Svečev lijek

U manastiru Ostrog, u Crnoj Gori, stoljećima se čuva velika svetinja, neraspadnuto tijelo sv. Vasilija Ostroškog. Donosimo ovdje priču o jednom njegovom čudu iz prošlosti.

 Bezimeni ljetopisac Gornjeg manastira (samostana) ostroškog i čuvar Svetoga Kovčega Svečevoga (relikvijar sa neraspadnutim tijelom sv. Vasilija), kadar da istinu Božju "po okusu" duhovnome prepoznaje, u arhivsku zbirku čuda sv. Vasilija uvrstio je i pripovjetku Sime Matavulja "Svečev lijek", cijeneći, jamačno, da ju je pisac napisao na osnovu istinite životne priče koju je mogao čuti osobno od svjedoka ili kao mjesnu predaju, koju je on samo umjetnički obradio, ne dodajući i ne oduzimajući ništa njezinim ključnim istinama.

U nekom selu u novopazarskom Sandžaku živio je čovjek po imenu Jovan Šibrak, znatan po imovini, visoko cijenjen po pameti, čestitosti i dobročinstvima. Da ste zapitali ma koga od njegovih seljaka ima li Šibrak kakav nedostatak, svatko bi vam odgovorio: "Nema! Naš je Šibrak prava kršćanska duša! Boljega čovjeka nema u cijelom Sandžaku! Zbog ljudi kao što je on i sunce sja!..."
Šibrak je oduvijek bio zdrav i naočit. Imao je svega dosta: i zemlje oraće i pašnjaka i stoke i šume i novaca, ušteđenih od suviška roda rodnih godina. Rano se oženi djevojkom u svemu prema sebi. Zadugo nisu imali poroda, pa im se rodi muško dijete, za koje se već od pete-šeste godine moglo reći da se uvrglo na roditelje. Nadjenuše mu ime Milenko. Dijete je po licu nalikovalo na majku, a po ostalim osobinama na oca. Rastao je kao cvijet ljudski, stasit i lijep, a uz to krotak, uljudan, milostiv.
Zaista, sretnijeg čovjeka od Jovana Šibraka nije bilo na daleko. A kako je bio i vrlo pobožan i vršio zakon Božji što je bolje mogao, seoski svećenik, čovjek neuk i priprost, ali pun straha Božjega, poučavaše narod da se ugleda na Šibraka kojega je Bog nagradio.
Ali je sreća čovjekova, ćudljiva i prevrtljiva, te se i Jovanova pokazala takva - odjednom ga ostavi, a nju zamijeni njezina sestra - nesreća. Njegovog sina Milenka obuze zlo nevidljivo: na jedan mah obori ga nagla i teška bolest, i to baš onda kad stasa za ženidbu!
Ispočetka su se roditelji nadali da će on bolest savladati, ali kad se za pola godine nad bolesnikom izredaše i vračare i hodže sa zapisima, pa i učeni liječnici iz Mitrovice, onda Jovana i Staniju obuze očajanje i počeše se miriti sa mišlju da će im smrt ugrabiti sina jedinca. A i nesretni mladić, koji nije imao bolova, nego je gasio i venuo, poče željeti smrt.
I tako sretni čovjek komu su mnogi zavidjeli, posta tako jadan da se nitko ne bi mijenjao sa njegovim udesom! Može li za čovjeka biti zla nesretnijeg od takvoga? Da je Šibraku odjednom propalo sve imanje, da mu je iznenada umrla njegova vjerna i dobra Stanija, da se sam počeo raspadati od kakve strašne bolesti - zacijelo bi sve to lakše podnosio nego to što imaše gledati gdje mu dijete polako umire! To je Jovan javno govorio, a ponekad bi dodao:
"Bog Sam zna radi čega je to! Može biti da sam nešto teško zgriješio kad me, eto, kazni najtežom kaznom!"
A svećenik govoraše Jovanu: "Tko zna, brate, može biti da te Gospodin samo kuša, kao ono pravednoga Joba, pa da će se sve dobro svršiti!"
Tako je vrijeme protjecalo i tako se navrši druga polovina godine. Milenko je jednako slabio. Jednom će stari svećenik, koji je češće svraćao u ojađenu kuću, reći domaćinu: "De, Jovane, sine poslušaj jedan moj savjet! Idi u Crnu Goru, u manastir Ostrog, da se zavjetuješ i pomoliš velikom Čudotvorcu, Svetom Vasiliju! Ti znaš da onamo idu i Latini (katolici) i Turci (muslimani) i da je silnom svijetu Svetac pomogao. Posti Svecu neko vrijeme, pa idi s vjerom i smjernošću!..."
Jovan posluša svećenika i otiđe, ali ni od toga ne bi boljitka bolesniku. Tako prođe još šest mjeseci.
Jednom, predvečer, bijaše pretposljednje nedjelje Velikoga posta (korizme), Šibrak se uputi od kuće da obiđe usjeve. Kao vazda, uputi se u strahu, jer se jednako bojao da će začuti kuknjavu u kući. Vrijeme je bilo meko, nebo naoblačeno, zrak je mirisao od proljetnog daha, ptice su cvrkutale, njive se zelenjele od mladih bujnih usjeva. Šibrak, i pored svoga jada, uživaše u tolikoj prirodnoj ljepoti te, onako, u mislima i u dokolici, noge ga odnesoše mnogo dalje nego što je namjeravao.
Cio onaj kraj na domaku njegove kuće ravan je kao dlan, gotovo bez ijednog drveta, jer je tu zemlja veoma rodna i svugdje obrađena. Ali, na kraju doline, gdje Šibrak stiže, počinjao je zašumljeni brijeg, i baš Šibrak stade promatrati sunce na smiraju, kad iznenada nad njim zagrmje i prosu se plahi dažd.

Susret sa nepoznatim svećenikom

On potrči da se skloni pod jednu veliku bukvu pri dnu brijega, gdje bijaše njegov kraj. Kako li se začudi kad pod drvetom zateče nekog svećenika!
Pješački put iz obližnjeg sela išao je rubom doline, pa se penjao preko brijega i vodio prema Mitrovici. Dakle, svećenik je bio neki namjernik, koji se tu sklonio od kiše i inače da se odmori.
Šibrak zazva Boga, pa pošto sjede, zapodjenu razgovor o vremenu: "Evo Božjeg dara!"
"Jest", potvrdi svećenik, "proljetna je kišica - Božji dar!"
Šibraku se učini da glas nepoznatog čovjeka ne izlazi iz njegova grla, nego da dopire odnekud sa strane, iz daljine. Pogleda bolje svećenika i opazi da su mu obrazi utonuli, da mu je koža na licu crna, da su mu oči bez sjaja, da mu je bradica crna, rijetka i bez sjaja - sačuvaj Bože, kao u kakva pokojnika, nakon nekoliko tjedana, pošto je sahranjen.
"Putnik li si ?", zapita Šibrak malo u strahu.
"Putnik sam", odgovori onim čudnim glasom čovjek i duboko uzdahnu.
"U Mitrovicu ?", upita opet.
"U Mitrovicu", potvrdi onaj.
"Ako želiš, možeš svratiti k meni, u moju kuću na večeru i na noćište. Nije daleko odavde"
"Ne mogu, brate, jer moram odmah dalje, a tebi hvala kao bratu!"
Kiša naglo popusti, kao što naglo bijaše udarila. Sumračje počinjaše. Šibrak htjede postaviti putniku pitanje tko je, što je, odakle je, kuda ide, kao što je već običaj kod naših ljudi, ali razumije da putniku nije do razgovora, da nosi nekakvo veliko breme na srcu. Zato uze govoriti o sebi, o svom zlom udesu, ispriča namjerniku kako mu se sin razbolio i kako je hodio k Čudotvorcu Vasiliju Ostroškom, ali uzalud! I završi: "Bio je silan svijet, jer kao što znaš ide mu na zavjet ne samo naša vjera, nego i Turci i Latini. Svijet se prepade da Svetac više neće činiti čuda..."
Nakon duže tišine, namjernik će Jovanu:
"Sveci ne mogu pomoći što neće i oni izmoliti od Svemogućega, a zašto On neće uvijek da usliši molbe, to ne mogu ni oni znati. Njegovi su razlozi nedostižni. Nego, reci ti meni - dijeliš li ti koliko možeš sirotinji ?"
"Dijelim, zaista koliko mogu", odgovori Šibrak.
"Daješ li toliko da i sam osjetiš ili daješ od svog suviška", pita dalje svećenik."Pravo da kažem, dajem od suviška", reče Jovan.
"To je ono, vidiš, što sam slutio i što ne valja", nastavi svećenik, kao iz još veće daljine, "Od sutra radi drukčije, namjenjuj, ali ne kao do sada, nego kako ću te ja savjetovati, ako ćeš me poslušati!"
"Hoću, zaista hoću! Slušat ću te kao svog oca. Samo govori", ubrza Šibrak, ustajući. Noge su mu klecale, a svećenik iz mraka postupno, udaljujući se, započe:
"Ti si imućan i ti znaš sve nevolje u svom selu. Znaš što je kome od tvojih seljaka najpreče. Dakle, već sutra izaberi onog za kog misliš da ima najveću potrebu i tu potrebu odmah namiri. Ali, zapamti dobro, da nitko ne dozna za tvoje dobro djelo. Nitko. Ni tvoja žena. Radi kao što je Krist zapovjedio: "Da ne zna ljevica tvoja što čini desnica tvoja!"Pozovi nasamo onoga kome si to dobro djelo namijenio, pa ga zakuni da to nikom ne kazuje, a da se moli za tvoga sina. I ta prva molitva za bolesnika, neslućena, neočekivana, od nepoznate duše, za nepoznato dobročinstvo, počet će pomagati."
"Hoću, učinit ću tako!", reče skrušeno Jovan.
"Pa onda", nastavi već nevidljivi i nečujni čovjek, "takva ista djela, takvim istim načinom, nastavljaj što češće, da što prije počneš osjećati kako se tvoja imovina krnji. A Bogu se moli da ti da jako srce da ne zažališ, jer srce čovječje suviše prianja za zemaljska blaga."
"Hoću, sve ću tako uraditi!"
"Još nešto. Tvoj mladić leži u kući ?"
"U kući!"
"Od sutra iznesi ga napolje. Danju i noću neka leži napolju. Čuvajte ga od vlage, pripeke, vjetra, ali neka ga napolju. Ne nudite ga žestokim pićem, nego ga napajajte mlijekom i nudite ga medom. Rekao sam sve. Dogodine, kad se navrši godina od današnjeg dana, pohodit ću te i nadam se, zateći ću te vesela, ako poslušaš moje savjete. Zbogom!"
I čudni putnik - iščeznu.

"Pristupi sinko!..."

Kad se Šibrak vratio kući, nije ni sam znao. Bio je kao u nekom bunilu, ali, začudo, čim prijeđe prag svoje kuće, obuze ga neka neiskazana radost, te njegovi vidješe čovjeka koji kao da je otkrio neku veliku tajnu, koja ga čini sretnim, a o kojoj ne govori.
Sutradan, zorom, ustade Šibrak, uze poveću sumu novca i otiđe nekom Milošu Gavriću, kome bijaše uginuo vol. Pozva ga nasamo i od prve mu reče:
"Evo ti da kupiš vola, ali te preklinjem svim što ti je najsvetije da o tome nikom ne govoriš. Ne bilo ti blagoslovljeno, ako me odaš. Jer, znaj da je ovo namjena. Moli se Bogu za mog Milenka!"
Pa se Šibrak vrati kući i odmah udesi da se krevet i na njemu bolesnik iznesu u dvorište, pod veliku lipu, da pored njega uvijek bude svježeg mlijeka. Tu ostade cijeli dan, zabavljajući bolesnika lijepim pričama, šalama i pobožnim mislima.
To isto učini i drugog dana: otiđe nekoj udovici i dade joj znatnu pomoć, moleći je da to ne razglasi.
I tako nastavi Jovan Šibrak. I svakoga dana činjaše mu se da se njegov mili bolesnik pomalo snaži.
Ali, istom, kad dobro osjeti da već ne daje od svoga suviška, kad vidje da lice njegove Stanije posta sve brižnije i da ona odgađa neka pitanja koja je muče, istom se onda uvjeri da je njegovu jedincu znatno bolje.
Nakon tri mjeseca Milenko se tako oporavio, da je mogao sjediti i pomalo hodati, a nakon još toliko vremena, ustade i poče raditi, te se otac i mati ozbiljno dogovarahu da ga ožene.
Navrši se godina. Jovan Šibrak čuvao je tajnu. Domišljao se da li je onaj neobični svećenik Božji čovjek koji je u životu ili to bijaše Božji čovjek, koji je naročito došao sa onoga svijeta, da mu pomogne.
Kad dođe red na onaj željno očekivani i dobro zapamćeni dan, Šibrak naredi gozbu. Reče svojima da će uvečer stići njegov mili prijatelj koga oni ne znaju.
Ali, ne dođe nitko.
Te noći Šibrak usni istog svećenika, na istom mjestu, ali svećenik bijaše u zlatotkanoj odjeći, a šuma je blistala u čudesnoj, neobičnoj svjetlosti.
Utvara reče Šibraku blago:
"Pristupi, sinko! Ja sam Sveti Vasilije Ostroški!"
I iščeznu, kao i prvoga puta.

Izvor: svetosavlje.org

Fenomen stigmi-pravoslavni pogled

O. GEORGIJE MAKRIS
 
USPOREDBA DUHOVNOSTI
FRANjE ASIŠKOG I SVETOG SERAFINA SAROVSKOG

Predgovor

Mnogi pravoslavni vjernici postavljali su nam pitanja o široko rasprostranjenom (među rimokatolicima) poštovanju jednog od suvremenih "stigmata", oca Pija. Danas postoji vrlo snažan pokret koji traži njegovu kanonizaciju (sadašnji papa, Ivan Pavao II, ga je kanonizirao). Iako nismo spremni predočiti podrobno izlaganje njegovog života, objašnjenje pojave koja se naziva "stigmatizacija", a koje izlažemo u ovom ogledu, trebalo bi našim čitateljima osigurati dovoljno podataka kako bi bolje razumijeli oca Pia u svjetlu iskustva Franje Asiškog.

"Tijekom molitve, dva velika svjetla su se pojavila preda mnom (deux grandes lumieres m'on ete montrees) - prvo u kojem sam prepoznao Spasitelja, i drugo, u kojem sam prepoznao samog sebe."
(Ovim riječima je Franjo opisao vlastito iskustvo molitve).
"Razmišljao je (otac Sergije) o sebi kao o zapaljenoj svjetiljci, i što se dublje uživljavao u to stanje, sve jasnije je osjećao slabljenje, gašenje duhovne svjetlosti istine u sebi."
(L. N. Tolstoj, "Otac Sergije")
"Istinski pravednici uvijek smatraju da su nedostojni Božje ljubavi."
(Pouke sv. Izaka Sirijskog).

Pravilno shvaćanje pojave stigmi na tijelu Franje Asiškog od suštinskog je značenja za izučavanje misticizma ovog rimokatoličkog asketa. Pojavu stigmi rimokatolici tumače kao očiglednu manifestaciju pečata  Duha Svetoga. U slučaju Franje Asiškog, stigme su se javile u vidu rana sa Kristovog tijela.
Primjer Franje Asiškog nije usamljen u svijetu rimokatoličkih asketa. Pojava stigmi je uopće vlastita crta rimokatoličkog misticizma, kako prije, tako i poslije Franje Asiškog. Petar Damiani, na primjer, svjedoči o jednom monahu koji je na tijelu imao znak Križa. Kaisar Geisterbach spominje pripravnika na čijem se čelu, također, vidio simbol Križa.[1] Postoji, također, mnoštvo svjedočanstava o tome da su se stigme javljale i poslije smrti Franje Asiškog, i da su ih ispitivali mnogi stručnjaci, posebno u posljednjih nekoliko stoljeća. Kako kaže V. Gerije, ove pojave bacaju svjetlost na izvor iz koga potječu. Mnogi primjeri su bili podvrgnuti pažljivom promatranju, a potom i podrobnom opisivanju, kao u slučaju Veronike Giuliani (1660-1727), koja je bila pod liječničkim nadzorom. Zatim, Luize Lato, čiji slučaj je opisao doktor Varleman[2], i Madlene N. (1910), (opisao Zane).[3]
Povodom Franje Asiškog, valja primjetiti da je Rimokatolička Crkva pokazala najveće poštovanje. Pojavu su shvatili kao veliko čudo. Dvije godine po smrti, papa je kanonizirao Franju Asiškog. Najvažniji povod za kanonizaciju bile su čudesne stigme na njegovom tijelu koje su prihvaćene kao dokaz svetosti. Ovaj podatak je jednako važan i za pravoslavne kršćane, s obzirom da se u životopisima svetih Pravoslavne Crkve ništa slično ne može naći. Na primjeru života ruskog sveca Serafima Sarovskog izuzetno jasno se uočava ova velika razlika.
Trebalo bi spomenuti da znanstveni svijet nije iskazao nikakve sumnje u pogledu istinitosti pojave čudesnih znakova na tijelu Franje Asiškog. S tim u vezi, znanstvenici se pozivaju na Sabatijea koji je podrobno izučio život Franje Asiškog, posebno pojavu stigmi. Sabatije je zaključio da su stigme nesumnjivo postojale. On je pokušao potražiti i objašnjenje u neistraženom području mentalne patologije, negde između psihologije i fiziologije.[4]
Osnovna svrha ovog ogleda je da se pojava stigmi na tijelu Franje Asiškog prikaže iz ugla pravoslavne duhovnosti. Međutim, neophodno je prije toga objasniti stigme kao psihološku pojavu, što će pravoslavnoj procjeni "duhovnosti" rimokatoličkog sveca osigurati značajne podatke.
Gerije je u svoj rad uključio i znanstvene nalaze G. Dime, koji je stvaranje stigmi promatrao sa psihosomatskog stanovišta.[5] Dima je došao do sljedećih zaključaka:

1. Ne može se poreći istinitost stigmi, kao i to da su se pojavile same od sebe, to jest, da nije riječ o ranama koje su samonanesene, dok se osoba nalazila u nesvjesnom stanju.
2. Rane se shvaćaju kao posljedica pojave u krvotoku, a uzrok im je sugestija koja utječe na probavu, krvotok i rad žlijezda. Kao posljedica mogu se javiti rane na koži.
3. Rane se javljaju dok se osoba nalazi u nekoj vrsti zanosa, dok je pod utjecajem snažnog viđenja, čijem se utjecaju potom prepušta.
4. Stigme se ne javljaju jedino kao posljedica pasivnog zamišljanja rana na tijelu. Prema svjedočanstvima, skupa sa zamišljenim ide i ostvarivanje onoga što je zamišljeno - zamišljena rana nanosi ozljede putem oštrog zraka ili koplja. Rane se, obično, ne stvaraju odmah poslije prvog viđenja, već postupno, sve dok viđenje konačno ne zagospodari subjektom.

Dima je ustanovio opće zakonitosti: sve osobe trpe nepodnošljivu bol na dijelovima tijela gdje se stigme javljaju, bez obzira kakvog su rane oblika - bilo da je riječ o znaku Križa na ramenu, ili tragovima trnova na glavi, ili, kao u slučaju Franje Asiškog, ranama na šakama, stopalima i bedru. Zajedno sa bolom prisutan je i osjećaj velikog ushićenja koje im pruža misao da su se udostojili da stradaju sa Kristom i kako, poput Njega, iskupljuju grijehe koje sami nisu počinili.[6] (Ovo je, naravno, u skladu sa rimokatoličkom "teorijom o zadovoljštini" koja ne postoji u Pravoslavnoj Crkvi.)[7]
Dimini zaključci su veoma značajni budući da pokazuju kako tokom nastajanja stigmi, pored ostrašćenog duševnog stanja (osjećajno ushićenje srca), veliku ulogu, također, igraju i: a) duševni udio, b) zamišljanje predodžbe snažnih bolova, c) auto-sugestija, to jest, niz duševnih i voljnih poticaja usmjerenih k stvaranju predodžbe snažnih bolova, d) tjelesni osjećaji - bol, i, konačno, e) na vlastitom tijelu stvaranje posljedica (rana) bola - stigmi.
Dimina zapažanja obuhvataju i činitelje koji nisu samo osjećajne (emotivne) prirode (a koje William James vidi kao izvor duhovnosti)[8], i koji imaju jednaku, ako ne i veću ulogu u stvaranju stigmi. To su:

1. Snažan rad mašte
2. Sugestija
3. Osjeti
4. Psihološke pojave.

Značaj ovih činitelja pokazati ćemo kasnije.
Kao osnova za shvaćanje i opisivanje ove pojave poslužit će nam rad "Fioreti", kratka studija o stigmama, a posebno u vezi sa viđenjima i zanosima koja je imao Franjo Asiški.
Stigme koje su se pojavile na tijelu Franje Asiškog, kao posljedica viđenja, pripisuju se pojedinačnoj molitvi. Molitva je, u ovom slučaju, snažna prošnja da se Kristova stradanja iskuse na vlastitom tijelu i u vlastitoj  duši. Franjo Asiški traži da mu Bog podari to iskustvo i žudi da ga iskusi ne samo dušom, već tijelom. Predajući se ushićenoj molitvi, on ne odbacuje tjelesne osjete, već ih, naprotiv, traži, a uz njih i tjelesno stradanje.
Franjine molitve su uslišane. Zabilježeno je da se " Franjo osjećao potpuno preobražen u Krista". Preobraženje nije bilo samo duhovno, već i tjelesno, to jest, nije se sastojalo samo od duhovnih i psiholoških osjećaja, već i od tjelesnih. Kako je, zapravo, došlo do viđenja? Na početku, sasvim neočekivano, Franjo je vidio nešto što je opisao kao " čudesno": šestokrilog serafina, poput onog kojega opisuje prorok Izaija, kako silazi k njemu sa neba (prvi stupanj viđenja). Pošto mu se serafin približio, Franjo, goreći od želje za Kristom i samog sebe osjećajući kao "preobraženog u Krista", počinje u serafinu prepoznavati Krista, raspetog na križu. Biograf bilježi da je "serafin prišao Franji toliko blizu da je ovaj jasno u njemu prepoznao sliku Krista Raspetog (drugi stupanj molitve). Franjo je u serafinu prepoznao Samog Krista Koji je došao na Zemlju zbog njega.[9] Osjetio je Kristove rane na svom tijelu i tako je njegova žudnja da iskusi ova stradanja bila zadovoljena (treći stupanj molitve). Tada se na njegovom tijelu počinju javljati stigme. Uporne i vatrene molitve su, čini se, uslišane (četvrti stupanj molitve).
Zapanjujuća složenost viđenja Franje Asiškog ujedno je i zastrašujuća. Preko prvobitnog viđenja serafina, koji je, očigledno, sišao Franji s neba, javlja se i drugo, ono za kojim je više od svega čeznuo, viđenje Krista Raspetog. Razvojni niz viđenja ostavlja dojam da je ono prvo u nizu (viđenje serafina), toliko neočekivano i iznenadno, bilo izvan toka Franjine maštarije, koji je čeznuo da vidi Krista Raspetog i da iskusi Njegova stradanja. Na taj način moguće je objasniti kako je tako složena kompozicija, sastavljena od dva viđenja, dve slike - Krista i serafina, mogla naći mjesta u Franjinoj svijesti.
Iskustvo Franje Asiškog je od izuzetnog i jedinstvenog značaja za pravoslavne s obzirom da se, kako smo rekli, ništa slično ne može naći u iskustvu Pravoslavne Crkve, dugom nizu pravoslavnih asketa i ništa kraćoj povijesti duhovnog iskustva. Da budemo jasniji, sve što je Franjo osjetio tokom stvaranja stigmi jesu upravo one obmane o kojima su Oci Crkve upozoravali.
Prizivajući u pomoć učenja asketa Pravoslavne Crkve o najvišim stupnjevima molitve, onako kako je to izraženo u Dobrotoljublju, valja napomenuti da su je oni promatrali neodvojivo od cjelokupne duhovne borbe, kao sinergijsku djelatnost (suradnju čovjeka sa Bogom) kako bi se dostiglo odvajanje, ne samo od svega tjelesnog i osjetnog, već i od racionalnog razmišljanja. U najboljem slučaju, riječ je o neposrednom duhovnom uznošenju ličnosti k Bogu i trenutku kada Gospodin Bog Duh Sveti sam posreduje za molitelja "uzdisajima neizrecivim".[10] Na primjer, sv. Izak Sirijski u Poukama kaže: "Duša koja voli Boga, u Bogu, i samo u Njemu može naći mir. Prvo se oslobodite svih izvanjskih navezanosti, i tada će vaše srce biti spremno ujediniti se sa Bogom. Jer, zajednici sa Bogom prethodi odvojenost od putenog."[11] Još jasniju suprotnost navodnoj božanskoj posjeti koju je imao Franjo Asiški predstavlja iskustvo sv. Nila Sinajskog. U Spisu o molitvi on upozorava: "Nikad ne priželjkuj ili traži bilo kakav lik ili sliku tokom molitve. Nemoj poželjeti vidjeti anđele, sile ili Krista, kako ne bi sišao s uma uzimajući vuka za pastira i obožavajući neprijatelje - demone. Početak obmane (prelesti) uma leži u taštini koja nagoni um da Božanstvo predstavi sebi putem slike ili oblika."[12]
Franjina ushićena molitva bila je uslišana, ali kako vidimo u svjetlosti učenja sv. Izaka i sv. Nila, Krist, očigledno, nije bio taj koji ga je uslišao. Biograf piše da se "Franjo osjetio potpuno preobražen u Krista", preobražen ne samo u duhu, već i u tijelu, to jest, ne samo u obliku duhovnih i psiholoških osjećaja, već i tjelesnih. Iako dopuštamo mogućnost da je Franjo bio potpuno uvjeren kako se duhom uzdiže k Logosu, pojava osobitih tjelesnih osjeta, prema učenju sv. Izaka, ne može biti pripisana djelatnosti dobrih duhovnih sila.
Tjelesni osjećaji koja je iskusio Franjo mogu biti pripisani njegovoj vlastitoj fantaziji koja je dovela do duhovnog ushićenja. U ovom slučaju, teško je reći što je bilo odlučujuće u Franjinoj obmani (prelesti): duhovna gordost ili maštanje. U svakom slučaju, maštanje je bilo veoma snažno. To potvrđuje i izuzetno složeno viđenje, poslije kojega se Franjo osjetio potpuno preobražen u Krista. Jasno je da je riječ o ozbiljnom stanju obmane koje, prema sv. Nilu Sinajskom, ima korijen u taštini.
Pretjeranost Franjinog ushićenja, kako smo primjetili u opisu viđenja, veoma jasno se otkriva kad ga usporedimo sa veličanstvenim viđenjem koje je, služeći kao đakon na Veliki Četvrtak Velikog tjedna, imao sv. Serafim Sarovski.[13]
Za razliku od Franje Asiškog, sv. Serafim Sarovski nije tražio da se putem molitve i podviga "preobrazi u Krista". Kajući se za svoje grijehe, on se molio jednostavno i duboko. Tokom molitve, a kao posljedica njegovog velikog podviga, duhovna snaga milosti je rasla u njemu, ali on to nije osjećao niti shvaćao. Stajao je pred Svetim prijestolom (oltarom), srce mu je gorjelo, kao što to opisuje Ilija Ekdik: "... oslobodivši se svega izvanjskog, duša se potpuno predaje molitvi, i ta molitva, obavijajući je kao što plamen obavija gvožđe, dovodi dušu do usijanja".[14] Sv. Serafim je bio poražen viđenjem. Nije maštao, sanjao, niti je očekivao takvo viđenje. Međutim, poslije njega bilo mu je potrebno dva sata da bi se "povratio". Sam je kasnije objasnio što se dogodilo. U prvom trenutku, bio je zaslijepljen snažnom svjetlošću koja je podsjećala na sunčanu. Potom je ugledao neopisivo blistavi lik Sina Čovječjeg, okruženog nebeskim silama "kao rojem pčela". Izlazeći iz sjevernih vrata, Krist se zaustavio nad ambonom, podigao je ruku i blagoslovio sve u crkvi. Viđenje se potom prekida.
Posebno treba obratiti pažnju na nekoliko stvari u ovom viđenju. Prvo, što je u potpunoj suprotnosti sa Franjom Asiškim, u molitvi sv. Serafima nema ni traga od želje da se na vidljivi način osjeti Božja Prisutnost. Naprotiv, on nikad u životu nije pomislio da je dostojan biti "preobražen u Krista", što je bio smisao molitve Franje Asiškog. Najvažnija osobina molitve sv. Serafima je duboka poniznost, izražena u ispovjedanju grešnosti, što ga je dovelo do pokajničke molitve. Kako Sveti Oci neprekidno ponavljaju, istinska poniznost je najbolja obrana od pada u obmanu.
Druga važna osobina molitve sv. Serafima Sarovskog ogleda se u tome što on, prilikom viđenja, ništa ne traži od Boga. Također, kao što smo ranije vidjeli, tokom molitve nema ničeg izvanjskog u njegovom pokajanju, mislima ili predodžbama. To je, naravno, srazmjerno pokajanju koje je imao sv. Serafim, kao i time da se on, smatrajući se nedostojnim, nikad nije usudio otvoreno tražiti bilo što, što bi pripadalo svetima. Da nije sebe smatrao nedostojnim, lako bi pao u obmanu. Međutim, sv. Serafim je u molitvi iskusio sasvim drugačiji osjećaj i to ga je učinilo dostojnim božanskog viđenja. Sv. Maksim Ispovjednik u svojih "400 pouka o ljubavi (Prvoj stotini)" kaže: "Onaj tko još nije dostigao spoznaju Boga nadahnutu ljubavlju ima visoko mišljenje o onome što čini. Ali čovjek koji ga je primio u svom srcu ponavlja riječi našeg praoca Abrahama, koje je izgovorio kad mu se Bog javio: 'Ja sam prah i pepeo (Post 18, 27).' " [15]
U vezi sa viđenjem koje je imao sv. Serafim, valja napomenuti da se u najvišem duhovnom uzrastu, koji se postiže onako kako to opisuje "Dobrotoljublje", u čovjeku razvija srce van duševnog i osjetilnog polja i, shodno tome van polja duševne predodžbe. Abba Evagrije, u "Poukama Anatoliju - o djelatnom životu", piše:
"Um neće vidjeti u sebi Božje mjesto ako se ne uzdigne iznad svih misli o materijalnim i stvorenim stvarima. A ne može se iznad njih uzdići ako se ne oslobodi strasti koje ga vezuju za osjetne predmete i izazivaju misli o njima. Od strasti će se osloboditi vrlinama, a od običnih misli pomoću duhovnog promatranja (kontemplacije). Ali, izgubit će čak i ovo ako tokom molitve pomisli da je dostojan svjetlosti koju vidi."[16]
Zbog toga je teško ljudskim pojmovima opisati iskustvo duhovne zajednice sa Bogom. Međutim, viđenja se udostojavaju oni koji su oslobođeni strasti, ali i tada su ta viđenja trenutna, pogađaju čovjekovo unutrašnje biće i, štoviše, čini se da dolaze iznutra. Sv. Izak Sirijski to ovako objašnjava: "Ako si čist, onda je raj u tebi. I u sebi ćeš vidjeti anđele, a s njima i u njima - Gospodara anđela"[17]. Sveti Oci Pravoslavne Crkve uče da se ponizni čovjek ne može nadati ovakvim iskustvima budući da se osjeća nedostojnim.
Sažimajući iskustvo sv. Serafima Sarovskog možemo zaključiti da ono posjeduje sljedeće osobine:
1. Jednostavnost
2. Pokajanje
3.Poniznost
4. Iznenadno viđenje koje se ne može opisati osjetnim i racionalnim pojmovima.
5. Duhovni zanos
Naglašavajući posljednju osobinu, sv. Izak Sirijski piše: "... duša se udostojava primiti nadsvjesno viđenje - iz sebe, iznenadno i neočekivano. Viđenje se otkriva u unutrašnjosti budući da je Krist rekao: 'Carstvo nebesko je u vama.' Ovo unutrašnje duhovno promatranje, ispisano u skrivenom umu (višem umu), otkriva se bez ikakve misli o njemu."[18]
Iz navedenog uočava se jasna razlika između duhovnog stanja Franje Asiškog i Serafima Sarovskog. Iskustvo svetog Serafima se ukazuje kao čisto duhovni zanos, nešto što mu je podareno, kao dar duhovnog viđenja, kao prosvjetljenje njegovog višeg uma[19] dok Franjo Asiški samovoljno izaziva svoje iskustvo koje je, nadalje, pomračeno njegovom fantazijom i čulima.
Još jedna uočljiva razlika je i u odnosu sv. Serafima i Franje Asiškog prema Kristu. Dok je sv. Serafim osjetio Kristovu duhovnu silu u svom srcu i primio Ga u sebi, dotle je viđenje Franje Asiškog prvenstveno vezano za Kristov zemaljski život. Franjo je bio zanijet izvanjskom stranom Kristovih stradanja. Svoje viđenje je imao na planini Verna i ono mu je došlo izvana. Zajedno sa njegovom snažnom željom da iskusi Kristova stradanja ide i težnja da oponaša i druge događaje iz zemaljskog života Gospodina Isusa Krista. Franjo se nije zadržao samo na tome da u različite krajeve svijeta pošalje svoje "apostole", dajući im doslovno ista uputstva koja je Spasitelj dao Svetim Apostolima[20], već je kratko pred smrt učenicima priredio nešto slično Tajnoj (Posljednjoj) Večeri. "Sjetio se svetog obroka koji je Gospodin posljednji put imao sa Svojim učenicima", piše biograf.[21] Izgovor za ovakvu usporedbu ne može biti Franjin živopisni život, ni njegovi podvizi, ma kako surovi bili, niti mnoštvo njegovih navodnih vrlina. Sa pravoslavnog gledišta, Franjina "tajna večera" samo svjedoči o dubini pada u duhovnu obmanu.
Prije nego što nastavimo, moram objasniti što to znači obmana ili prelest. Prema mitropolitu Antoniju Hrapovickom, osoba pada u obmanu kad dopusti da je demoni obmanu. To se obično događa kad čovjek prihvati pomisao koju mu demon ubacuje - da se udostojio viđenja (ili drugih milosnih darova). Poslije toga nečastivi neprekidno pomračuje svijest svoje žrtve, ubjeđujući je u njenu očiglednu svetost i obećavajući joj da će biti sposobna činiti čudesa. Vodi je na vrh neke planine ili hrama, pokazuje joj plamene kočije ili nešto drugo čudesno što će je odvesti na Nebesa. Obmanuti zakorači u kočije (to jest, prihvaća obmanu), pada naglavačke u bezdan, i strada nepokajan.[22]
Poslije kratkog opisa obmane, jasno je da je žrtva obično poklekla pred nekim vidom gordosti, najčešće taštine, uslijed čega smatra da se više ne mora čuvati pada u grijeh, ili čak bogohuljenja. Riječ je, naravno, o sotonskom grijehu, protiv kojega se u načelu vodi najteža borba. Zato se u svetootačkim spisima stalno naglašava neophodnost očuvanja poslušnosti i poniznosti sve do same smrti.
Već smo rekli da Franjino viđenje nosi jasne znakove duhovne obmane. Još preostaje da ocjenimo rad i djela Franje Asiškog, kako bi dobili konačnu sliku njegove duhovnosti. Opisujući nekoliko događaja iz njegovog života i osjenjujući ih životom sv. Serafima Sarovskog, bit ćemo u stanju izvući zaključke o duhovnosti ova dva asketa. Trebalo bi reći da su događaji koje ćemo iznijeti vlastiti za ličnosti koje opisujemo.
U "Dioretiju" je zabilježeno da Franjo Asiški, uslijed bolesti, jednom prilikom nije bio u stanju postiti. To ga je toliko bacilo u očaj da je odlučio pokajati se i kazniti samog sebe. Biograf piše:
"... naredio je da se ljudi okupe na jednoj ulici u Asiziju jer će on propovijedati. Kad je okončao propovijed, rekao je okupljenima da se ne udaljavaju dok se ne vrati. Sa mnogobrojnom braćom i Petrom Katanijem otišao je u crkvu i rekao je Petru da učini onako kako mu kaže, da učini u skladu sa zavjetom poslušnosti bez prigovora. Petar je rekao da ne bi mogao, niti bi to trebalo, niti bi poželio učiniti bilo što, što bi se protivilo volji Franje Asiškog, bilo o sebi ili njemu. Tad Franjo skide Gornji ogrtač i naredi Petru da mu oko vrata veže konopac, i da ga polunagog izvede pred ljude kojima je propovijedao. Drugom bratu je naredio da jednu posudu napuni pepelom i da mu je, popevši se na propovjedaonicu, prospe na glavu. Ovaj, međutim, to nije ispunio jer je vrlo poštovao Franju. Ali Petar je vezao Franju i stao da ga vuče kako mu je ovaj naredio. Gorko je plakao, a tako su i ostala braća od bola i sažaljenja činila. Kad je Franjo tako polunag dovučen na mjesto sa koga je propovjedao, reče, 'pred vama koji ste napustili svijet slijedeći moj primjer i primjer braće koja me smatraju za svetog čovjeka, pred vama i pred Gospodinom, kajem se što sam tokom bolesti jeo meso i mast.'[23]
Franjin grijeh, naravno, nije bio toliko strašan da bi zasluživao ovako uzbudljiv oblik kazne u koji je on odjenuo svoje pokajanje. Ali, to je bila istaknuta osobina njegove pobožnosti. Trudio se idealizirati sve što je asketa obavezan činiti. Trudio se, tako, da idealizira i samo pokajanje.
Njegovo idealiziranje kršćanskih dobrih djela može se uočiti i u vezi sa milostinjom. Franjo je smatrao da su prosjaci daleko iznad drugih ljudi. Po njemu, prosjak je imao sveti podvig, bio je prilika sirotog, usamljenog Krista. Stoga, u svojim poukama, Franjo zahtjeva od svojih učenika da prose.[24]
Najzad, njegova idealizirana revnost posebno se ogleda u sjećanjima na Kristova zemaljska stradanja. Biograf piše kako je Franjo jednom prilikom, "pijan od ljubavi i sustradanja sa Kristom, uzeo komad drveta i, uhvativši ga lijevom rukom, gudio je njim preko desne ruke kao da je violina, pjevušeći francusku pjesmu o Gospodinu Isusu Kristu. Pjevanje se ugušilo u suzama sustradanja sa Kristom i Franjo je, duboko uzdišući, pao u zanos, zureći u nebo..."[25]
Kao što to čak i Franjin biograf ublaženo primjećuje, ne može biti sumnje da je ovom značajnom osnivaču Franjevačkog reda u djelima pokajanja nedostajala ona osnovna mjera opreza, neophodna u asketskom životu za zadobijanje poniznosti. Zapravo, kad god se govori o njegovoj poniznosti, to ne ide bez oholih tvrdnji kako Bog razgovara sa njim, preko brata Lea[26], ili kad brat Maseo iskušava njegovu poniznost, a on govori da ga je Bog izabrao da "u svemu razlikuje dobro od zlog".[27] Istina, Franjo opisuje svoju grešnost i ubogost, ali tu ispovjest ne prati kajanje ili skrušenost koja bi ukazivala da se on smatra nedostojnim pred Bogom. Iako je često govorio o poniznosti, podarivši franjevačkoj braći korisne pouke u tom pogledu, on sam poniznost osjeća tek u nekoliko usamljenih, ali, doduše, snažnih slučajeva. No, i ti slučajevi nisu bili bez pretjerivanja i melodrame. Njegove riječi upućene braći to najbolje svjedoče. Jednom svom učeniku je povjerio: "Ne vidim u sebi nijedan grijeh koji ne iskupih ispovijedi i pokajanjem. Jer, Bog mi je milostivo dao dar da rasudim u čemu sam Mu ugodio ili Ga ožalostio."[28] Ovakav stav je, naravno, daleko od prave poniznosti. U njemu se vidi zadovoljstvo pravednog čoveka (farizeja) koji, u evanđeoskoj priči, stoji u hramu, dok carinik u uglu udara sebe u grudi i moli se Bogu riječima pravoe poniznosti: "Bože, smiluj se meni grešnom."
Oštra razlika se uočava i kada se "ponizna" djela Franje Asiškog usporede sa tisuću dana i noći koliko je u molitvi na kamenu proveo sv. Serafim Sarovski. Sv. Serafim je neprekidno ponavljao carinikove riječi: "Gospode, budi milostiv meni grešnome." U ovom podvigu nema ni izvještačenosti, ni hvalisanja. Sv. Serafim jednostavno pribjegava njemu jedino dostupnom načinu traženja oproštaja: a) uviđanju grešnosti, b) pokajanju zbog duhovnog stanja u kome se nalazi, c) potrebi da ukroti strasti[29], d) svijesti o svojoj nemoći i nedostojnosti da to sam učini i, e) dugoj i vatrenoj molitvi Bogu od koga traži pomilovanje.
Čak i tokom posljednjih godina, kad je već iskusio mnoga duhovna izuzetno snažna viđenja, kad je neposredno općio sa Bogom, sv. Serafim nikad nije sebi dopustio samozadovoljstvo ili pohvalu. To se jasno uočava u njegovom čuvenom razgovoru sa N. Motovilovim[30], kao i sa monahom Ivanom, kad je njegovo lice, zahvaljujući Božjoj milosti, postalo izuzetno svijetlo. Sv. Serafim nije bio u stanju da ovo stanje opiše vlastitim riječima. Također, dobro je poznato da mu je Bog podario izuzetne darove pronicljivosti i gledanja u budućnost. Srca ljudi koji su mu pritjecali tražeći pomoć bila su za njega otvorena knjiga, međutim, on nijednom nije ukaljao te izuzetne darove uobraženošću ili umišljenošću. Njegove riječi i djela su (za razliku od Franje Asiškog, koji je mislio da je iskupio svoje grijehe i da je pravedan pred Bogom) u skladu sa opisom poniznog asketa koji daje "Dobrotoljublje". Govoreći sa svetim Izakom Sirijskim:
"Istinski pravednici uvijek smatraju da su nedostojni. Njihova istinska pravednost se prepoznaje upravo po tome što priznaju da su bijedni i nedostojni Božje brige. Poučeni Duhom Svetim, ispovijedaju svoju nedostojnost tajno i javno kako sve do smrti ne bi zapostavili podvige i brigu o spasenju."[31]
Rijetki su bili Franjina osjećaji stremljenja k poniznosti, poput onog na trgu u Asiziju. Njegova poniznost se obično nije pojavljivala kao osjećaj, već kao racionalno priznanje vlastite nemoći u usporedbi sa Svemoćnim. To se primjećuje i u njegovom viđenju kad se, ugledavši "dva velika svjetla", i prepoznavši Krista u jednom, a sebe u drugom, moli: "Gospodine! Što sam ja pred tobom? Kakav smisao imam ja, beznačajni zemni crv, pred Tvojom snagom?" Kako je sam priznao, Franjo je poslije toga uronio u razmatranje i ugledao bezgraničnost Božje Milosti, kao i bezdan vlastite ništavnosti.
Nije potrebno posebno isticati da viđenje "dva velika svjetla" razotkriva potonje priznanje vlastite "ništavnosti", kao i da je viđenje sebe kao "svjetla" pokraj Krista veoma smjela usporedba. Riječ je, dakle, o veoma grubom proturječju i zato se ovo iskustvo Franje Asiškog ni u kojem slučaju ne može izjednačiti sa svetootačkim učenjem o poniznosti.
Kao što smo primjetili, poniznost sv. Serafima nije bila toliko racionalna spoznaja, koliko duboki osjećaj koji ga nije napuštao. Nigdje se u njegovim poukama, usmenim ili pisanim, ne može pronaći da je sebe usporedio sa Bogom i da je zaključak o svojoj nedostojnosti izvukao na osnovu tog uspoređivanja. Neprekidno je gajio jedan osjećaj: vlastite nedostojnosti (nesavršenosti), što je uzrokovalo srdačno pokajanje. Ruski asketa sv. Teofan Zatvornik ovako opisuje to stanje: "Gospodin prima samo onoga tko mu pristupa sa osjećajem vlastite grešnosti. Dakle, on odbacuje svakog tko mu se obraća smatrajući da je pravedan."[32]
Ako bismo sudili o poniznosti Franje Asiškog na osnovu usporedbe sa uputstvima koja se navode u "Dobrotoljublju", morali bismo zaključiti kako latinski mistik ne predstavlja ideal kršćanske skrušenosti. Značajna količina osjećaja vlastite pravednosti ulivena je u njegovo uvjerenje da je ugodio Bogu. Nešto slično možemo vidjeti u priči "Otac Sergije" Lava Tolstoja: "Razmišljao je (otac Sergije) o sebi kao o zapaljenoj svjetiljci, i što se dublje uživljavao u to stanje, sve više je osjećao slabljenje, gašenje duhovnog svjetla istine u sebi."[33]
Tako se uvjerenje Franje Asiškog da je i on, također, svjetlost, da ima dar spoznaje kako da ugodi Bogu, suprotstavlja strogom stavu rodonačelnika asketskog života, Antuna Velikog, koji kaže da ako čovjek nije potpuno ponizan, cijelim srcem, dušom i tijelom, ne može naslijediti Carstvo Nebesko.[34] Sv. Antun Veliki otkriva da samo duboka poniznost može iskorijeniti iz nas zlu duhovnu silu koja nas navodi na samoopravdavanje i zadovoljstvo samim sobom. Prema učenju pravoslavnih asketa, samo takva poniznost, koja prožima tijelo i krv, može spasiti od gordosti koja se uvukla u ljudski um.
Poniznost je jedina moć koja može ukrotiti strasti nižeg uma[35], i u duši stvoriti plodno tlo za razvoj višeg uma[36], iz kojega će se, pomoću Božje milosti, izroditi najviši stupanj asketskog stanja - spoznaja Boga.
"Čovjek koji je dostigao mudrost poniznosti predstavlja izvor tajni budućeg vjeka"[37], kaže sv. Izak Sirijski.

Zaključak

Glavni razlog zbog koga je asketski put Franje Asiškog bio pomračen leži u samim načelima Rimokatoličke Crkve, na kojima je on odgajan i kojima se hranio. Stanje tog doba, kao i stanje Rimokatoličke Crkve, nije dozvoljavalo da se u svijesti ljudi razvije istinska poniznost. I sam "Namjesnik Kristov na Zemlji", sa željom da bude ne samo duhovna, već i svjetovna vlast, bio je slika i prilika duhovne gordosti. Ne može se zamisliti veća duhovna gordost od uvjerenja da smo nepogrešivi.[38] Ta osnovna struja neizbježno je utjecala i na duhovnost Franje Asiškog, kao i na duhovnost rimokatolika uopće. Poput pape, i Franjo Asiški je stradao od duhovne gordosti. To se jasno vidi i u njegovoj oproštajnoj besjedi franjevcima: "Bog me sada poziva i ja opraštam svoj braći, prisutnim i odsutnim, njihove greške i uvrede, i praštam im njihove grijehe onoliko koliko je to u mojoj vlasti."[39]
Ova rečenica nam pokazuje da je Franjo Asiški, ležeći na samrtnom odru, osjećao da je dovoljno moćan da, kao i papa, može opraštati grijehe. Poznato je da je u Rimokatoličkoj Crkvi vlast opraštanja grijeha van Svete tajne pokajanja (sakramenta ispovijedi) i Euharistije bila jedino u papinskoj vlasti.[40] Franjo Asiški je mogao prisvojiti ovu vlast samo ako je bio uvjeren u svoju svetost.
Za razliku od ovoga, pravoslavni asketi nikad nisu sebi davali za pravo da opraštaju grehe. Svi su se upokojili svjesni svog nesavršenstva i sa nadom da će im Bog Svojom Milošću oprostiti grijehe. Dovoljno je da se sjetimo riječi sv. Sisoja, velikog tebaidskog asketa iz petog stoljeća. Ležeći na samrtnom odru okružen braćom, sv. Sisoje je razgovarao sa nevidljivim bićima. Braća ga pitala: "Reci nam, oče, s kim to razgovaraš?" "Sa anđelima koji su došli po moju dušu. Molim ih da mi ostave još koji trenutak kako bih mogao da se pokajem", rekao je sv. Sisoje. Kad su mu oci, znajući da je savršen u vrlini, rekli: "Oče, nema potrebe da se ti kaješ", sveti je odgovorio: "Zaista, još se nisam ni počeo kajati."[41]
Najzad, iz navedenog možemo zaključiti da je Franjo Asiški, izuzetno poštovani osnivač Franjevačkog Reda, tokom života sve dublje upadao u obmanu, od trenutka kad je čuo naredbu da obnovi Rimokatoličku Crkvu, pa sve do izuzetnog viđenja Krista Raspetog i same smrti. Iako bi to nekog moglo iznenaditi, on je imao mnoge crte koje su vlastite za antikrista, koji će se također predstavljati kao častan, pun vrlina, visoko moralan, ispunjen ljubavlju i sustradanjem, i koga će kao sveca (pa čak i božanstvo) vidjeti oni ljudi koji su Svetu Predaju Pravoslavne Crkve zamijenili tjelesnim mudrovanjem.
Tužna je istina da Franjo Asiški nikad nije bio u mogućnosti zasnovati pravi duhovni odnos sa Kristom. Jer, kako je bio van Crkve Kristove, nije ni mogao primiti božansku milost, niti bilo koji drugi dar Svetog Duha. Njegovi darovi su potjecali od drugog duha.

Pretiskano iz časopisa "Pravoslavno kršćansko bogoslovlje dvadesetog stoljeća", knjiga druga, Sinaxis press, Cilivak, Kanada, 1977.

Prijevod: Braća manastira Studenice


NAPOMENA:

1. Gerije, V., Francis rr. 312-313.
2. Sedamnaestogodišnja Luiza Lato, koja je obično bila potpuno zdrava, počela je svakog petka padati u zanos. Iz njenog lijevog bedra potekla je krv, dok su joj se na šakama i stopalima pojavile rane koje su po svemu bile nalik ranama na Spasiteljevom telu.
3. Gerije, pp;. 314-315.
4. Ibid, p. 308.
5. Dima, G., "La stigmatisation chez les mystiques cretien "Revues des deux Mondes, 1 Maj 1907.. In Gerije, p. 315-317.
6. Gerije, p. 316.
7. Prema učenju Pravoslavne Crkve, Bog nije bio primoran popeti se na križ, niti je krv Jedinorođenog Sina predstavljala način da se zadovolji Bog Otac, kako to uče latinski skolastici. Izraz "zadovoljenje Pravde Božje" ne može se naći nigdje u Svetom Pismu niti kod Svetih Otaca. Uveo ga je Anselmo Kanterberijski (oko 1100), a razvio ga je Toma Akvinski, i tako je postao najvažnija soteriološka doktrina na latinskom Zapadu. (Usporedi ovo sa Atanazijem Velikim, "Utjelovljenje Božje").
8. Iz ovoe usporedbe bit će jasno da je duhovnost Pravoslavne Crkve iznad svih osjetnih (čulnih) i racionalnih (razumskih) kategorija. Asketsko mjerilo ove duhovnosti jest bestrašće, ili odvojenost od svih potreba, osjećaja i, čak, misli, bilo dobrih ili loših (uporedi, Abba Evagrije Anatoliju, citirano, str. 9.
9. Vidjeti život Izakije Zatvornika kijevsko-pečerskog, "Jurodivi", Sinaxis press, Cilivak, B. C, Kanada, 1976. str. 21.
10. "Nadsvjesno", str. 292-293), drugo izdanje.
11. Kadlubovski, I. i Palmer, G., "Rani oci Dobrotoljublja - Sv. Izak Sirijski - Uputstva za duhovne vježbe", Faber i Faber, London, 1959. (u daljem tekstu -"Rani oci").
12. "Rani oci", str. 140, pasusi 114,115 i 116.
13. "Sv. Serafim Sarovski", str. 61-62 (rusko izdanje) citati u fusnotama prevedeni sa ruskog, vidjeti gore.
14. "Dobrotoljublje", treća knjiga, str. 322, pasus 103 (grčko izdanje).
15. "Rani oci", str. 297, 47.
16. Op. Cit., str. 105, pasus 71.
17. "Djela sv. Izaka Sirijskog", treće izdanje, "Osma propovijed", str. 37.
18. "Dobrotoljublje", Knjiga druga, str. 467, pasus 49. Ovdje moramo primijetiti da navedena pouka sv. Izaka Sirijskog, kako je duhovno viđenje bilo neočekivano, ne mora biti pravilo za svaki slučaj. Kao izuzetak koji potvrđuje pravilo, neki sveti asketi imali su neobična viđenja koja su sami predvideli.
19. Vidi fusnotu 13, poglavlje 1, str. 13-33.
20. "I dozva Dvanaestoricu, i poče ih slati dva i dva, (...) i otišavši propovijedahu da se pokaju." (Mk. 6, 7-12) Gerije, op. cit., str. 27.
21. Gerije, V. or. cit. str. 115.
22. Hrapovitski, Antonije, "Ispovjesti, niz predavanja o Svetoj tajni pokajanja", Manastir Svete Trojice pres, Džordanvil, Njujork, 1975.
23. Gerije, V, "Franjo", str. 127 (podvukao autor).
24. Op. Cit, str. 129.
25. Op. Cit, str. 103-104.
26. Braun, Rafael, "The little flowers of St. Francis", Image Books, Garden Citz, N. Z., 1958, str. 60.
27. Ibid. str. 63.
28. Gerije. V, op. cit, str. 124.
29. Pojam "strast" označava sve protuprirodne čovjekove nagone (gordost, taštinu, zavist, mržnju, pohlepu, ljubomoru, itd.) koji su posljedica praotačke neposlušnosti i pada.
30. Motovilov. N. A., "Razgovor sa sv. Serafimom Sarovskim, St. Nectarios Press, Seattle, 1973 (reprint).
31. "Djela sv. Izaka Sirijskog", treće izdanje, Trideset šesta propovijed, str. 155.
32. "Sabrana pisma vladike Teofana", drugi dio, pismo 261, str. 103.
33. "Posmrtno izdana djela L. Tolstoja", knjiga druga, str. 30.
34. "Dobrotoljublje", prvi dio, str. 33.
35. "Nadsvjesno", "O duhovnim strastima", drugo izdanje, str. 65-74.
36. Vidi gore, "O višem i nižem umu", str. 6-23.
37. "Djela sv. Izaka Sirijskog", str. 37.
38. Usporedi sa Dostojevskim, "Poema o Velikom Inkvizitoru", "Braća Karamazovi".
39. Sabatije, R., or. cit, str. 352.
40. U 15. stoljeću Luther se pobunio protiv ove vlasti kako je izražena u mogućnosti opraštanja grijeha (indulgencija).
41. "Životi svetih", knjiga 11, str. 119-120. 

izvor: svetosavlje.org

Uputa za besmrtne, ili što ako ste ipak umrli...

Ova tema je, kao što vidite, apsolutno aktualna za svakoga. Jer hoćeš - nećeš, svejedno se mora umrijeti. Od vremena Adama i Eve, nažalost, smrt je postala udio svih ljudi. Iako je ona udio i žalostan, nenormalan, protuprirodan, iako neodgovarajuć Božjoj zamisli o čovjeku, ipak, smrt je postala kao druga priroda, koju je Gospodin pobijedio Svojim Uskrsnućem... Međutim, On nam nije dao besmrtni život sada, u raspadljivom tijelu, jer bi to bila surovost. Dao nam je Uskrsnuće u besmrtnom tijelu. U tom istom tijelu, ali besmrtnom. Shvatljivo je zašto nam sada Gospodin nije dao besmrtni život. Zamislite, evo vi, bake, da li biste željele ne umrijeti nikad i sve vrijeme bolovati?

                 - Ne.

                - Shvaćate? Kada ljudi govore da žele zauvijek živjeti, ne misle o tome da je živjeti uvijek dobro, ali da bi vrlo poželjno bilo živjeti bez bolesti. Složit ćete se?

               I naravno, govoreći sa vama o smrti, moramo u početku pojasniti uređenje svemira, da bismo shvatili što se s nama događa u životu.

 Povijest pada u grijeh i pojava pakla

               Treba shvatiti da se uređenje svemira neprestano radikalno mijenjalo. U početku svemira nije bilo. Postojao je samo Gospodin Bog. Gospodin je stvorio dva svijeta - dvije naseljene zone, koje su međusobno povezane - svijet nevidljivi i vidljivi. O tome slušamo svaki dan na večernjem bogoslužju za vrijeme čitanja 103. psalma. I vidljivi i nevidljivi su razbijeni kao posljedica pada u grijeh. Prvi - grijehom Lucifera ( Sotone ) i anđela koji su krenuli za njim. Drugi - kroz pad u grijeh prvih ljudi, Adama i Eve. Zajedno s grijehom, u vidljivi svijet su došle bolesti, raspadljivost i smrt. Gospodin je rekao Adamu: " prah si, i u prah ćeš se vratiti " ( Post 3, 19 ), podrazumijevajući pod tim ne samo da čovjek tijelom odlazi u zemlju, već i to da ljudska duša odlazi u podzemne bezdane pakla.

               Tako se nastavljalo do otkupljujućeg uskrsnuća Sina Božjega.

               Biblija nam dovoljno jasno i podrobno opisuje uređenje hada (pakla). Had je, suglasno riječi Božjoj, neko ogromno podzemno mjesto ( Iz 14, 15 ). Naravno ne u pravom smislu te riječi. Iako su ga mnogi koji su se nalazili u zabludi, i shvaćajući riječ Biblije doslovno, tražili u njedrima zemlje.

               Prije otprilike pet do sedam godina izlazili su članci da su navodno rudari našli pakao pod zemljom. Međutim, interesantna je činjenica da ljudi koji su kopirali te članke nisu obratili pozornost na datum izlaženja novina koje su i postavile početak zabludi. Novine su izašle prvog travnja, a ljudi su naprosto povjerovali toj šali. Zaista, podzemlje je na neki način povezano s paklom. O tome se govori u životima nekih Svetaca i drugih izvora Crkvene Predaje. Ali ta veza nije geografska, ne označava da se pakao geografski nalazi ispod. Pakao i jest u određenom smislu dolje, ali u drugoj dimenziji. Naš svijet ima još jednu dimenziju, osim tri prostorne dimenzije i vremena. Mislim da to svatko od nas shvaća iz razloga što možemo predvidjeti događaje, možemo biti svjesni vremena kao takvog. Ako bismo živjeli samo u tri dimenzije, mi, očito, ne bismo bili u stanju to shvatiti i biti svjesni toga. I zaista, naša duša pripada još i svijetu nevidljivom, koji se je u vezi s ovim svijetom kao određena dopunska dimenzija.

               I, eto, suglasno s riječi Božjom, pakao, koji se pojavio kao posljedica pobune prvih ljudi, jest tamnica duša, kako govori Apostol Petar.

               Dalje nekoliko riječi o paklu. Pakao ( had ) je određeno podzemlje, u koje upadaju ljudi nakon pada u grijeh. I do sada nekršteni ljudi tamo odlaze, bez izuzetka.

               Pakao je mjesto koje ima određenu strukturu. Ovisno od mjere zla koju je činio čovjek, nalazi se više ili niže u tom mjestu. Do silaska Gospodnjeg u paklu je postojalo specijalno mjesto za pravednike. Ono je bilo odvojeno od ostalog pakla određenom provalijom, ali se ipak nalazilo u paklu. Ono se nazivalo krilom Abrahamovim. Sjećate se u priči o bogatašu i Lazaru, potpuno jasno se opisuje šeol, tj. nevidljivo mjesto, upravo pakao i označava podzemno mjesto ( hades - na grčkom označava podzemno carstvo ). Šeol je nevidljivo mjesto jer je tamo tama.

               Eto, u tom šeolu je postojalo posebno mjesto za pravednike, koji su se nadali Kristu, dolasku Boga, miješanju Boga u povijest, koji su se susreli s Kristom Bogom još za života. I to iskustvo je činilo njihov život ispunjenim, njihova nada je činila život ugodnijim, ako hoćete, od života ostalih stanovnika pakla.

               Sada ih, međutim, tamo nema jer kada je Gospodin naš Isus Krist sišao u pakao, što je učinio? On je sve pravednike oslobodio. Također, On je oslobodio one grešnike, koji su se za života kajali za svoj ​​grijeh, služili jedinom Bogu i trudili se prići Mu. Gospodin ih je oslobodio također i zato što su povjerovali u Njega i prišli Njemu.

               Nakon što je Gospodin razorio vrata pakla, pojavila se mogućnost da se izađe iz njega i tu mogućnost su iskoristili ljudi koji su to poželjeli. A poželjeli su oni koji su za života tražili Boga, jer ako za vrijeme života čovjek nije tražio Boga, on i nema zašto napustiti pakao, jer nakon smrti nema pokajanja.

               Mogućnost izlaska iz pakla sačuvala se za one ljude koji su primili Sveto Krštenje. Na tome je utemeljen, na primjer, predivan i tajanstven čin koji se vrši na svaki blagdan Duhova (Pedesetnice). Tada se mi za vrijeme druge molitve, upućene Kristu Spasitelju, molimo za one duše koje se nalaze u paklu, nadajući da će im biti ukazana milost i pomoć, olakšanje njihovog stanja.

               Pakao je bio razoren i sotona je bio lišen vlasti. Sada se on nalazi u paklu. Ranije nije bio tamo. Treba znati da je sotona ranije išao u pakao da se ruga zatvorenima, ali ni u kom slučaju nije živio tamo. Vlast sotone je bila na drugom mjestu. Ona se nalazila u zraku (podnebesju), zato se on i naziva knezom podnebesja. To nam je vrlo važno znati. Zašto? Zato što je stav da demoni žive u paklu, krajnje opasan iz praktičnih razloga.

               Suglasno s knjigom proroka Ezekiela, pakao je uređen tako da su obično duše ljudi bile pored duša svojih predaka sve do praoca određenog naroda. Tako su svi preci prvih naroda ležali kao u grobovima - razumne duše, sa sviješću, ali nemoćne bilo što promijeniti. Oni su ležali kao u grobovima, a oko njih su ležali njihovi potomci. Odatle, usput rečeno, potječe kult predaka. Odatle, također, potječe i shvaćanje da je na ovom svijetu vrlo važno gdje su te sahranili i sa kim su te sahranili. Upravo odatle se i javlja takav odnos prema grobljima koji postoji kod ruskog naroda, ali ne samo kod Rusa, već i drugih naroda na našoj planeti. Odnos kao prema nekim posebnim mjestima, koja su na neki način povezana sa zagrobnim udjelom. Oni su bili zaista povezani, ali ranije.

               Sada je čovjeku apsolutno svejedno za njegovu dušu gdje će biti njegovo tijelo. Čak ako ljudsko tijelo bude spaljeno, ali ako sam čovjek to nije želio, grijeha neće biti nikakvog. Ni štete za njegovo tijelo i dušu neće biti. Kada su Svete Mučenike spaljivali, zar ih je to na neki način učinilo nesavršenim? Ne. Shvaćate? To je vrlo važno upamtiti, jer ljudi to nekada shvaćaju kako ne treba.

               Zemlja na kojoj živimo zajedno sa vama, umnogome je mjesto privezanosti našeg srca. Kako je Gospodin rekao: " Jer gdje je blago, ondje će biti i srce. " ( Mt 6, 21). I čovjek biva povezan sa zemljom na najtešnji način. Eto čovjek voli zemlju, voli neka djela na zemlji, voli neke materijalne predmete. Sve te stvari ne iščezavaju iz duše tek tako. Što čovjek više voli zemlju, tim više se veže za nju, tim teže se rastaje s njom. Govorit ćemo o prirodi umiranja duše, što se događa kad umire čovjek.

               Gdje idemo kada izađemo iz tijela? Iz tijela odlazimo ne u pakao, već u zrak. I ovdje se javlja pitanje: tko živi tamo? To treba jasno shvatiti.

 Nadzemlje

               Iznad zemlje se nalazi carstvo đavla. Iznad zemlje se nalazi zona duhova podnebeskih, to je mjesto gdje vlada đavao. O tome jasno govori Sveto Pismo. On se tako i naziva: " duh zlobe u podnebesju " ( Ef  6, 12 ). Po Božjoj zamisli, Zemlja je srce svijeta. Lucifer ( Danica ) je bio prvi od anđela. Zato je najvišem od anđela bilo povjereno da vlada nad srcem materijalnog svemira. Upravo je s tim povezana činjenica da kada se pobunjeni kerubin pokrenuo protiv Boga i, kada ga je u toj pobuni podržao čovjek, on je uspio stvoriti u podnebesju svoje vlastito mračno carstvo - nadzemlje. Mračno je u smislu da kao da je tama, pošto tamo nema Božje svjetlosti. Svako, i najnečistije, mjesto na zemlji je oaza čistoće u usporedbi s nečistoćom nadzemnog carstva. To mjesto se često onima koji ga sagledaju čini ispunjenim lažnom svjetlošću, jer se kako govori Apostol Pavao, " sam sotona pretvara se u anđela svjetlosti. " ( 2 Kor 11, 12). Također, on se može javljati ljudima i u drugim oblicima, ali sve je to lažno, promjenjivo, kao maska ​​koju on stavlja. I on svijetli nekom vlastitom svjetlošću - đavolskom. Eto tu svjetlost vide okultisti, čarobnjaci, magovi. I oni vrlo jasno nazivaju to mjesto gdje živi vrag. Mjesto se naziva astral, od riječi " astrum ", tj. zvijezda. To i jest ponebesje. Još se to mjesto naziva i kozmos. Imamo u vidu ne materijalni kozmos, jer je kozmos potčinjen Stvoritelju, već onaj ukupni broj ljudi i anđela koji žive po zakonima zla. I eto nad njima vlada đavao. Zato kada spominju kozmički razum - govore o sotoni. Ako vam predlažu kontaktirati sa kozmičkim razumom, morate shvatiti da vam se predlaže da se osobno povežete sa Luciferom, a nikako s Bogom. Nebesa su potčinjena Bogu sve do sada, ona su naseljena blaženim duhovima. 

O duši

               Sada, što se tiče naše duše. Što je duša? Mnogi smatraju da u nama živi neki posebni čovječuljak ", a u dušu ne žele vjerovati. Ali pamtite da je duša - um, koji posjeduje volju i osjećaje. Očito je da ako čovjek ne vjeruje da ima um, on se naziva bezumnim što je i logično. Sa takvim čovjekom ne možeš razgovarati ni o čemu. O čemu da govoriš s bezumnim, bezvoljnim balvanom? U stvarnosti duša je um koji posjeduje volju i osjećaje, koji pritom posjeduje određenu životnu silu koja oživljava tijelo.

               Sv. Ivan Damaščanski razlikuje u našoj duši umni i nerazumni dio. Razumni dio je, kao što rekoh, najviši dio duše. U duši je najviši um, koji se još naziva i duhom, jer upravo u njega ulazi Duh Sveti. Preko uma On posvećuje cijelog čovjeka. Zato čovjek dolazi u Crkvu po vjeri, koja u početku preobražava um, zatim pokorava volju i osjećaje. I nerazumni dio naše duše se dijeli na ono što je pod vlašću razuma i ono što nije. Dio koji je pod vlašću razuma je, naprimer, gnjev. On je stvoren od Boga i položen je u nas da bi uz pomoć njega odgonili grijehe. Postoje i stvari koje jednostavno nisu pod vlašću našeg razuma, ali one su također u vezi s našom dušom. To je, na primjer, ona sila koja nam daje mogućnost da rastemo i da se razvijamo, koja podržava život u našem tijelu. Ta sila nije pod vlašću našeg tijela, ali i ona predstavlja manifestaciju naše duše koja posjeduje volju i osjećaje. Predodžbe kada se duša opisuje u obliku posebnog čovječuljka koji živi unutar nas, nemaju neki smisao.

               Duša posjeduje duhovni mehanizam upravljanja tijelom. Postoji pojava kao što je fantomska bol. Naprimjer, čovjeku amputiraju nogu, a ona ga boli. To je zato što najniži dio duše, koji nije pod vlašću razuma, nastavlja tražiti nedostajući organ. Kako govori sv. Grgur iz Nise, duša na sebi nosi pečat svog voljenog tijela, jer za čovjeka nije normalno da bude bestjelesna priroda. Upravo zato mi vjerujemo u uskrsnuće tijela, a ne samo u neumrlost duša. Čovjek koji vjeruje u besmrtnost duše i smatra da će nakon smrti odmah doći u Kraljevstvo Nebesko i dobiti puninu blaženstva nije kršćanin.

               Smrt, kako se ranije govorilo, također nije normalno stanje, međutim, smrt kršćanina se principijelno razlikuje od smrti čovjeka koji ne zna za kršćanstvo. U čemu se sastoji ta razlika u vezi s ljudskom prirodom? Kod kršćanina se osobnost ne razara, dok se kod nekršćanina to događa, zato što u pojam " osobnost čovjeka " ulazi ne samo duša, već i tijelo. " Bolestan sam " govori čovjek, iako boluje tijelo, a duša je potpuno zdrava. Kod kršćanina nije tako. Kod njega se veza duše i tijelo svejedno čuva, jer je Bog sveprisutan, a tijelo i duša su zapečaćeni od Boga prilikom Krštenja, kada čovjek dobiva pečat Miropomazanja (krizma-sv. Potvrda) - pečat Svetoga Duha. Pečat se stavlja na tijelo, a pritom se posvećuje i duša. Kada kršćanin prima Tijelo i Krv Gospodnju ( Pričest ) on postaje sutjelesnik Kristov, u njegovim venama, doslovno, teče Kristova Krv. Tijelo čovjeka postaje Tijelo Kristovo. Zato se mi i nazivamo članovima Kristova Tijela.

            Na taj način, veza kršćanskog tijela s dušom ne može se razoriti. Duša se odvaja od tijela, a kroz Boga veza se nastavlja. Upravo zato se molimo pred moćima Svetih, jer kod pravednika se ta veza također čuva. Ranije se nisu molili zato što do djela Otkupljenja Krista Spasitelja te veze nije bilo.

 Razlozi smrti. Pravednici, grešnici i " srednji ljudi "

               Sada što se tiče umiranja. Vrlo je važno pamtiti da se smrt nalazi u Božjim rukama. On govori: " Ja ubijam i oživljavam, ranim i iscjeljujem, i nema nikoga tko bi izbavio iz moje ruke " (Pnz 32, 39 ). I Krist u Otkrivenju govori: " imam ključeve od smrti i od pakla " ( Otk 1, 18). Ključevi u rukama Spasitelja na ikoni su simbol toga da Gospodin vlada nad paklom i smrti. Primijetite da ključeva od Raja kod Njega nema. Oni se čuvaju kod apostola i njihovih nasljednika, to jest kod svećenika, koji otpuštaju grijehe ljudima.

               Iz kojih razloga Bog u jednom ili drugom trenutku poziva čovjeka? Obično ne znamo sve sudove Božje, ali postoje neke predodžbe, opća shvaćanja koja traže posebna razjašnjenja. Često čovjek umire onda kada je sazrio za vječnost. Kako je rečeno u Evanđelju: " Tako je kraljevstvo Božje kao čovjek kad baci sjeme u zemlju; i spava i ustaje noću i danju; i sjeme niče i raste, da on i ne zna. Jer zemlja sama od sebe donese najprije travu, potom klas, pa onda ispuni pšenicu u klasu. A kad sazri rod, odmah pošalje srp: jer nasta žetva. " ( Mk 4, 26-29 ). Eto tako se Kraljevstvo Božje razvija u čovjeku. Kada čovjek sazrije za vječnost, on se istog trenutka uzima, pri čemu brzina sazrijevanja nikako nije povezana s običnim vremenom. Evo kako o tome govori knjiga Mudrosti kralja Salomona: " Duše pravednika su u ruci Božjoj, i neće ih se dotaći nevolja. Izgledalo je u očima nerazumnih da su umrli, i smatran je za pogibao ishod njihov, a odlazak od nas - uništenje; oni, međutim, prebivaju u miru, jer ako su u očima ljudi i kažnjeni, nada je njihova puna besmrtnosti; i malo namučeni, veliko će dobro zadobiti, pošto ih Bog isproba i nađe ih dostojne sebe samoga; kao zlato u ognjenoj peći isproba ih, i kao sveplodnu žrtvu primi ih. I u vrijeme kada ih posjeti zasjati će, i kao iskra u strnjici planut će. Sudit će plemenima i zagospodarit će narodima, i zacarit će se nad njima Gospodin zauvijek. Koji se u Njega pouzdaju poznat će istinu, i vjerni će u ljubavi prebivati ​​u Njemu, jer blagodat i milost je sa svetima Njegovim ". (Mudr  3, 1-9 ) Dalje Gospodin govori : " A pravednik dospije li okončati , u pokoju će biti ; jer časna starost nije u mnoštvu ljeta niti se mjeri brojem godina ; sjedina ljudima je razboritost i zreo uzrast - život neuprljan . Ugodan Bogu postavši omilje Mu i živeći među grešnicima bi preseljen ; primi ga sebi , da ne bi zlo izmijenilo razum njegov ili lukavstvo prevarilo dušu njegovu ; jer zlobna zavist pomračuje dobra , i pohotljivo maštanje razvraća um nezlobiv . Ko se za kratko usavrši , napuni mnogo godina ; jer je omilila Gospodinu duša njegova , zato i pohita iz zle sredine ; a svjetina vidje i ne shvati i na um joj ne dođe nešto tako da je blagodat i milost na izbranicima Njegovim , i promišljanje nad svetima Njegovim . Osudit će pravednik na umoru žive bezbožnike , i brzo preminula mladost - mnogogodišnjem starost nepravednika . " ( Mudr 4, 7-16 )

               Vidite što predstavlja pitanje zrelosti u očima Božjim? Postoje ponekad takvi slučajevi da Gospodin ostavlja već sazrelog pravednika neko vrijeme na zemlji. To se čini da bi na taj način čovjek svjedočio o vječnosti pred očima ljudi. Čovjek je već sazrio, on već živi u vječnom životu ovdje, na zemlji, ali Gospodin ga čuva da bi kroz njega priveo nekoga Sebi. Ovdje vidimo da Gospodin sve čini po Svojoj volji.

               Sada što se tiče grešnika. Gospodin uzima grešnike, kada dostižu do mjere zla. To nam je također poznato. Čovjek je činio zločine i Gospodin ga je uzeo kada je sazrio za zlo. Ali i ovdje ima izuzetaka. Naprimjer, faraon, kralj egipatski je dostigao mjeru zla, a Gospodin ga je ostavio. Zašto? Da bi nad njim pokazao Svoju silu i slavu, da bi ime Božje bilo strašno pred svim narodima. On kao da je javno pokazao što ne treba raditi i što će se dogoditi s onim koji se bude ponašao loše. Gospodin posebno govori da je u Njegovim očima to već bio mrtav čovjek, ali je ostavljen da bi pokazao svu silu Božju. Ako vam odgovara, očigledni eksperiment. Upravo s tim bivaju povezani i slučajevi kada se krajnji bezakonici ostavljaju na zemlji. Gospodin ih posebno ostavlja da bi na njima pokazao Svoju slavu i podsjetio ljude da je nemoguće privezati se za zemlju. Zemlja nije Kraljevstvo Božje, nije mjesto gdje će vječno živjeti ljudi. Čak blaženi Augustin u svojim djelima pokreće pitanje: zašto čak i pravedni narodi ponekad dobijaju zle vladare? Jer znamo da ih postavlja ne čovjek, već Bog. On postavlja kraljeve i obara ih, kako poželi. Bog čini tako da se ljudi ne bi opuštali, da ne bi mislili da sva njihova nada treba biti povezana sa zemaljskim uspjesima države. Zato On i šalje zle vladare, da bi se čovjek odvojio od nadutosti svijeta i tražio Božansko Carstvo koje je neraspadljivo. Mislim dase  za vrijeme Borisa Jeljcina nisi mogao baš vezati za zemlju. Na taj način Gospodin vrši Svoje djelo.

               Ali vratimo se temi. Na kraju, postoje i takozvani " srednji ljudi " koje Gospodin također uzima. To se događa jer Bog zna: kada čovjek sazrije, može upasti u neki teški grijeh. On ga uzima prije toga. Eto, to su ti osnovni događaji, koji se događaju kada nastupa smrt. Normalno, taj rok nam nije poznat. Postoje slučajevi kada Gospodin otkriva vrijeme smrti, ali to se događa rijetko. Zašto? Zato što bi čovjek onda rekao: " Neću još skoro umrijeti, sada ću se zabaviti, a poslije ću se pokajati ". Poslije ne bi ni uspio se pokajati, jer bi grijeh postao druga priroda, i čovjek ne bi bio u stanju ući u vječnost. Zato Gospodin skriva vrijeme smrti i na nju treba misliti uvijek. Kod sv. Ivana Klimaksa postoji genijalno pravilo, koje on govori svećeniku, pastiru: " Nikada ne propuštaj nijedan slučaj da napomeneš da će čovjek umrijeti ". Kod nas je sada obrnuta kultura. Kod nas sve vrijeme tvrde: " Trudimo se ne govoriti o smrti ". Na primjer, kako su se ranije nosili mrtvaci na groblje? U selu su uvaženog čovjeka nosili na rukama. Jeli tako? Zatim su išli kolima, kroz cijeli grad su išli s orkestrom. A sada se u auto sakrili, zavjese navukli, da ne bi vidio nitko i krenuli.

               Često zbog svoje službe susrećem umiruće i one koji su umrli. Interesantno je kako se često ljudi trude da se odvoje od umrlih! To je povezano upravo s tim što se čovjek boji razmišljati o smrti. U stvari, to je potpuno nepravilan pristup. Normalan kršćanin treba stremiti, kako govori kralj Salomon, da češće " ulazi u kuću gdje je žalost nego gdje je gozba " ( Prop 7, 2 ). Zato je veoma korisno ići na groblje.

               Kod nas su bogoslovi veoma voljeli ići u mrtvačnicu. Sjećam se, i ja sam išao. Vrlo je otriježnjujući osjećaj, dolaziš brzo sebi. Neki Sveci su u svojim sobama imali lubanju, sanduke i druge stvari koje su ih podsjećale na smrt. Mnogi su još za života sebi kopali grob.

                - Zašto djeca umiru?

                - Iz istog razloga. Gospodin vidi da ako je dijete kršteno, može odmah ući u Kraljevstvo Božje, a ako ostane živo, postat će razbojnik. Postoji poznata priča: anđeo je lišio života dijete. Jedan redovnik je htio saznati sud Božji i bilo mu je otkriveno da će dijete kada poraste postati vođa razbojničke bande, a sada će ući u Kraljevstvo Božje. Smrt djece se objašnjava još i time da čovjek vrlo brzo može dostići visinu pravednosti. Evo mi imamo - sv. Kirika. Koliko je on imao godina? Mučenik Kirik je imao tri godine. Veliki pravednik na Nebesima. A betlehemska djeca? Gospodin zna čovjekov put. Gospodin zna, kako se kaže, pročitati. On vidi čovjekovu slobodnu volju, iako je ne određuje. On koristi slobodnu volju i ubojica i drugih ljudi da bi ostvario Svoju odluku. Ubojica griješi, narušava zapovijed Božju, ali volju Božju ne može narušiti. Razumijete? Jer ako Gospodinu nije po volji dopustiti neko ubojstvo, On ga neće dopustiti: propast će pokušaj, pokvarit će se oružje, itd. Mnogo ima primjera.

               Evo, gledao sam u vijestima, dogodio se teroristički napad u Indiji, poginulo je 65 ljudi, pritom dvije eksplozivne naprave nisu eksplodirale. Gospodin je odlučio da jedni poginu, a drugi ne. Statistika govori da u avionima koji se sruše tri puta više ima ljudi koji su zakasnili, ili koji su vratili karte. Shvaćate, sve se događa po volji Božjoj. Iako se zlo time nikako ne opravdava. Zla čovjekova volja se koristi da bi se ispunila dobra volja Gospodinova. Nemoguće je međutim, ikako opravdati zlo. Jednostavno, Bog ga koristi. To je to.

 Idealna smrt. Strašna smrt.

               Sada, koja je smrt najbolja? Najbolja smrt za kršćanina je, naravno  mučenička za Krista Spasitelja. To je najbolja smrt koja je moguća u principu za čovjeka. Neki ljudi su slali izraze sućuti u Optinu pustinju ( samostan u Rusiji ) nakon ubojstva tri monaha. Za kršćanina je to u stvarnosti najveća radost. U drevnoj Crkvi nikada nisu slali izraze sućuti kada bi netko negdje bio ubijen. Sve Crkve bi istog trenutka slale čestitke. Razumijete, čestitali su jer se kod njih pojavio novi zaštitnik na Nebesima! Mučenička smrt pere sve grijehe bez iznimke, osim hereze i raskola  Svi ostali grijesi - blud, ubojstvo, preljub - peru se. Krivovjerje je iskrivljavanje učenja Crkve, ne iz neznanja, već upravo svjesno, koje ide protiv volje Božje. A raskol je organizacija bunta protiv Crkve. Svi ostali grijesi se peru. Sjetite se mučenika Bonifacija! Nas sve vrijeme zavodi slavenski jezik. Svojevremeno su Slaveni nepravilno preveli riječ " mučenik ". Od tada mi stalno to nepravilno shvaćamo. Uopće riječ " mučenik " se ne smije shvaćati u značenju mučenik. U pitanju je " svjedok ". Kod muslimana je to - šahid. Samo kod njih je on svjedok da je duh - Alah zao, a kod nas je svjedočanstvo da je Krist dobar i da je pobijedio smrt. Zato je mučenik onaj koji je svojim krajem posvjedočio da je Krist pobijedio smrt, da je uskrsnuo iz mrtvih. U tome je suština svjedočenja, a ne u tome da muče čovjeka. Kod nas postoje mučenici, koji su umrli svojom smrću. Naprimjer, prvomučenica Tekla, koja je umrla vlastitom smrću, ali je ona mučenica. Ili naprimjer, mučenica Golinduha ili sv. Šušanika. Poznato je da oni, iako su i prošli kroz mučenja, kroz ruganje, umrli su svojom smrću. Pri tom oni su - mučenici, jer su posvjedočili riječ Božju svojim životom, svojom smrću.

               Sada se, naravno, uvijek molimo. Mislim da svatko od nas sa iskrenim srcem osjenjuje sebe znakom križa i čini poklon, kada se molimo za " kršćanski kraj našeg života, bez bola, nepostidan, miran i da damo dobar odgovor na Strašnom Kristovom sudu molimo ". Nadam se da svatko od nas to iskreno želi. Ako govorimo o kraju života, interesantno je da je od prirodnih smrti najbolja ona čije nastupanje možeš pretpostaviti.

               Zato se često smatra da su maligna oboljenja milost Božja, jer čovjek zna da će kroz nekoliko mjeseci umrijeti. Čovjek se može pripremiti, pomiriti se s ljudima, na neki se način može ispraviti, pripremi za vječnost.

               Najužasnija smrt koja je moguća za kršćanina je iznenadna smrt, jer takav čovjek ulazi u vječnost nepripremljen.

                - Što dakle, ne treba se liječiti?

                - Treba se liječiti. Tko kaže da ne treba? Po sadašnjem zakonu liječnik koji krije dijagnozu, čini zločin i kažnjava se, mislim, do tri godine zatvora. I to je pravedno. Liječnik je obvezan reći ne rođaku, već samom bolesniku. Taj članak je bio uveden, čini mi se, 1995. godine, po ugledu na Zapad.

                - Što činiti ako rođaci ne govore?

                - Oni su prijestupnici. Ako čovjek zna za približavanje smrti i krije to, on je prijestupnik. To je strašan čovjek. Nije dobro lagati, tim više u ovakvim slučajevima. SIDA je kazna Božja koja može dovesti do ispravljanja čovjeka. U 90% slučajeva SIDA se dobiva zbog čega? Zbog narkotika ili homoseksualizma. Inficirana djeca predstavljaju samo 3% onih koji su se zarazili SIDOM. 90% a po nekim izvorima 95% uzrok su razvrat i narkomanija. To je očigledna kazna Božja. Ali vratimo se temi. Priprema za smrt, iskušenja i vrline.

               Na koji način se priprema za smrt? Što treba raditi u bolesti? " Boluje li tko među vama? Neka dozove prezbitere crkvene, i neka se mole nad njim, pomazavši ga uljem u ime Gospodnje. I molitva vjere će spasiti bolesnika, i podignut će ga Gospodin; i ako je grijehe učinio, oprostit će mu se " (Jak 4, 14-15 ). Mi pribjegavamo eleoposvećenju/ bolesničkom pomazanju u vrijeme bolesti, jer do sada postoji mit koji potječe od rimokatolika, o tome da je eleoposvećenje - posljednja pomast. To je zabluda. Eleoposvećenje se daje zbog iscjeljenja, i vrlo često postaje iscjeljujuća Tajna (sakrament). Na moje oči se dogodilo mnogo iscjeljenja. Znam svećenike koji su sami posvjedočili stotine, tisuće iscjeljenja nakon eleoposvećenja. Zašto? Zato što Gospodin iscjeljujući bolesnog čovjeka pokazuje mu da će i njegovo tijelo uskrsnuti. Shvaćate zašto se iscjeljenje daje? Da bi nas uvjerilo u uskrsnuće tijela, jer ako tijelo nema nikakvu vrijednost, ako će istrunuti u grobnici, nema nikakvog smisla iscijeliti ga. Zato u svakoj bolesti treba pribjegavati Tajni (sakramentu) eleoposvećenja.

               Ako imate dijagnozu koja može izazvati smrt ( onkološki ili drugi slučajevi ) neophodno je pripremiti se na slijedeći način. Prvo, neophodno je na minimum svesti sve svoje obveze u svijetu, tj.. neophodno je oprostiti se od zemnih djela. Treba vratiti dugove da ne bi ležali na drugim ljudima. Obavezno se treba pomiriti s bližnjima. Treba urediti tako da imate mnogo slobodnog vremena. Đavao nas tjera u iscrpljujući tempo života. On nas pokušava iscrpiti užurbanošću da ne bismo mogli predahnuti. O tome se govori još u Bibliji, kada je Mojsije prišao faraonu i rekao: " Pusti narod moj " ( Izl 5, 1 ). Što je faraon rekao? " Besposlici , besposlici , i zato govorite : Da idemo da prinesemo žrtvu Gospodu " ( Izl 5, 17). Đavao upravo do sada tako i govori ( zato ga zovu i duhovnim faraonom ), da bi ljudi stalno negdje žurili i zaboravili na sve.

               Ako ste saznali za dijagnozu koja ne tješi, treba se potruditi da se nađe još više slobodnog vremena. Primijetite, kod nas se događa obratno. Saznavši za dijagnozu, ljudi se pokušavaju  zatrpati poslom, da ne bi mislili o smrti. To je glupo. O tome treba razmišljati. Treba gledati u svoju dušu i tražiti ono što nam nedostaje tamo. Treba činiti dobra djela na vrijeme, koliko je moguće sada. Suština je u tome da od vašeg predsmrtnog djela ovisi kojim ćete trajektom otići u vječnost. Imamo sljedeći primjer: koliko se jako avion zaleti, toliko će odletjeti visoko. To jest, što više stremite božanskom životu pred smrt, toliko ćete se više podići u Kraljevstvo Božje. Sjetite se da naš zadatak nije samo da odemo u Raj, već da što više budemo u njemu. Da što više darova zadobijemo. Bog želi da Njegova djeca žele više, a ne manje.

               Iskušenje koje se događa pred smrt je iskušenje depresije. Na čovjeka navaljuje strašna tuga, i on govori: " Kako, zašto ja umirem sada? " To pitanje nema nikakvog smisla. Treba postaviti sljedeće pitanje: što učiniti sada? Sjetite se da je tuga nerazumna. Ona nije od Boga. Krist se naziva Bogom Riječi. " U početku bješe Slovo ( Riječ ) , i Slovo bješe u Boga , i Slovo bješe Bog " ( Iv 1, 1 ). Naš Bog je Krist, On je Logos (Riječ), zato je kršćanin potpuno logičan. Svaka nerazumna želja dolazi od neprijatelja Božjega. Tko nas želi lišiti razuma? Samo neprijatelj Božji.

               Svaka depresija, težina nisu od Boga. A kako se liječe? Nadom. Očajavanje se liječi nadom. Kada čovjek vidi da može umrijeti, što treba očekivati? U Simbolu Vjere se kaže: " Iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućeg vijeka. " To je najbolji lijek za tugu i depresiju. Vremena je malo, treba zahvaliti Gospodinu što je otkrio kraj koji se približava. Slijedi da treba pakirati kofere. Glupi ljudi govore: " Pred smrt ću se zabaviti ". A zašto? Bolje je stvarno pakirati kofere. Na primjer, kupili ste kartu i otputovali u drugu zemlju na odmor. Treba kupiti tamo nešto i mijenjati rublje za dolare i eure. I kod nas postoji mjenjačnica. Upravo tako, pripremajući se za onaj svijet, treba na vrijeme mijenjati što veću sumu, da bi se tamo moglo živjeti.

               Milostinjom, doslovno, u riznici na nebu sebi sakupljamo bogatstvo. Gospodin govori: " Prodajte što imate i dajte milostinju ; načinite sebi kese koje neće oveštati , riznicu na nebesima koja se neće isprazniti , gdje se lopov ne približava , niti moljac kvari . Jer gdje je blago ondje će biti i srce ". ( Lk 12, 33-34 )

               Kakav je vaš zadatak? Na vrijeme, koliko je god moguće više, sakupljati kapital. Ali ako se ode u drugu zemlju s dobrim kapitalom, ali bez odjeće, također neće biti baš ugodno. Tamo se mogu pojaviti klimatski problemi, zar ne? Zato je neophodno vidjeti kakvu odjeću imam - da nije rastrgana, da se ne bi osramotio pred strancima.

               Isto tako je neophodno, kada odlazimo iz ovog svijeta, da pogledamo kakvu odjeću duše imamo. O Laodicejskoj Crkvi Gospodin govori: " Jer govoriš : Bogat sam , i obogatio sam se , i ništa mi ne treba ; a ne znaš da si nesretan , i jadan , i siromašan , i slijep , i nag . Savjetujem ti da kupiš od mene zlata ognjem žeženoga , da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš , te da se ne pokaže sramotna golotinja ; i masti da pomažeš oči svoje , da vidiš ". ( Otk 3, 17-18 )

               Eto, vaš zadatak i jest - pogledati što se događa kod nas s dušom, s odjećom duše. Čime se duša odijeva? Vrlinom. I zato je neophodno vidjeti što nam nedostaje, da bi se na vrijeme počeli ispravljati. Pamtite, svaka strast s kojom se ne borite će vas pojesti, jer poslije smrti sve strasti izlaze na vidjelo. Samo to ne znači da je neophodno obavezno izaći na kraj sa njima. To je naravno, vrlo dobro - izaći na kraj i biti bez strasti.

               Koji je najbolji vid smrti? Kada ti Duh Sveti izravno kaže da si spašen. Postoji takvo shvaćanje, kao uvjerenje - posebno stanje visokog duhovnog života kada Duh Sveti sam čovjeku govori da će završiti u Kraljevstvu Nebeskom. Apostol Pavao je tim povodom rekao: " Dobar sam boj bio , trku završih , vjeru sačuvao. Sad me čeka vijenac pravde , koji će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin , pravedni Sudac : ali ne samo meni , nego i svima koji s ljubavlju očekuju Dolazak njegov " ( 2 Tim 4, 7-8 ). To jest, apostol Pavao je čvrsto znao da će biti spašen. Isto tako je, na primjer, što je interesantno, sv. Antun Veliki likovao pred smrt jer je bio uvjeren da će ga Gospodin spasiti, jer mu je sam Bog rekao. Sjećate se da je sv. Serafim Sarovski govorio: " Dolazite kod mene na grob, ja ću se moliti Bogu za vas. " I Blažena Matrona je tako govorila. Zašto? Zašto su oni bili tako samouvjereni? Zato što su od Duha Svetoga dobili uvjerenje da će biti spašeni. Međutim, to je samom čovjeku nemoguće učiniti. To je odluka samoga Boga, kao što je On i rekao. Tome, međutim, treba stremiti, jer je u stvarnosti najbolje uvjerenje od Boga da si spašen.

                - Da li demon može zavesti?

                - Ne. Demon se ne može umiješati. Kada Bog govori, to ne možeš pomiješati ni sa čim. Ako postoje sumnje, najvjerojatnije da to onda to nije Bog. Božja Riječ se neposredno pokazuje na sljedeći način: u početku dolaze plodovi Duha, a zatim već Bog govori s čovjekom. U poslanici Galaćanima rečeno je: " A plod Duha jeste : ljubav , radost , mir , dugotrpljenje , blagost , dobrota , vjera , krotkost , uzdržljivost " . ( Gal 5, 22-23 ). Ti plodovi Duha su svjedočanstvo da se čovjek približava Bogu, a zatim mu već i Bog govori o tome.

               Znamo da će čovjek, nakon izlaska iz tijela, biti prisiljen u početku dospijeti u vrlo neugodnu situaciju za sebe. To jest, morat će se susresti sa zlim duhovima.

               A s njima, kao što znamo, imamo loše odnose. Nikako ne bi željeli da su ti odnosi dobri. Zato se prilikom susreta sa zlim duhovima treba boriti. Za to je potrebno ne samo provjeriti odjeću duše koju moramo imati, već i naoružanje koje će nam biti neophodno za korištenje u borbi s njima. Kakvo treba biti to naoružanje? Apostol Pavao u poslanici Efežanima u šestoj glavi detaljno opisuje tehnologiju pripreme za taj strašni dan: " Obucite se u sveoružje Božje , da se mognete protiv lukavstva đavolskoga . Jer ne ratujemo protiv krvi i tijela , nego protiv poglavarstva , i vlasti , i gospodara tame ovoga svijeta , protiv duhova zlobe u podnebesje . Zato uzmite sveoružje Božje , da biste se mogli oduprijeti u zli dan , i odoljevši svemu , održati se " ( Ef 6, 11-13 ).

               Zli dan je dan smrti, dan susreta s tamnim vladarima. Zato je neophodno uzeti sve oružje, provjeriti kako stojimo s njime. Kakvo sve oružje treba biti? " Stojte, dakle, opasavši bedra istinom ", govori sv. Teofan Zatvornik. Bedra uma trebaju biti opasana istinom. Prvo i prvo - neophodno je čisto tijelo - da smo prekinuli sa bludom, razvratom i sličnim stvarima. Um se mora udubiti u razmatranje Božjih dogmi. Neophodno je pred smrt provjeriti se u dogmatskoj teologiji, jer čovjeka koji ulazi u Raj pitaju za lozinku. Znate to? Bez lozinke nema ulaza. Simbol Vjere - to je lozinka Carstva Božjeg. Bez njega je nemoguće. A sama riječ " simbol " i označava lozinku.

               - Mi ga ne možemo zaboraviti?

                - Ako se niste udubljivali, naravno da ćete ga zaboraviti. Ako vam je bio interesantan, naravno da nećete. Dakle, u početku treba provjeriti sebe u vjeri. Dalje je neophodno " obući se u oklop pravde ", tj. neophodno je provjeriti da li u tom trenutku ispunjavamo sve zapovijedi ili ne. Dalje - " obući noge u pripravnost za evanđelje mira ". To jest neophodno je obući noge. Ali u što? U spremnost da se ide po Evanđelju prema miru Božjem. Spremni ste uvijek ići evanđeoski? U tom trenutku treba provjeriti sebe. " A iznad svega uzmite štit vjere, o koji ćete moći pogasiti sve ognjene strijele Zloga ". Provjerite koliko vjerujete Bogu. Provjeru ćete učiniti uz pomoć očaja ili depresije. Da li ih lako odbijate ili ne. Ako nije lako, molite Boga da vam umnoži vjeru.

               Da. Dalje. " Uzmite i kacigu spasenja ". Kaciga spasenja, to jest, čvrsta nada u spasenje od Boga. Sada, što se tiče borbe. Sjetite se da vam je dano oružje za borbu: kaciga je nada u spasenje, mač je riječ Božja da bi se borili s demonima. Molitvom i riječima Božjim izgoniti ih van. Neophodno je da čvrsto znati dogme, da vas ni jedan vrag ne bi skrenuo s puta i da bi sve bilo spremno za pravednost.

               " I mač Duha, koji je riječ Božja ". Prvo, pročitajte riječ Božju. Smatram da ako se čovjek razbolio, naprimjer, od neke teške bolesti, koja može dovesti do smrti, mora potpuno, od početka do kraja, pročitati cijelo Sveto Pismo ili barem početi. Sjetite se, molim vas, da riječ Božju koristimo ne samo kao tekst, već i kao najviši oblik molitve. Jer u čemu se razlikuje pravoslavna molitva od molitve sektaša? Sektaši se mole svojim riječima, a pravoslavni se mole Biblijom. Zato, kada govore da Pravoslavlje nije biblijska vjera, to je glupost. Sektaši nisu biblijski. Oni su izvukli dijelove iz Svetog Pisma i ubacuju ih bez tumačenja, ne znajući ništa. Sam sam osobno imao polemiku s protestantima. Oni uopće ne poznaju Sveto Pismo. Pokazuješ im neko mjesto, oni govore: " O, pa nismo znali ". Oni uče skupove citata. Oni Bibliju ne doživljavaju kao cjelinu. A mi, kršćani, molimo se Riječju Božjom, njome živimo. Primijetili ste koliko čitanja Svetog Pisma ima na službama? Da, skoro cijela služba. Čak je i kanon sv. Andrije Kretskog cijeli prožet Biblijom. Zato pazimo na Riječ Božju , njome se molimo . Shvaćate ? Učimo sebe da se molimo neprestano . Zapovijed Božja nas poziva da se molimo neprestano: " Bdijte , dakle , u svako vrijeme moleći se " ( Lk 21, 36 ). Trebamo se provjeriti da li se neprestano molimo ili ne. To se posebno jasno pokazuje kada navaljuju napadi straha. Iza toga stoji knez tame i on se odagnava samo molitvom. Mi za to nismo spremni. Što treba činiti? Treba odbiti sve misli. Učite sebe tome i obavezno zapamtite gore spomenutu tehnologiju. Isključite misli i svu pažnju usredotočite samo na riječi molitve: " Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj me grešnog. Presveta Vladarice, Bogorodice, pomozi. Gospodine, silom Svetog Križa zaštiti me. Slava Ocu i Sinu i Svetome Duhu i sada i uvijek i u vjekove vjekova. Amen. " Odbaciti sva razmišljanja, iako će doći i najprivlačnije misli. Te misli su od đavla, uz pomoć kojih vas želi baciti u očaj i pogibao. To je probni napad, a najjači će biti odmah nakon smrti. Zato je neophodno pripremiti sebe.

               Sada što se tiče onoga čime nam mogu pomoći bližnji. Moramo ih moliti, ako sami ne možemo ići u hram Božji, da bi nam što je moguće češće dovodili svećenika kući. I posebno je važno potruditi se da se pričestimo u sam dan smrti, jer po najdrevnijoj predaji, potvrđenoj praksom, čovjek, koji se dostojno pričesti Tijelom i Krvlju Gospodnjom, nakon smrti nije dostupan napadu đavla. U njemu je Krist.

               Kako je rečeno kod apostola Pavla, onaj koji se pričešćuje Gospodinom, postaje jedan duh s Gospodinom ( 1 Kor 10, 16-17 ). Shvaćate? Zato đavao ima vrlo velike probleme s takvim kršćaninom. Vrlo je dobro moliti se sv. Barbari, da ne bi bilo iznenadnog kraja. Ne zaboravljajte sv. Barbaru.

 Približavanje smrti. Trenutak smrti.

               Sada ćemo govoriti o smrti. Kakve su etape? Saznavši za dijagnozu, čovjek u početku ne vjeruje, zatim se buni, prosvjeduje, zatim se uspokojava i počinje smirenje. To biva kod malovjernih ljudi. Kod vjernih treba postojati vrijeme za sabranost, za to da se na vrijeme završe sva svoja djela. Shvaćate da imate još malo vremena? Slava Bogu što znate da imate ograničeno vrijeme. Zato se i možete pripremiti. O dugovima sam već govorio. O riječi Božjoj sam već govorio. O vrlinama koje treba vršiti, provjeru koju treba izvršiti - govorio sam. Trudite se, ako možete hodati, biti u hramu Božjem, može čak i izvan službe. Možete sjediti s knjigom. S riječju Božjom, s djelima Svetih Otaca. Učite svoj ​​razum da više mislite o Bogu. Trudite se da što je manje moguće gledate televizor. On vas rastresa i nije vam potreban. Posebno vam u takvom trenutku zabave nisu uopće potrebne. Porazgovarajte sa svojim rođacima, porazgovarajte s njima. Obavezno dajte oporuku svojoj djeci. Kakvu oporuku? Ne samo financijsku, već i duhovnu. Usmjerite ih na svjetlost Božju, jer vi odgovarate za njih. Naši preci se nisu bojali smrti. Ranije su vladari pisali velike oporuke gdje su opisivali financije, zemlju i glavno - davali su duhovnu oporuku. Što činiti a što ne. Nisu imali paničnu histeriju, ona je počela tek u današnje vrijeme.

               - Svi su se uvijek bojali smrti.

                - Nije točno!

                - Histerije nije bilo, ali su se bojali smrti.

                - Nije točno! Nisu se svi bojali smrti. Kršćani se nisu bojali smrti, oni ljudi koji su ozbiljno prilazili vjeri nisu se bojali smrti.

                Sada se počinje približavati smrt. Kako se to određuje? Prvo, treba pamtiti da pri malignim oboljenjima često dan prije smrti bolovi prestaju, jer se organizam predaje - to je posljednja velika milost Božja. Kako sam govorio, neophodno je pričestiti se Tijelom i Krvi Gospodnjom. Neophodno je, naravno, okupiti svoje rođake, bližnje, da bi s njima porazgovarali, a zatim ostati sami, da bi, prebivajući u molitvi, bili s Bogom. Pritom bližnji može sjediti s vama u tišini. Tako. Možete ga zamoliti da čita naglas Evanđelje koje ima najmoćniju silu. Ono i dušu u vrijeme smrti dovodi u odgovarajući mir. Zato se trudite da ne ostavljate ljude u bolnici, nemojte ih isporučivati ​​u bolnice. Bolje je umirati u kući. Slava Bogu, postoji mnogo pravoslavnih bolnica, ali ipak je bolje ne raditi tako.

               Često se pred smrt čovjekove oči počinju postupno otvarati. On počinje gledati drugi svijet. Dolaze često umrli rođaci, dolaze Anđeli Božji ili obrnuto, zli duhovi - đavli. Zato treba biti spreman, jer se kod čovjeka postupno stanjuje taj kožni pokrivač, koji je na ljudskim očima od trenutka pada u grijeh, i on se otvara za drugu realnost. Ovdje treba pamtiti da je đavao - brbljavac. On ima mnogo manju silu nego što predstavlja. Kako je rečeno u Pismu " Neprijatelju nestade mačeva na kraju " ( Ps 9, 7 ). To jest, neprijatelj se potpuno lišio oružja od trenutka raspeća Isusa Krista. Zato, ako se odjednom pojave neka priviđenja, ako demoni budu plašili, ne zaboravljajte da je to njihov zadatak - da vas uplaše. Oni nemaju sile. Sjetite se kako sam govorio jednom prilikom, kada je sv. Antunu Velikom došao demon. Ogromni div, gromada do oblaka s crvenim očima, skroz crn. Antun mu se naprosto rugao:

               - " Pa što si došao po mene ", govori Antun Veliki ", ako hoćeš - evo mene, Antuna, ako si nada mnom dobio vlast od Boga - izvoli, molim. A ako nisi, zašto si došao? Zašto si došao? Jel ti treba nešto od mene? Evo, ja ću te prekrižiti i bježi odavde.

                Antun ga je prekrižio i đavao je pobjegao.

                Eto, Anđeo Božji, kada ga je Bog poslao da pobije Asirce, nije pravio pred njima nikakve demonstracije. Krenuo je, pogubio ih i otišao. Kada je Bog poslao Anđele da ubiju egipatske prvorođence, što, zar su pravili neke demonstracije? Ne, jednostavno su došli, izvršili djelo i otišli. Shvaćate, bez objašnjavanja. I tako je u stvarnosti bilo često, sveci su se tako odnosili prema volji Božjoj, zato se i vi tako odnosite. Razumijete? Znak križa, molitveno obraćanje Bogu, ali samo bez oholosti. Shvaćate, s nama je sila Križa, ali uz uvjet da se Bogu molimo. Zato i govorimo: " Ogradi nas Gospodine silom Časnog i Životvornog Križa i sačuvaj nas od svakog zla ". Prekrižimo se. Pri tim riječima, kako je govorio sv. Ivan Zlatousti, nikakva đavolska sila nam ne može nauditi.

               Ako vidimo da se približava vrijeme smrti, neophodno je čitati, naravno,118. psalam " Blaženi neporočni " . To je 17. katizma. Zamoliti svećenika da pročita, ako je tu, kanon za ishod duše od tijela, ili nekog bližnjeg. Bolje je da pročita svećenik, jer postoje posebne svećeničke molitve koje veoma pomažu. Ako počinje teška agonija, čita se posebna molitva. Kada čovjek dugo strada, opet je neophodno pozvati svećenika. Čak i ako ne može doći, može pročitati i kod svoje kuće tu molitvu. Gospodin će uslišati tu molitvu.

               Jednom prilikom sam bio pozvan kod jedne žene, kada je umirala. Ispovjedio sam je prije pola mjeseca, kada sam služio u Jasenjevu. Došao sam kod nje oko devet navečer, a znate da se pred smrt čovjek pričešćuje neovisno je li jeo ili ne. To uopće nije važno. Pred smrt pričestiti se u svakom slučaju. O tome govori pravilo prvog ekumenskog Sabora. Jeo, ne jeo - potpuno je nevažno. Ako čovjek čuva pravoslavnu vjeru, neophodno je pričestiti ga. Dolazim i vidim tužnu sliku. Leži na krevetu, oči izbačene iz šupljine u doslovnom smislu, nikada nisam vidio tako nešto. Rukama se brani od nekoga, desno - lijevo i viče: " Bojim se, bojim se, bojim se ". Govorim: " Nadežda, želiš li se pričestiti? " " Hoću ", govori i nestaje joj riječi. To je bilo posljednje što je uopće rekla. Pričestio sam je Krvlju i Tijelom Gospodnjom i ona se odmah smirila, osmjehnula i umrla. Eto napada posmrtnih Prijelaza, koje je bilo, i milosti Božje. Za to se treba moliti.

                - A ako je čovjek bez svijesti?

                - Kada je čovjek bez svijesti, neophodno je moliti se za njega, pročitati Kanon za ishod duše iz tijela, ali Tajne (sakramenti) se nad nesvjesnim čovjekom ne vrše, osim sakramenta sv. Krštenja, ako je čovjek izrazio želju za to. Ni Pričest, ni bolesničko pomazanje ne vrše se nad ljudima bez svijesti. Pamtite, moždani udar ne znači gubitak svijesti, može značiti gubitak riječi, ali ako postoji svijest može se pričestiti čovjek. Uz uvjet da pokaže suglasnost očima, čime god, ali opet, ako se trudio živjeti po volji Božjoj, kako sam već rekao. Njega je Bog počastio što se može pričestiti. Ako je čovjek živio bez " kočnica ", Gospodin obično takvom čovjeku ne pruža mogućnost pričesti.

                - Žena je bila bez svijesti, a svećenik je odlučio izvršiti bolesničko pomazanje (eleoposvećenje). Počelo je eleoposvećenje, čim su počeli čitati Evanđelje, probudila se rekla: " Kajem se ", pričestila i - umrla sljedećeg dana.

                - Ovako znači: po pravilima Crkve ne smije se vršiti bolesničko pomazanje/eleoposvećenje nad takvim čovjekom. Što treba raditi u takvim slučajevima? Ja sam radio ovako. Obično počneš služiti moleban za zdravlje, takav moleban postoji, ako je Gospodinu ugodno, čovjek će doći u svijest. Sakramentima, osim Krštenju, ne treba puštati ljude u komatoznom stanju. Krštenje se ne vrši jednostavno u svakom slučaju, već samo u slučaju da je čovjek još ranije izražavao želju da se krsti, ali iz nekih razloga nije uspio. U takvom slučaju krste ga sa tri polijevanja.

               Sada što se tiče trenutka smrti. Kada se čovjek približava smrti, javlja se razlika između ljudi različitog duhovnog stanja. Kako govori Pismo: " smrt je grešnika zla " ( Ps 33, 22 ), i Gospodin je, sjećate se, o bezumnom bogatašu govorio: " Bezumniče , ove noći tražiće dušu tvoju od tebe . " ( Lk. 12:20 ). Doslovno izgoniti uz kažnjavanje. " A ono što si pripremio čije će biti " ( Lk 12, 20). Zaista ljudima realno dolazi neki duh u onom obliku u kojem ga slikaju: u obliku smrti s kosom, i sa drugim oruđima. To je duh - anđeo smrti, koji ubija ljude, lišava ih života. Zašto su neophodne ove stvari? Da bi uklonio privezanost za zemlju. Ako čovjek nije privezan za zemlju, ako vjeruje u Krista Spasitelja, on smrti neće vidjeti u doslovnom smislu te riječi. Kada je Gospodin rekao, da " tko moju riječ sluša i vjeruje onome koji me je poslao, ima život vječni, i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život ", rekao je doslovnu stvar, ne posrednu, ne alegorijsku. Shvaćate? Zato i oni ljudi koji pravedno umiru, ne vide smrti. Oni vide Anđele Božje, pa i Samog Krista Spasitelja. Znate za čuvenu priču kada je došao čovjek u Aleksandriju i kada je tamo umirao monah, koga su ljudi smatrali za velikog asketu. Prišli su mu demoni i izgonili dušu iz tijela uz muke. Glas Božji je rekao da Mu taj čovjek nije dao da se uspokoji ni na minutu u njemu, iako su ga izvana smatrali za pravednika. A u to isto vrijeme pored je umirao siromah. On leži u jarku. Bog šalje Arhanđela Mihaela da bi mu uzeo dušu. Arhanđeo Mihael dolazi, a siromah govori: " Neću ". Tada Arhanđeo ide Bogu i govori: " Gospodine, on ne želi ". Gospodin odgovara: " Dobro ", i zove Proroka Davida: " Idi i poj, i odmah će izaći ". David počinje pjevati takvu anđeosku pjesmu, da duša od ushićenja izlazi iz tijela i uznosi se prema Nebesima. Upravo se za to molimo i molimo se. O tome je govorio Gospodin. Sjećate se? On je rekao: " Ja sam vrata Tko uđe kroza me , spasit će se i ući će i izlaziti i pašu nalaziti . " ( Iv 10, 9 ). Gdje će ući? U Crkvu. I izaći će za Kristom iz ovog svijeta i pronaći vječnu pašu u Raju. Zato čovjek koji se pravilno pripremio zaista ne vidi smrti. Smrt mu je laka. Zato se čak i smrću ne naziva. Kako se naziva smrt u Pismu? Razrješenje. Apostol Pavao je govorio: " imam želju umrijeti i sa Kristom biti , što je mnogo bolje ; ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas " ( Fil 1, 23-24 ). Normalno, mi maštamo o tome da tako umremo. To jest umirati tako da čovjek napušta ovaj svijet kroz Krista, u prisustvu Kristovom, da bi ga ljubav Božja ispunjavala u trenutku smrti, da bi ga molitva dovela tome, da bi umirao s Bogom.

               Pri čemu pred smrt mogu postojati različita stanja. Evo sv. Sisoje Veliki kada su mu došli Anđeli, molio je da mu daju vrijeme da se pokaje, iako su mu govorili da je već savršen. On je smatrao da se još nije ni počeo kajati. A zatim je odjednom zasjao i rekao: " Evo ide Krist i govori: " Prinesite mi odabranu posudu pustinje " ". Jedan asketa, Apolonije, veselio se i likovao pred smrt. Njegovi drugovi ga upitaju: " Zašto se raduješ? ", a on odgovara: " Bio sam skroman kao Mojsije, revan kao Aron, hrabar kao Jošua, pobožan kao David, mudar kao Salomon. Ako mi je Gospodin Bog dao sve to zar će me lišiti Nebeskog Carstva? "

               Vrlo interesantno, zar ne? Može se reći da je neskromno govorio. Ali ipak to je - poniznost. Gospodin je dao to, Gospodin je sve dao, zato - zar mi neće dati Nebesko Carstvo? Sjetite se da naša nada ( i to je posebno važno ne zaboraviti u trenutku smrti ) nije zasnovana na našim dobrim djelima, već na smrti i Uskrsnuću Gospodina Isusa Krista. Zato se trudite držati ruke prekrižene, stavite križ na sebe. Zamolite da vam pred očima stave Kristovo raspeće da bi vas sjećanje na Njega pratilo prilikom izlaska iz ovog svijeta, da bi iz ovog svijeta prešli u život. I čovjek koji se pravilno pripremio može računati na to. Znam primjere kada su ljudi tako spokojno odlazili. Tjelesna bol pritom uopće nije važna. Prepodobni sv. Grgur Palama je umirao od raka crijeva. Jaki bolovi. Ali pritom, bez obzira na bol, znate li što je govorio? Čovjek koji je sjedio pored njega - budući patrijarh Filotej - čuo je ove riječi: " Gore, gore, k svjetlosti ". On se osmjehnuo i sa osmjehom izašao iz tijela. U tom trenutku cijela soba se ispunila predivnim mirisom i svjetlošću, iako su bolovi bili tjelesni, ali oni su - kao mučenje za Mučenike. Tijelo Mučenika muče, a njemu je svejedno. Shvaćate? Duša je zahvaćena nezemaljskom radošću, koja uopće nije povezana s tijelom. To je stanje koje je dostupno i za nas danas: kada je kršćanin toliko zahvaćen nebeskom čežnjom da mu tjelesne muke nisu važne.

               Ako čovjek nije pripremljen - kako umire? Obično se postupno počne odsijecati život, kao da otpada. Smrt počinje od krajeva palaca nogu i ruku. Pri čemu ona ide u početku od palaca, a zatim jasno po zglobovima. Blažena Teodora je, kao što znate, vidjela, kako je smrt odrezala zglob po zglob. Često čak i običan čovjek vidi to. Zatim se život fokusira u dvije točke: srce i čelo. A dalje, ako čovjek vidi smrt, on kao da osjeća da ispija napitak ili smrt presijeca posljednju nit. Ili samo jak bezbolni udarac. Postoje različiti osjećaji. Na trenutak gubi svijest, kao da propada, a zatim mnogi vide tunel. Što je to? To je vraćanje svijesti. Ponekad biva i bez tunela, i čovjek se odmah nalazi s druge strane. Događa se da čovjek nije odmah svjestan da je umro. To se događa prilično često, posebno kada se nije pripremio pred smrt. Pri čemu je ovdje vrlo važno znati da i nakon smrti ljudi ostaju pri svojim uvjerenjima. Nigdje u Svetom Pismu nije rečeno da se ljudi mijenjaju nakon smrti.

               Obrnuto, rečeno je da u paklu ne ispovijedaju Boga: " Jer nema tko bi Te u smrti spominjao ; iu adu ko će te slaviti ? " ( Ps 6, 6 ), jer se čovjek nalazi još uvijek u vlasti svojih praznovjerja. Štoviše, kako sam govorio, nakon smrti strasti s kojima se nismo borili izlaze na vidjelo.

 Osjećaji nakon smrti

               I eto, čovjek se našao u drugom svijetu. Njemu je u početku vrlo lako, ako je bolovao prije toga. Pa čak i ako nije bolovao, njemu svejedno postaje vrlo lako. Zašto? Zato što, kako je govorio sv. Grgur Bogoslov, naša duša je nakon pada postala nositelj tijela, to jest ona koja nosi tijelo. Tijelo smeta duši. Ali to ste vi sigurno i sami primijetili. Želiš razmišljati - zaboli te glava, želudac krči, srce preskače, želiš spavati. Zar ne? Koliko ima takvih slučajeva. Svako djelovanje duše povezano je s tijelom.

               U vječnosti duša osjeća, kao da se nalazi u prirodnijem stanju. Ona još ne zna da jedan od glavnih zadataka - oduhovljenje tijela - ona više ne može ispuniti. Zatim obično ima nekoliko minuta u kojima čovjek ne može stupiti u kontakt s bližnjima, dok se ne uvjeri da je umro. Ali ako se čovjek pripremao za smrt, to mu je prirodno. On već čeka taj trenutak. I tada, što je neophodno raditi? U tom trenutku ne treba pokušavati otimati se tamo - vamo, nego treba umirati s molitvom na usnama. Koja molitva?

               " U ruke Tvoje, Gospodine, predajem duh svoj ", kako je Gospodin rekao na križu. Kako govorimo pred spavanje, tako je potrebno i, izlazeći iz tijela, proslavljati Svetu Trojicu, da bi se to proslavljanje produžilo i nadalje.

               Sjećate se kako je umirala Blažena Makrina? O tome volim govoriti uvijek. Ona je pred smrt teško bolovala i toliko je oslabila da su mislili da već umire. Nastupila je večer, unijeli su lampe, upaljene svjetiljke u sobu. Ona, kao i svaki normalni kršćanin ... što radi navečer, kada unose svjetiljke? Počela je pjevati crkvenu pjesmu " Radosno svjetlo ". I zapjevala je tiho večernju himnu ovako: " Svjetlosti tiha, svete slave besmrtnog Oca Nebeskog, Svetog Blaženog, Isuse Kriste! Došavši na zapad sunca, vidjevši svjetlost večernju, pojemo Oca i Sina i Svetoga Duha, Boga. Dostojan si u sva vremena opjevan biti glasima svetih ". Sa tim riječima ona je izašla iz tijela i zatim nastavila dalje: " Sine Božji, koji život daješ, zato Te svijet slavi ". Eto, to je predivna smrt. Zar ne? Zaista dobra smrt. Zato je dobro pred smrt početi s pjesmama Bogu, pjesme zahvalnosti za to što nas Bog izvodi iz tijela, da bi nas vratio u tijela opet.

               Pamtite pred smrt da ćemo se s tijelom ponovno susresti u dan uskrsnuća. Upravo s ovim tijelom koje će Bog očistiti. I čovjek koji odlazi uz zahvalnost Bogu, obično se odmah pokušava uzdići do Boga. Kako je rečeno u knjizi Propovjednika, " duh se vrati Bogu, koji ga je dao " ( Prop 12, 7 ).

               Po raširenoj predaji, čovjek koji je živio običnim životom hodi po zemlji tri dana. Može ići na ona mjesta koja su mu bila najbliža. Eto, preporučujem vam da idete do Groba Gospodnjeg u Jeruzalem. Po pravoslavnom učenju za duše umrlih nema nikakvog rastojanja. Bilo je mnogobrojnih slučajeva kada su se u trenutku smrti duše javljale raznim ljudima, rođacima, govorile o smrti, dolazile oprostiti se. Preporučujem vam da odete na Grob Gospodnji ili na najbližu Liturgiju. Sjetite se da na njoj možemo sudjelovati u molitvama, jer se žrtva prinosi i za žive i za umrle. Zato je i rečeno " molimo Te, Gospodine, da bi Žrtva koja se prinosi za umrle, bila otkupljenje za njih, očišćenje, da bi ih Tvoja životvorna Krv nasitila ", govori se u molitvi sv. Ambrozija Milanskog. Čemu mi onda trebamo stremiti? Živom izvoru milosti Božje - Svetim Kristovim Tajnama. Nažalost, mnogi ljudi streme nekakvim zemnim stvarima. Svatko naravno čini svoj ​​izbor. Na silu nećeš biti dobar.

               Neki lutaju po zemlji obično tijekom prva tri dana, ali ne više. Dalje im nitko ne dozvoljava. Čime je čovjek živio pred smrt, tome i stremi. Zato je rečeno: u čemu te nađem, u tome ću ti suditi. Ako čovjek ima mnogo zemaljskih navika, gdje će stremiti? Zemlji. Razumijete?

                - U tom trenutku trebamo se moliti?

                - Ako ste naučili moliti se, doći će molitva, ako niste, neće. Razumijete? Neprijatelj odmah grabi i - gotovo.

                - Oče, a onaj monah za koga je Bog rekao: " Ni dana mi nije dao da se nastanim u njemu " - kako to?

                - Vrlo jednostavno. Nije mu dao da se nastani uopće. Svi njegovi podvizi su bili radi nadutosti i oholosti. On se pričešćivao, a duši nije dao pokoja. Bogu nije dao da se nastani.

                Dakle, moj savjet: treba izlaziti iz tijela s molitvom. Ako želite malo biti na zemlji, ako vas nešto ipak vuče k njoj, onda ići u hram. Sjetite se da se za vas tu pojavljuje velika mogućnost: možete otići u svaki hram na planeti Zemlji, u svako sveto mjesto. Zato, naravno, normalni kršćanin, ipak, ako poželi, može otići ili na Golgotu, ili na Grob Gospodnji, da bi se poklonio prije nego što napusti zemlju. Ali tri dana je dovoljno dugo vrijeme. Već za to vrijeme često napadaju đavli, i u tom istom danu počinju prvi napadi neprijatelja. Đavao djeluje različito: on može plašiti, a može i zavoditi.

 Molitva za umrle, pogreb, spomeni ( 40 dana )

               Kada čovjek obično dolazi posljednji put na zemlju? Kada ga sahranjuju. Zato je svaki pogreb bez pokojnika - potpuno nenormalan. Razumijete? Čovjeku je potrebno da bi tijelo, posvećeno Svetim Tajnama (sakramentima), bilo u hramu Božjem, da bi se mogao posljednji put pomoliti. Pri čemu je najbolje dovesti tijelo do Liturgije, da bi duša umrlog mogla stajati na posljednjoj Liturgiji, da sluša kako se praštaju s njim, jer duša sve čuje. Jer oproštaj je neophodan zato što čovjek stvarno čuje. Razumijete?

               Mi cjelivamo tijelo, a duša stoji tu pored tijela, sluša, i mora oprostiti. Pamtite da, ako umrete ne oprostivši, put je izravno u pakao, bez izuzetka. Zato se za vrijeme života učite praštati.

                - A i mi trebamo također tražiti oproštenje od pokojnika?

                - Treba, i pritom iskreno. To je posljednji trenutak kada se možeš pomiriti s njim, zato postupaju bezobrazno oni koji pokušavaju tijelo spaliti, da ga ne bi crkveno sahranili i tako dalje. Obavezno molite da bi pogreb bio na vrijeme. Pogreb bez tijela pokojnika je prihvatljiv samo za one kod kojih je nemoguća sahrana. Udavio se čovjek u moru, poginuo za vrijeme rata, ne zna se gdje. Za ostalo je to naprosto nenormalna pojava. To je vrlo bitno. Pobrinite se za života da tamo gdje budu služili pogreb za vas ne skraćuju službu. Nemojte se ustručavati otići do svećenika, i ako sami zamolite, smjelo tvrdim da nijedan svećenik neće skratiti službu, osim u izuzetnim situacijama, naprimjer ako je pogreb na Veliki Petak.

                - Koji dan se služi pogreb?

                - Treći dan. Kao što znate čin pogreba je različit: za djecu, monahe, svjetovnjake, svećenike, biskupe, đakone. A postoji i posebni čin pogreba na Pashu (Uskrs), kada postoji samo ektenija (litanijska molitva). Ostalo je Pashalna služba.

                - Gdje se čovjek treba nalaziti tri dana?

                - Na različitim mjestima, kako sam već govorio.

                - A tijelo, gdje se ostavlja?

                - Gdje ga daju.

                - Može u kući?

                - Naravno.

                Kršćani, bližnji, naravno trebaju samo pomoći u kupanju. Najbolje je da bližnji na taj način oda svoju počast pokojnom. Pamtite da svjetovnjake kupaju, svećenike mažu svetim uljem, a monasima brišu usne, ruke i noge. Monahe ne kupaju. Pamtite da je poštovanje ukazano pokojniku vrlina za kršćanina, za koju će dobiti nagradu na Nebesima. A o velikoj nagradi koja se daje za sahranjivanje ljudi, posebno ako nema nikog da ih sahrani, govori se u knjizi o Tobiji. To je zaista velika nagrada, koju će dati Gospodin kada tijelo bude uskrisio u posljednji dan.

               Što činiti bližnjima nakon smrti? Odmah zakažite koliko god je moguće više da se spominje u razdoblju od 40 dana, da se na što više različitih mjesta mole ljudi. Veoma je dobro dati ime na Svetu Goru. Od prvog dan treba davati ime. Može i u sveti grad Jeruzalem. Rođake treba zamoliti da obavezno u roku od 40 dana čitaju Psaltir, makar katizme. Ako imate bliske prijatelje, zamolite da se oni mole za vas, da se uspostave dnevne molitve. Postoje slučajevi kada posebno unajmljuju ljude koji čitaju Psaltir cijeli dan. To također ima veliku korist jer Psaltir štiti od napada demona. Ta molitva kao da okružuje čovjeka. Zašto je neophodan crkveni sprovod? Da bi čovjek u treći dan, kada krene na Nebesa, bio zaštićen, umotan molitvama Crkve. Da bi se taj dan služila Liturgija, ako dopušta Ustav Crkve ( pred post se primjerice ne dopušta ).

 Zagrobni svijet, Prijelazi, primjeri Svetaca. 

Anđeo čuvar, naravno, susreće čovjeka nakon smrti. Kršćanina susreću dva Anđela: Anđeo čuvar i Anđeo koji ga vodi. Oni vode čovjeka po zagrobnim mjestima. Također ga susreću, kao minimum, dva zla duha - demona: demon kušač i demon koji ga vodi dolje - u pakao. To se događa obično u treći dan ili u sami prvi dan ako čovjek veoma želi doći na Nebesa. Sveci se obično nisu zadržavali, nisu čekali ništa, odmah su išli na nebesa. " Jer gdje je blago , ondje će biti i srce " ( Mt 6, 21). Ako čovjek ima veliko blago na nebesima, što čeka? Kada se podiže u zraku, susreće se sa stražama gospodara tame, koje se obično nazivaju Prijelazima (srpski: mitarstva). Čak je i Bogomajka, kada je odlazila Svom Sinu, pred Uznesenje, molila da je On zaštiti od zračnih Prijelaza. I sv. Mučenik Eustracije čiju molitvu čitamo u subotu, također je molio Boga da ga udostoji proći pored Prijelaza. I zato i mi također moramo moliti Boga da nas zaštiti.

               Prijelazi predstavljaju posljednji pokušaj iskušavanja čovjeka. Ona su posljednji pokušaj da se čovjek sablazni i pogubi. Oni su neizbježni za ljude, jer treba proći kroz tu zonu. Pitanje: koliko su neizbježna? Kako sam govorio, onaj tko se pričestio, odmah se podiže na nebesa, i prolazi Prijelaze, a demoni bježe na sve strane.

               Pročitajte u knjizi " Trojicom okrilaćeni " oca Tihona Agrikova - svima je preporučujem, predivna knjiga o suvremenim asketima. Otac Tihon Agrikov, u shimi shiarhimandrit Pantelejmon, bio je neko vrijeme duhovnik Lavre, zatim kavkaski starac, zatim u vrijeme rata u Čečeniji živio u Karpatima, zatim je skončao i otišao Gospodinu u Malahovci. Eto, to je poznati starac naših dana! Ja sam ga čak pomalo i osobno znao. On je zaista bio asketa Božji, spominjite ga: " shiarhimandrit Pantelejmon ".

               Knjiga se i sada prodaje. Njegov rođak je sada vikar kod Patrijarha u Moskvi, biskup Dmitrovsky Aleksandar, koji služi u Čerkizovu.

               Bio je jedan poznati đakon u Trojice - Sergijevoj lavri. Umro je 1960. godine. O.Tihon je govorio da je taj jerođakon odslužio Liturgiju i pričestio se, upotrijebio Svete Darove i otišao u svoju sobu da odmori. Zaspao je i nije se probudio. I tada, u njegovoj ćeliji ( monaškoj sobi ) otac Tihon se molio Bogu da bi mu otkrio gdje je on sada. Đakon mu se javio nakon 40 dana, sretan, sija od radosti. I tada o.Tihon pita: " Kako si prošao Prijelaze? ". On odgovori: " Znaš, zbog sile pričesti - proletio sam ", a demoni su se razbježali na sve strane jer se pričestio Tijelom i Krvlju Gospodnjom. Shvaćate? To je najbolja zaštita.

               U to isto vrijeme pojačana molitva izaziva demonske napade. Asketi koji vode duhovni život, neprestano bivaju izloženi demonskim napadima. A oni koji ne vode - oni ih ne plaše. Ako ne želite da vas demoni ne plaše na Prijelazima, ponašajte se loše. Tada će vas demoni naprosto obmanjivati​​.

               Kako je govorio sv. Teofan Zatvornik, demoni će obmanjivati ​​čovjeka koji je navikao na ugađanje trbuhu. Ako je duša izašla iz tijela, a čovjek je navikao živjeti radi želuca, što će ona vidjeti? Teofan Zatvornik govori da će vidjeti raskošni stol, a tamo - crnu ikru, kečigu, kavijar, tortu, vino i tako dalje. Što će duša raditi? Gdje će krenuti? A tamo je i hvataju - sama je pošla, razumijete? Odatle potječu i sve te priče o astralnim svjetovima, astralnim blaženim obiteljima - to i jest opis samih tih sotoninih zamki, koje on postavlja na zagrobnom putu. To što sada opisuju je odlično organizirana realnost. Realnost zamki koje su napravili za ljude. I štoviše, uvjeren sam da muslimani čak i vide muslimanski raj. Razumijete, zar ne? Kasnije, istina, njima uopće nije drago što su tamo otišli.

               Ljudi obavezno upadaju u te zamke. Svi. Osim onih koji se ispovijedaju. U "Prijelazima" blažene Teodore opisano je dvadeset Prijelaza, u drugim izvorima - postoji unekoliko drugačiji broj. Suština Prijelaza je provjera svih grijeha. Na koji način? Zli duhovi u tom trenutku spominju, iznose sve svoje zapise koje imaju i pokušavaju na temelju grijeha koje je učinio čovjek, pogubiti dušu. Uzeti je pod svoju kontrolu s pravom. Ali sjetite se da ni jedan ispovijeđeni grijeh ne mogu naći tamo. Oni mogu ga spomenu, ali nemaju materijalne dokaze. Zato je neophodno što češće se ispovijedati.

 Značaj Tajni (sakramenata)

                Preporučujem da se ispovijedate dva do tri puta tjedno. Ne treba se uopće pripremati. Učinio sam, ne daj Bože, neki grijeh, došao sam i pokajao se. To je sve. Veoma je lako živjeti na taj način. Evo ja se sada mučim, jer drugog svećenika nema, rijetko se ispovijedam, pri čemu je to u realnosti neugodno. Kada sam služio na drugim mjestima, tamo je bilo odlično. A sada treba ići negdje, ali nemam kad. Sa sedam godina se ispovijedaju grijesi. Molite se na eleoposvećenju (bolesničkom pomazanju) da bi Gospodin dao razum, zato što nakon eleoposvećenja se često dogodi da se prisjete zaboravljenih grijeha. Usput, u molitvi eleoposvećenja nije rečeno ništa o oproštaju zaboravljenih grijeha, tako da se ne treba obmanjivati​​.

                - Zašto je onda eleoposvećenje (bolesničko pomazanje) potrebno?

                - Za iscjeljenje tijela.

                - A po čemu se eleoposvećenje razlikuje od Ispovijedi i Pričesti?

                - Na ispovijedi se praštaju grijesi, a u Euharistiji ( Liturgiji - Pričesti ) se sjedinjava s Kristom. Posebno se za iscjeljenje tijela ili za iscjeljenje duševnih bolesti, naprimjer, depresije, povezanih s narušavanjem tjelesne djelatnosti, daje eleoposvećenje. Zato su eleoposvećenja neophodna.

               Ali otvorite Sveto Pismo, poslanicu apostola Jakova, gdje se ništa ne govori o praštanju zaboravljenih grijeha. U kom smislu se otpuštaju grijesi? Posljedica grijeha su bolesti. Posljedicu, kaznu za grijeh skida eleoposvećenje, ali se sam grijeh skida samo pokajanjem. U Svetom Pismu, a ni kod Otaca Crkve nijedna riječ nije rečena o praštanju grijeha na eleoposvećenju. Sjećam se, još na bogosloviji, pogledao sam sve Oce Crkve koji su pisali o eleoposvećenju - ni kod jednog, nigdje ni riječi nije rečeno o praštanju zaboravljenih grijeha. Posljedice grijeha se čiste, a o samom praštanju zaboravljenih grijeha nigdje nije rečeno. A to da se prisjećamo grijeha, to je poznato. Zaista sjećate se da se nakon eleoposvećenja, nešto davno - davno zaboravljeno - odjednom pojavilo. Eto to je djelo bolesničkog pomazanja. Dogodila se restauracija razuma, da bi se čovjek mogao pokajati za grijeh, da bi mogao tugovati zbog njega, i da bi Gospodin očistio. Ako se sjećate Života Blažene Teodore, znate da je, nalazeći se u zagrobnom svijetu, vidjela kao neko zlato koje je imala, neke molitve. Njoj su pomogle molitve njenog duhovnog oca, prepodobnog Bazilija Novog. Zato treba pamtiti da molitva veoma pomaže - i pravednika, i jednostavnih ljudi. Zašto mi tražimo molitve? Molitva pomaže da se čovjek očisti. Suština molitva je u tome što se očisti iz nas grešna navika, ali bolje je, naravno, truditi se da se ne griješi. Kada se sagriješi, da se trenutno očisti svoje srce. Učite se što češće ispovijedati. Ako ste učinili neki grijeh, odmah molite od Boga oproštaj i ne opravdavajte grijeh. Pamtite da Gospodin može oprostiti grijehe i bez ispovijedi u slučaju ako nema mogućnosti da se dođe do nje. Znamo za primjere kada je Sam Gospodin očistio čovjeka. On Sebe nije lišio prava da prašta grijehe? Zar ne? Mogu navesti primjer kada je čovjek bludničio i sve vrijeme nakon toga odlazio u hram da se kaje. I jednom prilikom je pogriješio, krenuo u hram i umro na putu. Đavao je tražio da ga uzme za sebe, a Gospodin je rekao: " Vrijeme smrti je u mojoj vlasti, a pokajanje u njegovoj. On je išao Meni da se pokaje, i zato ga primam ". Ne govorim da treba opravdati bludni život, već da se treba učiti kajanju za grijehe. Pogriješio si - odmah traži oproštaj. Zato je Crkva odredila i ispovijedanje grijeha navečer. Neka to ispovijedanje ne bude jednostavno nabrajanje, kako neki govore " lovljenje miševa ". To mora biti ispovijedanje realnih grijehova, koje si učinio tog dana.

               Čovjek se podiže na nebo različitom brzinom. Nema nikakvog općeg pravila. Naprimjer, Makarije Veliki se dizao na nebo tijekom nekoliko minuta. Pritom su demoni vikali: " Makarije, ti si nas pobijedio ", želeći da u njemu izazovu nadmenost. Makarije je govorio: " Još uvijek nisam ". Diže se još više. Demoni opet viču: " Ti si nas pobijedio, vidi kako si moćan ", a on govori, " Još uvijek nisam ". A zatim kada je stajao kod rajskih vrata, on je rekao: " Da, pobijedio sam vas silom Isusa Krista ".

               Što treba raditi, ako umirete, a pored vas nema svećenika? Morate zapisati na papiru sve svoje grijehe i moliti bilo kojeg čovjeka da preda te grijehe svećeniku. On će obavezno pročitati molitvu odriješenja i oprostiti grijehe, jer se vlast da prašta čuva kod njega. Točno kao što i svećenici čuvaju svoju vlast i nakon smrti ostaju svećenici. Znate? Zato je veoma važno znati što činiti u slučaju ako nema nikoga pored. Ali u isto vrijeme i sami trebate moliti Boga da On oprosti te grijehe.

 Put na Nebo

                Dakle, podižite se na nebesa, molite neprestano. Starajte se da ne razgovarate sa demonima, neka za vas govori Anđeo čuvar, a vi molite za oproštenje. Vidite neki grijeh, odmah molite za oproštenje. Pamtite da nisu svi grijesi koje oni budu nabrajali zaista vaši. Ne zaboravljajte da su demoni lažljivci. Oni će vam pokušavati natovariti tuđe. U tom trenutku pamćenje se obnavlja i neophodno je moliti Boga da bi ga obnovio. Govorite: " Gospodine, oprosti mi, nadam se na Tebe. Na Krv Tvoju se nadam, Gospodine, na nadu Tvoju. Na Tebe se nadam Gospodine ". Zato što nada na milost Božju pomaže. Dobro je spominjati i Djevu, Koja se zove i nerazrušiva Stijena. Znate kako je zovu? Bogomajka, Djeva Marija. Pamtite da je ona zaista nerazrušiva Stijena, Koja štiti ljude.

               Postoji predivna knjiga " Istiniti događaj, koji je nevjerojatan za mnoge ". Može biti da su je neki i čitali. Neki Ikskul K., čovjek koji je umro i 36 sati bio na onom svijetu. Njega je u stvarnosti zaštitila Bogomajka i vratila natrag. Zato ovdje, na zemlji, ne zaboravljajte obraćati se Bogu i Prečistoj Bogomajci, Anđelu čuvaru i živjeti s njim pored sebe. Pamtite: morate imati dobre odnose s njim još ovdje. Nadam se da su oni već takvi. Ne zaboravljajte zahvaljivati mu, i pozdraviti ga u dan njegovog blagdana. Kada je blagdan vašeg Anđela čuvara? 21. studenog. I svih Nebeskih Sila. Zahvaljujem ti, Anđele čuvaru, hvala ti puno što si mi pomogao.

                - Da li se može služiti moleban samo Gospodinu Isusu Kristu?

               - Zašto, može i Anđelu čuvaru.

                Molebani mogu se služe i Svetima. Naprimjer piše se ovako: " Moleban Kseniji Petrogradskoj ". A zahvalni molebani se služe samo Bogu, a ako želite zahvaliti Svetome, jednostavno tražite moleban.

               Što dalje činiti? Eto, vi se podižete po zraku. Što se događa s čovjekom koji nije prošao? Njega hvataju pod ruke i vode u pakao, koji sam opisivao, u zemlju vječnih sjena. Tamo se čovjek ne muči u smislu da trpi ognjenu kaznu, on se nalazi u očekivanju kazne. A muku ima, ali to nije muka budućeg kažnjavanja, već muka nezadovoljenih želja. Sjećate se, bogataš s Lazarom, čime se on mučio? Koji dio tijela se najviše mučio? Jezik. Zašto? On je navikao dobivati nasladu od jezika, a zato se jezik i mučio. Shvaćate? Eto zašto se i čime ljudi muče. Nezadovoljenim željama.

               Strasti proždiru te ljude. Eto, u tome se ostvaruje i suština paklenih muka: strasti proždiru ljude. Pamtite da je pakao samo početak kazni, a ne sama kazna. Onaj oganj koji ljudi vide u paklu je samo odbljesak budućeg plamena koji će biti u dan ognjeni na kraju svijeta. Zato što u paklu još nema pune kazne, kao što u Raju još nema pune nagrade.

               Ako je čovjek prošao Prijelaze, dolazi do rajskih vrata. Njega susreće Apostol Petar koji ima ključeve ( Mt 16, 19), koji je obećao u svojoj poslanici da će i dalje, nakon svoje smrti, brinuti da ne zaboravljamo njegovo učenje: " A trudiću se da se poslije mojega odlaska vi svagda sjećate ovoga " ( 2 Pt 1, 15). On i ispunjava svoje obećanje. Zato će pitati koliko poznajete njegovo učenje.

               Kako se provjeravaju ljudi koji ulaze u Raj? Da li sliče Kristu ili ne. Kako govori Šimun Bogoslov, ako je čovjek dušom nalik na Krista on dolazi u Raj. Raj je naljepši vrt, mjesto vječnog proljeća. To je istinski vrt, ali u kome je svaka trava ispunjena smislom. Može se reći da je Raj realniji od Zemlje. Raj je mjesto očekivanja i rasta duše.

               Sada ću o Prijelazima reći još nešto za kraj. Često se događa da kada se ljudi uzdižu na Prijelazima, sotona ih pokušava obmanuti. Na koji način? On se javlja u vidu anđela svjetlosti, pokušava se prikazati kao dobri anđeo. Zato kada vidite Anđela čuvara, prije svega recite: " Hajde prvo, proslavi Isusa Krista i prekriži se ". Obavezno pitajte, da ne bi pod vidom anđela prihvatili neku rogatu spodobu. " Svaki duh koji ne priznaje da je Isus Krist u tijelu došao, nije od Boga " ( 1 Iv 4, 3 ).

               Jednom se starcu Pajsiju Svetogorcu javila Svehvalna Jeftimija. On govori: " Hajde prekriži se, napravi zemni poklon. " Ona se prekrižila i zajedno s njim poklonila. On govori: " Odlično, drago mi je da si došla ". Vidite, to je pravilan pristup. Eto vi ste umrli, vidjeli svijetlog anđela, i odmah je neophodno izravno reći: " Tko si ti? Da li proslavljaš Isusa Krista? " Neophodno je da pitanje bude praćeno ispitivanjem. Da ne bi upali u te kandže. To je vrlo opasna situacija, s tim se ne igra.

                - Koliko traje najduže podizanje?

                - Nije poznato. Sv. Marko Tračeski je bio zadržan sat vremena zbog nadmenosti, ali često ako te zadrže makar i kratko, obično te bacaju niz Prijelaze.

               Ako čovjeka zadržavaju na Prijelazima, neophodno je moliti se Bogu i bitno je da imate ljudi koji imaju protekcije na nebu.

               A kako to činiti? Postoji koristoljubiv način. O tome govori izvanredna priča Krista Spasitelja. Sjećate se, najkontroverznija priča u Svetom Evanđelju, kojom se svi sablažnjavaju - o nevjernom upravitelju. A tamo je izravno rečeno: " Načinite sebi prijatelje bogatstvom nepravednim da bi vas kad osiromašite primili u vječna obitavališta. " ( Lk 16, 9 ). To jest " potkupljujte " ljude da bi se molili za vas, kada vi ništa ne možete učiniti. Pred smrt kako trošiti vrijeme? Novac ste podijelili svim ljudima: " Svi da se molite za mene! Razumiješ? A ja ću doći, ako se ne budeš molio. Dolazit ću ti svake noći da se ne ponovi da se ne moliš. "

               Opet, neophodno je drugima činiti nezaslužena dobra djela. Vama su neku gadost napravili, a vi ste nezasluženo učinili dobro djelo. Na taj način sebi kupujete vječni krov, u doslovnom smislu te riječi. O tome i govori priča: da bi imali ljude koji su vam dužni. Trudite se da imate što više ljudi koji su vam dužni, u smislu da su dužni da se za vas mole . Za to koristiti i financije i dobra djela - što god . Shvaćate ? Tražite od svih da se za vas mole, neka obećaju, ne ustručavajte se. Imati dobru podršku.

               Sjećate se kako je bilo kod nevjernog upravitelja? Jer kada osiromaši, što ćeš činiti? " Kopati ne mogu , prositi stidim se . " ( Lk 16, 3 ) - sabrati i zapovijedati. Zašto ja zidam hram? Imam korist u stvarnosti. Koga spominju svaki put na Velikom ulasku ( dio Liturgije)? " Osnivače hrama ovoga ". " Blažene osnivače hrama ovog ". Na svakoj ekteniji ih spominju. Eto, upravo takve koristoljubive interese i vi trebate imati. Trudite se da ne dajete samo za spominjanje, već se trudite i da radite, i neku ciglu podignete, i tako dalje.

               Govore nam da koristoljublje nije potrebno. Nije istina, ono može biti prikladno, ali samo tamo gdje je neophodno, da bi nam u vječnosti pomoglo. Na Prijelazima, uzgred, ono vrlo pomaže.

               Što se događa nakon što se čovjek podigne kroz Prijelaze? Prolazi kroz njih. Nadam se da ćete proći dobro. Ako ne prođete dobro, pamtite: čovjeka koji je upao u pakao, moguće je izmoliti odatle uz uvjet da je sačuvao nepovrijeđenu vjeru u Oca, Sina i Duha Svetoga. Ako nije vjerovao u Svetu Trojicu, nemoguće ga je izmoliti.

               - A kako ćemo saznati?

                - Postoje slučajevi kada Gospodin dopušta viđenja ili pri molitvi čovjek osjeća nešto neugodno, jer u vrijeme molitve naše duše opće kroz Krista. Zato usput rečeno smatram da je vrlo dobro pričešćivati ​​se u dan roditeljskih subota ( godišnji parastosi ) kada se posebno spominju upokojeni. 

 Raj

               Kada dođete u Raj, treba pamtiti kako se Prijelazi opisuju. Sveta Perpetua je vidjela Prijelaze u sljedećem obliku: zlatne ljestve stoje od zemlje do neba  One su, međutim, strašne, na bokovima tih ljestava nalaze se noževi, a nema stepenica ispod. Umjesto donje stepenice divlja zmaj. Ona je vidjela da je njen drug iz tamnice Satur je prvi prišao tim ljestvama i stavio na zmaja tajanstveni znak. Koji znak? Križ, naravno. Zmaj se odmah umirio i zašutio. Satur je stao na njega i krenuo dalje ljestvama, ali je gledao samo uvis. Zatim je i ona krenula za njim, napravila tajni znak na zmaju, krenula uvis i zatim ušla u Raj. Tamo je susreo nekog Velikog Pastira oko kojega su letjeli plameni Duhovi i pjevali Mu predivnu himnu - Isus Krist. On je poljubio i rekao: " Pozdravljam te, kćeri Moja. Došla si kući, na kraju ". Eto na taj način čovjek dolazi u Raj i obično do devetog dana promatra Raj u mjeri u kojoj može. Ako ste imali nedovoljno visokih misli, nećete vidjeti Raj. Trudite se bolje pripremiti pred smrt, da se više podignete, jer u Raju postoje razna mjesta. Zatim od devetog do četrdesetog dana obično pokazuju mjesta mučenja u paklu , da bi se znalo što tamo čeka čovjeka. I na kraju, četrdeseti dan čovjek stoji pred licem Božjim, poklanja mu se i dobiva mjesto gdje se nalazi do trenutka Suda. U paklu, ako se ljudi nisu borili sa strastima, nastavljaju napredovati ( u negativnom ) i još više se raspadati. Ali ako je njihova volja bila usmjerena nekako neutralno, išla Bogu, Bog ih može izvući odande. U Raju se ljudi nastavljaju razvijati. Sada neki misle: " A što ćemo tamo raditi? " Duša nastavlja rasti u mjestu gdje se nalazi. U Raju se ti ljudi u početku nalaze u spokoju. Sjećate se, prošli četvrtak smo zajedno čitali u Otkrivenju: " I kad otvori peti pečat, vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih za riječ Božju i za svjedočanstvo Jagnjetovo koje imahu . Viču glasom silnim govoreći : Dokle ćeš , Gospodaru sveti i istiniti , odlagati da sudiš i osvetiš krv našu na onima što žive na zemlji ? I svakome od njih dade se haljina bijela , i rečeno im bi da počinu još malo vremena , dokle se napuni adresa satrudnika njihovih i braće njihove , koji ima da budu pobijeni kao i oni " . ( Otk 6, 9-11 ). Zato na nebesima ljudi rastu, brinu se o Zemlji, znaju što se događa na Zemlji. Njihov život postaje moćniji od našeg života. Interesantno je što proishodi: duša Sveca je realnija od tijela, ispunjenija realnošću. Shvaćate? Raj je veća realnost od Zemlje, i njegovi žitelji su zasićeniji realnošću, iako su i bez tijela. Ali nalazeći se bez tijela, oni ipak manje ne mogu dobiti punu nasladu. Oni dobivaju nagradu samo u onoj mjeri u kojoj mogu je dobiti bez tijela. Ljudi odmaraju, uče se tajnama Božjim. Tamo postoje neke igre. Možda vi to ne znate? A evo u Životu Perpetuinom je izravno rečeno da postoje neke duhovne igre, duhovne radosti. Ljudi se postupno uče svjetlosti Božjoj. Kušajući od rajskih plodova, čovjek se postupno počinje navikavati na svjetlost Božju. Raj je u nekom smislu - škola. Raj je, da tako kažemo, fakultet. Ako je zemlja škola, u Raj ćeš doći samo ako daš ispite. Što su Prijelazi? To su prijemni ispiti na fakultetu, kada čovjek uči živjeti u prisustvu Tvorca.

               U Raju ima mnoštvo različitih mjesta. Evo interesantnog opisa: Andrija, jurodiv Krista radi, bio je uznesen u Raj i vidio da u centru Raja stoji ogromni svjetleći Križ, kome se klanjaju anđeli. I čovjek koji se više podigao, vidi taj Križ, na kraju dolazi do zavjese iza koje se nalazi samo Kraljevstvo Božje, koje se nalazi više svih nebesa.

               Jednom je jedan čovjek, učenik sv. Ivana Zlatoustoga, bio uznesen u Raj i nije pronašao Zlatoustog tamo. On se užasno uznemirio. Anđeo ga je pitao: " Zašto se žalostiš? Odavde nitko nije otišao u tuzi. " On mu je odgovorio: " Želio sam vidjeti Ivana, ali ga ovdje nema ". Anđeo je na to rekao: " A ti tražiš Ivana, propovjednika Riječi Božje? Tu ga ne možeš vidjeti, on je tamo gdje je Bog. "

               Postoje ljudi koji su se toliko pripremili na zemlji da se podižu iznad Raja. Naprimjer, apostol Pavao. On se već nalazi s Kristom. Kako je sam i predskazao u poslanici Filipljanima. Naprimjer, u Raju se u tijelu nalaze prorok Ilija s Henokom. Sveti apostol Pavao i neki drugi Sveci se uzdižu gore i gore - u Nebesa.

               Mi imamo jednu Svetu, Koja je već zadobila puninu blaženstva. Jedina Sveta Koja je dobila puninu nagrade do Strašnog Suda je Presveta Bogorodica. Zašto? Zato što je uskrsla u tijelu. Zašto je za nas Uznesenje tako veliki blagdan? Zato što je to dan proslavljanja Druge od ljudi koja je već dostigla puno, apsolutno proslavljanje, koje će u Sudnji dan biti za sve nas. Ali Ona često nije u Raju. Ljudi govore da je tamo ne mogu naći. Ona je vrlo često na Zemlji. Postoji vrlo drevna Predaja da Ona dolazi na Zemlju u vrijeme pjevanja pjesme posvećene Njoj: " Veliča duša moja Gospodina ". Zato se svaki dan u hramu pjeva ta pjesma, koje označava nevidljivu pojavu Bogomajke. A Ona dolazi i gleda kako ljudi pjevaju. Onima koji ništa ne pjevaju ništa i ne daje. Na one koji pjevaju Ona gleda: da li pjevaju sa srcem ili automatski. I ovisno od toga Ona i daje nagradu. Ona je zaista svima brza pomoćnica.

 Sveopće uskrsnuće

               I tako će ljudi postupno uzrasti. To će se nastavljati sve do samog Sudnjeg dana. Kada se ispuni broj spašenih, tada će se nebesa saviti kao svitak i Krist doći na zemlju zajedno sa svim anđelima i sa svim Svetima. I pakao će se također isprazniti, jer će svi ljudi odatle biti izvedeni. Nastupit će dan uskrsnuća. Sa vama ćemo se ponovo vratiti u grobnice. One će se otvoriti i naša tijela će biti izvedena iz grobova Bogom.

               Pamtite strašni dan proroka Ezekiela kada je vidio kosti koje se međusobno spajaju, mišiće i kožu koja ih pokriva. A zatim je u njih ulazio duh ( Ez 37, 7-10 ).

               Upravo će tako i biti: naši grobovi će procvjetati životom i izaći ćemo iz grobova u dobi od trideset i tri godine bez naočala, bez štapa, štaka, bez genetskih nedostataka. Naša tijela će u točnosti odražavati naše duše.

                - Baćuška, odakle je to poznato da će biti uzrast od trideset i tri godine?

                - Apostol Pavao govori: dok ne dostignemo svi u mjeru rasta punine Kristove ( Ef 4, 13). Tada će biti strašno. A vi govorite o Prijelazima. Prijelazi još nisu kraj.

                - Gdje će svi ljudi stati?

                - Bit će novo nebo, nova zemlja, novi svijet, a ne stari. Ova zemlja će izgorjeti, umrijeti i uskrsnuti ponovno. I tada će već nastupiti istinski život, nastupit će veliki Sudnji Dan kada ćemo svi stati pred licem Božjim i dati odgovor za svoja djela. Zato govore da je potpuno ispravno kada zajedno spominjemo taj veliki odgovor. Usput rečeno, Riječ Božja mnogo više skreće pozornost na taj veliki Sudnji Dan, nego na Prijelaze. Zašto ? Zato što je to najvažnije . Mitarstva su samo prijemni ispiti za fakultet . Sudnji Dan je već rješenje udjela apsolutno i zauvijek , bez prava žalbe . Tada će biti velika podjela : svi grešnici će nakon toga u tijelu biti bačeni u vječni oganj , u tamu izvan Boga , i neumirući crv će ih proždirati zauvijek . Njihova mučenja se neće završiti nikada . Kako govori Otkrivenje Svetog Jovana Bogoslova : " I dim mučenja njegovog uzdizace se u vijekove vijekova ; i neće imati odmora dan i noć ... " ( Otkr. 14:11 )

               Pravednici će ući u život vječni, živjet će u novom Svijetu, u Kraljevstvu sa Kristom. Bit će bogovi po milosti. Bit će oboženi, dostignut će vrhove blaženstva.

               - Neće biti tužni zbog svojih rođaka ( koji su u paklu )?

                - Rodbinske veze prestaju s trenutkom smrti. I svi bračni odnosi se završavaju. I tjelesni. Ako rođaci priđu bližnjem, to onda nije zbog rodbinske veze, već zbog duhovne. Ako je nije bilo, onda i ne dolaze. Shvaćate? " U onu noć dva će biti na jednoj postelji , jedan će se uzeti a drugi ostaviti " ( Lk 17, 34). Gospodin je, sjećate se, rekao: svatko odgovara samo za sebe ( vidi Ez 18 ). I opet, ako među vjenčanim supružnicima postoji duševno i duhovno srodstvo, i tada će postojati, ali ne kao između muža i žene, već kao između dva djeteta Božja. Ako toga nema, onda ne.

               Ljudi će uskrsnuti upravo u ovom tijelu u kome se sada nalazimo. I tada će biti plaća za grijehe i apsolutno puna nagrada. Tada će nastupiti veliko Carstvo gdje neće biti ni smrti, ni raspadljivosti. Kako je rečeno, vječno veselje će doći, bolest, tuga i uzdasi će otići.

               - A do Kristovog Dolaska, kakvo je stanje čovjeka u paklu? Depresija i ...

                - I predokus budućih muka. Naravno i neugodni kontakt s demonima. Ništa dobrog u tom zajedništvu nema. Ali razgovori o tavama i tako dalje - Sveta Crkva to naziva basnama. Pravoslavno ispovijedanje govori da mi uopće ne vjerujemo u te stvari. Ali u tim basnama ima i malo istine. Kakva je to istina? Čime griješi čovjek, time se i kažnjava. U kom smislu? Pamtite, kako je bilo kod bogataša: njegov jezik se navikao na jela i zato je gorio ( Lk 16, 24). Ali samo u tom smislu, a ne u smislu da će tamo postojati nekakve kaznene prostorije. A nakon Suda se ne morate brinuti: sotona vas neće mučiti. Đavao kao i svi grešnici, bit će vezan za ruke i noge. Oni će se nalaziti u neprestanoj, vječnoj usamljenosti. Ne daj Bože da se tamo nađemo. Tamo će biti vječna usamljenost, apsolutna usamljenost.

               Sv. Makarije Veliki, kada su mu govorili o mučenju, čuo je sljedeće: " za nas je velika radost što vidimo lice drugog čovjeka " ( tako je bilo zato što se Makarije molio za umrle ). Tamo nikoga neće vidjeti u očekivanju budućeg mučenja, gehene, muke.

               U Raju nema nepravednih. Pravednost je potpuno dostupna. Ponavljam: svetost, pravednost su dostupni onima koji vjeruju u Svetu Trojicu i kršteni su.

               Ali na tome završavamo. Nek vas Gospodin čuva!