STARAC PAJSIJE O MOLITVI

DRUGA GLAVA

Neophodnost molitve

Molitvu trebamo osjećati kao potrebu

-          Starče, moja vjera nije velika i osjećam nemoć. 

-          Znaš li što trebaš raditi? Objesi se o Boga kao što se dijete zna objesiti svome ocu oko vrata, i stegni Ga tako da te ne može odvojiti od sebe. Tada ćeš osjetiti sigurnost i snagu.

-          Starče, osjećam potrebu osloniti se na Boga, ali nailazim na poteškoće.

-          Uzdigni ruke visoko; tako će malo-pomalo porasti i Bog će ih dohvatiti.

-          Starče, kada nemam dovoljno vremena i nekako zbrzam molitvu, možda kradem vrijeme koje trebam posvetiti Kristu?

-          Krist ima mnogo; čak i da kradeš, On nema nikakvu potrebu. Ali time sebi ne pomažeš. Nije Kristu potrebna naša molitva, nego je nama potrebna Njegova pomoć. Molimo se jer smo tako u zajedništvu s Bogom koji nas je stvorio. Ako to ne činimo, past ćemo u ruke đavlu, a onda – teško nama! Jesi li vidjela što kaže abba Izak? „Bog nas neće pitati zašto se nismo molili, već zašto nismo bili u zajednici s Njim, i na taj način davali đavlu pravo da nas muči.“

-          Starče, kako da zavolim molitvu?

-          Molitvu trebaš osjećati kao potrebu. Kao što je tijelu da bi živjelo, potrebna hrana, tako se i duša treba hraniti da bi živjela. Ako se ne hrani, duša onemoća i nastupa duhovna smrt.

-          Starče, što nam smeta u molitvi?

-          Smeta nam samo kada molitvu ne osjećamo kao potrebu. Onaj tko nije ušao u smisao molitve kako bi za njom osjećao potrebu, molitvu doživljava kao prisilni rad. On je sličan nerazumnom djetetu koje se odvraća od majčinih grudi i slatkoće njenog zagrljaja, pa je zato boležljivo i svo nikakvo.

U molitvi je sigurnost

-          Starče, kako da počnemo osjećati molitvu kao potrebu?

-          Da ste bile u ratu, sada bismo se lakše sporazumjeli! U vojsci, za vrijeme rata, kada smo neprestano bili na vezi i u „stalnom kontaktu“ s Centralom, bili smo mnogo sigurniji. Kada smo s Centralom stupali u kontakt svaka dva sata, osjećali smo već neku nesigurnost. A kada smo kontaktirali samo dva puta dnevno, ujutro i uvečer, osjećali smo se odbačeno. Isto se događa i s molitvom. Koliko se čovjek više moli, toliko veću duhovnu sigurnost osjeća. U molitvi je sigurnost. 

Ako se nalazimo u neprestanoj vezi i „stalnom kontaktu“ s Bogom, preduhitrit ćemo svako zlo. Jedanput je u autobusu bio neki monah koji se molio zatvorenih očiju. Svi su mislili da spava. Odjednom je neki teretni kamion koji je dolazio iz suprotnog smjera udario u stup od dalekovoda, pa su se vozila koja su išla u oba smjera sudarila i pretrpjela velika oštećenja. Međutim, autobus se našao nekoliko metara van puta, kao da ga je tamo prenijela neka nevidljiva ruka, i nitko od putnika nije bio ozlijeđen. Monahova molitva ih je spasila.

-          Starče, svjetovnjaci često pitaju kako da se naviknu moliti?

-          Pazi, nekada su oni koji su stupali u monaštvo, a imali su čvrst karakter, odlazili i vršili duhovni podvig na strmim liticama, u pećinama, u idolopokloničkim grobovima ili po demonskim prebivalištima. Tamo su prolazili kroz čitavu gomilu opasnosti. Drhtali su da se možda ne sruši stijena, demoni su urlali... i strah ih je primoravao da neprestano vape: „Kriste moj, Bogorodice moja!“ Tako im je ostala dobra navika neprestane molitve. Danas, uz nesanicu, narkotike i tome slično, mnogi od onih koji voze, nemaju kontrolu nad sobom. Kada netko pođe na posao, ne zna hoće li se živ vratiti kući ili će se naći povrijeđen u nekoj bolnici. Zar ga to ne potiče da neprestano govori: „Kriste moj, Bogorodice moja!“? Ako svjetovnjaci na dobro koriste opasnosti kroz koje prolaze, nadići će nas monahe u molitvi, a i izbjeći će opasnosti.

U ćeliju mi je došao neki čovjek, vrlo nesretan jer je kolima udario neko dijete. „Kriv sam!“, govorio je. „Jesi li se molio u tom trenutku?“, upitao sam ga. „Ne“, rekao je. „Nisi toliko kriv što si udario dijete, koliko si kriv zato što se nisi molio“, rekao sam mu. I naveo sam mu jedan drugi slučaj koji sam imao u vidu: poznavao sam jednog službenika koji je postigao visok stupanj života u vrlinama. Neprestano je govorio molitvu, i na poslu, i na putu, i svuda. Njegova molitva je postala samodjelatna, a iz očiju su mu tekle suze zahvalnosti i ushićenja. U uredu gdje je radio, suzama je kvasio papire. Zbog toga je razmišljao o tome da napusti posao, uz manju mirovinu, pa je došao kod mene u ćeliju da me pita kako da postupi. „Ne napuštaj posao“, rekao sam mu, „a kada te netko od kolega pita zašto plačeš, reci mu: `Sjetio sam se svog pokojnog oca` “. Jednog dana dok je vozio, odjednom je pred njega istrčalo dijete. Odletjelo je kao lopta, ali mu nije bilo ništa. Bog ga je sačuvao, jer se u tom trenutku onaj čovjek molio.