Liturgijski jezik, njegovo porijeklo i smisao

            Kada netko po prvi puta uđe u pravoslavnu crkvu na bogoslužje, jedna od prvih stvari koju će primijetiti jest da se bogoslužje velikim dijelom ili u potpunosti služi na nekom nerazumljivom ili polurazumljivom jeziku. Naime, u pravoslavnim Crkvama još uvijek postoje liturgijski jezici – drevni, mrtvi, klasični jezici, na kojima se služi u crkvama, kao što se nekada u rimokatoličkim crkvama služilo na latinskom jeziku. Zašto je tome tako?

            Pravoslavna Crkva je oduvijek smatrala da svaki narod treba slaviti Boga na svome jeziku, i da se svakom  narodu Evanđelje treba naviještati na njegovom jeziku. Zato Pravoslavna Crkva nikada nije imala svoj univerzalni liturgijski jezik, i zato je ona uvijek aktivno prevodila crkvene knjige na jezike raznih naroda. I danas se u svim pravoslavnim Crkvama aktivno koriste živi govorni jezici i pisma različitih naroda i nacionalnih manjina.

            Međutim, u toj svojoj otvorenosti Pravoslavna Crkva nije upala u jezičnu anarhiju. Ona je nastojala svakom narodu, ili skupini naroda srodnih jezika, ostaviti njihov vlastiti klasični liturgijski jezik. Uzmimo npr. slavenske narode. Kada su pravoslavni misionari krenuli među Slavene, počeli su na staroslavenski jezik prevoditi Bibliju, liturgijske knjige, crkvenu hagiografiju, kanonsko pravo i ostalo. Od bezbrojnih slavenskih dijalekata koji su se govorili u ranom srednjem vijeku, oni su preuzeli dijalekt Slavena današnje Makedonije i sjeverne Grčke, koji im je bio poznat. No, prevodeći crkvenu literaturu na taj jezik, oni je nisu prilagođavali tom jeziku, već su naprotiv, taj jezik prilagođavali grčkom jeziku crkvenih knjiga. Oni su u taj jezik ubacili grčku gramatiku i poredak riječi, stvarali su nove riječi doslovnim prevođenjem s grčkog, kreirali posve nove riječi iz katehetskih razloga, ubacili u taj jezik i nešto posuđenica iz grčkog. Na taj način su stvorili jedan posve novi jezik, klasični, liturgijski, kojim se Slavenima mogao prenijeti duh crkvenih liturgijskih knjiga, kanonskog prava, Svetog Pisma itd. Ovaj jezik, nazvan kasnije crkvenoslavenski, proširio se među sve slavenske pravoslavne narode (nešto i katoličke, poglavito Hrvate), i u svojoj ruskoj redakciji se koristi i danas u svim slavenskim pravoslavnim Crkvama. Pravoslavna Crkva je za taj jezik stvorila Slavenima čak dva pisma, glagoljicu i ćirilicu, a ovo drugo se i danas koristi u brojnim zemljama.

            Slično se događalo svugdje gdje je pravoslavlje misionarilo. Tako Grci imaju svoj grčki liturgijski jezik, pored govornog, Armenci staroarmenski, Gruzijci starogruzijski, Egipćani koptski itd.

            Ova praksa je urodila izvrsnim plodovima. Naime, u ta stara vremena nisu postojali standardni književni jezici, kao danas (kada npr. gotovo cijela Europa govori nekoliko najvećih jezika), već je skoro svako omanje pleme imalo neko svoje narječje. Svi ti jezici su često bili jezici primitivnih, stočarsko-lovačkih naroda, i nisu mogli izraziti kompliciranu teološku i filozofsku terminologiju. Naposljetku, živi govorni jezik je uvijek promjenjiv; u njemu riječi postupno mijenjaju značenja, mijenja se izgovor, itd. Stvaranjem crkvenoslavenskog, i niza drugih klasičnih liturgijskih jezika, Pravoslavna Crkva je omogućila donedavnim prašumskim lovcima i nomadima da svojim riječima izriču Platonove i Aristotelove misli, prolog Ivanova evanđelja, finu terminologiju Bazilijeve liturgije i precizne definicije crkvenih kanona. U tim jezicima pravoslavni narodi su dobili svojevrsnu jezičnu ikonu, skup nepromjenjivih simbola, koji su se uvijek iznova mogli aktualizirati, tumačiti i prevoditi u svakoj konkretnoj situaciji. Pravoslavna Crkva nije narodima nametala ni latinski ni hebrejski; ona je svakom narodu stvorila njegov „vlastiti hebrejski i latinski“.

            Liturgijski jezik je bitan i za bogoslužje. Govorni, svakodnevni jezik je jezik ulice i tržnice, jezik svjetovnih razgovora, jezik psovke i kletve. Liturgijski jezik je jezik hrama, stvoren za hram i iznikao iz hramske službe. Njegovi izrazi su neprevodivi doslovno na žive jezike. Svojom drugačijošću on se uklapa u nadzemaljsku atmosferu crkvene službe, podsjećajući čovjeka da je crkva nešto različito od običnog profanog prostora.

            Na zapadu, u drevnoj rimskoj Crkvi, izvorno se služilo na grčkom jeziku, da bi se postupno, do IV. st., uveo domaći latinski jezik kao crkveni. Odnosno, Crkva je i nekadašnji poganski starorimski latinski preuredila, obogatila i pretvorila u kršćanski liturgijski jezik. Nažalost, rimska Crkva sama nije postupila na takav način prema zapadnim narodima. Umjesto da sama misionarenjem stvara crkvenogermanski, crkvenokeltski, itd., ona je naprosto svim zapadnim narodima nametnula latinski jezik s pripadajućim pismom (štoviše, ukinula im je i većinu nerimskih zapadnih obreda). Ova krajnost je začela drugu, i u 16.st. protestanti prvi odbacuju, nažalost, i samu ideju liturgijskog jezika. Konačan slom ova krajnost doživljava i u samoj Katoličkoj Crkvi nakon II. vatikanskog koncila, kada je i ona sama prešla na žive govorne jezike. Zahvaljujući tim krajnostima, zapadni kršćani su danas gotovo u potpunosti ostali bez klasičnog liturgijskog jezika.

            Zato, pogrešno je mišljenje da je Pravoslavna Crkva bila protiv latinskog jezika; ona je prihvaćala latinski samo u njegovim prirodnim granicama, dakle, među Rimljanima, i njihovim današnjim sljednicima, romanskim narodima. Jednako je pogrešno mišljenje da je Pravoslavna Crkva uvodila narodni jezik naspram liturgijskoga; ona je, naprotiv, samo htjela da svaki narod ima svoj liturgijski jezik.

            Liturgijskom jeziku se često danas predbacuje njegova nerazumljivost. Kritičari kažu, da taj jezik onemogućuje čovjeku da razumije bogoslužje i sudjeluje u njemu. Na taj prigovor ću pokušati dati odgovor iz svog iskustva. Naime, i ja sam nekada, na početku svog zrelog crkvenog života, imao problem s crkvenoslavenskim liturgijskim jezikom. Činio mi se nerazumljivim, katkad i dosadnim. No, jednom dok sam stajao na službi i tako razmišljao, sijevnula mi je odjednom misao: misliš li da ovu službu Bog ne razumije? Ova iznenadna misao je promijenila moj odnos prema ovoj temi. Naime, tko je u središtu kršćanskog bogoslužja, Bog ili čovjek? Jesam li u crkvi da se molim Bogu, ili postavljam sebe u središte – eto ja moram sve razumjeti, jer ako ja ne razumijem, očito bogoslužje „nema efekta“.

            Ako dolazim u crkvu, dolazim zbog Svetinje kojoj pristupam, a ne zbog „cool atmosfere“. I to dolazim kao grešnik, kojemu treba pokajanje i iscjeljenje. Tko je kada vidio da se liječnik prilagođava bolesniku? Naprotiv, bolesnik treba prihvatiti uvjete liječenja, ako želi ozdraviti. Tako i čovjek u crkvi. Zar će grešnik, čija pala narav treba očišćenje i prosvjetljenje, prilagođavati crkveno bogoslužje sebi, te grešnom i palom svijetu? Koncepcija pravoslavlja je uvijek bila ta, da se pred čovjeka stavi idealni uzor (posta, molitve, liturgije, dobrih djela, mučeništva…), a potom se svaki čovjek pokušava približiti tom uzoru, koliko može. Netko više, a netko manje. Na taj način, čovjek se čisti, liječi, i obnavlja u sebi lik Kristov. Ideja prilagodbe svijetu (ono famozno „da se približimo ljudima“) nužno vodi u desakralizaciju, profanaciju i krah vjere; o svemu tome se svatko može sam osvjedočiti, ako pogleda crkve na Zapadu.

            Crkvenoslavenska liturgija je odgojila brojne generacije svetaca. Zašto bi ona danas bila problem, kada svaka kuća ima internet, a na njemu doslovce more crkvenoslavenskih tekstova s paralelnim prijevodima? Uz malo truda, čitanja, učenja, slušanja u crkvi, ulaziš u suštinu i razumiješ sve. Tim više što se ionako velikim dijelom služi na govornom jeziku. Većina nas, ako želi biti iskrena prema sebi, mora jednostavno priznati: ne da mi se.

            No, vjera je trud, učenje i napredovanje. Danas ljudi završavaju malu školu, osnovnu, srednju, fakultet, sve više njih i postdiplomski, autoškolu. Ali, kada je učenje o vjeri u pitanju – smalaksalost. Sve se dakle svodi na jednostavna pitanja: jesam li pokajani grešnik koji se voljan prilagoditi Bogu kroz Crkvu, ili sam „samodostatan i izgrađen“ čovjek kojemu je Bog dodatni ukras na njegov sređen život? Je li Bog bit mog života, ili samo jedna od bitnih stvari?