Upoznaj pravoslavlje: Posjet manastiru Marči

Prošle nedjelje se održala tradicionalna Liturgija na mjestu nekadašnjeg manastira (samostana) Marče. Izvještaj o tome možete pročitati na stranici Mitropolije zagrebačko-ljubljanske ( link ), gdje možete i poslušati snimku propovijedi mitropolita Porfirija. Zgodno je to vrijeme za kratki putopis do ovog povijesnog mjesta.

O samostanu Marči smo već pisali ( link ). On je jedan od četiri samostana pravoslavne mitropolije zagrebačko-ljubljanske, samo što već stoljećima nije u funkciji. Za povijest Pravoslavne Crkve u ovim krajevima je važan zato jer je bio najstarije sjedište pravoslavnih biskupa u ovom dijelu Hrvatske. Nažalost, postao je vrlo brzo predmet sukoba između katolika i pravoslavnih; ovdje je naime započeta unija dijela pravoslavnog klera s Katoličkom Crkvom, čiji je izdanak današnja Križevačka grkokatolička eparhija. Zbog toga danas i pravoslavna Mitropolija zagrebačko-ljubljanska i Križevačka grkokatolička biskupija smatraju Marču svojim samostanom i drže svoje objekte na toj lokaciji.

Samostan Marča nalazi se u kraju središnje Hrvatske koji se zove Moslavina, u selu Stara Marča. Danas je selo, kao i cijeli kraj, većinski rimokatoličko; pravoslavaca ima vrlo malo u okolnim selima, dok grkokatolika nikada nije ni bilo. Selo se nalazi na putu od Vrbovca prema Ivanić-Gradu, administrativno pripada općini Kloštar-Ivanić, kao i istoimenoj rimokatoličkoj župi sisačke biskupije. Maleno je to selo, pogotovo na brdu nekadašnjeg samostana vlada mir i tišina. Čista priroda, lijep krajolik, mir i seoski turizam su dodatni razlozi da posjetite ovo mjesto.

Do sela se mora ići automobilom, jer željeznice ovdje nema, a autobusi slabo voze, pošto je selo izvan glavnih cestovnih pravaca. Štoviše, i sama lokacija samostana je dosta zabačena izvan sela na šumovitom brdu. Ako putujete iz Zagreba, možete ići autocestom Zagreb-Lipovac, pa izići u Ivaniću, ili možete brzom cestom preko Ivanje Reke i Svete Helene do Vrbovca, pa izići na izlazu Dubrava. Mi smo odabrali ovu drugu varijantu. Put traje oko sat vremena.

Nakon izlaska s brze ceste, u vrbovečkom selu Konak, slijedite putokaz za Dubravu. Nakon spomenutog Konaka, prvo selo će biti Koritna. Nekada je to bilo pravoslavno selo, međutim, danas je ostalo tek nekoliko pravoslavnih obitelji, kao i malo pravoslavno groblje. Ovo selo je pripadalo parohiji (župi) u Novoj Kapeli (do 1991. Srpska Kapela) kod Vrbovca.

Sljedeća sela Ladina i Dubrava su od pamtivijeka katolička. U Dubravi na rotoru silazite u smjeru Ivanića, pa preko katoličkog sela Brezja dolazite u niz nekada većinski pravoslavnih naselja: Zvekovca, te Gornjeg i Donjeg Marinkovca. Osobito su Marinkovci bili dominantno pravoslavni: tamo je do 19.st. bila pravoslavna kapela sv. Nikole, a groblje postoji i danas. O Marinkovcima piše jeromonah Gedeon u 18.st. kao o „v Marinkovci selje v dvoru manastirskomu“, dakle kao o selu koje bilo pod samostanom u Marči. Majur (samostansko imanje) u Marinkovcima imalo je 70 jutara šume i 16 jutara livade. Danas je od svega ostalo par obitelji i to malo groblje.

Nakon Marinkovaca stižete u malo katoličko selo Mostare. To je zadnje selo općine i župe Dubrava (bjelovarsko-križevačka biskupija). Nakon rimokatoličke kapelice u Mostarima prelazite most preko rijeke Glogovnice i dolazite u selo Stara Marča.

Put do lokacije nekadašnjeg samostana je loš, lokacija je zabačena, a također nema nikakve oznake da je tamo išta povijesno ili crkveno. Uglavnom, odmah nakon ulaska u selo s vrbovečke strane, kod križa skrećete ulijevo i samo ravno u brda.

Na lokaciji nekadašnjeg samostana Marče danas se nalaze dvije kapelice, pravoslavna i grkokatolička. Grkokatolička se nalazi poviše pravoslavne, i za razliku od pravoslavne, građena je u bizantskom stilu, tako da ćete ih na prvi pogled vjerojatno pobrkati, pošto grkokatolička izgleda „pravoslavnije“ od pravoslavne.

Kod pravoslavne se nalazi mala nadstrešnica i voćnjak. Ona je starija, izgrađena je 1925.g. na mjestu na kojemu se, po narodnoj predaji, nalazilo svetište samostanske crkve. Prije toga, lokacija samostana je još od 18.st. bila posve zapuštena.

Grkokatolici ovdje grade svoju kapelu u novije vrijeme, posvećena je 2012.g., o spomenu 400 godina unije u Hrvatskoj. Osim što je sagrađena u bizantskom stilu, opremljena je i trima spomen-pločama, a uz nju je sagrađena i kuća u kojoj se održavaju duhovna događanja, pa i ona na najvišoj razini, poput sastanaka biskupa katoličke zagrebačke metropolije. Kamen temeljac za kapelu blagoslovio je papa Benedikt XVI.

Spomen-ploče na grkokatoličkoj kapelici su priča za sebe. Osobito je zanimljiva ona s popisom marčanskih grkokatoličkih biskupa. Naime, u pokušaju rješavanja statusa svojih vjernika u državi u kojoj je katoličanstvo bilo službena vjera, marčanski vladika Simeon 1611.g. sklapa uniju s Katoličkom Crkvom u Rimu. Međutim, on to nije učinio iz vjerskih, nego iz ekonomsko-političkih razloga, i nije nikada tu uniju ni proglasio svojim vjernicima, niti je prekinuo zajedništvo s Pravoslavnom Crkvom. Istu politiku su nastavili i njegovi nasljednici, tako da je do Pavla Zorčića unija bila zapravo mrtvo slovo na papiru; tek je on, kao isusovački odgojenik, proglasio uniju svojim vjernicima i prekinuo jedinstvo s Pravoslavnom Crkvom (što njegov kler i vjernici masovno nisu prihvatili). Štoviše, i sam Zorčić je bio prisiljen pred narodom lagati da je zaređen u Moskvi, a ne u Rimu, da ga prihvate. Četrnaest pravoslavnih monaha iz Marče, Gomirja i Lepavine platilo je glavom otpor instalaciji Pavla Zorčića na tron marčanskog biskupa; bili su osuđeni na doživotnu robiju na galijama i na malteškim utvrdama. Četvorica su brzo pomrla od kuge, a ostali su skončali na teškom radu. 1677.g. je križevački pukovnik uhvatio njihovo posljednje tajno pismo u samostan Lepavinu, u kojemu oni, usprkos teškoj robiji, ustrajno ispovijedaju pravoslavnu vjeru. Naši su to mučenici, nikada kanonizirani.

Pa i nakon Zorčićeve unije nije bilo mira. Tako je na ploči spomenuti Isaija Popović u jednom trenutku pred srpskim patrijarhom u Lepavini ispovijedio pravoslavnu vjeru, i odrekao se katoličke. Posebno je na zlu glasu bio grkokatolički vladika Rafailo Marković; kada mu je predstojnik samostana Lepavine, Kodrat, zabranio ulaz u crkvu, ubijen je iz pušaka na samom crkvenom pragu. Danas se mučenik Kodrat slavi kao lokalni svetac u Lepavini.

Tek uspostavom Križevačke grkokatoličke eparhije 1777. je došlo do konačnog i definitivnog razdvajanja pravoslavlja i grkokatoličanstva na ovim prostorima. Zato, govoriti o marčanskim vladikama prije Pavla Zorčića, pa čak i o nekima nakon njega, kao o katoličkim biskupima, je u najmanju ruku vrlo jednostrano i samovoljno. Izrazio sam se vrlo diplomatski.

Spomen-ploča Gavrilu Miakiću je priča za sebe. On je bio posljednji pravoslavni vladika prije Zorčića u Marči, i stradao je pod nikada dokazanom optužbom da je sudjelovao u uroti Zrinskih i Frankopana protiv Beča. Da su Zrinski htjeli preko njega ostvariti potporu pravoslavnih krajišnika, to stoji, ali ovakav bombastični sadržaj ploče je historiografski vrlo nategnut. Diplomatski rečeno.

Neka imena biskupa su kroatizirana, a neka nisu, nije jasno po kojem kriteriju. Sve u svemu, čini se da su se grkokatolici uhvatili za tu godinu 1611., te sve nakon nje jednostrano proglasili grkokatoličkim, premda ni biskupi prije Zorčića, a o kleru i narodu da i ne govorimo, nisu prihvatili katoličanstvo.