Obrezanje Gospodnje

                Svake godine, prvog siječnja po julijanskom, odnosno četrnaestog po gregorijanskom, Pravoslavna Crkva obilježava blagdan obrezanja Isusova. Građanska Nova godina započinje u pravoslavlju upravo ovim blagdanom. Što dakle, taj blagdan poručuje?

                Obrezanje je veoma stara praksa, u kojoj se kirurški odstranjuje vršak kožice sa penisa. Ovaj običaj potječe vjerojatno još iz prapovijesnih vremena, i bio je poznat među mnogim drevnim i sadašnjim narodima u toplim krajevima. Postoji mnogo teorija o njegovom nastanku i smislu, od higijenskih, inicijacijskih, itd. Za nas je, međutim, važno to, da je, prema Bibliji ovaj običaj usvojen u Starome Zavjetu, u vrijeme Abrahamovo, kao znak Saveza Boga i Abrahama, odnosno njegova potomstva. Post 17 na kazuje, kako dolazi do sporazuma između Boga i Abrahama: Abraham „će biti neporočan i hoditi Božjim putem“, a Bog mu obećava brojno potomstvo, kraljeve koje će od njega izići, obećanu zemlju za vjekove. Znak toga Saveza jest promjena imena Abramu i Saraji u Abraham i Sara, te obrezivanje kao znak Saveza na tijelu svakoga Abrahamova muškog potomka. Ovo je još više ojačano u kasnijem Mojsijevom Zakonu, kada je propisana stroga obveza obrezivanja, uz prijetnju isključenja neobrezanih kao kršitelja Saveza.

                Kao pripadnik izraelskog naroda i religije, obrezan je bio i Krist. Učinjeno je to osmog dana po rođenju, kada su se djeca obrezivala, i tom prilikom davano je ime djetetu. Glavni razlog zbog kojega je Krist obrezan jest taj, da u potpunosti ispuni starozavjetni Zakon. Naime, taj Zakon je bio Božji Zakon, Zakon dan ljudima nakon pada u Adamov grijeh, Zakon koji ih je trebao voditi Bogu. Nevolja je bila u tome, što taj Zakon nitko od ljudi nije mogao ispuniti, ne zbog njegove težine, već zbog ljudske slabosti. Jedini koji je taj Zakon ispunio u svom savršenstvu, bio je Krist-utjelovljeni davaoc toga Zakona. A kada je, usprkos savršenstvu u ispunjavanju Zakona bio ubijen, posve nedužan, rezultat je bio rušenje pakla i Sotonine vlasti u svijetu. Zato je bilo važno da se Isus obreže, da manifestira Savez sa Bogom, i potpuno ispunjavanje Božje volje objavljene kroz Zakon.

                Crkveni Oci navode i druge razloge: da se tim krvavim obredom označi stvarna tjelesnost Isusova; da se odmah u početku označi da će Njegovo spasenje doći prolijevanjem krvi; da se primanjem znaka grešnih ljudi naznači Njegovo preuzimanje na sebe grijeha svijeta.

                Zato Crkva ima običaj da osmi dan po Rođenju Kristovu-Božiću, proslavlja ovaj biblijski utemeljen blagdan. Na njega se služi liturgija sv. Bazilija Velikog, pošto na ovaj dan pada i njegov spomen. Često se obavljaju molitve za posvetu nove građanske godine. Ovaj blagdan imala je i Rimokatolička Crkva, sve do nove reforme, kada je pretvoren u svetkovinu Marije Bogorodice. Grkokatolici i tradicionalni katolici slave ga i danas.

                Obrezanje se i danas održalo u mnogim narodima svijeta, ukljućujući kršćanske (Egipat, Etiopija) koji se nalaze u tom ambijentu. Kod Židova je i danas zadržao izvorni smisao, kod muslimana je on „sunnet“ (praksa Muhamedova, kojom je on obvezao svoje sljedbenike). Kršćanstvo je obrezivanje napustilo, kao i sve ostale starozavjetne zakone koji su, dolaskom Krista, izvršili svoju ulogu. Ipak, spomen na njega je ostao-kod pobožnih pravoslavaca i danas svećenik osmog dana po rođenju moli nad djetetom naročiti čin, sa blagoslovom vode kojom će se škropiti ili prati dijete do krštenja, te nadjevanjem imena koje će nositi do krštenja, čime potencijalni pravoslavac, iako novorođenče, ipak simbolički prolazi svoj „stari zavjet“ i „katekumenat“.