O povijesti tzv. „Hrvatske Pravoslavne Crkve“ - NDH

Prije nekog vremena, na ovom blogu smo već napisali jedan članak u kojemu smo iznijeli okvirno mišljenje i pravoslavni stav o toj navodnoj „HPC“ ( vidi link ). Sada ćemo se malo osvrnuti i na povijest te vjerske organizacije. Naime, pobornici tog projekta vole isticati u svojim javnim istupima, kako HPC nije neka nova ideja, već da je ona postojala kao zakonita pravoslavna Crkva, te da je ovo što se danas događa, samo njena obnova. Dakle, naše današnje pitanje jest: je li u povijesti Hrvata ikada postojala „Hrvatska Pravoslavna Crkva“?

                Pobornici „obnove“ HPC kao povijesne argumente navode najčešće dvije stvari: 

1.)    Postojanje HPC za vrijeme Drugog svjetskog rata, u vrijeme NDH

2.)    Postojanje određenih samostalnih crkvenih tvorbi u austrijsko doba, prije 1918.; prvenstveno karlovačke mitropolije

HPC u vrijeme NDH

                U travnju 1941., uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska – NDH. Na teritoriju kojeg je zauzimala (veći dio današnje RH, BiH, Srijem), živjelo je oko 2 000 000 pravoslavaca. Svi su oni bili pripadnici regularne, kanonske SPC, a po nacionalnosti ogromnom većinom Srbi. Broj pravoslavaca drugih narodnosti (Rusi, Grci, Rumunji, Bugari, Hrvati) bio je zanemariv.

                NDH je odmah u startu zauzela stav da pitanje pravoslavnog stanovništva i SPC na njenom teritoriju mora biti riješeno fizičkim nestankom istih. To je bila prva i prava politika NDH – iskorijenjivanje ne samo Srba kao naroda, već i pravoslavlja kao religije. Sažeto je to definirao ministar Mile Budak u Gospiću, kako jednu trećinu Srba treba pobiti, jednu iseliti u Srbiju, a jednu trećinu prevesti na katoličku vjeru i „tako pretopiti u Hrvate“. 

                Jedna od prvih uredbi u NDH zabranjuje ćirilicu, u javnom i privatnom životu. Naziv „srpskopravoslavna vjera“ se ukida. Počinju progoni i pokolji, odvođenja u logore. U kratko vrijeme, bez suđenja, likvidiran je ili protjeran kompletan episkopat na području NDH. Ubijeni su: Petar Zimonjić, mitropolit dabrobosanski, Sava Trlajić, episkop gornjokarlovački, Platon Jovanović, banjalučki, dok su zagrebački Dositej Vasić i zahumsko – hercegovački Nikolaj Jokanović umrli od posljedica mučenja u progonstvu. 

                Osim masovnog progona vjernika, i likvidacije episkopata, stradalo je i svećenstvo: postoji poimenični popis 205 svećenika SPC ubijenih u NDH. Možemo reći da je kompletna izvanjska struktura SPC uništena, imovina plijenjena i pljačkana, crkve rušene i oskvrnjivane. Pošteđeni su malobrojni nesrpski pravoslavci, uglavnom Rusi i Grci; ženski samostan sv. Petke u Zagrebu, s ruskim sestrama, preživio je rat. Sestre su potjerali tek komunisti 1945., i to, ironično – Srbi.

                Međutim, masovni i krvavi progon nije davao rezultate. Srbi masovno dižu ustanke, bilo kroz četnike ili partizane. Pošto su na ogromnim dijelovima teritorija (i to često brdsko – planinskim zonama) bili većina, praktički su paralizirali život NDH, koja nikako nije uspijevala ovladati terenom. Ovo je počelo stvarati probleme i Nijemcima: 1942. počinje velika bitka za sjevernu Afriku, a glavni njemački opskrbni putevi idu preko jugoslavenskog prostora. Novoobjavljeni njemački arhivski dokumenti govore o teškim materijalnim gubicima od sabotaža, miniranja pruga i slično, upravo na našim prostorima u to vrijeme. 

                To je povijesni kontekst nastanka HPC. Nijemci, želeći smiriti situaciju, vrše pritisak na NDH, i Pavelić od veljače 1942. počinje polako mijenjati retoriku, i 06.06.1942., u Zagrebu biva proglašena HPC. Bila je zamišljena kao pravoslavna Crkva na teritoriju NDH, sa hrvatskim kao službenim jezikom, latinicom kao službenim pismom, gregorijanskim kalendarom, novim oznakama, Zagrebom kao sjedištem i s četiri eparhije/biskupije: Zagreb, Slavonski Brod, Sarajevo i Bosanski Petrovac. Za poglavara je ustoličen episkop Germogen (Maksimov), izbjegli ruski biskup, koji je svoje umirovljeničke dane provodio u Srijemu. I ostali svećenici su bili uglavnom izbjegli Rusi. Svi pravoslavci s područja NDH, koji bi pristupili HPC, bili bi priznati kao Hrvati pravoslavne vjere, i pošteđeni progona. Pavelić i ustaške glavešine postaju česti gosti bogoslužja u Zagrebu, upriličuju se i procesije kroz grad, a pravoslavni blagdani ulaze u državni kalendar.

                Tako je to bilo zamišljeno, no, kako je to ustvari funkcioniralo, i, što je za nas najvažnije, možemo li ovo nazvati pravoslavnom Crkvom?

                Prvo, HPC nije osnovana od mjerodavnih vlasti, a to su pravoslavne crkvene vlasti. Kao što u Katoličkoj Crkvi pitanje crkvenih teritorijalnih jedinica riješava katolička crkvena vlast, u islamskoj zajednici islamska, onda je valjda svakome s gramom logike jasno da pravoslavni teritorijalni ustroj riješava Pravoslavna Crkva, koje se to i tiče, i o čijem se dijelu radi. Nikako novu pravoslavnu Crkvu ne može osnivati državna vlast, koja je nepravoslavna, i koja je otvoreno antipravoslavna, koja je likvidirala bez suđenja cijelu crkvenu hijerarhiju SPC, i nakanila jednu trećinu pravoslavaca pobiti, jednu pokatoličiti, a jednu protjerati. I koja je bila pod paskom antikršćanina Hitlera.

                Drugo, za osnivanje nove Crkve, potreban je ispravni razlog, a kada je riječ o crkvenim pitanjima, onda razlog može biti, jasno je samo po sebi, crkvene, pastoralne naravi, usmjeren na dobrobit Crkve i spasenje duša. Želja da se uništi ili barem pacificira jedan krvavo progonjeni narod, strateško - vojni ili politički interes nisu valjani razlozi za osnivanje nove Crkve.

                Nadalje, ova „Crkva“ nikada nije zaživjela na razini klera. Nije imala ni minimum od tri biskupa potrebna za formiranje crkvene pokrajine. Imala je tog jednog Germogena, kojega je njegova ruska zagranična Crkva, suspendirala čim je primila vijest o tome da se primio poglavarstva u HPC. Tek potkraj rata je zaređen i sarajevski biskup Spiridon Mifka, osoba krajnje nejasne biografije, za čije je ređenje utvrđeno da je bilo nevaljano. Tako da od 4 biskupije, zaživjela je donekle samo jedna, ova u Zagrebu.

                Čak i za vrijeme najvećeg „procvata“, ova „Crkva“ je uspjela okupiti tek 50-ak svećenika za dvomilijunsku pastvu. Kao što sam rekao, 90 posto njih bili su izbjegli Rusi, koji kao izbjeglice u stranoj zemlji i nisu imali nekog izbora nego pognuti glavu. Samostana gotovo da nije bilo, crkveni život nije radio. Stanovništvo je nepovratno izgubilo povjerenje prema NDH, i nije uopće htjelo pristupati Pavelićevoj „Crkvi“. HPC je donekle mogla funkcionirati samo u većim gradovima, poput Zagreba, Osijeka, Broda, Sarajeva, gdje je bila jaka vlast NDH; i to se radilo doslovce o šačici Rusa i preostalih preplašenih Srba. Dakle, ni sam narod HPC nije prihvatio. Ostalo je zabilježeno u izvorima Križevačke grkokatoličke eparhije, kako su pravoslavni vjernici u selima oko Križevaca radije prilazili njima, nego HPC. Kada je dakle, i pravoslavcima omraženo „unijatstvo“ bila bolja opcija od Pavelićeve HPC, veća pljuska nije potrebna.

                Položaj Srba u Hrvatskoj se ipak nije promijenio. Politika progona, katoličenja, odvođenja u logore nastavljena je. Čak je i odbor za rušenje pravoslavnih crkava nastavio s radom.

                Nijedna pravoslavna Crkva nije u izolaciji od ostalih. Sve pravoslavne Crkve tvore, kroz zajedništvo vjere, sakramenata i crkvenog prava, jednu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu. Prema tome, potrebno je prihvaćanje i ostalih pravoslavnih Crkava. HPC nije priznata od pravoslavnog svijeta. Ni od Carigrada, kao najčasnije Crkve, ni od Moskve kao najveće. Štoviše, ruska zagranična je i suspendirala Germogena. Izuzetak su bile Crkve dviju država koje su bile u istom vojno – političkom bloku kao i NDH: rumunjska i bugarska. Dokument o bugarskom priznanju ne postoji, no postojala je izvjesna suradnja. Jedino je rumunjska Crkva izravno, formalno i otvoreno priznala HPC. No to priznanje samo jedne od Crkava ne predstavlja ništa, tim više što je i ono bilo političke prirode; Rumunji ga više nikad nisu ni spomenuli, nastojeći zaboraviti tu epizodu.

Konačno, nedostaje priznanje matične, SPC. SPC je bila Crkva – majka, od koje se odijelio jedan njezin dio, te je njeno priznanje bilo nužno. No, SPC nikada nije prihvatila postojanje HPC, a nakon rata je pravno i poništila njeno postojanje. Dr. Juraj Kolarić, profesor sa zagrebačkog KBF-a postavlja u svojim djelima prilično čudno pitanje: kako je SPC mogla ukinuti Crkvu koja nije ni osnovala? Odgovor je jednostavan: HPC je i nastala od dijela SPC, protiv njene volje. I kao što smo vidjeli, nije ni bila prava Crkva. 

Germogen je s preostalih nekoliko desetaka svećenika i angažiranih laika dočekao partizane u Zagrebu, no odmah su bili uhićeni, i po kratkom postupku osuđeni na smrt i ubijeni. Za grob im se ne zna ni danas (postoje teorije da su kremirani). Osim provođenja politike NDH, novim komunističkim vlastima nikako se nije svidjelo to što je Germogen u svojim poslanicama pozivao pravoslavce da se vrate iz partizana; bilo je to shvaćeno kao otvoreno sabotiranje njihove borbe. 

Teško je danas pravilno ocijeniti ličnost episkopa Germogena. Starac, izbjeglica u tuđoj okupiranoj zemlji, možda je i vidio u tom tenutku, osim spasa za sebe, i pokušaj da spasi ljudske živote u NDH. Nije ga ubila SPC zbog crkvenih, već Partija iz političkih razloga. No, mučenikom ne može biti smatran; mučenik je svjedok Pravoslavne Crkve i vjere, a Germogenovo držanje u cjelini nije bilo svjedočenje pravoslavlja. 

Kada se sve sumira, zbroji i oduzme, HPC iz vremena NDH uopće nije bila pravoslavna Crkva. Osnovana od strane progonitelja pravoslavlja, iz političkih motiva, neprihvaćena od naroda, nepriznata od Pravoslavne Crkve kao takve, vođena od strane jednog suspendiranog biskupa bez ovlasti, bila je karikatura Crkve, paradni konj koji je tada ustašama trebao zbog pokušaja kroćenja napaćenog naroda, a nekima danas služi da iste ustaše pokušaju lažno prikazati kao tolerantne, a trećima da pokušaju dati povijesni legitimitet svojim kvazicrkvama.