Približava nam se, kao i svake godine,
01.11., poznat i kao Dan reformacije. Spomen je to na navodni događaj, kada je
njemački katolički svećenik, redovnik i teolog Martin Luther na vrata crkve u
Wittenbergu pribio svojih 95 teza, koje su sadržavale kritiku stanja u
Katoličkoj Crkvi. Time je započela reformacija, odnosno, započelo je rađanje
protestantske grane kršćanstva.
Do
sada se na ovome blogu nismo bavili protestantizmom, pošto djelujemo u
tradicionalno katoličkoj zemlji, gdje je protestantizam relativno nepoznat. No,
uz ovaj datum ćemo prigodno obraditi temu jednog velikog spora između katolika
i protestanata – pitanja spasenja i opravdanja. Pokušat ćemo dati pravoslavni
pogled na ovo pitanje. Učeći o drugima, učimo o sebi.
Ukratko,
imamo u igri pojmove: milost, vjera i
djela. Oko činjenice da je za spasenje čovjeka nužna milost Božja na prvome
mjestu, oko toga se slažu svi. Božja milost prethodi svemu, uostalom, da nje
nema, svijet ne bi ni postojao. Problematična su druga dva pojma: vjera i djela.
Martin
Luther je bio veoma tragična ličnost. Bio je opterećen nikad razriješenim
odnosom sa strogim ocem u djetinjstvu, koji se prelio i na njegov odnos prema
Bogu (prema vlastitom svjedočanstvu, kada je trebao za vrijeme prve mise Boga
nazvati milostivim, zamalo je pobjegao s oltara). Uz to, ušao je u samostan pod
vrlo sumnjivim okolnostima, nakon nepromišljenog i brzopletog zavjeta Bogu da
će postati redovnik ako preživi jednu oluju. U samostanu, koji se nadahnjivao
sv. Augustinom, mnogo je čitao njegova djela. Pravoslavlje je inače uvijek
gajilo rezervu prema teološkim razmišljanjima sv. Augustina; iako nije bio
heretik, smatra se da je njegova teologija odmak od pravoslavne Predaje, i da
bez korektiva te Predaje, lako može odvesti na stranputicu. Tako je u spisima
sv. Augustina Luther pronašao i razmišljanja o predestinaciji, tj, Božjem
predodređenju. Tako se u njegovoj duši stvorila slika strogog Boga, kojemu on
kao čovjek mora strogim redovničkim životom otplaćivati svoj zavjet, a nakon
svega opet nije siguran u svoje spasenje, odnosno, je li predodređen za njega.
Ova dilema se prelomila u tzv. „Turmerlebnisu“, munjevitom rasvjetljenju za
vrijeme čitanja poslanice Rimljanima u samostanskoj kuli. Proučavajući citate
sv. Pavla apostola o spasenju vjerom, Luther je došao do nutarnjeg uvjerenja
kako je osnova spasenja čovjekova vjera. U konačnici, čovjek je posve iskvareno
biće, i nikakve mise, molitve, postovi, milostinja, poslušnost itd., ne mogu
imati utjecaja na njegovu vječnu sudbinu, već samo iskrena i čvrsta vjera u
Boga. Čitava teologija i Biblija su od tog trenutka, za njega dobile novi „ključ“
čitanja i razumijevanja. Zbog toga Luther i nije napao trgovinu oprostima zato
što ju je smatrao nemoralnom, već zato što je smatrao da se inzistiranjem na
oprostima, pokori, dobrim djelima itd., ljudima daje lažna nada u spasenje, dok
je u stvari, samo potrebno čvrsto vjerovati i prepustiti se Bogu. Na osnovu
toga, protestantizam će do danas ustrajno odbacivati askezu i različite vanjske
manifestacije čovjekove religioznosti.
Nasuprot
tome, Katolička Crkva je službeno definirala kako su, pored milosti Božje i
vjere, za spasenje potrebna i djela. Ovo je ostala bitna razlika između
protestantizma i katolicizma sve do danas. Iako protestantizam također
naglašava vrijednost i potrebu dobrih djela i odlazaka na bogoslužja, sve to
nije presudno za spasenje. Katolicizam pak, naglašava da čovjek može vjerovati,
ali ako se ne pričešćuje, ne posti, ne moli, ne čini dobra djela, ne ispovjeda
se, ne čini pokoru, sve ovo kao ravnopravnu komponentu uz vjeru, ipak se neće
spasiti.
Kao
i u mnogočemu drugome, nemoguće je dobiti pravoslavni stav o ovome problemu.
Naime, pravoslavlju je čitava ovakva koncepcija raspravljanja strana i
neprihvatljiva. Već sam način na koji je pitanje postavljeno (kako se
spašavamo, samo vjerom ili i djelima?) pretpostavlja pogled na spasenje kao na
nekakav „projekt“ osobne naravi, kao što možemo postaviti pitanja tipa „kako
upisati ili završiti fakultet?“ ili „kako skuhati dobar paprikaš?“.
Međutim,
spasenje je za pravoslavne u sjedinjenju s Kristom po Crkvi. Čovjek pristupa
Kristu, odnosno Njegovom Tijelu, Crkvi, te cijelim svojim bićem uspostavlja
živo zajedništvo s Njim. Razumom vjeruje u Njega, osjećajima Ga voli, tijelom i
dušom uranja u Njega u svetim sakramentima, a moralno prihvaća Njegovu Riječ i
preuzima Njegov stil razmišljanja i života. Počinje doživljavati ljude poput
Krista, gledati na neprijatelje onako kako bi On gledao, ponašati se u svakoj
situaciji kako bi se Krist ponašao. Krist postaje orijentir čovjekovog života. Djela
su ovdje samo popratna manifestacija i potvrda čovjekova nutarnjeg preobraženog
duha i očišćenog srca, isijavanje kristolikosti. Jer čovjek, koji se uistinu
sjedinio s Kristom i prihvatio Njegov stil života, naprosto spontano čini dobra
djela, to postaje dio njegove naravi, a vjera je tu jedan odsječak tog
sjedinjenja. Za pravoslavlje ovdje prestaje bilo kakva kalkulacija tipa „treba
li ovo ili ono?“
Ovo
podržava i sam apostol Pavao, na kojega se i katolici i protestanti pozivaju, i
na kojega se protestanti često referiraju kada govore o spasenju samo po vjeri.
Jer, ako pažljivo proučimo što Pavao uistinu piše, vidjet ćemo da on ne govori naprosto o vjeri i djelima, već o vjeri u Isusa Krista, i o djelima Zakona. Pod ovim djelima Zakona
krije se obdržavanje Mojsijeve Tore, propisa Mojsijevog Petoknjižja, njegovih
613 zapovijedi (tzv. tarjag micvot). Za
Židove, spasenje se sastoji u strogom i bezuvjetnom ispunjavanju ovih
zapovijedi, a taj stav su zadržali i mnogi Židovi obraćeni u kršćanstvo, pri
čemu je kod jednog dijela ranih kršćana, na taj način Krist dobio „konkurenciju“
po pitanju spasenja. Upravo s takvima i polemizira Pavao, naročito u
poslanicama Rimljanima i Galaćanima, dokazujući da se čovjek ne spašava
vršenjem djela Zakona – Tore (nije
riječ o dobrim djelima naprosto!), već vjerom
u Krista (a ne vjerom naprosto), pri čemu ta vjera u Krista, vidimo to iz cijelog
konteksta njegovih poslanica, odgovara kasnijim pravoslavnim pojmovima
oboženja, deifikacije, odnosno, sjedinjenja s Kristom.
Spasenje
čovjekovo nije ugovor s uvjetima i obavezama. Odgovarajući na Božji poziv,
čovjek u svojoj slobodi prihvaća Krista, zaodjeva se Kristom, postajući drugi
Krist u svijetu – bog po milosti.
