Zašto bi smetao dijalog?

            Završila je s radom mješovita komisija Katoličke Crkve i SPC o Stepincu. O cijelom tom slučaju se dosad nisam izjašnjavao; naime, iako predstavlja pravoslavlje, ovo je privatni blog, pa zadržavam pravo na svoje povremeno privatno mišljenje. Ono je u ovom slučaju bilo da je cijela ova priča oko Stepinca bila posve nepotrebna, iz više razloga, u koje neću sada ulaziti, bilo bi preopširno. Zato se i nisam oglašavao.

            Međutim, vjernički sam prihvatio komisiju, kad je već osnovana. Ono što me sada, nakon njenog završetka potaklo da se oglasim o ovoj temi, jest određena količina negativnih komentara oko same komisije, njenog rada i zaključaka.

            Prvo, da pojasnimo i za katoličke i za pravoslavne čitatelje – jer stječem dojam da ni jednima ni drugima u puno slučajeva to nije jasno – Stepinac već jest svet u Katoličkoj Crkvi. U Katoličkoj Crkvi ne postoji suštinska razlika između sveca i blaženika. Blaženik je također svetac, samo lokalni: njegovo štovanje je odobreno ili predloženo, ovisi o izrazu, samo lokalnoj Crkvi, dok je svetac predložen/odobren sveopćoj Crkvi. Po nauku Katoličke Crkve, Stepinac je već sada na nebu, posreduje i moli za ljude. Njega se štuje, posvećuju mu se crkve i župe, njegove relikvije su ugrađene u oltare i nad njima se služe mise, postoji gomila čudesa koja vjernici pripisuju njegovom zagovoru. Ako ga se jednog dana kanonizira, sigurno se ovom kultu ništa neće nadodati: ne štuju ni u Hrvatskoj kineske ili afričke svece, iako su upisani kao sveci sveopće Crkve. Dakle, razlika između sveca i blaženika je više ceremonijalno titularne naravi, tako da su Hrvati u osnovi sigurni da im nitko neće oduzeti njihovog sveca.

            Drugo, a zašto se ne bi dijalogiziralo? Na stranu što i sam smatram ovo sve nepotrebnim, što smeta da se vođe dviju Crkava nađu za stolom i rasprave stvari oko kojih postoje nesuglasice? Očito, postoji nesporazum, a nesporazume u 21.st. rješavamo kulturnim razgovorom, pogotovo ako smo Kristovi učenici. Gdje dakle u evanđeljima, deset zapovijedi ili kanonima piše da se srpski i hrvatski crkveni velikodostojnici ne smiju suočiti oko pitanja od zajedničkog interesa?

            Treće, zašto da se lažemo – između Hrvata i Srba postoji čitav niz neriješenih pitanja. Možda je vrijeme da ih počnemo rješavati? Zašto se onda ne bi za početak, našli duhovni vođe dvaju naroda, i rekli si u lice za stolom, što si imaju za reći? Zar nije, nakon toliko stoljeća maltretiranja, baš napredak da hrvatski katolički biskup, i srpski pravoslavni episkop konačno sjednu za isti stol, i u miru razgovaraju o svemu?

            Četvrto, komisiju nije osnovala SPC, niti je ona lancima dovela katolike u nju. SPC je svojedobno izrazila svoje neslaganje sa kanonizacijom (što je njezino pravo), a papa je imao mogućnost reći „da“ i „ne“. On je inicirao komisiju, osnovao ju – zar tu pada katolička vjernost papi? Ili katolici vjeruju papi samo dok pleše kako oni sviraju?

            Peto, srpski episkopi nisu nikada osporili Stepinca kao cjelovitu ličnost, nisu se izjašnjavali o njegovim kršćanskim krepostima, vrlinama, misama, krunicama, revnom moljenju časoslova ni milostinji; jasno su rekli da komunistička presuda ne može biti polazište za razgovor o njemu; u startu su priznali njegove zasluge u spašavanju pojedinaca i grupa; kao što su u startu priznali isključivu ingerenciju Katoličke Crkve u tome pitanju. Njima je samo bio sporan Stepinac kao povijesna ličnost u jednom konkretnom razdoblju.

            Šesto, često se puta može čuti kako je „Stepinac nutarnja stvar Katoličke Crkve“. Vezano uz prethodnu točku, da, točno, u cjelini svog života jest. Ali onog trenutka kada se njegovo djelovanje i ličnost dovedu u koincidenciju s povijesnim događajima u kojima se jedan narod osjeća povrijeđenim i oštećenim, onda Stepinac prestaje biti isključivo nutarnja stvar Katoličke Crkve. Jer, narod koji se smatra oštećenim, vidi u njegovoj proslavi određenu poruku upućenu sebi samom. Tako da se taj narod ima pravo izraziti o tome.  

            Zašto bi svima sve moralo biti jasno, zašto bi svi morali dijeliti isti pogled na povijest? Ponavljam na kraju: prema ovom problemu sam posve indiferentan, iz svojih razloga. Ali stvarno ne razumijem zašto toliki problem oko dijaloga, koji je još k tome, završio u vrlo pristojnom i konstruktivnom tonu?