Spašavamo li se samo vjerom, ili vjerom i djelima?

             Približava nam se, kao i svake godine, 01.11., poznat i kao Dan reformacije. Spomen je to na navodni događaj, kada je njemački katolički svećenik, redovnik i teolog Martin Luther na vrata crkve u Wittenbergu pribio svojih 95 teza, koje su sadržavale kritiku stanja u Katoličkoj Crkvi. Time je započela reformacija, odnosno, započelo je rađanje protestantske grane kršćanstva.

            Do sada se na ovome blogu nismo bavili protestantizmom, pošto djelujemo u tradicionalno katoličkoj zemlji, gdje je protestantizam relativno nepoznat. No, uz ovaj datum ćemo prigodno obraditi temu jednog velikog spora između katolika i protestanata – pitanja spasenja i opravdanja. Pokušat ćemo dati pravoslavni pogled na ovo pitanje. Učeći o drugima, učimo o sebi. 

            Ukratko, imamo u igri pojmove: milost, vjera i djela. Oko činjenice da je za spasenje čovjeka nužna milost Božja na prvome mjestu, oko toga se slažu svi. Božja milost prethodi svemu, uostalom, da nje nema, svijet ne bi ni postojao. Problematična su druga dva pojma: vjera i djela. 

            Martin Luther je bio veoma tragična ličnost. Bio je opterećen nikad razriješenim odnosom sa strogim ocem u djetinjstvu, koji se prelio i na njegov odnos prema Bogu (prema vlastitom svjedočanstvu, kada je trebao za vrijeme prve mise Boga nazvati milostivim, zamalo je pobjegao s oltara). Uz to, ušao je u samostan pod vrlo sumnjivim okolnostima, nakon nepromišljenog i brzopletog zavjeta Bogu da će postati redovnik ako preživi jednu oluju. U samostanu, koji se nadahnjivao sv. Augustinom, mnogo je čitao njegova djela. Pravoslavlje je inače uvijek gajilo rezervu prema teološkim razmišljanjima sv. Augustina; iako nije bio heretik, smatra se da je njegova teologija odmak od pravoslavne Predaje, i da bez korektiva te Predaje, lako može odvesti na stranputicu. Tako je u spisima sv. Augustina Luther pronašao i razmišljanja o predestinaciji, tj, Božjem predodređenju. Tako se u njegovoj duši stvorila slika strogog Boga, kojemu on kao čovjek mora strogim redovničkim životom otplaćivati svoj zavjet, a nakon svega opet nije siguran u svoje spasenje, odnosno, je li predodređen za njega. Ova dilema se prelomila u tzv. „Turmerlebnisu“, munjevitom rasvjetljenju za vrijeme čitanja poslanice Rimljanima u samostanskoj kuli. Proučavajući citate sv. Pavla apostola o spasenju vjerom, Luther je došao do nutarnjeg uvjerenja kako je osnova spasenja čovjekova vjera. U konačnici, čovjek je posve iskvareno biće, i nikakve mise, molitve, postovi, milostinja, poslušnost itd., ne mogu imati utjecaja na njegovu vječnu sudbinu, već samo iskrena i čvrsta vjera u Boga. Čitava teologija i Biblija su od tog trenutka, za njega dobile novi „ključ“ čitanja i razumijevanja. Zbog toga Luther i nije napao trgovinu oprostima zato što ju je smatrao nemoralnom, već zato što je smatrao da se inzistiranjem na oprostima, pokori, dobrim djelima itd., ljudima daje lažna nada u spasenje, dok je u stvari, samo potrebno čvrsto vjerovati i prepustiti se Bogu. Na osnovu toga, protestantizam će do danas ustrajno odbacivati askezu i različite vanjske manifestacije čovjekove religioznosti.

            Nasuprot tome, Katolička Crkva je službeno definirala kako su, pored milosti Božje i vjere, za spasenje potrebna i djela. Ovo je ostala bitna razlika između protestantizma i katolicizma sve do danas. Iako protestantizam također naglašava vrijednost i potrebu dobrih djela i odlazaka na bogoslužja, sve to nije presudno za spasenje. Katolicizam pak, naglašava da čovjek može vjerovati, ali ako se ne pričešćuje, ne posti, ne moli, ne čini dobra djela, ne ispovjeda se, ne čini pokoru, sve ovo kao ravnopravnu komponentu uz vjeru, ipak se neće spasiti. 

            Kao i u mnogočemu drugome, nemoguće je dobiti pravoslavni stav o ovome problemu. Naime, pravoslavlju je čitava ovakva koncepcija raspravljanja strana i neprihvatljiva. Već sam način na koji je pitanje postavljeno (kako se spašavamo, samo vjerom ili i djelima?) pretpostavlja pogled na spasenje kao na nekakav „projekt“ osobne naravi, kao što možemo postaviti pitanja tipa „kako upisati ili završiti fakultet?“ ili „kako skuhati dobar paprikaš?“. 

            Međutim, spasenje je za pravoslavne u sjedinjenju s Kristom po Crkvi. Čovjek pristupa Kristu, odnosno Njegovom Tijelu, Crkvi, te cijelim svojim bićem uspostavlja živo zajedništvo s Njim. Razumom vjeruje u Njega, osjećajima Ga voli, tijelom i dušom uranja u Njega u svetim sakramentima, a moralno prihvaća Njegovu Riječ i preuzima Njegov stil razmišljanja i života. Počinje doživljavati ljude poput Krista, gledati na neprijatelje onako kako bi On gledao, ponašati se u svakoj situaciji kako bi se Krist ponašao. Krist postaje orijentir čovjekovog života. Djela su ovdje samo popratna manifestacija i potvrda čovjekova nutarnjeg preobraženog duha i očišćenog srca, isijavanje kristolikosti. Jer čovjek, koji se uistinu sjedinio s Kristom i prihvatio Njegov stil života, naprosto spontano čini dobra djela, to postaje dio njegove naravi, a vjera je tu jedan odsječak tog sjedinjenja. Za pravoslavlje ovdje prestaje bilo kakva kalkulacija tipa „treba li ovo ili ono?“

            Ovo podržava i sam apostol Pavao, na kojega se i katolici i protestanti pozivaju, i na kojega se protestanti često referiraju kada govore o spasenju samo po vjeri. Jer, ako pažljivo proučimo što Pavao uistinu piše, vidjet ćemo da on ne govori naprosto o vjeri i djelima, već o vjeri u Isusa Krista, i o djelima Zakona. Pod ovim djelima Zakona krije se obdržavanje Mojsijeve Tore, propisa Mojsijevog Petoknjižja, njegovih 613 zapovijedi (tzv. tarjag micvot). Za Židove, spasenje se sastoji u strogom i bezuvjetnom ispunjavanju ovih zapovijedi, a taj stav su zadržali i mnogi Židovi obraćeni u kršćanstvo, pri čemu je kod jednog dijela ranih kršćana, na taj način Krist dobio „konkurenciju“ po pitanju spasenja. Upravo s takvima i polemizira Pavao, naročito u poslanicama Rimljanima i Galaćanima, dokazujući da se čovjek ne spašava vršenjem djela Zakona – Tore (nije riječ o dobrim djelima naprosto!), već vjerom u Krista (a ne vjerom naprosto), pri čemu ta vjera u Krista, vidimo to iz cijelog konteksta njegovih poslanica, odgovara kasnijim pravoslavnim pojmovima oboženja, deifikacije, odnosno, sjedinjenja s Kristom. 

            Spasenje čovjekovo nije ugovor s uvjetima i obavezama. Odgovarajući na Božji poziv, čovjek u svojoj slobodi prihvaća Krista, zaodjeva se Kristom, postajući drugi Krist u svijetu – bog po milosti.