Međugorje,
malo mjesto u Hercegovini, još od 1981. je mjesto navodnih ukazanja Bogorodice
Marije, i odredište milijuna hodočasnika. Većina tih hodočasnika su katolici,
međutim, među manjinom pripadnika ostalih vjera, tamo odlazi i stanoviti broj
pravoslavnih vjernika. To je razlog da se, iako nemamo običaj komentirati
unutrašnje stvari drugih Crkava, pozabavimo ovim fenomenom. Naše današnje
pitanje je: kako se pravoslavac treba odnositi prema Međugorju, treba li
hodočastiti tamo, vjerovati u tamošnja navodna ukazanja i sudjelovati u toj
duhovnosti?
Odgovor
na to pitanje je jedno nedvosmisleno i kategorično ne. Pravoslavni vjernik ne bi trebao hodočastiti tamo, niti bi
trebao prihvaćati tamošnja duhovna zbivanja. Za to postoje ukupno tri dobra
razloga, iako je već prvi kojeg ćemo navesti sasvim dovoljan i dostatan
pravoslavnome vjerniku da odustane od Međugorja.
Prvo,
Međugorje je nepravoslavno svetište i mjesto ukazanja. Ono je nastalo u
krilu današnje Katoličke Crkve, a ona je, po pravoslavnom učenju, na mnogo
mjesta ozbiljno zastranila u teoriji i praksi, narušila dogmatsko učenje Crkve,
i barem od 11.st., otpala od Crkve Kristove – Pravoslavne Crkve. Ovo je vrlo
ozbiljna stvar, jer ono što Crkva prenosi kao svoju vjeru, smatra se od Boga
objavljenim, tako da svako odstupanje od toga, znači ili da laže zajednica koja
iskrivljuje vjeru, ili laže Crkva, odnosno Bog koji je tu vjeru Crkvi objavio. Zbog
toga, Pravoslavna Crkva samu sebe smatra pravom Kristovom Crkvom, smatra se
istinskom katoličkom/univerzalnom Crkvom, i nema duhovnog ni sakramentalnog
zajedništva s Rimom. Nemamo istu vjeru, nemamo iste sakramente, ne pričešćujemo
se zajedno, što znači da nismo dio istog duhovnog organizma. Za Pravoslavnu
Crkvu, kao puninu vjere, crkvenosti i zajedništva s Bogom, sve izvan nje je,
ako nije lažno, onda barem sumnjivo i duhovno opasno. Zato pravoslavni kršćanin
ne vjeruje u nepravoslavna ukazanja, ne štuje nepravoslavne svece, ni čuda ni
objave nepravoslavnih zajednica, kao što niti ne sudjeluje u molitvama i
obredima tih zajednica.
Ovo
ne znači da izvan Pravoslavne Crkve, u drugim kršćanskim zajednicama, ne može
biti nikakvog Božjeg nadnaravnog djelovanja. Bog je jedan, i želi da se svi
ljudi spase. On održava svijet na životu, sluša molitve svih ljudi, pomaže im
koliko može, odnosno, koliko mu to oni dozvoljavaju. Kako daje svoju kišu i
sunce svim ljudima, tako može pomoći ljudima i nekom objavom, iscjeljenjem ili
nadnaravnim čudom. Ipak, pravoslavni kršćanin zna da je punina Duha u
Pravoslavnoj Crkvi, i da čuda, nadnaravne pojave i ukazanja u drugim kršćanskim
zajednicama, ako i dozvolimo njihovu autentičnost, predstavljaju pojave koje je
Bog ograničio na dotične nepravoslavne kršćane, da im pomogne u životu, i da
one nipošto nisu znak autentičnosti drugih zajednica, i ne mogu izbrisati
razliku tih zajednica i Pravoslavne Crkve. Uz to, prostor Pravoslavne Crkve je
silom Duha, kao cjelina, zaštićen od mnogih sotonskih obmana i zavođenja, dok
kod nepravoslavnih kršćanskih zajednica to nije slučaj. Otpavši od Pravoslavne
Crkve, one su izgubile duhovni plašt koji štiti Crkvu, te su daleko izloženije
pogubnim sotonskim manipulacijama.
Na
osnovu ovih teoloških razloga, izgrađene su u pravoslavlju i konkretne
praktične smjernice o ovoj materiji. Pravoslavna Crkva ima svoj crkveni
zakonik, zbirku crkvenih zakona koja vrijedi u svim mjesnim pravoslavnim
Crkvama. On se zove Nomokanon u XIV naslova,
i svatko tko se smatra pravoslavnim mora, uz nauk vjere, prihvatiti i kanone
(crkvene zakone) Nomokanona. U njemu se, između ostalog nalaze i kanoni
Laodicejskog Sabora iz IV. st, koji u svom 9. kanonu kaže: „Ne treba dopustiti da oni koji pripadaju Crkvi, polaze radi molitve
ili službe, u groblja ili tzv. mučenička mjesta heretika; a koji to čine, ako
su vjernici, trebaju biti ekskomunicirani na neko vrijeme. Pokaju li se, i
ispovjede da su sagriješili, neka se opet prime.“
U 33. kanonu: „S hereticima ili raskolnicima ne smije se zajedno moliti.“
U 34. kanonu: „Nijedan kršćanin ne smije ostavljati mučenike Kristove i obraćati se
lažnim mučenicima, tj. heretičkima, ili koji su prije heretici bili; jer su ovi
daleko od Boga. Neka su dakle, anatema, koji se njima obraćaju.“
O
ovome govore još i apostolski kanoni (10, 11, 45, 46, 64, 70), kanoni efeškog
sabora (2, 4), laodicejskog (6, 37), kartaškog (83) i Timoteja Aleksandrijskog
(9). Ovi kanoni, koji vrijede i danas, zabranjuju pravoslavnima sudjelovanje u
nepravoslavnom kultu, utjecanje nepravoslavnim svecima, i ako netko to učini u
neznanju, nalažu mu pokajanje i ispovijed uz kratku obustavu pričesti, dok
namjerni i trajni prijestup toga poteže za sobom potpuno isključenje iz
Pravoslavne Crkve (anatema izvorno znači ne samo lišavanje pričesti, već i
zabranu čak i svjetovnih kontakata pravoslavnih kršćana s anatemiziranom
osobom). Dakle, teološki i kanonski, pravoslavni kršćanin ne vjeruje u
međugorska ukazanja i ne traži nikakvu pomoć tamo.
Drugo,
međugorska ukazanja su u nepremostivom raskoraku s duhovnom tradicijom
Pravoslavne Crkve. Možemo ovdje podvući tri osnovne karakteristike:
sastav međugorskih objava nije pravovjeran – pravoslavan, ukazanja primaju
vidioci posve svjetovnog stila života, i ukazanja postaju predmet kulta u
cijeloj Crkvi. U pravoslavlju, osim što ukazanja moraju biti pravoslavna po
formi i sadržaju, ona se u pravilu daju ili ljudima čiji su umovi i srca
očišćeni askezom (monasi) ili mučenicima tijekom njihovog mučeničkog
svjedočanstva za Krista. Na ova dva slučaja otpada preko 90 posto ukazanja u
Pravoslavnoj Crkvi, i oni su norma: primatelj ukazanja je monah (asket) ili
mučenik, a nikako svjetovan čovjek, čovjek potpuno svjetovnog načina života. To
je samo nastavak biblijske tradicije, u kojoj je još od starozavjetnih vremena
pred Boga mogao biti pozvan samo pripremljen i očišćen čovjek. Rijetki su i
specifični izuzeci od ovog pravila (Pavao pred Damaskom, satnik Kornelije u
Djelima Apostolskim, itd.). Dalje, ukazanja u Pravoslavnoj Crkvi su u punom
smislu privatna, dana pojedincima za točno određene stvari. Ne samo Međugorje,
već i Fatima i Lurd, postali su u Katoličkoj Crkvi predmet kulta i izvor
masovnog duhovnog utjecaja na milijune ljudi, te imaju faktički nadvremenski
karakter. U pravoslavnoj tradiciji takvog nečeg ne smije biti. Ako su se
Bogorodica ili anđeo ukazali nekom monahu u samostanu, sadržaj tog ukazanja je
samo za njega ili za ograničeni krug ljudi oko njega. Ukazanja ne mogu postati
izvor duhovnih pokreta masovnih razmjera. Ukoliko čak i u Pravoslavnoj Crkvi
susretnete fenomen svjetovnog čovjeka koji nesmetano komunicira s onim svijetom
i stvara masovni religijski pokret na temelju toga – odbacite to.
Treće,
međugorski fenomen nije odobren niti od same Katoličke Crkve. Više puta
i na više razina, Katolička Crkva se negativno izrazila o Međugorju. Dovoljno
je samo pogledati vrlo dokumentirane prikaze na službenoj stranici mostarske
biskupije, koji vrve ozbiljnim kritikama na račun ovih ukazanja i cijelog
fenomena, da se zauzme vrlo oprezan stav prema tome. Dakle, nerazumno je da se
nekatolici guraju u nešto, prema čemu se čak i matična Katolička Crkva odnosi,
blago rečeno, s rezervom.
Pravoslavni
vjernik može posjetiti Međugorje turistički, iz čiste znatiželje, što bi rekao
narod, „da guzica vidi puta“. Međutim, u tim duhovnim događanjima ne smije
sudjelovati, i ne smije usvajati ta ukazanja.
Da li je Pravoslavna Crkva kanonizirala Sv. Josipa,muža Marijina. Hvala
OdgovoriIzbrišiNaravno, od pamtivjeka.
IzbrišiHvala. Kojeg datuma se slavi,pitam jer nisam nikakav podatak našao.
IzbrišiA šta se tiče putovanja,osim KC organizira ih doslovce svatko. Bude tu (prema najavama sa neta) i ezoterije,new-age,hinduizma...
Dakle,nema smisla trošiti vrijeme i novac.
Spominje se na više mjesta, a poseban spomen bi mu bio u nedjelju po Božiću.
Izbriši