sv. Teodora-godine pod lažnom optužbom

U životu se često gnjevimo zbog nepravde kojom smo pogođeni. Rijetko međutim, želimo i pomisliti kako je ta nepravda možda i kazna za naše grijehe; često nam je neshvatljivo da zlo koje nam se događa, može biti i sredstvo spasenja nas i bližnjih. Pogledajmo zato primjer sv. Teodore Aleksandrijske:

Prepodobna  Teodora. 

 Iz Aleksandrije, žena mladoga muža. Nagovorena od neke vračare ona učini preljub s nekim drugim čovjekom. I odmah je poče savjest ljuto gristi. Ošiša se i obuče u muško odijelo, pa stupi u muški samostan Oktodekat pod muškim imenom - Teodor. Njezin trud, post, bdjenje, poniznost i pokajanje kroz plač zadivili su svu braću. Oklevetana od neke bludne djevice, kao da je s njom zatrudnjela, Teodora se nije htjela pravdati smatrajući tu klevetu kao kaznu Božju za svoj ​​raniji grijeh. Izgnana iz samostana ona sedam godina provede potucajući se po šumi i pustinji, i još uz to njegujući dijete one bludnice. Pobijedila je sva vražja iskušenja: nije se htjela pokloniti sotoni, nije htjela primiti jelo iz ruku jednog vojnika, nije htjela slušati savjete svoga muža da se vrati k njemu - jer sve je to bilo samo priviđenje đavolsko, i čim se Teodora prekrižila križem, sve je iščezavalo kao dim. Nakon sedam godina primi je iguman/nadstojnik u samostan, gdje poživi još dvije godine, pa se upokoji u Gospodinu. Tek tada spoznaše monasi, da je to bila žena; a igumanu se javi anđeo i objasni mu sve. Njen muž tada dođe na sahranu, i osta do smrti u ćeliji svoje bivše žene. Sv. Teodora imaše preveliku milost Božju: zvijeri krotiše, bolesti iscjeljivaše, vodu u suhom bunaru izvede. Tako Bog proslavi istinsku pokajnicu, koja s junačkim trpljenjem devet godina okajavaše samo jedan svoj ​​grijeh. Upokojila se 490. god .

Razmišljanje:

 

Ne treba nikome sprečavati put savršene predanosti i službe Bogu. Mnoge svete žene, koje su htjele pobjeći od braka i posvetiti se Bogu, bile su u tome sprečavane od svojih muževa. Obično su na kraju te žene pobjeđivale ostajući nepokolebljive u svojoj namjeri, pa su često svojim primjerom budile savjest i kod muževa svojih, te i njih upravljali na put spasenja. Sv. Teodora morala se pažljivo skrivati ​​od svoga muža, zbog čega se preobukla u muško odijelo i sklonila u muški samostan. No bilo je i mudrih muževa, koji su svojim ženama odobravali namjeru, da se udalje od svijeta i posvete potpuno Bogu. Car Fridrih bijaše se zaručio s djevicom Agnezom Češkom. No ova nikako se ne suglasi sa time da stupa u brak, zbog čega prekrši zaruke i odbježe u samostan. Tada mudri car reče: " da me je ona ostavila radi drugog nekog smrtnog čovjeka, ja bih se svetio; ali ja se ne smijem naći uvrijeđen od toga što je ona mjesto mene izabrala Cara nebeskoga ".

(iz Ohridskog prologa za 11./24.09.)

Sretna Nova godina!

Prije nego pomislite da sam poludio, želim napomenuti da je danas prvi rujna (septembar, rekli bi Srbi), po julijanskome kalendaru. Na taj dan se u pravoslavlju proslavlja početak nove crkvene godine. Time ujedno započinje i 7522. godina bizantske ere. Godine 1989. carigradski patrijarh Dimitrije ustanovljuje upravo ovaj dan kao dan zaštite okoliša u pravoslavlju. U nastavku slijedi objašnjenje iz Ohridskog prologa:

01. rujna

1. Početak crkvene godine ( ili: načalo indikta ). Prvi ekumenski Sabor opredijelio se, da  crkvena godina počinje 1. rujna. Mjesec rujan je bio kod Židova početkom nove građanske godine ( Izl 23, 16 ), mjesec sabiranja plodova i prinošenja žrtvi zahvalnosti Bogu. U vrijeme ovog svetkovanja Gospodin Isus ušao je u sinagogu u Nazaretu, otvorio knjigu proroka Izaije i pročitao riječi: Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine i dan odmazde Boga našega; da razveselim ožalošćene na Sionu ( Iz 61, 1-2 ). Još je ovaj mjesec rujan znamenit u povijesti kršćanstva, što u njemu car Konstantin Veliki izvojeva pobjedu nad Maksencijem, neprijateljem vjere Kristove, a te pobjede uslijedi sloboda kršćanske vjeroispovijesti u cijeloj rimskoj carevini. Dugo vremena je i građanska godina u kršćanskom svijetu računata kao i crkvena od 1. rujna; pa se zatim prenijela na 1. siječanj, najprije u zapadnoj Europi, a potom i u Rusiji u vrijeme Petra Velikog.

Ćiune Sugihara-japanski pravoslavni svetac i pravednik među narodima

Ćiune Sugihara (杉原 千亩), u svetom krštenju Sergej (1.1.1900-31.7.1986.) je bio japanski diplomat koji je uoči i za vrijeme Drugog svjetskog rata služio kao vicekonzul japanskog carstva u Litvi. Tijekom rata pomogao je tisućama Židova da napuste zemlju - izdavanjem tranzitnih viza, kako bi nevoljnici otputovali u Japan. Većina Židova koji su pobjegli bili su izbjeglice iz Poljske (koju je okupirala Njemačka) ili su bili stanovnici Litve.

Rani život

Ćiune je rođen 1. siječnja 1900. g. u selu Jaocu, od oca Jošimi Sugihara i majke Jacu. Majka mu je bila iz samurajskog staleža. Bio je drugi sin u obitelji s petero dječaka i jednom djevojčicom. Njegov otac je želio da Ćiune bude liječnik, ali je on namjerno pao na prijemnom ispitu, te je diplomirao na engleskom jeziku, a kasnije je primljen u diplomatsku službu. Japansko Ministarstvo vanjskih poslova ga je poslalo u Harbin u Kini, gdje je naučio ruski i njemački i postao upućen u ruske poslove. Pregovarao je sa Sovjetskim Savezom o prodaji sjeverne mandžurijske željeznice - njegovi ruski kontakti su mu omogućili da točno procjeni vrijednost željeznice, tako da je osigurao kupoprodajni ugovor koji je bio mnogo povoljniji za Japance. Međutim, dao je ostavku na poziciju vršitelja dužnosti ministra vanjskih poslova iz protesta zbog načina na koji su Japanci tretirali lokalne Kineze: "Odnosili su se prema njima kao da su životinje. Kao da nisu ljudska bića."

Dok je bio u Harbinu, u kom je postojala jaka crkvena zajednica, Ćiune se obratio u pravoslavnu vjeru, uzimajući krsno ime "Pavao Sergej". Oženio se Ruskinjom, Klaudijom Apolonovom. Razveli su se 1935. godine - Ćiune je jako volio djecu, a Klaudija nije željela biti majka. Kada se 1935. godine vratio u Japan, Ćiune se ponovo oženio Jukikom Kikući, koja je na krštenju uzela ime Marija. Kako sama Jukiko kaže: "Kada sam ga upoznala, vidjela sam da nije kao ostali Japanci. Iz njega je zračio mir. Ophodio se sa mnom kao da smo jednaki, što nije bio običaj Japanaca. Žene su bile drugorazredni građani." Par je imao četvoricu sinova: Hirokija, Ćiakija, Harukija i Nobukija.

Angažman u Litvi

Godine 1939. Ćiune je postavljen za vicekonzula u Kaunasu, glavnom gradu Litve. Pravi zadatak mu je, zapravo, bio da obavještava japanske vlasti o sovjetskim i njemačkim trupama. Kada su Sovjeti zauzeli Litvu 1940. g., mnoge židovske izbjeglice iz Poljske, kao i mnogi litavski Židovi, pokušali su dobiti izlazne vize. Nizozemski konzul im je izdao te vize za Kurasao, otok na Karibima, gdje se nalazila nizozemska kolonija. Dolazak do Kurasaoa je također zahtijevao tranzitnu vizu neke od zemalja kroz koje su Židovi morali putovati, ali ambasade su bile nevoljne da ih izdaju. U to vrijeme, japanska vlada je zahtijevala da se vize izdaju samo onima koji su prošli kroz odgovarajuću imigracijsku proceduru i koji su imali dovoljno novca - većina izbjeglica nije ispunjavala ove kriterije. Sugihara je tri puta kontaktirao japansko Ministarstvo vanjskih poslova da mu odobri izdavanje tranzitne vize - i svaki put je bio odbijen.

Ćiune je odlučio izdavati vize bez odobrenja svoje vlade. Znajući da će ga takav čin neposluha koštati posla, ali i da će dovesti u opasnost živote svoje žene i djece ako nacisti ikada napadnu Litvu, pitao je suprugu za savjet. Sjetivši se izvjesnog stiha iz knjige Tužaljki, Marija ga je podržala u njegovoj namjeri. Tada su počeli pisati neodobrene vize. Svaka viza je omogućavala desetodnevni tranzit preko Japana, što je bilo u izravnom sukobu s naređenjima koja je dobivao. U japanskoj kulturi takav čin neposluha se strogo kažnjavao. Ipak, on je pregovarao sa sovjetskim službenicima koji su dopustili Židovima putovati preko transsibirske željeznice .

Od 18. srpnja do 28. kolovoza 1940. g. Sugihara je vize pisao ručno, ispisujući komplicirane Kanji simbole. Dnevno je provodio 18-20 sati pišući uz pomoć svoje žene i osoblja konzulata, a katkad i samih izbjeglica. Zabilježeno je da nerijetko nije jeo kako ne bi gubio vrijeme za pisanje viza. Zbog izdavanja viza bio je smijenjen sa svoje funkcije i bilo mu je naređeno da odmah napusti konzulat. Ćiune , Jukiko i njihovi sinovi su se onda smjestili u obližnjem hotelu. Židovi su ih ubrzo našli i molili ih da im izdaju još viza. Do 4. rujna, kada je trebalo da napuste Kaunas vlakom, Ćiune i Jukiko su pisali vize. Svakog dana su izdavali onoliko viza koliko je konzulat prosječno izdavao za mjesec dana. Večer pred odlazak, on i žena su cijelu noć ispisivali spasonosne papire. Na dan odlaska, na putu do željezničke postaje, Ćiune je stavljao bjanko potpise na papire, bacajući vize u masu tako da su ljudi mogli poslije sami da ih popune. Kada je ušao u vlak, samo je udarao pečat na prazne papire, izbacujući dokumente kroz prozor. U jednom trenutku, ostao je bez snage. Nagnuo se kroz prozor i rekao: " Molim vas da mi oprostite. Ne mogu više pisati. Želim vam sve najbolje. " Tada se duboko naklonio prisutnim izbjeglicama. Neki od prisutnih Židova i Poljaka su mu uzviknuli: " Sugihara, nikada te nećemo zaboraviti! Sigurno ćemo te opet vidjeti! " Jukiko je na ove riječi zaplakala i plakala je još dugo pošto je vlak napustio postaju.

Broj  spašenih

Smatra se da je sveti neposluh kojega je Ćiune Sugihara iskazao prema svojoj vladi spasio oko 6000 ljudi, ali to nisu potpune brojke. U službenoj arhivi japanskog konzulata je zapisano oko 2.100 imena. U pitanju su obiteljske vize koje su omogućavale glavi obitelji da sa svojim supružnikom i djecom napusti Litvu. Vjeruje se da u svojoj žurbi da potpiše što veći broj viza Ćiune nije unosio u arhivu svako ime. Nadalje, izvjesni isusovci iz Poljske su se poslije njegovog odlaska domogli njegovih pečata koje diplomat nije uništio te su nastavili pisati "Sugiharine vize". Neki Židovi nisu uspjeli napustiti Litvu na vrijeme (Sovjeti su naplaćivali voznu kartu pet puta skuplje nego što je to bilo uobičajeno) tako da su nestali u holokaustu kada su Nijemci napali Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. Procjenjuje se da je zahvaljujući Ćiunu Sugihara i njegovoj ženi Jukiko spašeno oko 10.000 ljudi, Židova i Poljaka.

Otkaz

Sugihara je potom služio kao vicekonzul u Pragu u Čehoslovačkoj, u Koningsbergu u Istočnoj Prusiji i kao pravnik u Bukureštu u Rumunjskoj, od 1941. do 1944. g. Kada su sovjetske trupe ušle u Rumunjsku, zarobili su Sugihara i njegovu obitelj i odveli ih u ratni logor. Tamo su ostali nekih 18 mjeseci i pušteni su tek kada je Jukiko čuvaru dala svoj ​​skupocjeni kimono. Vratili su se u Japan gdje je Ćiune odmah otpušten zbog reforme ministarstva - bar po njegovim riječima. Po mnogim drugim svjedočanstvima , ovo je bila svojevrsna osveta zbog neposlušnosti.

Kasnije doba

Ćiune je, da bi izdržavao svoju obitelj, uzimao niz slabo plaćenih poslova, u jednom je trenutku čak prodavao žarulje od vrata do vrata. Jedan njegov prijatelj se sjeća: "Pozvao me je na večeru. Ja sam se naravno ponadao da ćemo lijepo jesti. On je rekao da će on kuhati, te smo otišli u dućan, gdje je on kupio krumpir i kobasice. Krumpir je kod kuće oljuštio i skuhao u kuhalu koje mu je stajalo u WC-u. On je to smatrao gozbom." Godine 1947. obitelj je doživjela još jednu tragediju, kada je najmlađi sin umro sa samo 7 godina raslabljen poslije teških ratnih putovanja .

Ješua Nisro, pripravnik u izraelskoj ambasadi u Tokiju, jedan od Židova koji je spašen zahvaljujući Sugihari, dok je još bio dijete, konačno je, 1968. godine uspio ga naći. Sljedeće godine je Ćiune otišao u Izrael gdje ga je dočekala izraelska vlada. Godine 1985. Ćiune Sugihara je proglašen "Pravednikom među narodima". Pošto je bio suviše bolestan da bi putovao, žena i sin su otišli da bi u njegovo ime preuzeli nagrad.

Poniznost Ćiuna Sugihare

Četrdeset i pet godina nakon invazije na Litvu, pitali su ga zašto je izdavao vize Židovima. Ćiune je rekao da su izbjeglice ljudska bića i da im je naprosto bila potrebna pomoć. Novinar je zapisao: "Pitao sam ga zašto je spasio tolike ljude. On se zbunio. Toliko je smatrao da je to nešto najprirodnije da u trenutku nije znao što da odgovori.

"Želiš znati što me je pokrenulo, zar ne? Pa ... To je naprosto onaj osjećaj koji bi svatko imao da se zapravo susretne s izbjeglicama lice u lice, kako mole sa suzama u očima. Čovjek se jednostavno ne može suzdržati, a da ne sustradava sa njima. Među njima je bilo starih ljudi i žena. Bili su toliko očajni da su išli toliko daleko da mi ljube cipele. Da, to sam vidio vlastitim očima. U to vrijeme sam osjećao da japanska vlada u Tokiju nije imala jedinstveno stajalište. Neke japanske vođe su prosto bile uplašene zbog pritiska od strane nacista, drugi dužnosnici su naprosto bili nezainteresirani. Ljudi u Tokiju nisu bili jedinstveni. Bilo bi smiješno da sam se bavio njima. Tako sam odlučio da više ne čekam odobrenje. Znao sam da će se oko toga praviti problemi u budućnosti. Ali, ja sam znao da je to jedino bilo ispravno. Nema ništa loše u tome da se spašavaju životi. Sa duhom smirenja, čovjekoljublja i prijateljstva prema bližnjima, s tim duhom, krenuo sam da učinim što sam učinio, suočen s najtežom situacijom - i iz tog razloga, krenuo sam naprijed s udvostručenom hrabrošću."

Ćiune Sugihara je umro 31. srpnja 1986. godine.

Ćiune nikada samoinicijativno nije govorio o svom podvigu. U svojoj zemlji je preminuo potpuno nepoznat, unatoč brojnim priznanjima koje su mu davale ostale države: Pravednik među narodima, Medalja zasluga Republike Poljske i Životvorni Križ Litve. Volio je govoriti:"Možda sam i mogao poslušam svoju vladu, ali onda ne bih slušao Boga."

 http://pravoslavlje.spc.rs/broj/1078/tekst/pravedni-ciune-sergej-sugihara/print/lat

Za kraj, tropar sv. Ćiuni: 

Bogorodica u pravoslavlju i katoličanstvu

               

Svake godine rimokatolici 15.08. po gregorijanskom kalendaru slave svetkovinu Uznesenja Marijina na nebo. Na isti datum, isti blagdan slave i pravoslavni (samo što julijanski 15.08. pada na gregorijanski 28.08.). Pogodno je to vrijeme da damo kratku usporedbu dvije mariologije, dva nauka o Presvetoj Bogorodici Mariji.

                U pravoslavlju, baš kao i u rimokatoličanstvu, Bogorodica jest jedan od najsvetijih i centralnih pojmova. Ona je Majka utjelovljenoga Boga-Isusa Krista. Bez nje postaje nezamislivo spasenje ljudskog roda. Veličanstveni umjetnički prikazi, molitve, pjesme i himni neprolazne ljepote i dubine, brojni blagdani-svim time obje Crkve časte Majku Kristovu. Međutim, postoje i razlike u nauku o Bogorodici. Te razlike možemo sažeti u dvije rimokatoličke dogme kojih nema u pravoslavlju-dogmu o Bezgrešnom začeću Marijinu i dogmu o njezinu Uznesenju na nebo.

                Dogma o bezgrešnom začeću donijeta je 1852. Godine od pape Pija XI. Ovo Bezgrešno začeće mnogi brkaju sa Isusovim djevičanskim začećem, no, kao što rekoh, ono se odnosi na Mariju. Dakle, dogma nam govori kako je Marija, majka Isusova, od prvoga časa začeća u utrobi sv. Ane, bila očuvana od istočnog (rekli bi Srbi, prvorodnog) grijeha. Dakle, nikada je nije ni dotakao Adamov prijestup koji obilježava sve nas ljude. Ovo čudo je izvršio sam Bog, kako bi se od Bezgrešne mogao roditi Sin, a izvršio ga je upravo predviđajući djelo spasenja koje je Krist izvršio, primijenivši učinke tog Kristovog djela spasenja na Bogorodicu. U pravoslavlju te dogme nema-kao što sam rekao, ona je donesena stoljećima nakon rascijepa dvije Crkve, i plod je zasebnog razvoja katoličke mariologije. Zbog toga u pravoslavlju praktički i nema nekog strogog sabornog izjašnjavanja o tom pitanju, i to je razlog što je u povijesti bilo i pravoslavnih teologa koji su zastupali stavove istovjetne ili bliske ovoj dogmi kao svoje teološko mišljenje, na koje su imali pravo. Ipak, u suvremeno doba, većina pravoslavnih ipak odbacuje nauk o bezgrešnom začeću Marijinu, iz nekoliko razloga:

1.) pravoslavlje ne nalazi nigdje u Svetome Pismu bilo kakvu aluziju na ovo učenje, a kamoli na izričito spominjanje. Štoviše, Biblija neprestano ističe sveopću grešnost ljudi, ne navodeći izuzetke.

2.) postoji ogromna praznina u Predaji (Tradiciji) Crkve s obzirom na ovaj nauk. On se u svojoj jasnoj formi prvi puta pojavio u djelima Pashazija Radberta (9.st.), i otada je progresivno napredovao u Zapadnoj Crkvi, s time da mu se protivio čitav niz vrhunskih zapadnih teologa i duhovnika (Toma Akvinski, Albert Veliki,Bonaventura i osobito možda najveći marijanist srednjeg vijeka na Zapadu-sv. Bernard).

3.) što se, prema pravoslavnom kršćanskom učenju, istočni (prvorodni) grijeh prenosi na čovjeka već samim začećem. Marija je bila prirodno začeta od Joakima i Ane, dok je Isus Krist bio ne začet odnosom muškarca i žene, već maltene stvoren, protiv zakona prirode, u Mariji, poput Adama, djelovanjem Duha Svetoga. Zato, prema pravoslavlju, uopće nema razloga za ovakav Božji zahvat.

Uči li pravoslavlje onda da je Marija bila grešna? Naravno da ne. Pravoslavlje uči, kako je ona odmalena bila kao i svi ostali ljudi, podvrgnuta istočnom grijehu, te kao takva bila pravim predstavnikom paloga ljudskoga roda, ustrajući od malena u kreposnom životu, pobožnosti i vršenju Zakona Božjega. Kao pravi predstavnik Adamova roda, ona kaže svoje „da“ Bogu, na nju silazi Duh Sveti, te je kod Utjelovljenja Sina Božjega čisti od svake ljage i grijeha. Ona je dakle očišćena Utjelovljenjem Isusovim, te ju od tada Crkva s pravom časti kao Presvetu, Preblagoslovljenu, Najuzvišeniju, i u superlativima joj pripisuje sve najbolje na ovome svijetu. Iz ovoga čašćenja Marije neki neupućeni rimokatolički apologeti pokušavaju dokazati kako pravoslavlje navodno implicitno u liturgiji priznaje bezgrešno začeće; međutim, kako smo vidjeli, ono liturgijski priznaje njezinu bezgrešnost kao posljedicu Utjelovljenja, a ne bezgrešno začeće.

                Što se tiče dogme o Uznesenju Marijinu, treba reći kako pravoslavni priznaju ovu vjersku istinu. Kako sam rekao, slave i ovaj blagdan, kao i katolici (Srbi ga zovu „Uspenje“ ili „Velika Gospojina“), ali-nemaju ove dogme koja je i u rimokatoličkoj Crkvi proglašena tek 1954. godine. Neki rimokatolici postavljaju pitanje, čemu slaviti blagdan Uznesenja, a ne istodobno proglasiti dogmu? Odgovor je jednostavan: dogma i vjerska istina nisu jedno te isto. Sam pojam dogma je u staro doba označavao odredbu ili zakon. Dakle, zakoni pravoslavne Crkve se dijele na Kanone, koji uređuju praksu Crkve, i dogme (dogmate) koje određuju vjerovanje Crkve i razgraničavaju ga od krivovjerja. Dogma je dakle, samo način izricanja neke vjerske istine. Bilo je vrijeme kada u Crkvi nije bilo dogmi. S druge strane, pravoslavlje dogme ne proglašava po nahođenju crkvenih vlasti, već onda kada neku postojeću vjersku istinu ugrozi neko krivovjerje. Dakle, Crkva nije imala izvorno dogmu od Trojstvu, već se u Trojstvo naprosto vjerovalo; kada su protiv postojeće vjere ustali krivovjerci, Crkva je branila istinu dogmatizirajući je. Pošto se u pravoslavlju nije pojavilo krivovjerje koje bi zanijekalo tradiciju vjere i proslavljanja Marijinog Uznesenja, pravoslavna Crkva nije niti izdala odnosnu dogmu, niti će, kako stvari stoje, to i učiniti, jer, kako sam rekao, za to nema razloga.

                Ipak, treba napomenuti kako je Rim kod proglašenja ove dogme prešutio da li je Marija uznesena živa na nebo, ili je prvo umrla, pa onda uskrišena i uznesena. Mnogi katolički apologeti danas zastupaju prvo mišljenje, povezujući ga sa prethodnom dogmom o bezgrešnom začeću; prema Bibliji, smrt je posljedica istočnog grijeha-ako je Marija od začeća bila bez toga grijeha, onda nije mogla ni umrijeti, te je logično da bude živa uznesena. Međutim, sve drevne predaje se slažu u jednome-Marija je prvo umrla, pa zatim uskrišena od strane svoga Sina, pa tek onda uznesena. Zato se i ovaj blagdan čak i u latinskom nazivao „dormitio“ (usnuće, preminuće), a isto značenje ima i crkvenoslavenska riječ „uspenije“. Ako je Marija ipak bila podložna smrti, kako tvrdi višestoljetna neprekidna tradicija pravoslavlja, onda bi ova cijela rimokatolička apologetska konstrukcija ipak pala u vodu.

 Za kraj, jedna pravoslavna duhovna pjesma posvećena Bogorodici: