Petrovski post

Od 14./27. lipnja do 28. lipnja/11. srpnja 2016.

                Ovaj ljetni post, koji mi danas nazivamo Petrovskim, ili apostolskim, ranije se nazivao postom Pedesetnice.

                Crkva nas poziva da ga postimo po primjeru svetih apostola, koji su se, primivši Duha Svetoga u dan Pedesetnice, postom i molitvom pripremali za propovijedanje Evanđelja svemu svijetu.

                Dan Pedesetnice, kada je u pedeseti dan poslije Svoga izlaska iz groba i deseti dan po Svome Uzašašću, Gospodin, sjevši s desne Ocu, poslao Presvetog Duha na sve svoje učenike i apostole, - jedan je od najvećih blagdana. To je potpuno novi vječni savez s ljudima. Duh Sveti, koji je sišao na apostole, Duh istine, Duh mudrosti i objave ispisao je umjesto Sinajskog novi Sionski Zakon. Mjesto Sinajskog Zakona zauzela je milost Duha Svetoga, zakonodavca, koji je dao moć za ispunjenje Zakona Božjega, proglasivši opravdanje po milosti, a ne po djelima.  

                Mi ne postimo kroz Pedesetnicu, zato što je u te dane Gospodin prebivao s nama. Ne postimo, zato što je On sam rekao: „Ne možete svatove prisiliti da poste dok je zaručnik s njima.“ (Lk 5, 34)

                „Poslije produženog blagdana Pedesetnice, post je naročito potreban, da tim podvigom očistimo naše misli i pokažemo se dostojnima darova Duha Svetoga, - piše sv. Leon Veliki. – Nakon blagdanskih dana, koje je Duh Sveti posvetio svojim silaskom, uobičajeno slijedi svenarodni post, dobrohotno ustanovljen za lijek duši i tijelu, i zbog toga ga moramo slijediti s dužnim poštovanjem. Nema sumnje, da je poslije toga, kako su apostoli bili ispunjeni obećanom silom odozgor i Duh istine se uselio u njihova srca, među ostalim tajnama nebeskog učenja, po nadahnuću Utješitelja, predano također i učenje o duhovnom uzdržanju, da bi srca, očišćena postom, postala sposobna primiti milosne darove... ne može se boriti s predstojećim pritiscima progonitelja i bijesnim napadima bezbožnika u nježnom tijelu i profinjenoj puti, jer ono, što zadovoljava našeg vanjskog čovjeka, slabi unutrašnjeg, i naprotiv, razumna duša se tim više očišćuje, što se više umrtvljuje tijelo.“

                Zbog toga su učitelji, prosvijetljujući primjerom i učenjem svu djecu Crkve, početak bitke za Krista označili svetim postom, da bi, krenuvši u bitku protiv duhovnog razvrata, imali za to oružje uzdržljivosti, koje može umrtviti grešne požude, jer nam neće moći odoljeti naši nevidljivi protivnici i bestjelesni neprijatelji, ako se mi ne budemo predavali tjelesnim pohotama. Iako nam napasnik želi stalno i dosljedno nauditi, no ta želja ostaje nemoćna i nedjelotvorna, ako on ne nađe na nama stranu, s koje može napasti... Iz tog razloga ustanovljen je nepromjenjivi i spasonosni običaj – poslije svetih i radosnih dana, koje slavimo u čast Gospodinu, uskrslom od mrtvih i potom uzašlom na nebesa, i poslije primanja dara Duha Svetoga, proći putem posta.

                Običaj posta je neophodno usrdno držati i zato, da žive u nama darovi koje primamo u Crkvi od Boga. Postadosmo hramovi Duha Svetoga i potrebno je više nego ikad napajati se božanskom vodom, ne smijemo robovati nikakvim strastima, ne smijemo služiti nikakvim porocima, da ognjište vrline ne oskvrnemo ničim bezbožnim. Pomoću i sudjelovanjem Božjim možemo dostići ovo, pod uvjetom da, očistivši sebe postom i milostinjom, pokušamo se osloboditi prljavštine grijeha i prinositi obilne plodove ljubavi. Dalje sv. Leon Veliki piše: „Iz apostolskih pravila, koje je nadahnuo sam Bog, poglavari crkveni, po nadahnuću Duha Svetoga, kao prvo su odredili, da svi vrlinski podvizi počinju s postom.

                Učinili su to zato, što zapovijedi Božje možemo dobro ispuniti tada, kada je vojska Kristova zaštićena od svake sablazni grijeha svetom uzdržljivošću. Tako, ljubljeni, trebamo postiti upravo u sadašnje vrijeme, u koje nam je zapovijeđen post, po svršetku pedeset dana, proteklih od uskrsnuća Kristova do silaska Duha Svetoga, koje smo proslavili na poseban način.

                Ovaj post je zapovijeđen, da nas zaštiti od nemarnosti, u koju je veoma lako upasti zbog dugotrajnog neograničavanja prehrane, koje smo uživali. Ako njivu našeg tijela ne obrađujemo neprestano, na njoj lako uzraste trnje i čičak, i donosi takav plod, koji se ne sabire u žitnicu, nego se spaljuje. Stoga, moramo sada sa svom pomnjom čuvati to sjeme, koje smo primili u naše srce od nebeskog sijača, i paziti, da zavidni neprijatelj ne bi kako pokvario od Boga darovano, te u raju vrlina uzraste trnje poroka. Obraniti se od toga zla moguće je samo molitvom i postom.“

                Blaženi Šimun Solunski piše, da je post ustanovljen u čast apostola, zato što su nam kroz njih darovana mnoga dobra, i oni su za nas bili i vršitelji i učitelji posta, poslušnosti...i uzdržljivosti. To protiv volje svjedoče i Latini, časteći apostole postom na njihov spomen. No mi, suglasno apostolskim uredbama, sastavljenima od Klementa, poslije silaska Duha Svetoga jedan tjedan slavimo, a potom, nakon toga, obdržavamo predani nam apostolski post.

Koliko traje Petrovski post?

                Petrovski post zavisi od toga, biva li Uskrs rano ili kasno, i zato mu je dužina različita. On uvijek počinje sa završetkom Trioda, odnosno poslije duhovskog tjedna, i završava 28. lipnja, ako blagdan svetih apostola Petra i Pavla ne padne u srijedu ili petak.

                Najviše post može trajati šest tjedana, a najkraće – tjedan i jedan dan. Antiohijski patrijarh Teodor Balsamon (12.st.) govori: „Za sedam i više dana do blagdana Petra i Pavla svi vjerni, tj. svjetovnjaci i monasi, trebaju postiti, a oni koji ne poste neka budu isključeni iz zajedništva pravoslavnih kršćana.“

Kako se pravilno hraniti u dane Petrovskog posta?

                Podvig Petrovskog posta je lakši, nego korizma: u vrijeme Petrovskog posta crkveni ustav propisuje tjedno, po tri dana – ponedjeljkom, srijedom i petkom – uzdržavati se od ribe, vina i ulja, i držati suhojedenje u deveti čas poslije molitve; u ostale dane se treba uzdržavati od ribe.

                U subote i nedjelje toga posta, a također i na blagdane kakvog velikog sveca ili sveca naslovnika crkve, dozvoljena je riba.

Zašto se apostoli Petar i Pavao nazivaju prvovrhovni?

                Po svjedočanstvu riječi Božje, apostoli zauzimaju posebno mjesto u Crkvi - Tako, neka nas svatko smatra službenicima Kristovim i upraviteljima otajstava Božjih (1 Kor 4, 1).

                Obučeni u jednaku silu odozgo, i s jednakom vlašću otpuštati grijehe, svi apostoli će sjesti na dvanaest prijestolja pokraj Sina Čovječjega (Mt 19, 28).

                Iako su neki apostoli posebno počašćeni u Pismu i Predaji, npr. Petar, Pavao, Ivan, Jakov i drugi, nijedan od njih nije bio glavni, ili čak nadmašio čast ostalih.

                No pošto se u Djelima apostolskim prvenstveno pripovijeda o radu apostola Petra i Pavla, to su Crkva i sveti Oci, poštujući ime svakog apostola, ovu dvojicu nazvali prvovrhovnima.

                Crkva proslavlja apostola Petra kao onoga koji je prvi od apostola ispovijedio Isusa Krista kao Sina Boga živoga; Pavla kao onoga koji se više od drugih trudio i pribrojenog glavnim apostolima Duhom Svetim (2 Kor 2, 5); jednoga – za čvrstinu, drugoga – za prosvijetljenost.

                Nazvana su dvojica apostola vrhovnima, po prvenstvu u radu i djelima. Crkva uči, da je njena glava isključivo Isus Krist, a apostoli – Njegovi služitelji (Kol 1, 18).

                Sveti apostol Petar, do svog poziva zvan Šimun, stariji brat apostola Andrije Prvozvanoga, bio je ribar. Bio je oženjen, imao je djece. Po pisanju sv. Ivana Zlatoustog, bio je to čovjek plamene naravi, neuk, jednostavan, siromašan i bogobojazan. Gospodinu ga je doveo njegov brat Andrija, i pri prvom susretu s jednostavnim ribarom Gospodin mu daje ime Kefa, sirski, ili grčki – Petar, tj. kamen. Po izboru Petra u apostolski zbor, Gospodin je posjetio njegov skromni dom, i iscjelio mu punicu od groznice (Mk 1, 29-31).

                Njega je s dvojicom Svojih učenika Gospodin udostojao da bude svjedok Njegove božanske Slave na Taboru, Svoje božanske sile pri uskrisivanju Jairove kćeri (Mk 5, 37), i Svoje ljudske nemoći u getsemanskom vrtu.

                Petar je gorkim suzama pokajanja oprao svoje odreknuće od Krista, i prvi je od apostola ušao u grob Spasiteljev, po Njegovu uskrsnuću, i prvi je od apostola udostojan viđenja Uskrsloga.

                Apostol Petar je bio izvanredan propovijednik. Sila njegove riječi je bila toliko velika, da je obraćao Kristu po tri i po pet tisuća ljudi odjednom. Po riječi apostola Petra razotkriveni prijestupnici su padali mrtvi (Dj 5, 5 – 10), mrtvi su ustajali (Dj 9, 40), bolesni se iscjeljivali (Dj 9, 3-34), čak i dodirom njegove sjene dok je prolazio (Dj 5, 15).

                No, u njega nije bilo prvenstva vlasti. Svi crkveni poslovi rješavali su se zajedničkim glasom apostola i prezbitera sa svom Crkvom.

                Apostol Pavao, govoreći o apostolima, spominje među njima stupove stavljajući na prvo mjestu Jakova, a potom Petra i Ivana (Gal 2, 9), sebe također ubraja k njima (2 Kor 11, 5) i uspoređuje s Petrom. Sabor šalje Petra na djelo služenja isto tako, kao i druge učenike Kristove.

                Apostol Petar je imao pet putovanja, propovijedajući Evanđelje, i obraćajući mnoge Gospodinu. Posljednje putovanje je okončao u Rimu, gdje je usrdno blagovijestio vjeru Kristovu, umnožavajući broj učenika. U Rimu je apostol Petar razotkrio obmanu Šimuna Maga, koji se izdavao za Krista, obratio Kristu dvije žene, Neronove ljubavnice.

                Po Neronovoj zapovijedi 29. lipnja 69. g. apostol Petar bi raspet. Zamolio je mučitelje da ga razapnu naglavačke, htijući time pokazati razliku između svoje muke, i muke svog Božanskog Učitelja.

                Čudesna je povijest obraćenja svetog apostola Pavla, koji je do tada nosio židovsko ime Savao.

                Savao, odgojen u židovskoj vjeri, mrzio je i mučio Kristovu Crkvu, pa je zatražio od Sinedrija vlast svuda tražiti i kažnjavati kršćane. Savao je pak pustošio Crkvu: ulazio je u kuće, odvlačio muževe i žene i predavao ih u tamnicu (Dj 8, 3). Jednom „Savao pak, sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim, pođe k velikomu svećeniku, zaiska od njega pisma za sinagoge u Damasku, da sve koje nađe od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem. Kad se putujući približi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba. Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: »Savle, Savle, zašto me progoniš?« On upita: »Tko si, Gospodine?« A on će: »Ja sam Isus kojega ti progoniš! Nego ustani, uđi u grad i reći će ti se što ti je činiti.« Njegovi suputnici ostadoše bez riječi: čuli su doduše glas, ali ne vidješe nikoga. Savao usta sa zemlje. Otvorenih očiju nije ništa vidio pa ga povedu za ruku i uvedu u Damask. Tri dana nije vidio, nije jeo ni pio.“ (Dj 9, 1-9)

                Uporni progonitelj kršćanstva je postao neumornim propovijednikom Evanđelja. Pavlov život, riječi, djela, poslanice – sve to svjedoči o njemu, kao o izabranoj posudi milosti Božje. Ni nevolja, ni tjeskoba, ni progon, ni glad, ni golotinja, ni opasnosti, ni mač, ni smrt nisu mogli oslabiti Pavlovo srce u ljubavi prema Bogu.

                On je poduzimao neprestana putovanja u razne zemlje radi propovijedi Evanđelja Židovima, a naročito poganima. Ta putovanja su bila popraćena izvanredno snažnim propovijedima, čudesima, neumornim radom, neiscrpivim trpljenjem i visokom svetošću života. Pavlova djela apostolskog služenja bila su bez presedana. Sam za sebe je govorio: trudio sam se više od drugih (1 Kor 15, 10). Za svoj trud apostol je pretrpio nebrojene nevolje. 67. godine, 29. lipnja, u isto vrijeme s apostolom Petrom je mučenički skončao u Rimu. Kao rimski građanin, bio je obezglavljen mačem.

                Pravoslavna Crkva poštuje apostole Petra i Pavla, kao one koji su prosvijetlili tamu Zapada, proslavlja Petrovu čvrstinu i Pavlovu mudrost, i vidi u njima lik obraćenja i ispravljanja grešnika u apostolu Petru – sliku odreknuća od Boga i pokajanja, u apostolu Pavlu sliku protivnika Gospodnje propovijedi i potom vjernika. 

izvor: pravoslavie.ru