Nakon serije tekstova koje smo
posvetili izlaganju knjige „Veliki post“, o. Aleksandra Schmemanna, približivši
se kraju ovog velikog duhovnog ciklusa Pravoslavne Crkve, prekinut ćemo na neko
vrijeme izlaganje ove knjige, i prijeći na neke druge teme. Započet ćemo s
temom pravoslavne duhovnosti. Odnosno, s cjelinom molitvenog, posnog, općenito
duhovnog života koji provodi pravoslavni vjernik.
Kada
katolički ili protestantski vjernik pristupa pravoslavnoj duhovnosti, može
umnogome ostati zbunjen, jer je pravoslavna duhovnost poprilično različita od
duhovnosti zapadnog kršćanstva. Tako u Katoličkoj Crkvi imamo čitavi niz
pojedinačnih pobožnosti i duhovnih puteva. Možemo njegovati molitvu krunice, marijanska
razmatranja, pobožnost Božanskog Milosrđa, te čitav niz duhovnosti, krunica,
litanija, devetnica, itd, posvećenih određenim sadržajima vjere. Nadalje,
brojne redovničke zajednice i duhovni pokreti unutar Katoličke Crkve razvili su
svoje specifične sustave duhovnoga života koji se često veoma razlikuju jedan
od drugoga. Imamo karizmatsku duhovnost, prilično spontanu i usmjerenu na
natprirodno; zatim duhovnost pokreta „Opus dei“ koja je nasuprot tome, veoma
racionalna i disciplinirana; duhovnost neokatekumenskog puta, koja nastoji
imitirati život ranokršćanskih zajednica; franjevačku duhovnost, karmelićansku,
dominikansku...uglavnom, svaki katolik je slobodan izabrati bilo koji od
duhovnih puteva koji mu se nudi, ili kombinirati elemente više njih, ili se ne
opredijeliti niti za jednoga. Može stvoriti svoju privatnu duhovnost, ili se na
koncu opredijeliti za „neutralni“ duhovni život: ispovjed, pričest, osobna
molitva.
Naizgled
različita od katoličke, nalazi se protestantska duhovnost, koja se zapravo
zasniva na istom principu mnogostrukosti i osobne sklonosti. U protestantizmu,
svaki pojedinac čita Bibliju, razmišlja o njoj, te se moli svojom osobnom
molitvom. Koliko će je i kada čitati, u kojem će smjeru ići njegova
kontemplacija Biblije i molitva – ovisi samo o njemu.
Sve
u svemu, možemo zaključiti kako su zapadnokršćanski duhovni sustavi mnogostruki
i individualni. Kao karizmatik/pentekostalac, vjernik može imati „dar jezika“
ili „dar ozdravljenja“, u drugim duhovnim putevima to ne mora imati. Kao „opusovac“
ili neokatekumen može imati poprilično organiziran život u skladu s duhovnošću
svoje organizacije, kao „framaš“ može biti mnogo opušteniji. Poanta je da su
svi ovi putevi ravnopravni i vode k istom cilju, bez obzira na to koliko su
međusobno različiti, te koliko su stari, odnosno novi u Crkvi.
Pristup
pravoslavnoj duhovnosti, od strane čovjeka koji dolazi iz takvog
zapadnokršćanskog svijeta, može biti, kao što sam rekao, poprilično zbunjujući.
Pravoslavna duhovnost se u nekoliko bitnih točaka razlikuje od zapadnih tipova
duhovnosti, odnosno, zasniva se na različitim temeljnim postavkama.
Te
točke možemo ovako definirati:
1.)
U pravoslavnoj
duhovnosti nema mnogostrukosti, tj, ne postoje duhovni putevi međusobno toliko
različiti.
2.)
U pravoslavnoj
duhovnosti nema individualizma, tj. pojedinac ne može sam stvarati duhovnost, duhovnost
je nešto predano, u kontinuitetu od apostola naovamo, slično kao i dogme vjere.
3.)
Sva pravila
duhovnog života u pravoslavlju su načinjena po monaškom obrascu.
4.)
Pravoslavni duhovni
život je skoncentriran na jedan jedinstveni ideal prema kojemu se teži.
Ovo u praksi znači da u pravoslavlju
postoji jedinstvena duhovnost, koju svi slijede, a kojoj je cilj preobrazba
ljudskog bića u novog čovjeka. Dakle, pravoslavna duhovnost polazi od temeljne
i bitne dogmatske istine: čovjek je u vlasti grijeha i smrti, i potrebno ga je
preobraziti u bogoliko stvorenje. Ideal tog novog stvorenja je sam Krist, prema
kojemu svi težimo, kao kršćani. Poanta kršćanskog života je- postati što sličniji
Kristu, i biti u što većem zajedništvu s njim.
Prema pravoslavnom shvaćanju, ovom
idealu su se najviše približili monasi. Njihov život je tako organiziran, da
oni samim svojim postojanjem svjedoče ništavnost ovoga svijeta i potrebu
nalikovanja Kristu. Odatle tolika asketska usmjerenost monaštva, dugotrajne
molitve, postovi, nejedenje mesa, skromnost, udaljavanje od svijeta i sl. Kroz
svoju askezu, monah svladava svoje tijelo, čisti se od strasti i grijeha, te
pokazuje da je Bog centar njegovog života.
Svaki pravoslavni vjernik je pozvan da
slijedi ovaj uzor. Zato možemo reći da u pravoslavlju zapravo i ne postoji svjetovna
duhovnost, odnosno, duhovnost pravoslavnih svjetovnjaka je zapravo ublaženi oblik
monaške duhovnosti, i svaki pravoslavni vjernik u svijetu se nastoji čim više
približiti idealu monaštva – ne zbog monaštva samoga, već zato jer je svjestan
da ono odražava Krista. Kroz čitavu povijest do danas, pravoslavni duhovnici su
uglavnom monasi, i sva pravila duhovnog života se baziraju na „manastirskim
tipicima“ – samostanskim pravilima. Ako monasi nikada ne jedu meso,
svjetovnjaci su pozvani na strožiji post u četiri velika godišnja perioda, te
srijedom i petkom. Ako monasi ne žive u braku, svjetovnjaci su pozvani da se
uzdržavaju od bračnih odnosa postovima, prje i poslije pričesti, itd. Svi
molitvenici, sa svojim molitvama, napisani su po predlošku monaških molitava,
zbog čega je molitva pravoslavnih vjernika duboko liturgijska.
Zato u pravoslavlju i ne može svatko
osmišljavati molitve prema svojem nahođenju, a kamoli osnivati vlastite „molitvene
zajednice“ i sustave duhovnosti, jer je pravoslavni sustav usmjeren na jedan
bitni cilj – kristolikost čovjeka, i zato je u pravoslavlju bitna duhovnička
služba, poslušnost i vjernost predanim oblicima duhovnosti; ako i postoje
promjene i varijacije, one se događaju postupno i organski, bez narušavanja
bitnog.
Zahvaljujući ovakvim osnovnim
principima, pravoslavna duhovnost je sačuvala svoju bitnu tradicionalnu i
asketsku usmjerenost, usmjerenost na bitno. Biti sličan Bogu, biti „bog“ – to je
suština pravoslavlja.
Sažeto i dobro.
OdgovoriIzbriši