Kad Tijelo i Krv Kristova više nisu dovoljni...

         Zadnjih dana je bilo dosta rasprava s katolicima povodom pojave paracrkvenih i pseudopravoslavnih organizacija, poput tzv. „Hrvatske pravoslavne crkve“, „Crnogorske pravoslavne crkve“, itd. Iz svih tih rasprava, pitanja, osvrta i komentara po portalima, proviruje jedna misao zajednička svim katolicima, a to je da Pravoslavna Crkva nije jedinstvena Crkva, već da postoje različite samostalne Crkve. Njihova logika je jasna: pošto u pravoslavlju nema jedinstvenog poglavara (poput rimskog pape), onda nema ni vidljivog jedinstva Pravoslavne Crkve, baš kao što takvog vidljivog jedinstva nema ni kod protestanata. Zato im je i nejasno, zbog čega mjesnu Crkvu u nekoj zemlji ne može osnovati svatko tko se sjeti, kad ionako nema vrhovnog „gazde“. 

            Primjetljivo je kako je vrlo teško katolicima objasniti da je Pravoslavna Crkva jedna i jedinstvena, baš kao i Katolička. Sve atribute i oznake, koje si pripisuje Katolička Crkva, pripisuje sebi i Pravoslavna. Svi pravoslavni svake nedjelje mole nicejsko-carigradsko vjerovanje u kojemu ispovijedaju „jednu, svetu, katoličku (sabornu) i apostolsku Crkvu“. 

            Ovo jedinstvo Pravoslavne Crkve se temelji na istoj vjeri, tj. skupu vjerskih istina i smjernica za život, koje su objavljene od Boga, s onoga svijeta, i neiskvarene se čuvaju u Pravoslavnoj Crkvi do danas; nadalje, na zajedništvu sakramenata. To znači da se svi pravoslavni zajednički pričešćuju istim Tijelom i Krvlju Kristovom, i konzumiraju uzajamno sve ostale sakramente, blagoslovine i crkvene liturgijske čine, dok nepravoslavni nemaju tome pristupa. Tko nije u ovom zajedništvu, nije u Pravoslavnoj Crkvi, jer naprosto Kristova Krv ne teče njegovim žilama, Krv koja teče žilama ostalih pravoslavaca. I može te za pravoslavca priznati država, sve države svijeta; možeš u potpunosti imitirati pravoslavno bogoslužje i vjerovanje, ali ako nisi prihvaćen u zajedništvo Pravoslavne Crkve, ako se ne možeš pričestiti Tijelom i Krvlju u kanonskim pravoslavnim crkvama Carigrada, Aleksandrije, Antiohije, Jeruzalema, Moskve, Beograda, Tbilisija, Bukurešta, Sofije, Nikozije, Atene, Tirane, Praga i Varšave, i svih drugih koji su u zajedništvu s ovima, ako se ne možeš pričestiti u duhovnom srcu pravoslavlja – Atosu, jednostavno nisi pravoslavan. Za pravoslavlje, ti si kao musliman ili Jehovin svjedok.

            Međutim, katolici teško shvaćaju ovo. Za ne povjerovati je, koliko su na njihova shvaćanja traga ostavile dogme o primatu i nezabludivosti rimskog pape, toliko da oni više nisu u stanju zamisliti jedinstvenu Crkvu, bez uporišta u jednom smrtnom i grešnom čovjeku – rimskom biskupu, papi. Što ima na ovome svijetu veće i važnije od Euharistije? To je sami Krist, Tijelo i Krv, sam strašni Bog koji se vidljivo pokazuje vjernima, uspostavlja živi organizam Crkve povezujući ljude međusobno, i s Bogom, pošto pričešću na jednak način živi u svima. Ako se pričešćujemo istim Kristom, onda smo jedna Crkva; a sve ostale stvari administracije, lokalne organizacije, itd., rješavamo dogovorom. 

            Ali, raspravljajući s katolicima, uviđamo da za njih zajednička pričest, Tijelo i Krv Isusa Krista, jednostavno nije dostatan kriterij crkvenog jedinstva. Ako nema vrhovnog glavara, oni misle da svatko može raditi što hoće, i slobodno biti izvan sakramentalnog zajedništva. Tako veza jedinstva Crkve postaje smrtni čovjek, a Euharistija nažalost samo dodatni ukras tog jedinstva..

Što odgovoriti ateistu?

Danas donosimo tekst o. Georgija Maksimova koji na odličan način prikazuje problem ateizma, rasprave s ateistima i neodrživost, kako ateizma, tako i svih prigovora koje ateisti često navode protiv vjere. Iako je pisan s pravoslavnih pozicija, ovaj tekst može biti koristan svakom kršćaninu, ali i svakom ateistu koji želi promisliti o ovim stvarima.

Što odgovoriti ateistu? 

Obrezanje Isusovo

Sutra je prvi siječanj po julijanskom kalendaru, tj., Nova godina. Međutim, u pravoslavnoj tradiciji ona kao takva i nema neki posebni značaj. Crkvena Nova godina u pravoslavlju pada na prvi rujan, dok se prvog siječnja slavi prvenstveno blagdan Obrezanja Isusova, kao i sv. Bazilije Veliki. Donosimo zato Prolog za taj dan:

1.      Obrezanje[1] Gospodina i Boga i Spasa našega Isusa Krista. U osmi dan po rođenju bi Mladenac božanski donesen u hram i obrezan shodno zakonu postojećem u Izraelu još od vremena Abrahamova. Tom prilikom nadjenuše mu ime Isus kako je i blagovijestio arhanđeo Gabrijel Presvetoj Djevi. Starozavjetno obrezanje je praslika novozavjetnog krštenja. Obrezanje Gospodnje pokazuje, da je On primio na sebe istinsko tijelo ljudsko, a ne prividno, kako su kasnije učili o Njemu heretici[2]. Još je Gospodin obrezan i zato što je htio ispuniti sav Zakon, koji je On sam dao kroz proroke i praoce. Ispunivši taj propis zakonski On ga je zamijenio krštenjem u crkvi Svojoj. "Jer u Kristu Isusu niti što pomaže obrezanje ni neobrezanje, nego novo stvorenje" (Gal 6, 15), objavljuje apostol. (U crkvenoj službi ovaj Gospodnji blagdan nema ni predblagdana ni poblagdana[3]).

2.      Sv. Bazilije Veliki, nadbiskup cezarejski[4]. Rođen u vrijeme cara Konstantina. Još kao nekršten učio se 15 godina u Ateni filozofiji, retorici, astronomiji i svim ostalim svjetskim znanostima toga vremena. Školski drugovi su mu bili: Grgur Bogoslov i Julijan, kasniji car otpadnik. U zrelim godinama krstio se na rijeci Jordanu zajedno sa svojim bivšim učiteljem Evulom. Bio biskup Cezareje Kapadocijske blizu 10 godina, a završio svoj zemni život napunivši 50 godina od rođenja. Veliki pobornik Pravoslavlja, velika baklja moralne čistoće i revnosti vjerske, veliki bogoslovski um, veliki graditelj i stup Crkve Božje - Bazilije se punozaslužno naziva Velikim. U crkvenoj službi naziva se pčelom Crkve Kristove, koja nosi med vjernima i žalcem svojim bode heretike. Sačuvana su mnogobrojna djela ovoga Oca Crkve, teološka, apologetska, asketska i kanonska; isto tako i služba, nazvana po njegovom imenu. Ova služba služi se 10 puta u godini, i to: 1. siječnja, uoči Božića, uoči Bogojavljenja, u sve nedjelje Časnog posta osim Cvjetne, na Veliki Četvrtak i na Veliku Subotu. Mirno se upokoji sv. Bazilije 1. siječnja 379. god. i preseli u Carstvo Kristovo.

Ti što Zakon svijetu i čovjeku da,

Ti, Zakonodavac, sam pod Zakon stade,

Druge silom - Sebe dragovoljno - veza,

Zato osmog dana tijelom se obreza.

Ispunivši Zakon ti ga smjeni novim:

Obrezanje puti zamijeni duhovnim.

Da nečiste strasti režemo od sebe

I u duhu čistom da gledamo Tebe.

Volju tijela duhom sjeći i rezati,

Volju Tvoju, Spase, duhom ispuniti -

Tom se obrezanju sveci naučiše,

Svoj plameni primjer nama ostaviše.

Bazilije divni, sličan sjajnoj luči.

Takvom obrezanju pokoljenja uči.

Slava Baziliju, Tvom velikom sluzi,

Velik, jer zbog Tebe smiri se i suzi.

Zato veći posta, i Veliki osta.

RASUĐIVANJE

Zašto treba slušati Crkvu a ne jednoga čovjeka koji misli protiv Crkve, ma bio on nazvan i najvećim misliocem? Zato što je Crkvu osnovao Gospodin Isus Krist, i zato što Crkvu nadahnjujući rukovodi Duh Božji Sveti. Zato još što Crkva znači državu svetih, nasad pitomih voćaka. Ako jedan ustaje protiv države svetih, znači da je on nesveti, te zašto njega slušati? "Crkva je ograda," govori premudri Zlatousti; "ako si unutra, vuk ne ulazi; ako li izađeš, zvijeri će te uhvatiti ... Ne udaljuj se od Crkve: ništa silnije od Crkve nema. Crkva ti je nada, Crkva spasenje. Od nebesa je ona viša, od kamena tvrđa, od zemlje šira; nikad ne stari, uvijek se pomlađuje. "

RAZMATRANJE

Razmatrajmo obrezanje Gospodina Isusa i to:

1. Njegovu slavu u nebeskom Carstvu gdje mu kerubini služe sa strahom i trepetom,

2. Njegovo poniženje i poniznost u činu obrezanja, namijenjenom za grešnike,

3. da razmatram srce svoje: koliko sam ga obrezao od grešnih pomisli, poroka i strasti.

BESJEDA

o tome kako se treba uklanjati od zla i činiti dobro

Ukloni se od zla i učini dobro (Ps 33, 15)

Ovim riječima iskazan je sav trud naš kojim se trebamo truditi ovdje na zemlji i u zemlji, to jest na ovoj zemlji materijalnoj i u ovome tijelu materijalnom. Što treba, dakle, biti trud naš? Da steknemo dvije navike: jednu - uklanjati se od zla, i drugu - činiti dobro. A o tome što je dobro, a što zlo, kazuje nam naša savjest nepotpuno i nejasno, jer je grijehom pomračena, a nauka Kristova potpuno i jasno.

Što traži od nas Gospodin naš, braćo? Traži da kao što su oltari naši uvijek okrenuti Istoku, tako i duše naše da budu uvijek okrenute ka dobru. Da ostavljamo zlo iza leđa, u sjeni, u ponoru zaborava, u tami bivšega, a mi iz godine u godinu, iz dana u dan, da se pružamo ka dobru: misliti o dobru, da čeznemo za dobrim, da govorimo o dobru, da činimo dobro. Gospodin traži zidare, a ne rušitelje. Jer tko zida dobro, samim tim ruši zlo. Tko se pak okrene da ruši zlo, brzo zaboravi zidati dobro i pretvara se u zločinca.

Mrzeći na zlo, držite se dobra (Rim 12, 9), uči nas apostol Kristov. Mrzi na zlo, no ne mrzi na čovjeka koji čini zlo, jer je bolesnik. Ako možeš, liječi bolesnika, no ne ubijaj ga mržnjom tvojom. Drži se dobra, i samo dobra, jer je dobro od Boga, i jer je Bog riznica svih dobara.

O Gospode dobri i Svedobri, nauči nas uklanjati se od zla i činiti dobro radi slave Tvoje i radi spasenja našeg. Tebi slava i hvala uvijeke, Amen.

---

[1] Obrezanje-vjerski obred prilikom kojega se kirurški odstranjuje vrh kožice sa muškog spolnog organa. U Starome zavjetu ovaj obred je strogo naređen kao znak Saveza sa Bogom.

[2] Krivovjerci, oni koji iskrivljuju nauk Crkve

[3] U pravoslavnome bogoslužju ovo su dani koji prethode blagdanima, odnosno slijede iza njih.

[4] Grad u Maloj Aziji, današnja Turska.