LITURGIJA PRETPOSVEĆENIH DAROVA – DVA ZNAČENJA PRIČESTI

Nastavljamo s izlaganjem knjige o. Aleksandra Schmemanna

Od svih liturgijskih pravila koja se odnose na Veliki post, jedno je od odlučujuće važnosti za njegovo razumijevanje i, pošto je specifično za pravoslavlje, predstavlja umnogome ključ razumijevanja pravoslavne liturgijske tradicije. Radi se o pravilu koje zabranjuje služenje svete Liturgije tijekom tjedna u Postu. Jasno je navedeno: sveta Liturgija se ne može ni pod kojim uvjetom služiti za vrijeme posta od ponedjeljka do petka – s jednim izuzetkom – na blagdan Blagovijesti, ako padne u ove dane. Srijedom i petkom je posebna večernja služba pričesti: naziva se Liturgija pretposvećenih darova.

                Značenje ovog pravila je do te mjere zaboravljeno da se ne poštuje u mnogim župama, osobito onim koje su bile izložene zapadnom i latinskom utjecaju, te se produžilo sa svakodnevnim služenjem „privatnih“ i „zadušnih“ Liturgija tijekom cijelog Posta. A tamo gdje se pravilo i drži, nije učinjen nikakav napor da se nadiđe formalno pridržavanje „propisa“ i razumije njegovo duhovno značenje, duboka logika Velikog posta. Važno je, stoga, da detaljnije objasnimo značenje ovog pravila koje prelazi okvire Velikog posta i objašnjava cjelokupnu liturgijsku tradiciju pravoslavlja.

                U općim crtama ovdje imamo izraz i primjenu jednog bitnog liturgijskog principa: nepodudarnost Euharistije s pošćenjem. Da bismo, ipak, razumjeli značenje tog principa, ne smijemo početi s postom, nego s Euharistijom. U pravoslavnoj tradiciji, koja se u ovome duboko razlikuje od euharistijske teologije i prakse zapadnog katolicizma, Euharistija je uvijek imala svečani i radosni karakter. To je, prije svega, sveta tajna Kristova dolaska i prisutnosti među učenicima, te je stoga proslava – u sasvim realnom smislu – Njegovog Uskrsnuća. Zaista, dolazak i prisutnost Krista u Euharistiji, za Crkvu su „dokaz“ Njegovog Uskrsnuća. To je radost zapaljenih srdaca apostola kada im se, na putu u Emaus, Krist pokazao u „lomljenju kruha“; to je vječiti izvor „eksperimentalnog“ i „egzistencijalnog“ znanja Crkve o Uskrsnuću. Učenici nisu vidjeli stvarno Uskrsnuće, pa ipak, vjerovali su u njega, ne zato što ih je netko tome naučio, već zato što su vidjeli uskrslog Gospodina, kada su „vrata bila zatvorena“. On se pojavio među njima i sudjelovao u njihovom obroku.

                Euharistija je isto dolaženje i prisutnost, ista radost i „zapaljenost srca“, isto neracionalno, ali i apsolutno znanje da se uskrsli Gospodin pojavljuje u „lomljenju kruha“. Ta radost je toliko velika da, za ranu Crkvu dan Euharistije nije bio jedan od običnih dana, nego Gospodnji dan – dan koji je iznad vremena, jer se u Euharistiji već sagledava Carstvo Božje. Sam Krist je na Posljednjoj večeri rekao svojim učenicima da im je darovao Carstvo kako bi mogli „jesti i piti u Njegovom Carstvu“. Budući da je Euharistija prisutnost uskrslog Gospodina, Koji je uzašao na nebo i sjedi s desne Ocu, ona je, prema tome, sudjelovanje u Carstvu koje je „radost i mir u Duhu Svetome“. Pričest je „hrana besmrtnosti“, „nebeski kruh“, a približavanje Svetoj Trpezi je istinsko uznesenje na nebo. Tako je Euharistija blagdan Crkve, ali, još bolje, Crkva kao blagdan, kao radovanje u Kristovoj prisutnosti, kao sudjelovanje u vječnoj radosti Carstva Božjega. Svaki put kada Crkva služi Euharistiju, ona je „kod kuće“ – u nebu; ona se uznosi tamo kamo se Krist uznio da bi mi mogli „jesti i piti za Njegovim stolom u Njegovom Carstvu...“ Tako možemo razumjeti zašto je Euharistija nepodudarna s postom, jer je post, kao što možemo dalje vidjeti – glavni izraz Crkve u stanju putovanja, i to samo dok je ona na svom putu prema Nebeskom Carstvu. A „sinovi Carstva“, kaže Krist, „ne mogu postiti dok je s njima Zaručnik“.

                Pa zašto se onda, možda će netko upitati, daje pričest u danima posta na Liturgiji pretposvećenih darova? Protivi li se to navedenom principu? Da bismo odgovorili na to pitanje, trebamo uzeti u razmatranje drugi aspekt pravoslavnog razumijevanja pričesti, njezin značaj kao izvora sile, koja održava naše duhovne moći. Ako je sveta pričest, kao što smo vidjeli, ispunjenje svih naših podviga i napora, cilj kojemu težimo, krajnja radost našeg kršćanskog života, ona je također po nužnosti izvor i početak našeg duhovnog napora, božanski dar, koji nam omogućuje znati, željeti i težiti „savršenijem zajedništvu u danu bez večeri“ u Carstvu Božjem. Jer Carstvo, iako je došlo, iako dolazi u Crkvi, treba biti ispunjeno i u svojem savršenstvu manifestirano na kraju vremena kada će Bog sve stvari ispuniti Samim Sobom. Mi to znamo i unaprijed u tome sudjelujemo. Mi sada sudjelujemo u Carstvu koje će doći, imamo predosjećaj i predokus slave i blaženstva, ali smo još uvijek na zemlji, i naša cjelokupna zemaljska egzistencija je dug i često mučan put prema krajnjem Danu Gospodnjem. Potrebna nam je na ovome putu pomoć i podrška, snaga i utjeha, jer se „knez ovoga svijeta“ još nije predao. Baš naprotiv. Znajući da će ga Krist pobijediti on priprema posljednju i žestoku bitku protiv Boga kako bi se otrgnuo od Njega koliko god je to moguće. Ova bitka je tako teška, a „vrata paklena“ tako moćna da nam sam Krist govori o „uskom putu“ i o malo njih koji mogu njime ići. U ovoj borbi, naša glavna pomoć su Tijelo i Krv Kristova, ona „nasušna hrana“ koja nas duhovno održava i, bez obzira na sva iskušenja i opasnosti čini da budemo Kristovi sljedbenici. Pošto smo primili svetu pričest, mi se molimo:

                „...daj da ovi darovi budu i meni na iscjeljenje duše i tijela, za istjerivanje svakog protivnika, na prosvjetljenje očiju srca moga, na mir duševnih sila mojih, na vjeru nepostidnu, na ljubav nelicemjernu, na ispunjenje premudrošću, na držanje zapovijedi Tvojih, na umnoženje božanske milosti Tvoje i na usvojenje Carstva Tvoga...ne uništi me, Stvoritelju moj, nego uđi u moje udove, vene i srce...da bi svako zlo i svaka tjelesna strast pobjegli od mene kao od ognja, kroz pričest postajem Tvojim obitavalištem...“

                Ako Veliki post i pošćenje znače pojačanu borbu, to je – po Evanđelju – zato što smo suočeni sa zlom i svim njegovim silama, te nam je stoga potrebna pomoć i sila tog božanskog Ognja. U tome je smisao posebne posne pričesti s unaprijed posvećenim Darovima tj. Darovima posvećenima na Euharistiji prethodne nedjelje i sačuvanima u oltaru za pričešćivanje vjernih u srijedu i petak uvečer.

                U posne dane se ne služi Euharistija zato što je njeno služenje neprestani uspon radosti, međutim, u Crkvi postoji neprekidna prisutnost plodova Euharistije. Isto kao što se „vidljivi“ Krist uznio na nebo pa je ipak nevidljivo prisutan u svijetu, ili Pasha koja se proslavlja jedanput u godini, a njeni zraci osvjetljavaju cjelokupni život Crkve, ili Carstvo Božje koje će tek doći ali je već među nama, isto je to i s Euharistijom. Kao sakrament i slavlje Carstva Božjega, kao blagdan Crkve ona je nepodudarna s postom i ne služi se za vrijeme Velikog posta. Kao milost i sila Carstva koje već djeluje u svijetu, kao naša "nasušna hrana“ i oružje u našoj duhovnoj borbi, ona je u samom centru posta, ona je, zaista, nebeska mana koja nas održava u životu za vrijeme našeg putovanja kroz pustinju Velikog posta.