Nakon prošlog članka o povijesti pravoslavlja u Zagrebu, danas ćemo se
osvrnuti na pravoslavnu zajednicu u najsjevernijem dijelu Hrvatske – Varaždinu.
Iako skromnog brojnog stanja, i jedina na širem prostoru Hrvatskog zagorja i
Međimurja (županije: Krapinsko-zagorska, Varaždinska i Međimurska), ova
zajednica je jedna od najstarijih na prostoru sjeverne Hrvatske (još iz
predturskih vremena), a također nam je darovala i najstariju sačuvanu srpsku
pravoslavnu ćiriličnu knjigu u Hrvatskoj – Varaždinski apostol. Tekst je iz
knjige D. Kašića, „Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji“.
Varaždin je
staro naselje. O njegovom postojanju ima tragova još iz rimskog doba, ali u
povijest današnjeg Varaždina ulazimo sigurno i jasno od početka XIII. st., od
vremena kad je on 1209. dobio od kralja gradske povlastice. Međutim, te
povlastice nisu mogle u potpunosti gradu osigurati slobodu u odnosu na područne
feudalce. U velikom nizu gospodara varaždinskog grada nalazimo imena mnogih
značajnih povijesnih ličnosti kao što su Marija, kći kralja Ljudevita
Anžuvinca, pa njen muž Žigmund Luksemburški, kasniji car austrijski, pa moćni
grofovi celjski, Katarina (Kantakuzina), kći srpskog despota Đurđa
Brankovića-Smederevca, udova grofa Ulricha Celjskog, Jan Vitovec, budući ban,
Ungnadi, Erdedi..
U vrijeme
kad je Varaždin bio u vlasti Katarine Celjske imamo i prvi pisani spomen o prisutnosti
pravoslavnih Srba u Varaždinu. Bio je tu i jedan duhovnik Katarine Celjske, a svakako
i izvjesni broj pravoslavnih vojnika, koje su kneginja ili njen muž doveli iz
Srbije za pojačanje posada u svojim gradovima. Ovaj duhovnik je u Varaždinu
prepisao 1454. jedan Apostol[1]
i na njemu ostavio zapis da je knjigu prepisao u Varaždinu "pri blagočestivoj[2]
i hristoljubivoj gospođi kneginji
Kantakuzini grofici Celjskoj,
kćeri despota[3] Đurđa samodršca srpskog".
Ovi
malobrojni Srbi su, bez svoje stalne pravoslavne crkvene organizacije, ubrzo
nestali ili, primivši rimokatoličku vjeru, pretopili se u Hrvate. To će umnogome
biti sudbina i novih srpskih doseljenika, od kojih se na ovom području
formirala Vojna krajina od vremena velike turske opasnosti krajem prve polovine
XVI. st. Tek od osnivanja manastira[4]
Lepavine[5]
(oko 1555.), a zatim od osnivanja Marčanske eparhije[6],
lepavinski kaluđeri[7]
su rukovodili vjerskim životom srpskih posada u Koprivnici i Varaždinu. U
Varaždinu, kao sjedištu vrhovne vlasti za Slavonsku krajinu, kasniji
Varaždinski generalat, bivao je i poneki od srpskih oficira sa svojom obitelji,
a od civila najprije poneki trgovac Srbin ili "Grk" (Cincar[8]).
Međutim, bez stalnog svećenika, i ove pravoslavne obitelji su postupno
prelazile na rimokatoličku vjeru. Neke upornije obitelji, kao što su bili Kirovići,
održali su se u svojoj pravoslavnoj vjeri, ali sklapanje mješovitih brakova i
opći vjerozakonski propisi uvjetovali su da se njihova djeca krštavaju u
rimokatoličkoj crkvi. Takav slučaj susrećemo čak i u XIX. st., na primjer, s
bravarom Kostom Jankovićem, koji je bio u svoje vrijeme glavni inicijator za
organiziranje pravoslavne crkvene općine i gradnju pravoslavne crkve, čiji su
sinovi iz mješovitog braka bili rimokatolici. Jedan je čak postao rimokatolički
svećenik. Kad je uoči njegovog ređenja nadbiskup tražio da i Kosta promijeni
vjeru, jer "ne smije" zarediti kandidata čiji je otac šizmatik, Kosta
se uvrijedio i zaprijetio da će svoga sina odvesti u Karlovce[9]
da ga zaredi patrijarh[10]
i nadbiskup je popustio.
Kako su
pravoslavna djeca u osnovnoj školi i u gimnaziji učila zajedno s rimokatoličkom
djecom njihov vjeronauk,
roditelji su im
negodovali. Tek kad
je za velikog
župana Varaždinske županije došao
dvorski savjetnik, pravoslavni
Srbin, Ognjeslav Utješinović-Ostrožinski,
otpočela je 1877. po dozvoli Zemaljske vlade i pravoslavna vjerska nastava u
varaždinskoj gimnaziji. Nastavu je držao neki od lepavinskih kaluđera. Utješinović
je pokrenuo i inicijativu za osnivanje pravoslavne crkvene općine, koja je i osnovana
uoči sv. Nikole 1882. Prvi predsjednik bio je sam veliki župan Utješinović, potpredsjednik
Milan Vrabčević, gradski načelnik, odbornici Mijo Knežević, husarski potpukovnik,
zatim već spomenuti Konstantin (Kosta) Janković, bravar i Stevan Magoš, kapetan,
a perovođa Milan Milinković. Novi odbor je umolio Gradsko poglavarstvo da mu dodijeli
pogodnu prostoriju za vršenje pravoslavnog bogoslužja. Dobili su dvije sobe na drugom
katu gradskog kazališta, koje su odmah adaptirali za bogomolju. Duhovnik im je bio
lepavinski iguman[11]
Tihon Džebić.
Sad ce rodila
želja za pravom crkvom. Ali u Varaždinu su bile samo 2-3 obitelji stalno nastanjene
u svojim kućama, među kojima i bogata obitelj Kirovića, a ostalo su bili nestalni
stanovnici, časnici i činovnici. Pa ipak ce odlučiše na gradnju skromne crkvice,
koja bi zadovoljavala njihove potrebe. Gradska uprava im je dala mjesto za
gradnju na "Banskom trgu", a odbor ce dade na skupljanje priloga, a
zamoli pomoć i od Vlade, te već u lipnju 1884. otpoče gradnja crkve, kojom je
rukovodio inženjer Žiga Baločanski, a radove je izvodio graditelj Radoslav
Acinger. Crkva je bila brzo sagrađena i 21. listopada 1884. posvetio ju je u
ime pakračkog episkopa[12]
Nikanora Grujića arhimandrit[13]
Miron Nikolić, kasniji episkop pakrački. Ikonostas[14]
i namještaj poklonila je Crkvena općina zagrebačka, eparhija[15]
je poslala bogoslužne knjige, a vladika Nikanor osnovao fond za održavanje ove
crkve s početnim iznosom od 1000 forinti. Crkva je iznutra duga 14,5 m, široka
7,3 m, do svoda iznutra visoka 9 m, a izvana od temelja do vrha zvonika visoka
22,75 m. U njoj ima mjesta za 230-250 duša.
Kad su prvi
predsjednik i potpredsjednik - Ognjeslav Utješinović i Milan Vrabčević
-iduće godine (1885.)
otišli u mirovinu,
izabrana je nova
uprava Crkvene općine: predsjednik major Pajo Mandić (brat
tadašnjeg episkopa tuzlanskog Nikolaja Mandića), potpredsjednik Joco Slavnić,
upravitelj pomoćnih ureda Sudbenog stola, blagajnik Milan Herak, gradski
računar, perovođa Bude
Begović, gruntovničar; odbornici:
Stevan Brkanović, Mitar Apostolović, Stevan
Magoš, Kosta Ilić,
Aleksandar Kirović, Čemergić, Milan
Milić, kapetan Hanibal
pl. Bogdanović, Marko
Cvijetić, konjički kapetan Josif
Veljkov, kapetan Tošo Boca i natporučnik Adam Durman.
Krajem
1891. ujedinjena je Varaždinska parohija[16]
s parohijom u Velikoj Kanjiži, a za prvog paroha tako ujedinjene parohije
izabran je Lazar Bogdanović, dotadašnji paroh u Čepinu. Prema šematizmu varaždinska
parohija je 1905. godine imala 158 duša. Godine 1900. bilo je u Varaždinu 250 Srba
(134 vojnika). Varaždinska crkva sv. Jurja[17]
je i danas u dobrom stanju. Stari zagrebački ikonostas iz 1795. je i sada u
njoj.
[1]
Liturgijska knjiga koja sadrži čitanja iz novozavjetnih poslanica i Djela
apostolskih.
[2]
Pobožnoj.
[3]
Vladarska titula, bizantskog porijekla, odgovara otprilike zapadnom banu ili
potkralju.
[4]
Samostan.
[5]
http://orthodoxhr.blogspot.hr/2017/02/pravoslavni-samostani-sjeverne-hrvatske.html
[6]
Isto.
[7]
Kaluđer je jedan od naziva za monahe (grč. kalogeros – dobri starac).
[8]
Romansko stanovništvo porijeklom iz današnje Grčke, Makedonije i Albanije.
[9]
Srijemski Karlovci, sjedište Karlovačke Mitropolije.
[10]
Karlovački mitropoliti su bili nositelji naslova srpskih patrijarha.
[11]
Poglavar samostana.
[12]
Pravoslavni biskup.
[13]
Najviši čin među pravoslavnim monasima.
[14]
Oltarna pregrada.
[15]
Biskupija.
[16]
Župa.
[17]
Srpski: Đorđe.
Al Masih kam-hakan kam!
OdgovoriIzbrišiPreporucam svima zainteresiranima da pogledaju na you toubu klipove sa intrevjuima s porodicama krscana ubijenih u Libiji, Kopti i Etiopljani...nesto nevjerojatno, snazno svjedocenje jake vjere, kao da covjek cita sinaksar...govore arapski ali titlovi su na engleskom.
Treba ukucati -INTERWIEV WITH FAMILI OD THE LYBIAN MARTIRS-
Abdul Mesih el Miskin el Qubrysi