Muslimanska emigracija kao izazov kršćanskom svijetu

Jedna od ruskih priča počinje ovako: lisica je pokucala zecu na vrata jazbine: „Zeko, smrzavam se, mogu li makar rep kod tebe zagrijati?“ Zeko se sažalio i dozvolio. Lija je gurnula rep u jazbinu i govori: „Zeko, smrzle su mi se šape, pusti me molim te da se makar malo zagrijem u sijenu ispred vrata“. Zeko je pustio liju u sijeno. Lija ulazi i govori: „Zeko, gladna sam, pusti me za stol“. Zeko ju je pustio i za stol i nahranio. Tek gošća govori: „Izlazi odavde, ja živim ovdje“.

Ove priče se sada u Rusiji prisjećaju mnogi kada se povede razgovor o muslimanskoj imigraciji. Različite faze ove priče vidimo i sada u civiliziranom svijetu. U Europi je ušla u odlučujuću fazu prošle jeseni kada su gomile Arapa urlale na ulicama Danske i Francuske: „Marš odavde, ovo je naša zemlja!“ Što se Rusije tiče, kod nas je još uvijek faza prelaska od sijena do stola. Nedavni skandalozni zahtjevi muslimana da potpredsjednik bude musliman i da se iz nacionalnog simbola – grba Rusije – ukloni križ, predstavljaju provokacije koje imaju cilj da se provjeri koliko su ruska vlast i društvo spremni ići daleko u popuštanju.

Razumije se, ni ruski grb nitko neće promijeniti, niti će zakon na zahtjev muslimana biti promijenjen. U krajnjoj mjeri, bar za sada. Događaji koji su se dogodili u Francuskoj, za sada nisu vjerojatni u Rusiji. Međutim, u Europi koja je ugušena političkom korektnošću situacija će se samo pogoršavati. Moj prijatelj iz Francuske mi je pisao da je njihova vlast nakon nedavnih pogroma tamo, odlučila da financijski pomogne Arapima i Alžircima, smatrajući da su njihovi protesti izazvani siromaštvom.

U Francuskoj postoje Alžirci kršćani, postoje i pravoslavni Arapi. Međutim, ono što je zanimljivo, ni jedni ni drugi nisu sudjelovali u pogromima. To je potpuno provjerena informacija. Svi demonstranti su bili muslimani koji su govorili da spaljuju automobile nevjernika, a automobile s muslimanskom simbolikom ne diraju. Postoji još jedna zanimljiva činjenica – u europskim zemljama postoji mnoštvo imigranata: Filipinaca, Kineza, Slavena. Zašto se ne može čuti za slavenske ili kineske nerede? Jer i oni isto imaju problema sa siromaštvom.

Čak se i francuski nacionalisti boje priznati da problem uopće nije u emigraciji, već upravo u muslimanskoj emigraciji i da je uzrok upravo u religioznoj ideologiji. Slaven ili Kinez dolazi u Europu da bi pošteno radio i prehranio obitelj. Muslimani dolaze da bi širili vladavinu islama na cijeli svijet. U samoj ideologiji islama postavljena je podjela svijeta na „dar al islam“ – zemlju islama gdje djeluju zakoni šerijata, i „dar al harb“ – zemlju rata koja čini cjelokupni ostali teritorij koji je neophodno potčiniti muslimanskoj vlasti. Alžirci koji osakaćuju francuske policajce, Turci koji ubijaju njemačke žene, Marokanci koji kolju nizozemske režisere, Arapi koji vrše bombaške napade u engleskim metroima – svi oni ispunjavaju kategorički imperativ nasilnog širenja islama, postavljen u samim izvorima ove religije – Kuranu i u Suni.

Da ne bi sve ostalo samo na riječima, navedimo hadis iz Sune koji svjedoči da je Muhamed rekao: „Zapovjeđeno mi je ratovati s ljudima dok oni ne posvjedoče da nema Boga osim Alaha i da je Muhamed Njegov prorok i Njegov poslanik, dok se ne okrenu u smjeru naše kible (smjera za molitvu) i ne budu se molili kao i mi. Kada počnu tako činiti, nećemo imati pravo da im oduzmemo živote i imovinu, osim onoga što se od njih traži“.

To jest, ovdje postoji direktna potvrda neophodnosti ratovanja protiv svih nemuslimana. Također, i u Kuranu piše: „I neka se zato na Allahovu putu bore oni koji ne žale žrtvovati život na ovome svijetu za onaj svijet. A onoga tko se bori na Allahovu putu, pa pogine ili pobijedi, Mi ćemo, sigurno, obilno nagraditi“ (Kuran, 4, 74).

Samom Muhamedu je bilo zapovjeđeno: „O Vjerovjesniče, bodri vjernike na borbu!“ (Kuran, 8, 65). Ovo je činjenica od koje se ne može pobjeći. Mogu se zatvarati oči, kao što to i rade mnogi u Europi, Americi, Rusiji, međutim, takav pristup uopće ne pomaže rješavanju stvarnog problema islamskog pritiska. To je činjenica koja objašnjava zašto svugdje gdje dolaze muslimani, počinju sukobi između njih i starosjedilaca. Nebitno je li u pitanju Afrika, Indija, Kina, Europa, Amerika, Australija…

Problem je u tome što pritisak političke korektnosti, koji su sebi nametnule zemlje Zapada, sprječava da se vidi bit fenomena, i kada se vidi da se ima hrabrosti da se stvari nazovu svojim imenima, prizna da je uzrok neophodno tražiti u ideologiji, a ne u nacionalnosti, socijalnim ili povijesnim faktorima. U islamu postoji niz drevnih postavki koje sprečavaju pouzdano uspostavljanje stabilnih odnosa muslimana s inovjernima. To je zapovijed obaveznog širenja islama na cijeli ljudski rod, između ostalog i nasilnim metodama. Tu je i uzdizanje „džihada“ – rata s nevjernima s ciljem širenja islama na „dar al harb“. Tu je i zabrana napuštanja islama, za što po zakonu šerijata slijedi smrtna kazna – što je bez sumnje – totalitarni element. Razumije se, ne ostvaruju svi muslimani ove zapovijedi u životu, mnogi ih tumače na drugi način – duhovno, ili ih jednostavno ignoriraju. Ali, uvijek je bilo i bit će muslimana koji ovo primaju doslovno i ispunjavaju gore spomenute zapovijedi koje je ostavio Muhamed u Kuranu i Suni, i imaju agresivna djelovanja protiv nemuslimana, između ostalih i kršćana. U islamu nema jedinstvenog autoritetnog centra koji bi mogao ovo zabraniti. To je na žalost nemoguće. Iza muftije ili šeika koji osuđuje islamski terorizam, uvijek će se naći isto tako autoritetni muftija ili šeik koji blagoslivlja „džihad protiv nevjernih“. Zato će napetost uvijek biti prisutna. I što bude više rastao utjecaj muslimana u društvu, to će manje biti stabilnosti.

Kada bi Europa vidjela i priznala korijen problema, i još imala i volju da riješi problem, za mjesec dana bi se mogli riješiti problemi s muslimanima. Dovoljno je samo da se izda ukaz po kome bi svi muslimani (upravo po religioznom, a ne po nacionalnom predznaku) bili deportirani u zemlje islamskog svijeta. I to je sve. A ozloglašeni nedostatak radnih ruku će se lako popuniti emigrantima iz onih zemalja i kultura koje ne govore o neophodnosti osvajanja duhovne i političke vlasti u cijelom svijetu.

Međutim, ovo nije moguće zbog totalitarne diktature političke korektnosti u zapadnom društvu koja, na žalost, sada proniče i u zemlje bivšeg socijalističkog bloka. Svuda se danas nameće politička korektnost – ta velika tragedija našeg vremena. Ona lišava stvari svog imena i dezorijentira čovjeka, utapajući ga u svijet obmana i jednostavno – laži.

Sjećam se jednog slučaja iz rada sa sektama. Scijentologe na određenom stadiju uče da „upravljaju realnošću“. To jest, tobože, kako zamisliš, onako će i biti. I eto, jedna Amerikanka iz ove sekte je u crvenoj haljini odlučila prijeći preko ranča gdje je na paši bio veliki bik. Dama je, razumije se, odmah zamislila da je pred njom ne razbješnjela životinja, već „mila kravica“ i umjesto da se spašava, obrnuto, odlučila pomilovati životinju… Imala je sreću da ostane među živima. Pola godine je, ležeći na bolničkoj postelji i čekajući da joj ponovno srastu kosti i zatvore se rane, žena mnogo razmišljala i shvatila nešto važno. Izišavši iz bolnice, odlučila je prekinuti sa scijentologijom. Treba li objasniti zašto?

Tako i politička korektnost pokušava stvoriti isti takav iluzorni virtualni svijet u glavama ljudi koji u nju vjeruju, zabranjujući riječi „crno“ i „bijelo“, primoravajući da neprijatelja nazivaš prijateljem, primoravajući da na prazan želudac beskonačno ponavljaš „hvala, hvala“ iako ti, kako kaže istočna priča, od toga neće biti lakše. Pritom se nameće slika da između pojmova „pažljivost“ i „politička korektnost“ treba staviti znak jednakosti. To nije točno. To su različiti pojmovi. Pažljivost je postojala mnogo prije političke korektnosti.

Politička korektnost predstavlja čitav kompleks specifičnih postavki u pogledu na svijet, koji se formirao u drugoj polovini dvadesetog stoljeća. Ljudi različitih rasa, nacionalnosti i religija, živjeli su zajedno i prije političke korektnosti. I era političke korektnosti de facto nije donijela na zemaljskoj kugli ni mira, ni spokoja. Naprotiv. Pokrenula je čitav niz konflikata, pokrenutih od jednih ili drugih manjina. Kada su homoseksualci nedavno na stepenicama Notre Dame prebili rimokatoličkog svećenika jer se pobunio protiv njihovih bogohulnih postupaka koji su bili parodija na vjenčanje – eto ploda političke korektnosti. Kada u mnogim gradovima Francuske postoje čitavi kvartovi gdje se policija i druge službe boje ući i koji se upravljaju „šerijatskim sudovima“ po šerijatskim zakonima – to je također plod političke korektnosti. Kada u Engleskoj pitomci kampova za pripremu boraca „Al Qaide“ prave bombaške napade – eto još jednog ploda političke korektnosti. U politički nekorektnom svijetu nisu postojale čak ni pretpostavke da bi se slična izopačenja mogla javiti. Politička korektnost ne osigurava ni mir, ni sveopću ljubav, ona samo objavljuje prioritet manjine nad vrijednostima većine. Odatle i odgovarajući plod. I novi sukobi.

A ni Europljani danas nisu ono što su bili prije tisuću godina. Karl Martel, kralj Franaka koji je zaustavio invaziju Arapa na Europu bi se jako iznenadio načinom života i razmišljanja svojih potomaka. Španjolski kralj Pedro I., u čiju čast blistave pobjede su se na grbu Aragona pojavile odsječene glave Maura, teško da bi razumio svoje potomke koji su promijenili svoj grb da bi „uspostavili klimu povjerenja između muslimana i kršćana“. Europljani Srednjeg vijeka i sadašnji Europljani su potpuno različiti ljudi.

Na um dolazi monstruozni slučaj od prije dvije godine kada je djevojka – Francuskinja bila silovana od strane Alžirca i pritom se nije pokušala ni protiviti, ni pobjeći, pošto je bila uvjerena da ne bi bilo politički korektno odbiti čovjeka druge boje kože. Točniji opis od onoga što se sada događa u Europi ne možeš naći.

* * * * *

Međutim, hajdemo se sada odvojiti od politike i pogledati pitanje, što situacija s muslimanskom emigracijom može značiti za nas kao kršćane. Možda će zvučiti paradoksalno, ali je jedan od suvremenih ruskih svećenika – misionara (svećenik-mučenik Danil Sisojev – prim.prev.) nazvao ovaj položaj jedinstvenom misionarskom šansom. Najefikasnije nepolitičko sredstvo za rješavanje problema s islamom je – kršćanska misija.

Malo se zna za činjenicu da je pravoslavna misija među muslimanima oduvijek postojala. Tako je, na primjer, jedan od najranijih sljedbenika samog Muhameda, Ubaidalah ibn Džahiz povjerovao u Krista i krstio se. On je bio prvi i nikako ne i posljednji musliman koji se obratio svjetlosti Istine. Iz povijesti misije carigradske Crkve možemo se sjetiti kako je nakon povratka Antiohije u sastav Bizantskog carstva, u desetom stoljeću, praktički sve starosjedilačko arapsko-muslimansko stanovništvo dobrovoljno prešlo u pravoslavlje.

935. godine je cijelo arapsko beduinsko pleme banu Habib, u broju od oko 50 000 ljudi prešlo Grcima, primilo kršćanstvo i počelo se boriti protiv svojih prijašnjih istovjernika. Za Rusku Crkvu, misija među muslimanima je tradicionalna. Već je sv. Mihail Kijevski u desetom stoljeću slao monaha Marka propovijedati Krista Bugarima-muslimanima, što je kao posljedicu imalo primanje krštenja od strane četiri bugarska kneza. Sv. Petar Moskovski je stupao u javne polemike s muslimanskim propovjednicima i pobjeđivao u njima. Sv. Makarije Moskovski je krstio posljednjeg kazanskog kana – Edigera Muhameda i brinuo se o propovijedi pravoslavlja među Tatarima. Kao rezultat misije Ruske Pravoslavne Crkve, koja je trajala više od četiri stotine godina, među Tatarima se formirala nova etno-konfesionalna grupa – Krjašeni, koja se sastoji od pravoslavnih Tatara. Sada ih na teritoriju Rusije živi oko 320 000. U narode obraćene iz islama ubrajaju se i Gagauzi i veliki dio Oseta, pa čak i dio mozdokskih Kabardinaca.

Neki muslimani koji su se obratili u kršćanstvo prinijeli su tako veliki plod, da su kasnije bili proslavljeni od strane Crkve u zboru Svetih. Na primjer, među Arapima je to bogoliki mučenik Kristofor Sabait i mučenici Abu Tbiliski, Antun Ravah i Barbar. Od Bugara – sv. Abramije Bugarski. Od Turaka – mučenici Omir, Ahmed Pisac i Konstantin Hagarjanin. Od Albanaca – mučenik Ivan Albanski. Od Tatara – mučenici Petar i Stjepan Kazanski i bogoliki Serapion Kožejezerski, koji je osnovao Kožejezerski Bogojavljenski samostan na sjeveru Rusije i koji je odgojio sedam Svetaca za Rusku Crkvu.

U pitanju nije samo povijest. I u naše dane misija se odvija među muslimanima. Uzmimo Indoneziju. Prije 20 godina u pravoslavlje se obratio prvi Indonežanin. Prije 15 godina je primio monaštvo i svećeničko ređenje, vratio se u domovinu, počeo propovijedati i za ove godine obratio 2 500 ljudi, stvorio nekoliko župa, izgradio crkve, pripremio druge Indonežane za ređenje – u muslimanskoj zemlji se javila Pravoslavna Crkva. Drugi primjer: 90-ih godina u Gruziji je kao rezultat misionarske djelatnosti većina gruzijskih muslimana prešla u pravoslavlje, tako da se čak u jednom danu krstilo 5 000 muslimana.

Ovo je važno iskustvo koje trebaju uzeti sve pravoslavne zajednice koje se nalaze u susjedstvu s muslimanima. Autoru ovog teksta poznato je da se nešto u ovom pravcu čini u islamiziranim regijama Bugarske, kao i Albanije. Nešto se čini i u Rusiji. Na primjer, evo već nekoliko godina u Moskvi s blagoslovom Episkopata djeluje pravoslavna tatarska zajednica, služe se molebni na tatarskom jeziku. Naša Crkva aktivno prevodi Bibliju na kazaški jezik, jezike Dagestana – u pitanju su muslimanski narodi. Provodi se i misija jačanja pravoslavlja među osetskim narodom. Sedam godina postoji stranica „Pravoslavlje i islam“. Objavljuju se pravoslavne polemičke i apologetske knjige o islamu. A sasvim nedavno, prvi put nakon revolucije, održale su se dvije javne religiozne polemike pravoslavnog svećenika Danila Sisojeva s ruskim muslimanom Polosinom.

Na žalost, koliko mi je poznato, u zemljama bivše Jugoslavije, kao i u većini bivših „muslimanskih“ republika SSSR-a, kršćanska propovijed inovjernima praktički i ne postoji. Iako samo misija, uz pomoć Božju, može protivnike učiniti našom braćom u Kristu. I to će biti istinska pobjeda bez krvi. Religija ima kolosalni utjecaj na svijest čovjeka, i ako je uvjerenje iskreno, čovjek se zaista ponovno rađa. Tako da upravo od naših misionarskih napora zavisi hoćemo li uskoro živjeti među agresivnim tuđincima ili među braćom u Kristu.

 

đakon Georgije Maksimov