Susret s nestvorenom energijom Božjom

            Ponekad se Bog javi čovjeku posve nenadano, na mjestu gdje Ga čovjek ne očekuje i u vrijeme kada mu se ne nada. Takvi susreti se urezuju u čovjekovu svijest i mijenjaju ga. Oni su živa teologija, koja posvješćuje čovjeku blizinu Božju u ovozemaljskom blatu.

 Tako sam se i ja, prije određenog vremena, nakon duge i mučne etape svog života, našao u gradu Beču, gdje sam proboravio par dana. Svi znamo da se radi o katoličkom gradu, odnosno, o gradu koji je posve obilježen i prožet katoličkom poviješću, kulturom i tradicijom. Naposljetku, ovaj grad je stoljećima bio sjedište katoličkog zapadnorimskog imperija. Tako smo i mi lutali, obilazeći katoličke crkve i svetinje ovoga grada.

Bilo je kišno, vjetrovito i hladno kada smo ušli u staru rimokatoličku crkvu Maria am Gestade. Lijepa stara gotička građevina. Međutim, usred tog interijera me zatekao jedan neobičan prizor. Na jednom pokrajnjem oltaru nalazila se ikona Bogorodice, posve bizantskog, pravoslavnog stila.

Koliko sam uspio shvatiti iz njemačkih letaka, radi se o kopiji pravoslavne čudotvorne ikone Bogorodice. Original potječe s otoka Krete, iz 15.st., odakle je na čudesan način stigla u Rim, gdje ju je papa u 19.st. predao redovnicima redemptoristima. Vidi se da je u ovoj crkvi veoma štovana.

Međutim, važnije od svih ovih podataka jest to, da me prilikom susreta s ovom ikonom preplavio neobičan osjećaj. Zapravo, nije to bio ni osjećaj, nije se radilo naprosto o emociji. Po onako hladnom vremenu, u hladnoj crkvi, iz ikone je dopirala neka neobična nezemaljska toplina. Teško ju je opisati, jer, osjećaš je kako te grije, ali opet ne na uobičajen fizički način. Ova neobična energija je stvarala jedan ljudskim riječima teško opisivi osjećaj mira i spokoja, potpune rasterećenosti, i što je zanimljivo, toliko je privlačila, da je naprosto bilo teško otići iz te crkve, odnosno udaljiti se od tog oltara na kojemu je stajala. Jednostavno, mogao sam reći sa sv. Petrom, „dobro nam je ovdje biti“ (Lk 9).

Bila je to nestvorena energija Božja, čudesno isijavanje Bića Božjega. Jer, blizina Božja nije stvar našeg umišljaja, mašte, intelektualnog vjerovanja ili emocionalnog doživljaja. Ona je živo iskustvo participacije na Božjem Biću, putem Njegovih nestvorenih energija, koje isijavaju iz Njega.

Nevjerojatna je ta Božja briga za čovjeka. Eto, uredio je da jedna ikona čudesno ode sa svog otoka u Rim, i da njena kopija dospije u Beč, gdje i sada daje utjehu i olakšanje katolicima i općenito ljudima svih vjera. Nama pak, slučajnim putnicima, daje nenadanu duhovnu okrepu, i usred hladnoće kamenog i betonskog velegrada, daje preko nje barem nakratko okusiti goru Tabor – na mjestu gdje bi čovjek najmanje očekivao.

Nekako sam, u ushićenju, uspio napustiti crkvu, no, nikada više ovaj grad neću gledati istim očima. Jer, u jednom njegovom kutu se krije velika Tajna Božja, veća od svih dragocjenosti ovoga grada.