Nedavno
je kolumnist portala bitno.net Robin
Harris objavio kolumnu o odnosu komunizma i religije. Veći dio ovog svog članka
autor posvećuje opisu borbe marksističke ideologije protiv vjere, naročito
katoličke. Međutim, na jednom mjestu osvrće se i na ulogu Pravoslavne Crkve u
svemu tome, pripisujući joj određene stvari koje povijesno ne stoje. Taj njegov
opis je ustvari školski primjer određenih široko rasprostranjenih predrasuda
prema pravoslavlju, i zato ćemo ga sada prokomentirati.
Ukratko,
autor dijeli povijest Ruske Pravoslavne Crkve pod komunizmom na dva dijela: do
1943.g., i nakon toga. Za razdoblje do te godine uopćeno govori kako je
religija nemilosrdno progonjena, kako je Crkvi otimana imovina i sl. Nakon
toga, po njemu, dolazi do „dogovora“ između Staljina i RPC, kojim je Staljin nastojao
„slomljenu“ RPC iskoristiti za potporu u „Domovinskom ratu“ (a ne domoljubnom
kako ili autor krivo piše, ili prevoditeljica krivo prevodi), te kao „oružje
protiv drugih denominacija“, posebno protiv Katoličke Crkve. Od te famozne
godine, Pravoslavna Crkva je samo obični instrument u rukama komunista za borbu
protiv „stvarnog neprijatelja“ – Katoličke Crkve.
Što
se tiče progona pravoslavlja pod komunizmom u SSSR-u, neupućeni čitatelj bi iz
njegovog opisa mogao zaključiti da se radilo o relativno blagom progonu, kakav
je postojao npr. protiv Katoličke Crkve u SFRJ 1970-ih. Zašto prešućivati da se
u slučaju najveće pravoslavne Crkve (dakle, najvećeg dijela univerzalnog
pravoslavlja), RPC, dogodio najteži progon i masakr nad kršćanima još od
rimskih vremena? Pravoslavlje u SSSR-u u razdoblju 1917.-1943. nije bilo
naprosto „progonjeno“. Ono je bilo sustavno uništavano. Čitava vanjska
struktura Crkve je uništena. Broj ubijenih pravoslavnih kršćana procjenjuje se
na 15 milijuna, od čega na desetke tisuća biskupa, svećenika i monaha.
Mučenički su skončali i sam patrijarh i car (sakramentalno pomazani vladar). Na
ogromnom ruskom prostranstvu ostalo je 1930-ih godina svega nekoliko biskupa i
stotinjak crkava. Čitava jedna kultura, koja se gradila još od 10.st., bila je
uništena. Ljudi su se snalazili kako su znali i umjeli: neki u katakombama,
neki u izbjeglištvu, a neki su pokušali spasiti što se spasiti da kroz pokušaj
suživota s komunistima. Suditi o tome je teško, pošto nismo bili u njihovoj
koži, i ne znamo kroz što su sve prolazili. Sigurno je da nitko u takvim
uvjetima nije surađivao s komunistima iz uvjerenja ili ideala.
Marksistička
ideologija je u Rusiji općenito import sa Zapada. Od strane RPC je osuđena
odmah nakon revolucije 1917.g., što je bio vrlo hrabar potez ruske Crkve u onim
okolnostima.
Prema
tome, RPC do 1943.g. nije bila „slomljena“ kako to autor misli, već je, suočena
s ogromnim gubicima i posvemašnjim uništenjem, nastavila živjeti na tri razine.
Prva je bila Ruska Zagranična Crkva. Ona je bila sastavljena od višemilijunske
ruske izbjegličke dijaspore, vrlo konzervativna, te se energično
suprotstavljala komunizmu, upravo zahvaljujući slobodi u kojoj se nalazila. Druga
razina je tzv. „katakombna“ ili „podzemna“ Crkva, koju su činili milijuni
vjernika, koji su svoju vjeru ispovijedali u tajnosti, poput prvih kršćana u
rimsko doba. Međutim, nisu svi ljudi sposobni za bijeg u strane zemlje, niti su
svi ljudi sposobni za mučeništvo, niti su svi ljudi sposobni za stres i
neprekidni rizik od mučeništva kojeg donosi katakombni način kršćanstva. Zato su
takvi ljudi, maleni dio klera i vjernika, pokušali spasiti što se spasiti da,
te pronaći neki modus vivendi s
komunistima. To je bila treća razina života Crkve u Rusiji.
Prema
tome, ne može se prihvatiti pretenciozna tvrdnja da je RPC tobože bila
instrument u rukama komunista, jer vidimo iz povijesnih činjenica da je najveći
dio te Crkve ili mučenički stradao za Krista, ili nastavio živjeti svoje
pravoslavno kršćanstvo u mukama dijaspore i izbjeglištva, ili riziku tajnog djelovanja
u Rusiji. Ova treća razina, koja je „surađivala“ sa SSSR-om, naprosto je bila
spas za ljude koji nisu bili u stanju nositi se s tegobama otvorenog progona. Naprosto,
Crkva se i na taj način brine za svoje slabe članove.
Ove
stvari je mnogim katolicima teško shvatiti i prihvatiti, jer njihova Katolička
Crkva nije nikada u cjelini bila zahvaćena ovakvim razaranjima, barem ne u
drugom mileniju kršćanstva. Progoni su Katoličku Crkvu zahvaćali sporadično i
uglavnom njene rubne dijelove (muslimani u Španjolskoj i na Balkanu, komunisti
u nekim srednjoeuropskim zemljama, francuska i meksička revolucija itd.), pri
čemu je Katolička Crkva itekako znala i uzvratiti (sjetimo se inkvizicije i
vjerskih ratova) i štoviše nastupati kao osvajač i hegemon. Ne dovodeći u
pitanje navedena stradanja katolika, treba istaknuti da nikada papa nije bio
ubijen zajedno s kardinalima, nikada bazilika sv. Petra nije pretvorena u
džamiju ili sportsku dvoranu, nikada nisu uništena svetišta u Lourdesu, Fatimi
ili Asiziju, i nikada u cijeloj Katoličkoj Crkvi nije u par godina pobijeno 90%
njenog klera. Zato su vrlo neumjesna dociranja pravoslavnim kršćanima, koji su
imali mnogo teži, najteži od svih kršćana, križni put kroz povijest, a pogotovo
je neumjesno ovakvu Crkvu mučenika nazivati instrumentom u rukama komunista. Ovo
je tim neumjesnije, kada se zna da je i među katolicima u to doba bilo itekako
suradnje s komunističkim vlastima.
Katolička
Crkva je od komunista stradala puno manje nego Pravoslavna. Dok je Pravoslavna
Crkva stradavala isključivo zbog vjere, Katolička Crkva je puno stradavala i
zbog političkih razloga, jer se na nju gledalo (zbog međunarodne umreženosti sa
središtem u Rimu) kao na politički opasnu,
a ne toliko religijski.
Što
se ukrajinskih grkokatolika tiče, tu se radi o jednom složenom problemu, koji
se ne da podvesti pod „RPC je odigrala ključnu ulogu u komunističkom uništenju
ukrajinskih grkokatolika“. Problem ukrajinskih grkokatolika je i stvorila
Katolička Crkva svojim agresivnim djelovanjem prema pravoslavlju. Krajnji cilj
tog djelovanja je ustvari bio: uništenje pravoslavlja, i pretvaranje cijele
Rusije u grkokatoličku zemlju. Naravno da je u takvim okolnostima RPC uvijek
zauzimala nepovjerljiv stav prema grkokatolicima zapadne Ukrajine . ne zato jer
ih je mrzila (pravoslavlje nikada nije pokrenulo vjerski rat protiv Zapada),
već zato jer je morala braniti svoju vjeru. Pogotovo ako se uzme u obzir kojim
je sve nasiljem i smicalicama ta unija u Ukrajinu uvedena. Je li u tome svemu
bilo loših postupaka dijela hijerarhije RPC? Svakako. No, spirala nasilja je
pokrenuta davno prije, s katoličke strane.
U
Jugoslaviji je stradala od komunista i SPC. Ubijeno je 480 svećenika, jedan
biskup, a gomila ih je robijala. Komunisti su prouzročili i crkveni raskol u
Makedoniji (u kojem su se znali okoristiti i katolici). No, to je priča za neki
opširniji članak.
Pravoslavlje
nikada nije pokleknulo pred nekršćanskim vjerama i ideologijama. Možda fizički
porobljeno i uništavano, uvijek je sačuvalo onu neiskvarenu nit autentične kršćanske
vjere i sakramenata. Sjetimo se da su u 20.st. samo dvije većinski pravoslavne
zemlje bile slobodne (Grčka i Cipar), a svi ostali pravoslavni su bili ili
manjina pod muslimanima, ili porobljeni od komunista, ili raspršeni u
izbjeglištvu. Već ova činjenica sama po sebi svjedoči da je upravo pravoslavlje
trn u oku Sotoni – što dovoljno govori o njegovoj autentičnosti.
Nema komentara:
Objavi komentar
Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima