Zbog
čim boljeg i sustavnijeg upoznavanja Pravoslavne Crkve, odlučili smo izraditi
kratak pregled svih kanonskih pravoslavnih Crkava po svijetu. U nizu članaka
pod ovim naslovom obradit ćemo jednu po jednu svaku Crkvu, donoseći ukratko
njenu povijest, status i sadašnje stanje. Na početku, kao uvod, donosimo opći
pregled Pravoslavne Crkve u svijetu.
Povijest
Pravoslavne Crkve započinje prije 2 000 godina, kada se Sin Božji, Druga Osoba
Trojstva, utjelovio na zemlji kao Isus Krist iz Nazareta. Nakon svog javnog
djelovanja, muke, smrti i uskrsnuća, uzašao je na nebo, izlio Duha Svetoga na
apostole, i tako je počeo život Njegove Crkve. Ona je mistično Tijelo Isusa
Krista, u kojemu su svi članovi povezani uzajamno i s Bogom nevidljivim vezama
Duha Svetoga, i koja služi spasenju ljudi. Ona uklanja sva zla iz ljudi, među
ljudima, i između ljudi i Boga, i zato je jedna
i jedinstvena.
Ona
nema drugog imena osim – Crkva, što
znači Gospodnja (Kristova) Zajednica. Ipak, ima različite oznake, od kojih su
glavne: jedna, sveta, katolička i
apostolska. Zbog toga što je stoljećima bila ugrožena različitim
krivovjerjima, Crkva je jednu od oznaka, Pravoslavna,
počela najčešće koristiti, te je zbog toga danas općenito poznata kao Pravoslavna Crkva. Pravoslavna (grčki:
ortodoksna) znači da posjeduje pravovjerje i ispravan način slavljenja Boga
kroz život i bogoslužje.
Tijekom
vremena, od Crkve su se odvajale različite skupine kršćana, mijenjajući izvorni
nauk i otpadajući od sakramentalnog i kanonskog jedinstva Crkve, Pravoslavne
Crkve. Prva je svojim putem otišla u 4./5.st. Crkva Perzijskog Carstva, poznata
kao nestorijanska (po krivovjernom nauku kojega je usvojila), a danas kao
Asirska Istočna Crkva. Nakon toga, od 5.st. se odvajaju neke istočne Crkve
zaražene monofizitskim krivovjerjem – njihove nasljednice su današnje
staroistočne Crkve: Jakobitska, Koptska, Armenska, Etiopska, Eritrejska i Malankarska.
Na Zapadu, u 11.st odvaja se od Pravoslavne Crkve drevna rimska, latinska
patrijaršija, do tada prva po časti među pravoslavnim Crkvama, koja nastavlja
svoj povijesni hod kao Rimokatolička Crkva, a od nje se od 16.st. odvajaju
protestanti. Ovo su samo glavne skupine; proces odvajanja od Pravoslavne Crkve
traje i danas. Sve odcjepljene zajednice pretendiraju da budu ono što
Pravoslavna Crkva jest: jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva.
Pravoslavna
Crkva nema svog jedinstvenog poglavara. Svi njeni biskupi (srpski: episkopi) su
posve jednaki međusobno. Svaki od njih je pastir svoje biskupije (srpski:
eparhije), dok poslove koji se tiču međusobnih odnosa, rješavaju saborno
(koncilijarno). Čitava povijest Pravoslavne Crkve jest povijest neprekidnih
sabora, na kojima biskupi rješavaju tekuće probleme Crkve i utvrđuju njen nauk
i praksu. Od tisuća sabora držanih u ove 2 000 godina, poseban status ima njih
7 držanih na Istoku od 3. do 8.st. Zbog toga što su razradili i definirali
osnovnu dogmatiku, učenje i kanonsko pravo Crkve, njih nazivamo Sveopćim, ili
Univerzalnim ili Ekumenskim (srpski: vaseljenskim) Saborima (koncilima).
Razlike
koje postoje među pravoslavnim biskupima su dvojake: počasne i administrativne.
To znači da neki među biskupima imaju počasno prvenstvo pred drugima, dok drugi
vrše administrativne funkcije predsjedanja Saborima i slično. Nijedan od
pravoslavnih biskupa nema božanski ustanovljenu vlast i nezabludivost, za koje
rimokatolici vjeruju da ih posjeduje rimski papa.
Jedinstvo
Pravoslavne Crkve je trostruko: dogmatsko,
sakramentalno i kanonsko. Dogmatsko znači da sve Crkve ispovijedaju jednu
te istu vjeru, imaju iste dogme, te nijedna od njih ne može na svoju ruku ništa
mijenjati u nauku vjere. Sakramentalno jedinstvo znači da sve Crkve priznaju
uzajamno sve sakramente, zajedno ih služe i uzajamno ih podjeljuju i primaju,
isključujući iz toga sve nepravoslavne. Kanonsko jedinstvo znači da sve Crkve
imaju jedan te isti osnovni crkveni zakonik – Nomokanon u XIV. naslova. To je zbirka kanona (crkvenih zakona) iz
prvog milenija kršćanstva, utvrđenih na Sveopćima Saborima, koja vrijedi u svim
Crkvama. Pojedinačno (partikularno) zakonodavstvo pojedinih Crkava mora se
temeljiti na ovom Nomokanonu, i svi međucrkveni odnosi su regulirani njime. Onaj
tko otpadne od ovog trostrukog zajedništva, nije pravoslavan, pa makar se tako
nazivao.
Pravoslavlje
se u povijesti služilo mnogim obredima (načinima vršenja bogoslužja), istočnim
i zapadnim: rimskim, koptskim, sirskim, itd. Međutim, uslijed odvajanja velikih
dijelova Crkve, služenje se reduciralo samo na tzv. bizantski obred (nazvan po Bizantionu, Konstantinopolu, Carigradu,
današnjem Istanbulu, gdje je nastao). Samo maleni dio pravoslavaca, neke
zajednice na Zapadu nastale u novije vrijeme, služe se danas zapadnim obredom.
Pojedine
biskupije unutar Pravoslavne Crkve se udružuju u samostalne crkvene pokrajine,
koje se nalaze u dogmatskom, sakramentalnom i kanonskom jedinstvu s ostalima,
ali su posve neovisne u svom vremenitom upravljanju (materijalnom, kadrovskom,
pastoralnom itd.). Njih obično nazivamo autokefalnim
(pravilno hrvatski bi bilo autocefalnim) Crkvama. Osim njih postoje i autonomne Crkve, koje djelomično još
uvijek ovise o nekoj od autokefalnih Crkava. Svakom takvom Crkvom, bilo
autokefalnom bilo autonomnom, upravlja skup njenih biskupa, koji se u SPC
naziva Sveti Arhijerejski Sabor. Ovom
Saboru, odnosno čitavoj Crkvi, predsjeda nadbiskup-metropolita (srpski:
arhiepiskop i mitropolit). U nekim Crkvama on nosi naziv patrijarh, pa se te Crkve nazivaju patrijaršije ili patrijarhati. Danas
je taj naziv uglavnom počasne naravi, iako je izvorno patrijaršija zapravo skup
samostalnih mitropolija.
Ove
Crkve, suprotno raširenom mišljenju, ne ovise o etničkom sastavu; većina ih je
nacionalno miješana. Tek je u 19.st. na Balkanu, uslijed nacionalnih preporoda,
borbe protiv Turaka i stvaranja nacionalnih država, došlo do krivih uvjerenja
da se radi o nacionalnim ili državnim Crkvama.
Osnovno
načelo pravoslavnih biskupija je teritorijalno, što znači da određena biskupija
pokriva sve pravoslavne vjernike na svom teritoriju, bez obzira na
nacionalnost, i da se nijedna druga ne smije miješati u njen rad. Ovakvo načelo
postoji i u Rimokatoličkoj Crkvi, a vuče porijeklo iz Novog zavjeta; vidimo kod
apostola Pavla da nije želio misionariti u gradovima gdje su prije njega radili
drugi apostoli, niti se miješati u poslove Crkava koje su ustanovili drugi apostoli,
a također nije drugim apostolima dozvoljavao isto.
Danas
u Pravoslavnoj Crkvi postoji ovih 14 Crkava:
- Carigradska
- Aleksandrijska
- Antiohijska
- Jeruzalemska
- Ruska
- Srpska
- Rumunjska
- Bugarska
- Gruzijska
- Ciparska
- Grčka
- Poljska
- Albanska
- Čeških zemalja i Slovačke
Ruska Crkva
ovdje pribraja i petnaestu, Američku, no to osporava Carigradska. No, tu se
radi o čisto administrativnoj nesuglasici, koja ne izaziva raskol, i koja će u
budućnosti biti riješena.
Od ovih
Crkava, prvih 9 su patrijaršije, a ostale su obične autokefalne Crkve. Među patrijaršijama,
posebno mjesto zauzimaju prve 4, to su tzv. „stare patrijaršije“, iz vremena
Sveopćih Sabora. Nekad ih je bilo 5, a prva je bila rimska. Nakon odlaska Rima
u 11.st., prvenstvo časti pripada carigradskoj. Autonomne nećemo sada nabrajati,
nego će biti opisane u drugom nizu članaka. Procjenjuje se da danas na svijetu
ima 200-300 milijuna pravoslavaca.
Možete li me podsjetiti tko je i kada ovlastio SPC da polaže prava na teritorij za koji govori da ima isključiva prava? I to je sada za vijeke vjekova?? Koliko mi je poznato granice biskupija i nadbiskupija se mijenjaju a osobito ako tođe do promjene državnih granica, kad ste već spomenuli i teritorijalnu nadležnost kod RKC.
OdgovoriIzbrišiI mene zanima ta tema
OdgovoriIzbrišiKada su osnovane eparhije koje su bile pod maticnom crkvom tj.carigradskom patrijarsijom i zasto su ukinute...?
Molim odgovor.
Hvala.
Carigradska patrijaršija nije nikada bila matična Crkva za područje Hrvatske. Nakon crkvenog raskola u 11.st., jedno vrijeme gotovo i nije bilo pravoslavlja ovdje, a kada se počelo pojavljivati, uvijek se radilo o doseljenicima s područja srpske države, koje je pratila najbliža srpska Crkva. Prvu biskupiju SPC je osnovao još sv. Sava u Stonu u 13.st., a na području Zagreba, Varaždina, Koprivnice, Križevaca stižu pravoslavni Srbi od Smedereva u prvoj polovici 15.st. Kada je krenuo masovni val doseljavanja za vrijeme turskih ratova, srpska pećka patrijaršija redi ovdje biskupe, uspostavlja crkvenu organizaciju i preuzima pastoralnu brigu za pravoslavne vjernike. Nakon ukinuća pećke patrijaršije 1766., izbjegli srpski biskupi u tadašnjoj Hrvatskoj, Slavoniji i južnoj Ugarskoj formiraju Karlovačku mitropoliju, koja postaje de facto autokefalna Crkva za rečene teritorije. Nakon Prvog svjetskog rata sve razdvojene Crkve na području novostvorene jugoslavenske države se ujedinjuju, svojom voljom, u zajedničku Crkvu. ovo je priznala Carigradska patrijaršija svojim "Tomosom" (poveljom) iz 1922., a nakon nje i sve ostale Crkve. Dakle, kompletno pravoslalvlje je to priznalo.
OdgovoriIzbrišiNe moraju se crkvene granice poklapati s državnima, ni kod katolika, ni kod pravoslavaca, i najčešće se ni ne poklapaju. Pola Grčke nije pod GPC, nego pod Carigradom, itd. Rimokatolička Kotorska biskupija je u Splitskoj metropoliji, a srijemska u đakovačkoj.
Pravoslavci koji su zivjeli na podrucju Hrvatske su posrbljeni Vlasi...priznao to netko ili ne...silom su prevedeni u srbe,upravo je srpska crkva imala veliku ulogu u tome
OdgovoriIzbrišiSami vlasi su se poceli integrirati i asimilirati u hrvatsku naciju tijekom stoljeca tj.smatrali su se pravoslavnim Hrvatima.Jedino gdje se srbi mogu smatrati da su dosli iz srbije je Vojvodina donekle.
Ali sve da su i bili Vlasi (a nisu), ili Kinezi, ili Bušmani, to nema veze s jurisdikcijom Crkve. A jurisdikciju je započela i vodila srpska Pećka Patrijaršija, na teritoriju tadašnjih hrvatskougarskih zemalja, bez obzira na narodnost.
IzbrišiPa evo reci cemo ovako.
IzbrišiAko su parohije i osnivane,one su trajale onoliko dugo koliko je bilo zivih vjernika.
Znaci,bila je tamo neka eparhija sa 1000-2000 vjernika pravoslavaca i trajala je sto ja znam nekih 150 godina i ugasila se jer vise nije bilo pravoslavaca...znaci,prirodnim putem.
Znaci,bilo,proslo i to je to.
I na osnovu toga si ne moze dati SPC jurisdikciju nigdje.
A danas ako i vasa spc ima jurisdikciju u Hrvatskoj to je uz odobrenje drzave.
Da, ali SPC ovdje ima kontinuitet preko pola milenija, kontinuitet, bez prekida. Dakle, davno prije moderne RH. Nije ona upala ovamo prije 10 godina. Pisao sam kada su se pojavile prve eparhije, evo, u zagrebu i varaždinu prvi svećenici od 1434., za područje današnje mitropolije ZG-LJU prvi episkop rukopoložen od srpskog patrijarha je bio egzarh Gavrilo Avramović između 1578. i 1588. 28.06.1609. prva povelja srpskog patrijarha o ustanovi eparhije ovdje. Kontaš?
IzbrišiZnaci,uvijek ste morali dobiti dozvolu za rad...radnu vizu ste morali imati ����
IzbrišiA taj netko je u slucaju Hrvatske manje vise bio nas Sabor kao nase drevno tijelo.
Jesam li u pravu?
Znaci,ne mozes sam sebi dati jurisdikciju,netko ti je mora odobriti,ne moze ti je dati Carigrad,ne moze ti je datu nitko od srpskih vlasti,vec jedino i iskljucivo nasa vlada,sabor,kralj,predsjednik,premijer itd... zadnje je austrijski car koji je bio i hrvatski kralj plus Sabor
Eto
Nadam se da ste shvatili sto sam htio reci
Znam, ali ta "viza" vrijedi samo za vanjsko područje: uređenje administracije, financija, posjeda itd. Za duhovno područje nijedna država ni svjetovna vlast nije nadležna. Ako zakoniti biskupi uz propisanu molitvu i polaganje ruku ne zarede drugog biskupa, nema Duha Svetoga, ni Tijela Kristova, ni ispovijedi, ni pravoslavlja. Hrvatsko slavonsko kraljevstvo je dalo "radnu dozvolu", ali pravoslavlje kao takvo, srpska patrijaršija.
IzbrišiNaravno,naravno
IzbrišiSlazem se
Bogu bozje,caru carevo
Evo,bitno je odgajati dobre krscane,najbitnije od svega
Asimilacija i integracija je prirodni proces,to se ne moze nikako zaustaviti.
OdgovoriIzbrišiI nema nista lose u tome.
Naravno.
OdgovoriIzbrišiOdličan blog i pametan potez onoga tko je ovo osmislio. Kod Hrvata katolika je vrlo malo znanja o pravoslavlju iako živimo jedni do drugih, a ono što se zna se povezuje odmah s "negativnim" srpstvom. "HPC"-u će se dignuti kosa na glavi, Srbi objašnjavaju pravoslavlje i to još na čistom Hrvatskom :)))) Pozdrav.
OdgovoriIzbrišiBogu hvala!
IzbrišiDa je manje nebeskih carstava i mitomanije bilo bi svima ljepše. Nismo ni mi na to imuni, ali je nekako ipak manje toga. Bojim se da je za Srbe ono što su u bogomoljama slušali djelovalo pogubno. Nisu ni Rusi puno drugačiji, to ja takva kultura, sve se čeka od Boga i države vođene čvrstom rukom, je li car, Staljin ili Putin taj, svejedno. A opet, tko tako voli, neka ga, ali se treba držat podalje. Samo... treba netko i raditi i privređivati, o tome se puno ne govori u teološkim raspravama.
IzbrišiIstina sve sto ste napisali.
IzbrišiKakvo je to hrišćanstvo u kome nije poželjno slušati o Carstvu Nebeskom? O budućoj, večnoj, netruležnoj državi Hrista Cara, o nezalaznom osmom danu.
IzbrišiŠta sam ja to slušao u bogomoljama što je delovalo pogubno po mene?
To što se mi hrišćani uzdamo u Boga, od njega iščekujemo, tražimo i prosimo pomoć ne znači da smo mi neke lenštine koje ne rade ništa i po ceo dan gledaju u nebo.
Niste se zapitali zašto je Rusija umjesto bogate zemlje skandinavskog standarda zapravo siromašna i jadna zemlja, a narod hrane mitovima? Barem ona obzirom na veličinu i prirodna bogatstva ne bi trebala imati opravdanja da je netko drugi kriv. U Carskoj Rusiji je bilo ogromne bijede, a u ruralnim dijelovima nije ni danas puno bolje, tj. neki boljitak je zapravo donijelo socijalističko razdoblje, što je apsurd. Koliko god je nama loše, i je loše, u Srbiji je još dva-tri puta gore. Sigurni ste da pravoslavlje nama baš ništa s tim? Nije ni Grčka bogznašto. ali mi se ipak čini da je tamo nešto drugaćije po tim pitanjima.
IzbrišiTo je plod mase povijesnih okolnosti.
IzbrišiRuska imperija je direktna naslednica Vizantijske imperije, pravoslavne carevine, jedne od najjačih i najrazvijenijih i najdugovečnijih država (preko 1100 godina) u ljudskoj istoriji. Možemo govoriti i o pravoslavnoj bugarskoj carevini i Nemanjićkoj Srbiji.
IzbrišiZato imamo Hrvate pravoslavce.
OdgovoriIzbrišiZanimljivo je koliko velik broj komentara imaju teme u kojima se na neki način dodiruje politika, a koliko malo ima na onima koji se tiču učenja Crkve. Ljudi se polomiše oko pitanja jurisdikcije, osnivanja novih pomesnih crkava, autokefalija, autonomija a samo učenje pravoslavlja ih ne zanima, ili veoma malo zanima.
OdgovoriIzbrišiZato jer se ovdje SPC doživljava kao neprijateljska sila koja želi uništiti Hrvate.
IzbrišiHehe...po pitanju pravoslavlja i srba mi pušemo i na hladno...bez uvrede
OdgovoriIzbriši