Pravoslavlje i politika

            Dugo sam se dvoumio trebam li uopće pisati o ovoj temi. S jedne strane, svjestan sam da je ljudima prilično dosta politike, gledaju je svaki dan na TV-u, internetu, neprekidno ta prepucavanja, krize, afere, itd. No, s druge strane, ne možemo izbjeći tu temu; kaže izreka, ako se mi ne bavimo politikom, ona se ipak bavi nama. Tako da ćemo u skladu s aktualnim događanjima pokušati dati pravoslavni osvrt na ovo osjetljivo pitanje. 

            Ono što razlikuje pravoslavlje od nekih drugih vjerskih sustava na svijetu jest to, da je ono u svojoj srži duboko apolitična vjera. Pravoslavlje je skroz eshatološki i nadnaravno usmjereno, a to znači da ono pokušava sagledati ovaj svijet onakvim kakav on suštinski jest. Da bismo to uspjeli, moramo posegnuti za Božjom Objavom, a ona nam kazuje kako je ovaj svijet u suštini iskvaren i nepopravljiv. Grijehom prvog čovjeka raskinuto je živo zajedništvo s Bogom, čovjek je ušao u pakt s đavlom i postao rob svojih strasti i grešnih sklonosti, a puno oslobođenje će doći tek s Kristovim drugim dolaskom. Ako je ovaj svijet suštinski grešan, i ako ga je nemoguće promijeniti bez, mimo i prije Kristovog ponovnog dolaska, onda je politika u biti besmislena. Ona ne može ponuditi čovjeku rješenje njegovog konačnog problema – spasenja. Zato pravoslavlje nije ideološki sustav uređenja ljudskog društva, i zato ono ne stavlja naglasak na tzv. „promjenu svijeta“, ne teži ovaj svijet učiniti boljim, jer iz Božje Objave shvaća da je to nemoguće učiniti. Pravoslavlje pristupa poput Krista – čovjeku pojedincu, nastojeći ga osvijestiti o njegovom palom stanju, oraspoložiti ga da kaže ne đavlu i da Kristu. Ako čovjek to učini i nastavi kršćanski raditi na sebi, božanska energija će se širiti oko njega, mijenjajući društveni život nabolje; i čim više bude takvih obraćenih ljudi, društvo će sve više i više ozdravljati, bez obzira tko i kako njime vladao. Pravoslavlje ima primarni cilj spasiti dušu za vječnost, a ne popraviti ovozemaljski život, koji će u ovoj ili onoj formi jednoga dana ionako doći kraju. Spašavajući duše koje će dalje širiti oko sebe Evanđelje, ono čini ovaj zemaljski život podnošljivijim, da parafraziramo Krista, postaje sol zemlje i svjetlost svijetu. 

            Zato za pravoslavlje ne postoji idealni politički poredak. Svi politički sustavi na ovoj zemlji su nužno zlo, posljedica palog svijeta, i sve njih tvore smrtni i grešni ljudi, gonjeni demonima i strastima. Zato padaju i ideologije i stranke, i države i ekonomije, carstva i tzv. „teokracije“, jer u osnovi svih njih stoji smrtno bolestan i duhovno poremećen čovjek, kojega gone strasti pohlepe, požude, zavisti, moći, oholosti, i zato će svako društvo uvijek i obavezno biti korumpirano, izopačeno, nikad pravedno za sve, i propasti će prije ili kasnije. Ideja stvaranja kršćanske države, gdje bi se na Božjem autoritetu i pod crkvenim zakonima pokušavalo stvoriti nekakvo Carstvo Božje na zemlji, kosi se s izvornim pravoslavnim principima, jer sila državnog kršćanskog zakona, ili nametnutog crkvenog zakona, ne može spasiti čovjekovu dušu. Suprotno, ljudsku dušu je moguće spasiti čak i u društvu koje bi bilo skroz sotonističko, kako nam pokazuju bezbrojni povijesni primjeri. 

            Stvaranje kršćanskog društva možemo promatrati samo kao povoljan okvir za spašavanje duša, i ništa više od toga. Iako, pitanje je koliko se to pokazalo uspješnim. Ni starozavjetni Izraelci se nisu usrećili sa svojom monarhijom i kraljevima, ni Crkva sa svojim kršćanskim imperijima. Povijest je pokazala, da kada se god pokušalo slizati Crkvu i državu, trpjela je Crkva. Ljudi su se ulijenili, mnogi su postajali kršćani zbog društvenopolitičke podobnosti i tako kvarili kvalitetu vjerskog života, a svećenstvo se odavalo karijerizmu i ovozemaljskim povlasticama koje su dolazile od sprege s vlašću, zanemarujući izvorno poslanje. Zato Pravoslavna Crkva nikada nije kanonizirala nijedan oblik uređenja države i političkog sustava kao idealni kršćanski, nego je, slijedeći Pavlov nalog (Rim 13, 1), molila za svaku vlast, i spašavala duše u svim mogućim i nemogućim uvjetima. Progoni su je uvijek čistili i držali na visini zadatka. Zato su propasti pravoslavnih monarhija poput Bizanta ili carske Rusije, zapravo bili čin Božje milosti prema pravoslavnima; na taj način ih je Bog podsjetio kako Carstvo Božje nije od ovoga svijeta.

            Ovdje dolazimo do još jednoga važnog elementa, i to biblijskog. Naime, svaka vlast je od Boga, što znači i kršćanska i nekršćanska. Ovo nije samo pobožna floskula: čitavo Sveto Pismo, od početka do kraja nas uči kako vladare, države i carstva zapravo postavlja i ruši Bog osobno (Dj 9, 14; Lk 20, 20; Iv 19, 10s; Rim 13, 1). Zato je i kršćanska tradicija rekla: kakav narod, takva mu i vlast, tj., Bog nam daje onakvu vlast, kakvu svojim djelima zaslužujemo. 

            Kada se Krist rastajao sa svojim apostolima, oni su mu postavili jedno izravno političko pitanje: „Gospodine, hoćeš li sada obnoviti kraljevstvo u Izraelu?“ On im je odgovorio: „Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.“ (Dj 1, 6-8) Drugim riječima, ovozemaljska politika su samo vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti, a to znači da se zbog njih ne trebamo uznemiravati, „jer ni vlas vam s glave neće pasti“ (Lk 21, 18). Naše je da svjedočimo Krista do krajeva zemlje, a političke okolnosti će nam providjeti Otac Nebeski, baš onakve kakve su nam u danom trenutku potrebne. 

Zato, dragi čitatelji, ne uznemirujte se ovime što gledate oko sebe. Sve su to prolazne igre duhovno obmanutih ljudi. Svime što se događa, na kraju krajeva, upravlja Otac Nebeski.