Carigradska patrijaršija

            Nakon što smo u prethodnom članku proučili strukturu pravoslavlja na svjetskoj razini, krećemo s predstavljanjem pojedinih Crkava, redom kako njihova imena stoje na diptihu – popisu Crkava. Prva je na redu Carigradska patrijaršija.

            Između Europe i Azije, odnosno Balkana i Male Azije, smjestio se morski tjesnac Bospor, koji spaja Mramorno i Crno more. Na južnom dijelu europske strane tjesnaca postoji dugi i uski morski zaljev – Zlatni rog. Na poluotok formiran između Zlatnog roga, Bospora i Mramornog mora iskrcali su se 657.g.pr.Kr. grčki kolonisti iz Megara na Atici, i formirali naselje, kojemu su po svom legendarnom kralju Bizasu dali ime Bizantion (od tog imena dolaze naši pojmovi „Bizant“ i „bizantski“). Grad nije imao nekog značaja sve do 4.st.po Kr., kada je na njegovom mjestu rimski car Konstantin Veliki izgradio novu metropolu Rimskog Carstva, koja je u njegovu čast nazvana Konstantinopol (Konstantinov grad). Bio je to prvi grad na svijetu, čije je temelje blagoslovio kršćanski svećenik, i u kojemu je od samog početka poganstvo bilo zabranjeno. Sve do 1453. grad je bio metropola kršćanskog Rimskog Carstva (Bizanta). Nakon što je te godine pao pod Turke, grad je postao metropola Osmanskog Carstva i islamskog kalifata, a ime mu je turcizirano u Kostantiniyye. Padom osmanskog sultanata 1923. grad je prestao biti turska metropola u korist Ankare, te je promijenio ime u Istanbul. Pošto je u Srednjem vijeku bio sjedište cara, balkanski Slaveni su ga nazvali Carigrad (=Carev grad).

            Što se Crkve tiče, predaja kaže da je kršćanstvo u drevnom Bizantionu utemeljio sv. Andrija apostol, brat sv. Petra, koji je svog učenika Stahija zaredio za prvog biskupa. Međutim, grad je bio obična biskupija bez nekog značaja, u sastavu metropolije u Herakleji, sve dok ga car Konstantin nije pretvorio u drugu metropolu Carstva, davši mu sva prava starog Rima, naselivši staro rimsko plemstvo u njega i osnovavši carsku rezidenciju i Senat u njemu. Prirodno, grad s tim statusom više nije mogao biti beznačajna biskupija, te je uzdignut na rang patrijaršije, i to druge po redu iza rimske, potisnuvši aleksandrijsku i antiohijsku na treće, odnosno četvrto mjesto u poretku Crkava. S vremenom je stekao vrhovnu jurisdikciju nad grčkim govornim područjem južnog Balkana i Male Azije, a također se brinuo i za misije preko Dunava i Crnog mora, u smjeru današnje istočne Europe. Pošto je na navedenim prostorima prvenstvo do tada pripadalo biskupu Efeza (nasljedniku sv. Ivana apostola i evanđeliste), počelo se s vremenom smatrati da je efeško prvenstvo preneseno na Carigrad, tako da se njegov patrijarh smatra nasljednikom dvojice apostola – Andrije i Ivana.

            Carigradska patrijaršija je odigrala snažnu ulogu u kršćanskom svijetu. Od sedam Sveopćih Sabora (koje priznaje i Katolička Crkva), tri su održana u Carigradu. U Carigradu je održan i Trulski sabor (kanonska nadopuna 5. i 6. Sveopćeg), koji je udario temelje crkvenom zakonodavstvu, kao i cijeli niz manjih sabora do danas. Tu je nadopunjeno kršćansko Vjerovanje (nicejsko-carigradsko), a obred katedrale Hagia Sophia (danas džamija-muzej Aja Sofija), odnosno bizantski obred, i danas je obred svih pravoslavnih i grkokatoličkih Crkava. Na oltaru te crkve dogodio se i veliki raskol 1054., između Rima i Pravoslavne Crkve. Carigradska patrijaršija je u svojim patrijarsima dala čitav niz velikih imena Crkve: sv. Grgur Nazijanski, sv. Ivan Zlatousti i mnogi drugi. Carigrad je Crkva-majka mnogim pravoslavnim Crkvama, te je mnogo doprinio crkvenom životu kroz povijest sve do danas, kao prizivna instanca, duhovni autoritet i jamac crkvenog poretka. Kao nadležan za područje Balkana, on je dao autokefalnost i našoj SPC 1219.g., te priznao obnovljenu srpsku patrijaršiju 1922.

            Carigradski patrijarh je „prvi među jednakima“, među biskupima u Pravoslavnoj Crkvi. Stoga ga se oslovljava sa „svesveti“, za razliku od ostalih patrijarha, koje se oslovljava sa „svetosti“. Puna titula mu je „Njegova svesvetost nadbiskup carigradski, novorimski i ekumenski (srpski: vaseljenski) patrijarh“. Pojam „ekumenski“ ovdje nema veze s današnjim pojmom ekumenizma. Naime, u antičko doba, Grci su naseljeni i civilizirani svijet nazivali ekumena. Pošto je Rimsko Carstvo osvojilo taj civilizirani svijet, bilo je poistovjećeno s ekumenom, te su u bizantsko doba sve ustanove i osobe, crkvene i civilne, vezane uz Carstvo, počeli titulirati kao „ekumenske“. Tako je i patrijarh Carigrada, kao biskup metropole ekumene, nakon propasti Carstva na Zapadu, postao ekumenski patrijarh.

            Grčki je službeni jezik patrijaršije. Službena titula na grčkom je: Οικουμενικό Πατριαρχείο Κωνσταντινουπόλεως (Ekumenska patrijaršija konstantinopolska), a na turskom: Rum Ortodoks Patrikhanesi (Rimska pravoslavna patrijaršija). Naime, stari Bizantinci su sebe uvijek smatrali Rimljanima, a svoju državu Rimskim Carstvom; termine “Bizant” i “Bizantinci” izmislili su zapadni povjesničari u 18.st.

            Sjedište patrijaršije se nalazi u Istanbulu, u četvrti Fanar. Nekoć je to bila grčka, kršćanska četvrt (jer se predala Turcima kod zauzimanja grada, pa je bila pošteđena), no danas su pravoslavni Grci tamo svedeni na ostatke ostataka.

            Carigradska patrijaršija ima oko 5 255 000 vjernika, od toga 2 800 000 u Americi. Ima 3200 župa, 20 samostana u SAD-u, 32 u Grčkoj i 8 u Australiji. İma 63 biskupije, te 130 biskupa (uključujući pomoćne i umirovljene).

            Pod jurisdikciju Carigrada spadaju:

1.)    Veći dio današnje Turske, ali samo nominalno; uslijed sukoba u 20.st., broj pravoslavnih je tamo spao na par tisuća ljudi.

2.)    Nešto manje od pola teritorija Grčke je također pod Carigradom, a ne pod GPC. To su cijeli sjever Grčke, uključujući Solun i Svetu Goru Athos, te znatan dio egejskih otoka (uključujući Kretu i biblijski Patmos – otok Ivanova Otkrivenja).

3.)    Grčka dijaspora Zapadne Europe, Amerike, Australije, Dalekog Istoka, Australije i Oceanije. Osim toga, nekoliko biskupija Rusa, Ukrajinaca i Albanaca u dijaspori.

4.)    Autonomne Crkve: finska, estonska i kretska (s manjim stupnjem autonomije). Treba reći da i Sveta Gora Athos također uživa autonomiju.