Muslimanska emigracija kao izazov kršćanskom svijetu

Jedna od ruskih priča počinje ovako: lisica je pokucala zecu na vrata jazbine: „Zeko, smrzavam se, mogu li makar rep kod tebe zagrijati?“ Zeko se sažalio i dozvolio. Lija je gurnula rep u jazbinu i govori: „Zeko, smrzle su mi se šape, pusti me molim te da se makar malo zagrijem u sijenu ispred vrata“. Zeko je pustio liju u sijeno. Lija ulazi i govori: „Zeko, gladna sam, pusti me za stol“. Zeko ju je pustio i za stol i nahranio. Tek gošća govori: „Izlazi odavde, ja živim ovdje“.

Ove priče se sada u Rusiji prisjećaju mnogi kada se povede razgovor o muslimanskoj imigraciji. Različite faze ove priče vidimo i sada u civiliziranom svijetu. U Europi je ušla u odlučujuću fazu prošle jeseni kada su gomile Arapa urlale na ulicama Danske i Francuske: „Marš odavde, ovo je naša zemlja!“ Što se Rusije tiče, kod nas je još uvijek faza prelaska od sijena do stola. Nedavni skandalozni zahtjevi muslimana da potpredsjednik bude musliman i da se iz nacionalnog simbola – grba Rusije – ukloni križ, predstavljaju provokacije koje imaju cilj da se provjeri koliko su ruska vlast i društvo spremni ići daleko u popuštanju.

Razumije se, ni ruski grb nitko neće promijeniti, niti će zakon na zahtjev muslimana biti promijenjen. U krajnjoj mjeri, bar za sada. Događaji koji su se dogodili u Francuskoj, za sada nisu vjerojatni u Rusiji. Međutim, u Europi koja je ugušena političkom korektnošću situacija će se samo pogoršavati. Moj prijatelj iz Francuske mi je pisao da je njihova vlast nakon nedavnih pogroma tamo, odlučila da financijski pomogne Arapima i Alžircima, smatrajući da su njihovi protesti izazvani siromaštvom.

U Francuskoj postoje Alžirci kršćani, postoje i pravoslavni Arapi. Međutim, ono što je zanimljivo, ni jedni ni drugi nisu sudjelovali u pogromima. To je potpuno provjerena informacija. Svi demonstranti su bili muslimani koji su govorili da spaljuju automobile nevjernika, a automobile s muslimanskom simbolikom ne diraju. Postoji još jedna zanimljiva činjenica – u europskim zemljama postoji mnoštvo imigranata: Filipinaca, Kineza, Slavena. Zašto se ne može čuti za slavenske ili kineske nerede? Jer i oni isto imaju problema sa siromaštvom.

Čak se i francuski nacionalisti boje priznati da problem uopće nije u emigraciji, već upravo u muslimanskoj emigraciji i da je uzrok upravo u religioznoj ideologiji. Slaven ili Kinez dolazi u Europu da bi pošteno radio i prehranio obitelj. Muslimani dolaze da bi širili vladavinu islama na cijeli svijet. U samoj ideologiji islama postavljena je podjela svijeta na „dar al islam“ – zemlju islama gdje djeluju zakoni šerijata, i „dar al harb“ – zemlju rata koja čini cjelokupni ostali teritorij koji je neophodno potčiniti muslimanskoj vlasti. Alžirci koji osakaćuju francuske policajce, Turci koji ubijaju njemačke žene, Marokanci koji kolju nizozemske režisere, Arapi koji vrše bombaške napade u engleskim metroima – svi oni ispunjavaju kategorički imperativ nasilnog širenja islama, postavljen u samim izvorima ove religije – Kuranu i u Suni.

Da ne bi sve ostalo samo na riječima, navedimo hadis iz Sune koji svjedoči da je Muhamed rekao: „Zapovjeđeno mi je ratovati s ljudima dok oni ne posvjedoče da nema Boga osim Alaha i da je Muhamed Njegov prorok i Njegov poslanik, dok se ne okrenu u smjeru naše kible (smjera za molitvu) i ne budu se molili kao i mi. Kada počnu tako činiti, nećemo imati pravo da im oduzmemo živote i imovinu, osim onoga što se od njih traži“.

To jest, ovdje postoji direktna potvrda neophodnosti ratovanja protiv svih nemuslimana. Također, i u Kuranu piše: „I neka se zato na Allahovu putu bore oni koji ne žale žrtvovati život na ovome svijetu za onaj svijet. A onoga tko se bori na Allahovu putu, pa pogine ili pobijedi, Mi ćemo, sigurno, obilno nagraditi“ (Kuran, 4, 74).

Samom Muhamedu je bilo zapovjeđeno: „O Vjerovjesniče, bodri vjernike na borbu!“ (Kuran, 8, 65). Ovo je činjenica od koje se ne može pobjeći. Mogu se zatvarati oči, kao što to i rade mnogi u Europi, Americi, Rusiji, međutim, takav pristup uopće ne pomaže rješavanju stvarnog problema islamskog pritiska. To je činjenica koja objašnjava zašto svugdje gdje dolaze muslimani, počinju sukobi između njih i starosjedilaca. Nebitno je li u pitanju Afrika, Indija, Kina, Europa, Amerika, Australija…

Problem je u tome što pritisak političke korektnosti, koji su sebi nametnule zemlje Zapada, sprječava da se vidi bit fenomena, i kada se vidi da se ima hrabrosti da se stvari nazovu svojim imenima, prizna da je uzrok neophodno tražiti u ideologiji, a ne u nacionalnosti, socijalnim ili povijesnim faktorima. U islamu postoji niz drevnih postavki koje sprečavaju pouzdano uspostavljanje stabilnih odnosa muslimana s inovjernima. To je zapovijed obaveznog širenja islama na cijeli ljudski rod, između ostalog i nasilnim metodama. Tu je i uzdizanje „džihada“ – rata s nevjernima s ciljem širenja islama na „dar al harb“. Tu je i zabrana napuštanja islama, za što po zakonu šerijata slijedi smrtna kazna – što je bez sumnje – totalitarni element. Razumije se, ne ostvaruju svi muslimani ove zapovijedi u životu, mnogi ih tumače na drugi način – duhovno, ili ih jednostavno ignoriraju. Ali, uvijek je bilo i bit će muslimana koji ovo primaju doslovno i ispunjavaju gore spomenute zapovijedi koje je ostavio Muhamed u Kuranu i Suni, i imaju agresivna djelovanja protiv nemuslimana, između ostalih i kršćana. U islamu nema jedinstvenog autoritetnog centra koji bi mogao ovo zabraniti. To je na žalost nemoguće. Iza muftije ili šeika koji osuđuje islamski terorizam, uvijek će se naći isto tako autoritetni muftija ili šeik koji blagoslivlja „džihad protiv nevjernih“. Zato će napetost uvijek biti prisutna. I što bude više rastao utjecaj muslimana u društvu, to će manje biti stabilnosti.

Kada bi Europa vidjela i priznala korijen problema, i još imala i volju da riješi problem, za mjesec dana bi se mogli riješiti problemi s muslimanima. Dovoljno je samo da se izda ukaz po kome bi svi muslimani (upravo po religioznom, a ne po nacionalnom predznaku) bili deportirani u zemlje islamskog svijeta. I to je sve. A ozloglašeni nedostatak radnih ruku će se lako popuniti emigrantima iz onih zemalja i kultura koje ne govore o neophodnosti osvajanja duhovne i političke vlasti u cijelom svijetu.

Međutim, ovo nije moguće zbog totalitarne diktature političke korektnosti u zapadnom društvu koja, na žalost, sada proniče i u zemlje bivšeg socijalističkog bloka. Svuda se danas nameće politička korektnost – ta velika tragedija našeg vremena. Ona lišava stvari svog imena i dezorijentira čovjeka, utapajući ga u svijet obmana i jednostavno – laži.

Sjećam se jednog slučaja iz rada sa sektama. Scijentologe na određenom stadiju uče da „upravljaju realnošću“. To jest, tobože, kako zamisliš, onako će i biti. I eto, jedna Amerikanka iz ove sekte je u crvenoj haljini odlučila prijeći preko ranča gdje je na paši bio veliki bik. Dama je, razumije se, odmah zamislila da je pred njom ne razbješnjela životinja, već „mila kravica“ i umjesto da se spašava, obrnuto, odlučila pomilovati životinju… Imala je sreću da ostane među živima. Pola godine je, ležeći na bolničkoj postelji i čekajući da joj ponovno srastu kosti i zatvore se rane, žena mnogo razmišljala i shvatila nešto važno. Izišavši iz bolnice, odlučila je prekinuti sa scijentologijom. Treba li objasniti zašto?

Tako i politička korektnost pokušava stvoriti isti takav iluzorni virtualni svijet u glavama ljudi koji u nju vjeruju, zabranjujući riječi „crno“ i „bijelo“, primoravajući da neprijatelja nazivaš prijateljem, primoravajući da na prazan želudac beskonačno ponavljaš „hvala, hvala“ iako ti, kako kaže istočna priča, od toga neće biti lakše. Pritom se nameće slika da između pojmova „pažljivost“ i „politička korektnost“ treba staviti znak jednakosti. To nije točno. To su različiti pojmovi. Pažljivost je postojala mnogo prije političke korektnosti.

Politička korektnost predstavlja čitav kompleks specifičnih postavki u pogledu na svijet, koji se formirao u drugoj polovini dvadesetog stoljeća. Ljudi različitih rasa, nacionalnosti i religija, živjeli su zajedno i prije političke korektnosti. I era političke korektnosti de facto nije donijela na zemaljskoj kugli ni mira, ni spokoja. Naprotiv. Pokrenula je čitav niz konflikata, pokrenutih od jednih ili drugih manjina. Kada su homoseksualci nedavno na stepenicama Notre Dame prebili rimokatoličkog svećenika jer se pobunio protiv njihovih bogohulnih postupaka koji su bili parodija na vjenčanje – eto ploda političke korektnosti. Kada u mnogim gradovima Francuske postoje čitavi kvartovi gdje se policija i druge službe boje ući i koji se upravljaju „šerijatskim sudovima“ po šerijatskim zakonima – to je također plod političke korektnosti. Kada u Engleskoj pitomci kampova za pripremu boraca „Al Qaide“ prave bombaške napade – eto još jednog ploda političke korektnosti. U politički nekorektnom svijetu nisu postojale čak ni pretpostavke da bi se slična izopačenja mogla javiti. Politička korektnost ne osigurava ni mir, ni sveopću ljubav, ona samo objavljuje prioritet manjine nad vrijednostima većine. Odatle i odgovarajući plod. I novi sukobi.

A ni Europljani danas nisu ono što su bili prije tisuću godina. Karl Martel, kralj Franaka koji je zaustavio invaziju Arapa na Europu bi se jako iznenadio načinom života i razmišljanja svojih potomaka. Španjolski kralj Pedro I., u čiju čast blistave pobjede su se na grbu Aragona pojavile odsječene glave Maura, teško da bi razumio svoje potomke koji su promijenili svoj grb da bi „uspostavili klimu povjerenja između muslimana i kršćana“. Europljani Srednjeg vijeka i sadašnji Europljani su potpuno različiti ljudi.

Na um dolazi monstruozni slučaj od prije dvije godine kada je djevojka – Francuskinja bila silovana od strane Alžirca i pritom se nije pokušala ni protiviti, ni pobjeći, pošto je bila uvjerena da ne bi bilo politički korektno odbiti čovjeka druge boje kože. Točniji opis od onoga što se sada događa u Europi ne možeš naći.

* * * * *

Međutim, hajdemo se sada odvojiti od politike i pogledati pitanje, što situacija s muslimanskom emigracijom može značiti za nas kao kršćane. Možda će zvučiti paradoksalno, ali je jedan od suvremenih ruskih svećenika – misionara (svećenik-mučenik Danil Sisojev – prim.prev.) nazvao ovaj položaj jedinstvenom misionarskom šansom. Najefikasnije nepolitičko sredstvo za rješavanje problema s islamom je – kršćanska misija.

Malo se zna za činjenicu da je pravoslavna misija među muslimanima oduvijek postojala. Tako je, na primjer, jedan od najranijih sljedbenika samog Muhameda, Ubaidalah ibn Džahiz povjerovao u Krista i krstio se. On je bio prvi i nikako ne i posljednji musliman koji se obratio svjetlosti Istine. Iz povijesti misije carigradske Crkve možemo se sjetiti kako je nakon povratka Antiohije u sastav Bizantskog carstva, u desetom stoljeću, praktički sve starosjedilačko arapsko-muslimansko stanovništvo dobrovoljno prešlo u pravoslavlje.

935. godine je cijelo arapsko beduinsko pleme banu Habib, u broju od oko 50 000 ljudi prešlo Grcima, primilo kršćanstvo i počelo se boriti protiv svojih prijašnjih istovjernika. Za Rusku Crkvu, misija među muslimanima je tradicionalna. Već je sv. Mihail Kijevski u desetom stoljeću slao monaha Marka propovijedati Krista Bugarima-muslimanima, što je kao posljedicu imalo primanje krštenja od strane četiri bugarska kneza. Sv. Petar Moskovski je stupao u javne polemike s muslimanskim propovjednicima i pobjeđivao u njima. Sv. Makarije Moskovski je krstio posljednjeg kazanskog kana – Edigera Muhameda i brinuo se o propovijedi pravoslavlja među Tatarima. Kao rezultat misije Ruske Pravoslavne Crkve, koja je trajala više od četiri stotine godina, među Tatarima se formirala nova etno-konfesionalna grupa – Krjašeni, koja se sastoji od pravoslavnih Tatara. Sada ih na teritoriju Rusije živi oko 320 000. U narode obraćene iz islama ubrajaju se i Gagauzi i veliki dio Oseta, pa čak i dio mozdokskih Kabardinaca.

Neki muslimani koji su se obratili u kršćanstvo prinijeli su tako veliki plod, da su kasnije bili proslavljeni od strane Crkve u zboru Svetih. Na primjer, među Arapima je to bogoliki mučenik Kristofor Sabait i mučenici Abu Tbiliski, Antun Ravah i Barbar. Od Bugara – sv. Abramije Bugarski. Od Turaka – mučenici Omir, Ahmed Pisac i Konstantin Hagarjanin. Od Albanaca – mučenik Ivan Albanski. Od Tatara – mučenici Petar i Stjepan Kazanski i bogoliki Serapion Kožejezerski, koji je osnovao Kožejezerski Bogojavljenski samostan na sjeveru Rusije i koji je odgojio sedam Svetaca za Rusku Crkvu.

U pitanju nije samo povijest. I u naše dane misija se odvija među muslimanima. Uzmimo Indoneziju. Prije 20 godina u pravoslavlje se obratio prvi Indonežanin. Prije 15 godina je primio monaštvo i svećeničko ređenje, vratio se u domovinu, počeo propovijedati i za ove godine obratio 2 500 ljudi, stvorio nekoliko župa, izgradio crkve, pripremio druge Indonežane za ređenje – u muslimanskoj zemlji se javila Pravoslavna Crkva. Drugi primjer: 90-ih godina u Gruziji je kao rezultat misionarske djelatnosti većina gruzijskih muslimana prešla u pravoslavlje, tako da se čak u jednom danu krstilo 5 000 muslimana.

Ovo je važno iskustvo koje trebaju uzeti sve pravoslavne zajednice koje se nalaze u susjedstvu s muslimanima. Autoru ovog teksta poznato je da se nešto u ovom pravcu čini u islamiziranim regijama Bugarske, kao i Albanije. Nešto se čini i u Rusiji. Na primjer, evo već nekoliko godina u Moskvi s blagoslovom Episkopata djeluje pravoslavna tatarska zajednica, služe se molebni na tatarskom jeziku. Naša Crkva aktivno prevodi Bibliju na kazaški jezik, jezike Dagestana – u pitanju su muslimanski narodi. Provodi se i misija jačanja pravoslavlja među osetskim narodom. Sedam godina postoji stranica „Pravoslavlje i islam“. Objavljuju se pravoslavne polemičke i apologetske knjige o islamu. A sasvim nedavno, prvi put nakon revolucije, održale su se dvije javne religiozne polemike pravoslavnog svećenika Danila Sisojeva s ruskim muslimanom Polosinom.

Na žalost, koliko mi je poznato, u zemljama bivše Jugoslavije, kao i u većini bivših „muslimanskih“ republika SSSR-a, kršćanska propovijed inovjernima praktički i ne postoji. Iako samo misija, uz pomoć Božju, može protivnike učiniti našom braćom u Kristu. I to će biti istinska pobjeda bez krvi. Religija ima kolosalni utjecaj na svijest čovjeka, i ako je uvjerenje iskreno, čovjek se zaista ponovno rađa. Tako da upravo od naših misionarskih napora zavisi hoćemo li uskoro živjeti među agresivnim tuđincima ili među braćom u Kristu.

 

đakon Georgije Maksimov

Migrantska kriza

Donosimo kratko razmišljanje ruskog pravoslavnog svećenika o aktualnoj migrantskoj krizi. Iako pisan iz ruske perspektive, značajan je i za nas, a otkriva nam i specifični pravoslavni pogled na ovo pitanje, pogled o kojemu se nažalost malo čuje u Europi. 

O migrantima i biblijskoj paradigmi

Protojerej Andrej Tkačov

S točke gledišta zapadnih Europljana, migranti iz muslimanskih zemalja su nesretni ljudi, koji im trebaju do groba biti zahvalni što su im dopustili živjeti na takom starom i uglađenom kontinentu. A s točke gledišta samih muslimanskih migranata, Europljani su čisti bezbožnici koji uživaju u pozamašnom materijalnom blagostanju. Nesuglasje među tim stavovima je veoma ozbiljno. Jedni misle: "Mi vas sažalijevamo, a vi nam trebate biti zahvalni", a drugi (ili barem mnogi od njih): "Mi vas preziremo i uvjereni smo da takvi kao vi ne zaslužuju živjeti". To je izvor napada sjekirama, mačetama, bombama, automatima i kamionima bez kontrole. Budimo iskreni, asimilacije neće biti. Bit će rata (koji je već počeo). Bit će to neizbježna kemijska reakcija, prvo će doći do iskrenja, a potom će uslijediti eksplozija, baš onako kako to biva kada se spoje voda i kiselina. Pritom, sa strane europskih starosjedilaca to će biti rat za razblažene i beživotne liberalne vrijednosti, bezokusne kao bjelanjak (tolerancija, rod, fantomske slobode). A s druge strane to će biti rat nositelja određene religiozne ideje u cilju krajnje pobjede njihovog pogleda na svijet (Bog dopušta – Bog zabranjuje i to je to!). Usput rečeno, u okviru ovog suvremenog fenomena, zapažamo jasnu biblijsku analogiju.

Židovi su, za vrijeme Josipa, ušli u Egipat kao velika obitelj pastira, tražeći spas od gladi. Kroz nekoliko stoljeća oni su se umnožili i postali veliki narod, više nisu napasali svoja stada, već su porobljeni i prisiljeni postati zidari (obratite pažnju na etnički sastav građevinaca u Moskvi, pa ćete vidjeti još jednu sličnost). Poslije je uslijedio Izlazak i lutanje, a tada Židovi već nisu bili ni pastiri ni zidari. Oni su postali putnici i vojnici. Poslije izlaska iz Egipta, oni su umirali ili zbog kazne za pobunu, ili prirodnom smrću. Rađali su se novi ljudi umjesto ubojica. Oni će biti ti koji će ući u Kanaan. Ljudi, koji su naselili obećanu zemlju za vrijeme Jošue, odvikli su se od sjedilačkog života i kulturnog stvaralaštva. Oni nisu ni gradili, ni sijali, ni sakupljali ljetinu, niti su se bavili zanatima. Samo su putovali i ratovali. To je nekoliko pokoljenja koja su zaboravila kako da napasaju stada ili da zidaju!

Međutim, oni su bili predodređeni naseliti zemlju ispunjenu domovima i putevima, vrtovima i vinogradima, bazenima i bunarima. To jest, ispostavilo se da su prašnjavi putnik i dojučerašnji lutalica dobili zapovijed od Boga da ovladaju zemljom, u kojoj su stoljećima obitavali orač i vinogradar, kovač i tkalac, liječnik i trgovac.

   

            Istine radi, Židovi su imali nešto što Kanaanci nisu. Židovi su imali vjerski zakon, dobiven na Sinaju, imali su zapovijed da se boje Gospodina u sve dane i da se trude ispuniti sve što je napisano u knjizi Zakona. A kod Kanaanaca je cvjetao razvrat, u istoj mjeri gnjusni, koliko i kulturno istančani. Kod njih je postojala ritualna prostitucija, kako ženska, tako i muška. Vračevi su prinosili žrtve demonima, slavili su blagdane uz orgije. Prakticirali su i sodomiju, i gatanje i prizivanje mrtvih. Tajnoviti šumarci su bili mjesta ritualnog razvrata, u dolinama su mogli spaljivati novorođenčad. Događalo se sve o čemu je Gospodin govorio Židovima u Svetom Pismu: "Ne postupajte po običajima naroda te zemlje. Ne ponavljajte njihove gadosti, jer ih Ja zbog tih gadosti i izgonim podalje od vas. Ne crtajte po svom tijelu i ne pravite rezove na njemu. Mrtve ne prizivajte. Vračara da ne bude među vama. Ne liježite s muškarcem, kao što liježete sa ženom. Sa stokom ne općite. Ako išta od toga budete činili, onda ću vas Ja izgnati iz zemlje u kojoj teku med i mlijeko. Bojte se Gospodina. A sada uđite u tu zemlju i živite u kućama koje vi niste izgradili. Jedite plodove koje niste uzgajali." Upravo postoji rizik da se ovaj prizor iz Biblije ponovi i već se ponavlja na nekada kršćanskom Starom kontinentu.

Kakve god da su greške i zablude koje prate vjeru muslimanskih migranata, nije sve u njihovoj vjeri lažno. Njihova laž je vidljiva jedino u usporedbi s Evanđeljem. Ali u usporedbi s liberalnim svjetonazorom i moralnim normama suvremenog Zapada, primjetnija je laž liberalizma. U tom kontekstu muslimani izgledaju privlačnije. Musliman vjeruje u zagrobni život, u raj i pakao. Za njega je to do određenog trenutka nesumnjiva stvarnost. Europljanin se skroz na skroz smije takvim "arhaičnim" poimanjima. Za muslimana je tijelo ono što će uskrsnuti Posljednjeg dana. Tijelo ne treba predavati razvratu za života i spaljivati poslije smrti. Za Europljanina je sve naopako: razvrat za života je norma, a poslije smrti – ravno u vatru, bez ikakvih misli o uskrsnuću. Za muslimana biološki život nije najviša vrijednost, naročito ne biološki život njegovog ideološkog protivnika. On smatra da je iznad svega zakon Svevišnjeg – tako kako su njemu taj zakon objasnili. Zato se on ne boji smrti, niti se plaši ubiti. Europljanin ne zna za vrijednosti koje nisu vezane za njegovo osobno biološko postojanje. Susret, licem u lice, s kulturom koja drugačije promatra smrt, za njega je grozan i neizdrživ. Pri takvom susretu on gubi na samom početku.

I što dalje to gore. Tu nas čekaju seksualne teme, abortusi i nerađanje, i nudističke plaže i žene bez stida. Sve ono što kod migranata izaziva mržnju i religiozni gnjev. Da, oni su došli u tuđu zemlju. Oni su "novajlije". Ali što vrijedi da o tome pričamo. Oni su već stigli. "Zabranjeno je sunčati se bez gaća na javnim mjestima", govore oni i okupljaju se u gomilama na nudističkoj plaži, naoružani hladnim oružjem. I tako počinje igra gluhih telefona. Europljanin zgroženo podiže obrve: "Kako se usuđujete nas učiti što da radimo? Mi smo vam pružili utočište". Na što Jusuf ili Ali samouvjereno odgovaraju: "Vi radite ono što je zabranjeno. Vi nemate ni vjere, ni stida, ni savjesti. Vi nas niste jednostavno pozvali u goste. Prvo ste bombardirali naše gradove. Pričekajte, još ćemo mi vas naučiti poštovati Boga". I koliko god da nam je žao Kurta ili Franza, moramo priznati da su Jusuf ili Ali barem djelomično u pravu.

Ispipane i napastovane žene na trgu ispred katedrale u Kölnu – to nije obično huligansko ponašanje. Žena je prvi trofej zavojevača. Najrazumljiviji i najjasniji trofej. "Pred savladanim protivnikom silovati njegovu ženu – to je istinska sreća", govorio je Džingis-kan. Nije se mnogo toga izmijenilo u psihologiji pobjednika od tih vremena. I sam čin napada na Njemice, u nazočnosti njihovih muškaraca, treba shvatiti kao poruku: "Vi ste slabići. Mi ćemo vam učiniti što god nam se prohtije. I mi imamo pravo na to". Uostalom, o "poniženim istočnjačkim ženama" se brine mnoštvo muškaraca: otac, stric, braća, zaručnik (ako postoji), i na kraju sinovi. O europskoj ženi se nitko ne brine. Kako se ispostavilo čak ni policija i to u Njemačkoj. Žene, kao i obično, prve osjećaju propast svoje civilizacije. Osjećaju to na svojoj koži.

Nije daleko to vrijeme kada će Arapi i Afrikanci poželjeti da, umjesto u kampovima za izbjeglice i centrima za migrante, žive u stanovima čiji su vlasnici Europljani. Poželjet će isti život, ali neće živjeti uz Europljane, nego umjesto njih. Naravno, da bi se održao europski standard života potrebni su znanje i trud. Potrebni su električari, liječnici, inženjeri, piloti. Potrebno je stotinu profesija i kontinuitet poretka i vlasti. Zato je budućnost rastrgane Europe mračna. Većina migranta se neće htjeti obrazovati i raditi. Većina će poželjeti da silom otme tuđe, da pregazi taj mali raj, onako kako je Atila pregazio i opljačkao Rim. Njih ne zanima što će biti poslije. Oni su sjekira u rukama onoga koji siječe, a sjekira nije navikla na razmišljanje. Ali to će biti poslije. Trenutno su migranti "bič Božji" za Europu, kao što su to bili barbari za vječni grad Rim. Čak i ako se, po ugledu na Europljane, migranti izopače, opet neće postati tolerantni. Oni će ostati tuđini motivirani religijom i mrzit će bijele bezbožnike, koji su postali slabi i dekadentni.

U Europi je moguć i očekivan zaokret prema političkoj desnici. Razni ultrasi, fašistička omladina, rasizam počinje kipjeti, makar na nogometnim stadionima. Ali sve to neće promijeniti situaciju. To će biti samo agonija. Situaciju može izmijeniti samo povratak Europe iskonskoj kršćanskoj religioznosti. Pobjeda mora biti duhovna. I taj jedini protuotrov nije moguć. Europi nedostaje snage za preporod kršćanstva.

Bijeli čovjek na Starom kontinentu će i dalje nastaviti živjeti i griješiti kako mu se sviđa. A zli siromasi s Kuranom u rukama preuzimat će komad po komad teritorija, četvrt po četvrt grada, područje po područje države, kao pustinja koja guta oazu. U određenoj fazi svog širenja, kada se promijene odnosi, prestat će se prikrivati, tražiti izgovore za svoje postupke i ispričavati se. Jednostavno će početi istjerivati Europljane iz njihovih stanova, nametnut će im poreze, namijenjene nevjernicima, osnovat će šerijatske sudove, naredit će ženama da pokrivaju glave i drugo. Djelovat će pravocrtno i logično. Taj proces izgleda potpuno bespovratno.

Sve se to tiče i Rusije. Trebamo na novi način sagledati svoju kulturnu ovisnost o Zapadu. Kako bismo se obranili od dima razvrata koji nam se polako primiče sa zalazećeg Zapada, potreban nam je kršćanski respirator. I sve što je rodila kršćanska Europa trebamo voljeti i usvojiti. A sve što je rođeno u postkršćanskoj Europi trebamo držati na sigurnoj udaljenosti i oprezno proučiti. Na kraju, odbaciti to, u većini slučajeva, nakon što smo izučili. Preuzimajući degenerirane kulturne novotarije, mi kao i Europljani, postajemo slabi i nezaštićeni. Pravoslavna Rusija je umjela održavati dobre odnose s muslimanima unutar i izvan zemlje. Nje se nisu samo bojali, već su je i poštovali, a imali su i zašto. Postkršćanska Rusija će biti podjednako slaba i nezaštićena, kao što je slab bilo koji egoist i bezbožnik pred protivnikom s višim ciljem koga pokreće religija.

Naši muslimani nisu pridošlice, oni su starosjedioci. Nas ne dijeli jezična barijera, dok je kulturna barijera u velikoj mjeri smanjena. I pred nama je zadatak koji Europljani ne ispunjavaju i koji, očigledno, ne mogu ispuniti. Muslimani u 21. stoljeću imaju određene pretenzije prema suvremenim kršćanima. Suština tih pretenzija je jednostavna: gdje je vaša svetost? Gdje su vam molitva i post? Gdje je poštovanje prema starijima i poslušnost žene prema mužu? Gdje je vaša mladež – u mračnim klubovima ili u sportskim salama. Gdje je vaše milosrđe? Ne samo milostinja, već milosrđe? Poznajete li vlastitu povijest? I ako mi stidljivo prešutimo odgovor, oni će nam reći: a pogledajte nas. Oni će nam pokazati svoje najbolje odlike, a one loše će prešutjeti, a mi ćemo i dalje držati jezik za zubima. Ne smijemo šutjeti. Naš odgovor mora biti religiozan i povezan sa životom.

"Evo našeg posta i molitve. Eto naše međusobne pomoći. A ovo je naša mladež. Ovo su naše obitelji. Sve svoje pamtimo, a tuđe uvažavamo. Rane prošlosti liječimo i rezultati su već vidljivi". Ako takav odgovor bude popraćen i potkrijepljen neospornim činjenicama, onda će biti mira i uzajamnog poštovanja. Nemoguće je ne uvažavati ljude koji čuvaju svoju obitelj, pomažu jedni drugima, klanjaju se Bogu u Duhu i istini, poštuju svog susjeda i jedu pošteno zarađeni kruh. Ali je zato moguće gnušati se onih koji ništa od toga ne rade. I tada njihova zemlja polako i neprimjetno prestaje biti njihova. Još vrijede svi dokumenti i testamenti, ali nešto se pokrenulo s temelja i krenulo put propasti. To se sada i događa u Europi, bez velike šanse da se situacija popravi. Baš to ne smijemo dopustiti u Rusiji, a da bismo to spriječili ostalo nam je još vremena i sredstava.

izvor: pravoslavie.ru