strpljenja su čistoća i poniznost. „Prirodni“ ili „pali“ čovjek je nestrpljiv. Slijep
u odnosu na samog sebe, on je brz da sudi i osuđuje drugog. Pošto je njegovo
znanje o svemu krnje, nepotpuno i iskrivljeno, on sve mjeri prema vlastitom
ukusu i idejama. Indiferentan prema svakome izuzev prema samome sebi, on želi
da mu život bude uspješan, ovdje na zemlji i to odmah. A strpljenje je božanska
vrlina. Bog je strpljiv ne stoga što je „blag“ već zato što sagledava dubinu
svega što postoji, što je Njemu otvorena nutarnja realnost stvari, koju, u
našoj sljepoći, mi ne možemo vidjeti. Što bliže prilazimo Bogu, postajemo sve
strpljiviji, i tada se u nama sve više odražava bezgranično poštovanje prema
svim bićima, a to je već božanska osobina.
Najzad kruna i plod
svih vrlina, svakog rasta i napora, jest ljubav
– ona ljubav koju, kako smo već rekli, može jedino Bog podariti. To je dar koji
je cilj i svrha svih duhovnih priprema i prakse.
Sve je sabrano i
obuhvaćeno završnim dijelom molitve. Molimo „da uočimo svoje grijehe i da ne
osuđujemo svoga brata“. Ali postoji jedna opasnost: oholost. Oholost je izvor zla, a sve zlo je oholost. Pa ipak, nije
dovoljno samo uočiti svoje grijehe. Čak se i ova očigledna vrlina može
preokrenuti u oholost. Duhovni spisi su puni opomena upućenih protiv suptilnih
oblika pseudopobožnosti koja, pod plaštom poniznosti i samoosuđivanja može
odvesti u pravu demonsku oholost. Kada „uvidimo vlastite pogreške“ i „ne
osuđujemo svoju braću“, kada se, drugim riječima, čistoća, poniznost,
strpljenje i ljubav u nama slijevaju u jednu cjelinu, tada i samo tada biva u
nama uništen najveći neprijatelj, naime, oholost.
Klanjamo se poslije
svake molbe. Klanjanja nisu ograničena samo na molitvu sv. Efrema Sirijskog. Ona
sačinjavaju jednu od specifičnih karakteristika cjelokupnog posnog bogoslužja. Ali
u molitvi sv. Efrema je značenje klanjanja najbolje izraženo. U dugom i teškom
naporu duhovne obnove, Crkva ne pravi razliku između duše i tijela. Cijeli čovjek
je otpao od Boga. Cijeli čovjek treba biti obnovljen, cijeli se čovjek treba
vratiti Bogu. Katastrofa grijeha i leti do prevlasti tjelesnosti – životinje,
neracionalnog i požude u nama – nad duhovnim i božanskim. Međutim, samo tijelo
je uzvišeno, tijelo je sveto. Ono je toliko sveto da je i sam Bog „postao
čovjek“. Prema tome, nije tijelo prezreno ili zanemareno u odnosu na pokajanje
i spasenje. Ono je obnovljeno i vraćene su mu njegove osnovne funkcije: da se
preko njega izrazi život duha i da bude hram neprocjenjive ljudske duše. Kršćanski
asketizam je borba, ne protiv tijela,
nego za tijelo. Iz ovog razloga kaje
se cijeli čovjek – duša i tijelo. Tijelo sudjeluje u molitvi duše baš kao što
se i duša moli kroz tijelo i u tijelu. Klanjanja su „psihosomatski“ znak
pokajanja, poniznosti, oboženja i pokornosti. Ona su posni ritual par
excellence.
