Veliki post-pravoslavna Korizma

               Dok su rimokatolici već završili sa svojom Korizmom i Velikim tjednom, te ušli u uskrsno vrijeme, u Pravoslavnoj Crkvi još uvijek traje Veliki post-pravoslavna varijanta Korizme. U čemu se on sastoji, koje su njegove sličnosti, a koje razlike sa katoličkom Korizmom?

Uvod:

               Prvo moramo naglasiti da za razliku od rimokatoličanstva, u kojemu postoji „oštri rez“ prelaska iz jednoga ciklusa („vrijeme kroz godinu“) u drugi, korizmeni, u pravoslavlju postoji postupno uvođenje u razdoblje posta. To je važno za primijetiti, jer za pravoga vjernika period liturgijske godine označava stanje duha. Tako u pravoslavlju nalazimo pet pripremnih nedjelja: nedjelja o Zakeju, nedjelja carinika i farizeja, nedjelja izgubljenog sina, nedjelja mesoposna i nedjelja siroposna. Prva, u kojoj se čita evanđelje o Zakeju, izražava nam želju za Bogom, na Zakejevu primjeru, a želja je svakako nužni preduvjet za bilo koji vjerski podvig. Nedjelja o cariniku i farizeju nam daje poruku o ispravnoj nakani i poniznosti, osnovnim vrlinama svakog duhovnog podviga. Nedjelja izgubljenog sina nam kroz ovu Isusovu prispodobu donosi prisjećanje upravo na naše palo stanje, udaljenost od Boga, potrebu kajanja i Božjeg milosrđa. Na bogoslužjima polako počinje upotreba Trioda-liturgijske knjige za Veliki post, sa himnima i biblijskim čitanjima za svaki dan. Mesoposnom nedjeljom polako počinje odricanje od namirnica mesnog sastava, a siroposnom od mliječnih proizvoda. Siroposna se naziva još i nedjeljom opraštanja-na večernjoj službi te nedjelje postoji poseban čin izmirenja, u kojem bi vjernici trebali ući u period posta pomireni jedni sa drugima, a mir sa ljudima je svakako uvjet valjanosti kršćanske molitve i posta.

Vrijeme i način posta:

               Veliki ili Časni post, ili Sveta i Velika Četrdesetnica u strogom smislu počinje čistim ponedjeljkom, dan nakon siroposne nedjelje, i traje do Cvjetnice, dakle, početka Velikog tjedna (Strasne sedmice, kažu Srbi). Čitavo to vrijeme se prakticira tzv. post na vodi, dakle, samo na kuhanoj biljnoj hrani, bez mesa, masti, ulja, mliječnih proizvoda, vina, jaja i ribe. Pošto subota i nedjelja nisu posni dani u pravoslavlju, tada se prekida ovaj totalni post, ali se zadržava određeni asketski vid postom na ulju, dakle, slobodno se sprema na ulju i upotrebljava se vino, a ponegdje i riba, bez namirnica životinjskog porijekla. Ulje i vino se također dozvoljava i na blagdane Našašća glave Ivana Krstitelja („Obretenje“), na sv. mučenike sebastijske („Mladenci“), na Blagovijest, kao i dan prije Blagovijesti, ukoliko je ova izvan Velikog tjedna. Riba se dozvoljava na Cvjetnicu i na Blagovijest, ukoliko ne padne u Veliki tjedan. Mnogi, koji to mogu, kroz prva tri dana (čisti ponedjeljak, utorak i srijeda), poste o kruhu i vodi. 

Nedjelje posta:

               Postoji pet posnih nedjelja. Prva se naziva čista, druga pačista, treća križupoklonstvena (krstopoklona, kažu Srbi), zatim sredoposna i gluha. Čista se naziva još i „nedjelja pravoslavlja“, u spomen pobjede pravoslavlja nad ikonoklastičkim krivovjerjem u 9.st. Na bdijenju uoči križupoklonstvene nedjelje se iznosi na sredinu hrama Križ vjernicima na čašćenje, a postoji i poseban obred klanjanja križu nakon sv. Liturgije. Kroz sve korizmene nedjelje služi se sv. Liturgija sv. Bazilija Velikog, umjesto Zlatoustove.

Subote posta:

               Na početku treba napomenuti, da pravoslavlje nije jednostavno „ukinulo“ subotu, kao starozavjetni dan odmora, spomena na Stvaranje i Izlazak iz Egipta, i zamijenila ju nedjeljom, kako je to slučaj u katoličanstvu. Subota i dalje zadržava izvjesni počasni status, oslobođena je posta, i euharistijski je dan. Dakako, nije ravna nedjelji, ali nije opet degradirana na obični svagdan. Prva subota Velikog posta se zove Teodorova subota, jer je posvećena sv. mučeniku Teodoru (mučenici su jedini sveci koji se spominju u velikoposno vrijeme), dok su druga, treća i četvrta zadušne subote. Naime, pravoslavlje nema tzv. „dušnog dana“, ali je zato subota kao dan posebno posvećena molitvi za mrtve, a osobito posne subote. Zato se tih dana vrše Liturgije i parastosi (molitvene službe) za pokojne. Peta je „akatistova subota“, jer se na nju pjeva Akatist Bogorodici, remek-djelo bizantske himnografije. 

Liturgija pretposvećenih Darova:

               U pravoslavlju ne postoje pobožnosti poput križnog puta ili euharistijskog klanjanja, ali je zato Veliki post obilježen ovom specifičnom službom, koja se nekada služila kroz sve dane od ponedjeljka do petka u velikoposno vrijeme, a sada srijedom i petkom. Treba reći da ovo nije Liturgija (misa), tj., možda ju je pogrešno brojiti uz Zlatoustovu ili Bazilijevu Liturgiju. Pojednostavljeno govoreći, ona je spoj Večernje molitve sa službom riječi i obreda pričesti, sa darovima posvećenima na Liturgiji prethodne nedjelje (u pravoslavlju nema „skladištenja“ pričesti u svetohraništu, vjernici se pričešćuju uvijek sa Darovima posvećenima na toj Liturgiji kojoj prisustvuju). Zašto se služi ovo bogoslužje, i zašto sa Večernjom? Naime, kanonima pravoslavne Crkve, zabranjeno je vršiti Liturgiju (misu) u vrijeme posta, pošto je post izraz našega palog stanja, kajanja i iščekivanja, a Euharistija izraz ispunjenja, Uskrsa, budućeg Svijeta. Međutim, ovim obredom se želi naglasiti trajna prisutnost plodova Euharistije u Crkvi. Zato se i služi uvečer, jer, dan je posni, a kako smo rekli, Pričest je uvijek kruna i završetak posta, kraj iščekivanja i ispunjenje.

Zaključak:

               Nemoguće nam je u kratkom postu prikazati svu ljepotu i dubinu Velikog posta Pravoslavne Crkve. Velika je šteta što toliko bogatstvo velikoposnih molitava, Triod, kanon sv. Andrije Kretskog, je praktički zatvoreno pred zapadnim čovjekom, a nažalost, često puta i pred pravoslavnim, zbog nerazumljivog liturgijskog jezika. Bogoslužni tekstovi Velikog posta su možda najbolja duhovna hrana čovjeka, hrana u kojoj su sažeti i teologija, i dogmatika Crkve, i mistično duhovno iskustvo svetaca i otaca Crkve, Biblija i psalmi, koji doslovce prožimaju sve ove službe. Oni nam pokazuju ona temeljna ljudska pitanja: stvaranje i pad, grijeh i kajanje, obraćenje i pobožanstvenjenje čovjeka. Zato pravoslavni Veliki post, ako se ispravno shvati, i dosljedno provede, u skladu sa mogućnostima, predstavlja korjenitu duhovnu preobrazbu čovjeka. On nije tek razmatranje Kristove Muke (često se u rimokatoličkim crkvama sve iscrpljuje u „križnim putovima“ i razmatranjima izmrcvarenog Krista na križu), a nije tek niti nekakvo „odricanje“ a najmanje „žrtva“. Zato pravoslavlje i inzistira na radosnom uskliku Aleluja za vrijeme Korizme, da naglasi kako je ona radosni povratak u Raj, i više, pobjedničko trčanje Carstvu Nebeskom.

Velikoposna molitva sv. Efrema Sirijskog:

Gospode i Vladaru života moga,

Duha lijenosti, mrzovolje, vlastoljublja i praznoslovlja ne daj mi,

Duha umne čistoće, smirenoumlja, trpljenja i ljubavi podaj meni, sluzi Tvome.

Da, Gospode Care, podaj mi da sagledam svoje grijehe, i ne osuđujem brata svoga, jer si blagoslovljen u vjekove vjekova. Amen.

Moli se iza svake službe u Velikom postu; iza svakog stiha se vrši poklon do zemlje.

Za detaljni prikaz posta preporučujemo:  http://www.verujem.org/pdf/smeman_veliki_post.pdf

Katolička misa i pravoslavna liturgija

         

         Živimo u doba koje je u kršćanskome svijetu obilježeno, između ostalog, kao vrijeme ekumenizma. U tom ekumenizmu, osobito što se tiče odnosa Katoličke i Pravoslavne Crkve, pokušavaju se zatrti ili ublažiti sve moguće razlike između dviju Crkava, do te mjere da se najveći dio razlika proglašava „obrednim“ i „sporednim“, dok se i one „bitne“ razlike pokušavaju relativizirati, i proglasiti da se tu radi tek o „različitim jezičnim formulacijama“. Međutim, pravoslavni i katolički koncept svijeta umnogome se razlikuju; ova razlika se očituje osobito u liturgijskim slavljima i bogoslužjima.

            Istina, rimska misa i bizantska liturgija, pripadaju istom kršćanstvu, i potječu iz istog izvora, odatle je posve jasno kako se u mnogo toga poklapaju. Isti im je osnovni smisao, ustroj, obredne crte, i zato će svaki pravovjerni ekumenist našeg doba konstatirati kako je to sve skupa zapravo „jedno te isto“. Međutim, ova dva obredna čina nam zapravo otkrivaju dva različita, u nekim elementima i suprotna pogleda na kršćansku stvarnost i odnos prema Bogu. Ovdje bih podvukao dvije osnovne razlike: korištenje kvasnog/beskvasnog kruha u euharistiji, i pretvorba darova Kristovim riječima sa Posljednje večere/zazivom Duha Svetoga nad darove. Postavljamo tezu da su ova dva elementa međusobno nerazriješivo povezana, i otkrivaju neke bitne razlike u poimanju same Euharistije kod katolika i pravoslavnih.

            Katolička Crkva, dakle, koristi tradicionalno u misi beskvasni kruh (tzv. hostije), pečenu smjesu pšeničnog brašna i vode, bez ikakvih dodataka ili kvasca. Pravoslavna Crkva koristi kvasni kruh, kakvog jedemo svaki dan. U oba slučaja, taj kruh mora biti pšenični. Katolička Crkva vjeruje da se kruh i vino pretvaraju u Tijelo i Krv izgovaranjem Kristovih riječi sa Posljednje (Tajne) Večere: Ovo je Tijelo moje…Ovo je Krv moja… Zato je izgovaranje ovih riječi ključni dio katoličke mise. Pravoslavna Crkva, naprotiv, iako ima također ove riječi, i poštuje ih, smatra da se pretvorba zbiva tzv. Epiklezom, zazivom Duha Svetoga na darove.

            Pravoslavna praksa može nekome izgledati veoma čudno. Jer, katolici tvrde: Isus Krist je ustanovio Euharistiju na Posljednjoj Večeri. Posljednja Večera je bila židovska pashalna večera, a znamo da su Židovi u to doba morali ukloniti kvasac i sve ukvasano iz svojih kuća, i da nikakav kvasni kruh nije dolazio u obzir u vrijeme Pashe. Što se pak tiče riječi pretvorbe, katolička praksa može izgledati veoma logično: ako je Euharistiju ustanovio sam Krist na Posljednjoj Večeri, i ako Euharistija predstavlja uprisutnjenje iste Večere i Kristove Žrtve, i ako sam Krist preko svećenika obavlja sve bogoslužne čine, onda je posve jasno da su riječi ustanovljenja ključne u pretvorbi. Čemu sada izričito spominjanje Duha?

            Ovdje sada ulazimo u jedno vrlo složeno područje, u izvjesne činjenice koje pomalo ruše naše uobičajene predodžbe o Crkvi, i prisiljavaju nas da cjelokupni pristup Euharistiji postavimo na drugačije temelje. Prvo čega moramo biti svjesni, jest to, da Posljednja Večera nije bila „prva misa“. Ako krenemo već od klasične defincije Euharistije, da je ona posadašnjenje Isusove Muke, Smrti i Uskrsnuća, onda je sasvim jasno da se prije dotičnog događaja (kojega nazivamo i Kristovom Pashom), nije imalo što uprisutnjivati. Kada se, dakle, dogodila prva Euharistija, prva Liturgija, prva Misa? Dogodila se nakon Uskrsnuća, na blagdan Duhova, prilikom silaska Duha nad apostole. Tek od Duhova konstituirana je Crkva, i imaju snagu svi crkveni obredi, molitve itd. Zašto tek od Duhova? Zato, što se ljudski rod od Adamova grijeha nalazio u stanju odvojenosti od Boga, predan grijehu, smrti i raspadanju. Tek uskrsnućem Krista od mrtvih dobivamo posve novog, preobraženog čovjeka, koji je posve prožet božanstvom, i oslobođen smrti i patnje. Glavni plod tog uskrsnuća je bio izljev Duha Svetoga nad apostole. On nije bio, kako to misle zapadni pentekostalci i karizmatici, nekakvo davanje nekakve „sile“ apostolima, već je bio čin osnivanja Crkve kao Tijela Kristova. Jer, po čemu mi postajemo pobožanstvenjeni, slike Božje, djeca Božja, ako ne po Crkvi, a Crkva nije institucija ni ovozemaljska zajednica koja eto slijedi Krista, već je ona Tijelo Kristovo, živi organizam koji ima utemeljenje u onostranosti. Čime je to Tijelo povezano? Upravo Duhom! Duh Sveti je taj koji ne samo na individualnoj razini čini čovjeka adoptiranim (posvojenim) bogom, nego objedinjava sve kršćane, članove Tijela u jedan organizam Crkve. Jer, svaki član Crkve istoga Duha ima, i sve članove Duh povezuje u Tijelo, to Tijelo sa Glavom, i preko nje sa Ocem. Tako Crkva postaje neprekidni Pentekost, neprekidna Pedesetnica, živi organizam povezan svezama Duha i napojen istim Duhom. Mnogi danas Pedesetnicu (Duhove) zovu „rođendan Crkve“, a da uopće ne razumiju što to znači.

            Sve se od tada u Crkvi zbiva silom Duha, i, kako nema Crkve prije Duhova, tako nema ni krštenja, ni oprosta grijeha, ni Euharistije, ničega prije Duhova. Prva Misa nije bila Posljednja Večera, već-Pedesetnica-Duhovi. Zato pravoslavna Liturgija nije nikakvo komemoriranje prošlosti, nikakav spomen-čin nekakvog povijesnog događaja Posljednje Večere, a nije ni skoncentrirana isključivo na Žrtvu Križa. Ona nosi bitno uskrsni, pentekostalni, karizmatski karakter, i skroz je, zbog toga, usmjerena prema Eshatonu, Sudnjem danu, Budućem Svijetu i uskrsnuću svih vjernih. Ona je predokus budućeg blaženog stanja, a ne razmatranje Golgote. Zato pravoslavni kršćanin ne može prihvatiti argumentciju „Krist je koristio beskvasni kruh, pa ćemo i mi“, jer Kristova Posljednja Večera još uvijek pripada Starome zavjetu. Na njoj je doduše Euharistija ustanovljena na razini znaka, i njome je zaključen starozavjetni kult; ali obred u njoj ustanovljen svoju silu dobija tek izljevom Duha na Pedesetnicu. I nemojmo previdjeti jednu „slučajnost“: židovski blagdan Pedesetnice, Pentekosta, Šavuot, na koji se dogodio izljev Duha, je bio jedini na kojemu se upravo kvasni kruh koristio u bogoslužju, a ne beskvasni.

            Zato Pravoslavna Crkva ne slavi Euharistiju sa starim, beskvasnim kruhom muke i žurbe stare Pashe, i tjeskobe getsemanske noći, već sa novim, kvasnim kruhom, kruhom oduhovljenog čovjeka, novog, uskrslog, preobraženog i prosijanog Duhom. Rimokatoličko pozivanje na Posljednju Večeru ne dokazuje ništa, jer, kako smo vidjeli, Posljednja Večera je neka vrsta liturgijskog Ivana Kristitelja: kao što je Ivan posljednji prorok Staroga zavjeta, koji direktno pokazuje Krista, ali sam nije Krist, tako je i Posljednja Večera zaključak starozavjetne žrtve, koja ukazuje na Euharistiju, ali još nije Euharistija.

            Tako, Pravoslavna Crkva poštuje Posljednju (Tajnu) Večeru. Na Veliki četvrtak ona posvećuje miro (sv. Ulje), obilježava njen spomen, priprema pričest koja se čuva u artoforu (svetohraništu) za sljedeću godinu. Ikona Večere se nalazi na mnogim ikonostasima pravoslavnih hramova na centralnome mjestu. Ali, Liturgija Pravoslavne Crkve koristi novi, kvasni kruh, simbol oduhovljenosti, i pretvara darove cijelom liturgijskom molitvom, kojoj je vrhunac epikleza, priziv Duha, kojim se pretvorba vrši. Tako Duh nije zanemaren u bogoslužju, i pravoslavna Liturgija dobiva posve trinitarni (trojični) karakter.

            Ovo sve ima itekako svoje praktičen posljedice. Rimokatolička misa kroz stoljeća gubi svoj eshatološki karakter, te postaje posve skoncentrirana na Muku i Smrt, pod povijesnim vidom, te njezin žrtveni karakter (kojega ne negira pravoslavlje, da se razumijemo) postupno guta sve ostale važne aspekte. Misa postaje prvenstveno Žrtva, uprisutnjenje povijesnog događaja Golgote (primjetit ćemo i do danas na Zapadu, kod raznih karizmatika, neokatekumena, itd., opsesiju oponašanja Posljednje Večere!). Zato ona tako lako i postaje privatni čin svećenika, jer, Žrtvu prinosi svećenik, i zbog „nestanka“ Duha iz nje, gubi se prvotni karakter zajedništva Tijela Crkve, kojega još sv. Pavao spominje (a koji je, budimo iskreni, teško shvatljiv van pravoslavnih pozicija), i misa postaje privatno razmatranje Pretvorbe darova. Takva misa je bila prikladna za napuštanje nedjelje, kao eshatološkog dana Gospodnjeg, i prelazak na obične dane u tjednu. To je pak vuklo za sobom posljedicu skraćivanja mise, do običnog, svakodnevnog 20-minutnog rituala, koji se još k tome počeo prilagođavati pojedinim liturgijskim vremenima. Misa je prestala biti čin Božjeg Naroda, i izgubila je eshatološki karakter, njezine molitve, boja ruha u kojemu se služi, se posve prilagođava trenutku i vremenu. Tako kroz cijelu korizmu u rimokatoličanstvu imamo mise sa pokajnim pjesmama, pokajnim molitvama i u pokajnom ruhu, dakle, nešto što je prvim kršćanima predstavljalo predokus uskrsnuća i Novog svijeta, sada postaje pokajnički obred, zatim se podređuje raznim svecima, nakanama, prigodama, itd. Nije bio dalek put do toga da se misa počne služiti i po privatnim narudžbama, za određenu svotu novaca. Tako se čin zajednice, u kojemu molimo za sav svijet, pretvorio u naručeni i plaćeni privatni ritual.

            Pravoslavna Crkva je ogradila Euharistiju mnogim ogradama. Ona se u pravilu slavi samo nedjeljom, a ne po narudžbi, povezana je sa Danom Gospodnjim, kao kod prvih kršćana. Služi se samo jednom dnevno, za nju se posebno sprema, molitvom, postom, ispovijedi, uzdržanjem od spolnih odnosa, tjelesnom čistoćom (krv), i sl. Ona je dakle, skroz eshatološki, pentekostalni, pashalni čin.

Odvajanje od pravoslavlja kao uzrok krize zapadnog kršćanstva

               Svjesni smo, i opažamo na svakome koraku kako se kršćanstvo, a osobito zapadno, nalazi u dubokoj krizi. Ne možemo ovdje sada pisati čitave znanstvene traktate o tome, nego ćemo pokušati na pojedinačnom konkretnom primjeru oslikati situaciju kršćanskog Zapada, kao i korijen te situacije.

               Taj konkretni primjer će biti kršćanska crkvena umjetnost. Umjetnički prikazi čine važan dio kršćanskog nasljeđa, a upravo na Zapadu se očituje potpuna dekadencija kršćanske umjetnosti. Kada pogledamo većinu „modernih“ crkava na Zapadu, uočavamo da su svete slike i kipovi potpuno izgubili bilo kakvu katehetsku funkciju, te da zbog svoje izobličenosti teško mogu nekoga potaknuti na sabranost i klanjanje. Križevi sa korpusima od drvenih letava, koji izgledaju kao da je kostur pribijen na križ (Knin), slike kao da ih je slikao Pablo Picasso, asfaltirane crkve ukrašene grafitima…sve to kod vjernika masovno uzrokuje ili pad duhovnog života, ili negodovanje, ili njegovo iskrivljenje. Svakako, ta posvemašnja izvitoperenost suvremene zapadnokršćanske umjetnosti biva kod mnogih prepoznata kao „protestantizacija“, te izaziva simpatije prema starinskoj katoličkoj umjetnosti, kakva je bila na snazi prije famoznog II. vatikanskog koncila. Čak i među mnogim pravoslavnima ovakva situacija izaziva odbojnost prema suvremenom katolicizmu i simpatije prema katoličkim „tradicionalistima“, koji eto njeguju staru umjetnost, navodno blisku pravoslavlju. Shema je jasna: sve do Drugog vatikanskog koncila 60-ih godina, zapadna umjetnost i liturgija su bile ok, a nakon toga dolazi do propadanja i protestantizacije.

               Ne kanimo ovdje negirati da je suvremena katolička umjetnost doista dekadentna, međutim, ono što se previđa jest to, da je i pretkoncilska, „stara“ katolička umjetnost također bila nepravoslavna. Odnosno, proces protestantizacije i propadanja započeo je davno, davno prije, a „tradicionalna“ katolička umjetnost mu je samo predstadij. Ova „protestantizacija“ započinje već duhovnim odvajanjem od pravoslavlja.

               U ranoj Crkvi stoljećima nije bila dokraja razjašnjena pozicija sv. slika u kršćanskoj vjeri i liturgiji. Razne skupine Otaca Crkve zauzimale su različite stavove: neki su ih smatrali tek dopuštenim, ni štetnim ni korisnim, drugi korisnim, ali ne nužnim, treći upravo nužnim. Na Istoku je ovo pitanje riješeno za vrijeme velike krize, tzv. ikonoklazma u 8.st., pokreta koji je nastojao potpuno zabraniti štovanje slika u kršćanstvu. Pitanje je definirano 2. nicejskim saborom 787., kada je potvrđeno od čitave Crkve kako je štovanje slika ne samo dopušteno i korisno, već i nužni izraz našega pravovjerja i vjere u Utjelovljenje Sina Božjega. Od tada, za pravoslavlje više nema ni najmanje dileme: sv. slika je nešto uistinu sveto, ona je eikon-ikona, odraz nebeske stvarnosti na Zemlji. Zato ikona (sv. slika u pravoslavlju) mora biti slikana po strogim pravilima, dostojanstveno, u simbolici, njezino stvaranje je popraćeno blagoslovima i duhovnim životom, u molitvi. Zato u pravoslavlju crkvena umjetnost ne može biti svrha samoj sebi, niti crkva može biti poligon za ispucavanje slikarskih talenata i umjetničke mašte. Slika je odraz Neba i svjedočanstvo sv. Predaje, kao i pouka, slikovni vjeronauk za vjerne. U pravoslavnim crkvama sve su ikone strogo smisleno poredane, po utvrđenom redu, tako da sve odiše skladom i dostojanstvom, upravo svetošću. U svakoj pravoslavnoj crkvi, na slikama imamo ne samo poticaj za duhovnost, već i cjelokupnu dogmatiku, nauk kršćanstva.

               Ovdje treba reći da spomenuti 2. nicejski sabor, a zajedno sa njime i teologija ikone crkvenih Otaca koji su mu prethodili i slijedili, nije nikada zaživio u Zapadnoj Crkvi. Rim je doduše priznao rečeni Sabor kao sveopći, ali na Zapadu je u stvarnosti prevladao stav onih Otaca koji su priznavali korist i dopuštenost slika, ali ih nisu smatrali nužnim ni izrazom pravovjerja. Ovo je našlo svoj vrhunac u stavovima Karla Velikoga i njegove frankfurtske sinode, iako formalno neprihvaćene, ali stvarno duhovno zaživjele na Zapadu. Primijetit ćemo kako nikada na Zapadu nije postojala onakva pobožnost prema slikama, klanjanje, ljubljenje, kađenje, onolika čuda, poput mirotočenja (izlijevanja sv. ulja iz slike), kao na Istoku. Zato je Zapadna Crkva u samome startu dala zeleno svjetlo za umjetničku slobodu, koja se povećavala stoljećima. Ulaze kipovi, redaju se stilovi: romanika, gotika, renesansa, barok…zapadna umjetnost postaje svrhom samoj sebi, sav naglasak je na umjetniku, estetici, i, što je osobito značajno za Zapad, diranje ljudskih osjećaja slikom. Događaju se razne devijacije: u renesansno doba, razvratni slikari slikaju svoje ljubavnice kao Bogorodice, crkve se trpaju slikama i kipovima bez reda i plana, tako da se lako dogodi da kip nekog sveca sasvim istisne Krista. Kvaliteta mnogih prikaza je niska, anđeli postaju kupidoni rimske antike, a slika prestaje biti odraz Neba, i postaje fotografski prikaz događaja ili osobe.

               U takvom stanju stvari, sasvim je razumljiva pojava dekadencije rimokatoličke crkvene umjetnosti u 20.st. Ona je logični nastavak i kruna višestoljetnog procesa, započetog napuštanjem pravoslavne teologije ikone, napuštanjem koje se dogodilo u sam osvit raskola između Istoka i Zapada. Zato je i neshvatljiva plitkost nekih pravoslavaca koji ne vide kako nema nikakvih dodirnih točaka između barokne oltarske nadgradnje i klasičnog bizantskog ikonostasa.

               Jednako vrijedi i za pitanje glazbe. Suočeni sa poplavom protestantskih duhovnih šansona, gitara i bubnjeva po crkvama, neki rimokatolici bi se vratili „orguljama kao vlastitom rimskom glazbalu“. Inače, orgulje kao takve izumili su baš Bizantinci po starogrčkom predlošku, prve su stigle na Zapad kao poklon bizantskog cara (ikonoklasta!). Ali, bile su upotrebljavane isključivo u dvorskom ceremonijalu, a ne u crkvi, gdje se do danas upotrebljava samo ljudski glas. Međutim, kada je Zapad jednom popustio i uveo orgulje, jedno glazbalo u liturgiju, tko danas može zabraniti druga?

               Sumirajući sve ovo, tko danas može više u rimokatolicizmu uopće postaviti normu, što može u crkvu, a što ne? Jednako tako, ova kriza rimokatolicizma ne može biti riješena jednostavnim vraćanjem u Srednji vijek, na Trident, u gotiku, u barok. Ona može biti prevladana samo povratkom na autentičnu teologiju ikone Pravoslavne Crkve, koja nije ništa drugo nego tumačenje samoga Utjelovljenja.

Zablude i neistine o pravoslavlju

Naslov je možda pomalo provokativan, međutim, moramo se suočiti sa činjenicom da većina ljudi, katolika u Hrvatskoj, baš i ne poznaje pravoslavlje. To samo po sebi ne mora biti sporno, međutim, kada neke stranice i portali krenu iznositi tekstove o pravoslavlju, a dotični tekstovi su puni netočnih informacija, onda to postaje zabrinjavajuće. Takav slučaj je i poznati portal katolici na internetu .

Na tom portalu postoji i članak pod nazivom "Pravoslavlje" koje ga potpisuje stanovita prof. Sanja Kotal. Tekst je školski primjer nepoznavanja pravoslavlja, crkvene povijesti, a svakako, u nekim točkama, Katoličke Crkve kojoj autorica očito pripada. Ovdje donosimo cjeloviti tekst, kojeg smo podijelili na odlomke sa pripadajućim komentarom. 

Kršćanstvo, iako u početku jedno i jedinstveno, s vremenom se razvilo u dva različita smjera: na Istoku u pravoslavlje, a na Zapadu u katoličanstvo.

 Ova rečenica jest, sa kršćanske točke gledišta, heretična (krivovjerna), podjednako i za katolike i za pravoslavne. Po autorici, postojala je u povijesti jedinstvena kršćanska Crkva, koja se razdijelila u dva pravca-katoličanstvo i pravoslavlje. Međutim, Kristova Crkva jest samo jedna i jedina, od nastanka do danas, i bit će do kraja svijeta. Ne mogu postojati dvije Crkve, dva Tijela Kristova, dvije Istine. Samo jedna može biti istinska Crkva Kristova, a druge mogu biti sekundarne zajednice koje su se odvojile od nje, i koje ne posjeduju puninu kršćanstva. Katolička smatra sebe pravom Crkvom, pravoslavna sebe. Nema tu diobe na "smjerove", jer je onda i Krist razdijeljen.

 Tome su pridonijeli mnogi razlozi i motivi.

Prodorom barbarskih naroda i padom Zapadnog Rimskog Carstva (476.) kulturni život se pomiče na Istok.

 Ovo i nije povijesno sasvim točno. Pomicanje težišta Rimskog Carstva na Istok je proces koji je započeo davno prije seobe naroda. On je već očit pod carem Dioklecijanom, a posebno Konstantinom Velikim. Velika kriza i rasulo zapadnog, latinskog svijeta, već je u 3.st. činjenica. 

 Tako Bizantu rastu ambicije da postane središte čitavog kršćanstva. Javljaju se mnoge razlike u životu Crkve Istoka i Zapada, te one vremenom postaju sve veće - u jeziku, kulturi, mentalitetu i načinu života.
S vremenom nastaju i razlike u teološkom razmišljanju, bogoslužju i crkvenoj disciplini. 

1.) Država zvana "Bizant" nikada u povijesti nije postojala. To je historiografski naziv koji su smislili zapadni povjesničari da bi opisali srednjovjekovni stadij Rimskog Carstva, kada je ono bilo teritorijalno smanjeno, grecizirano (prihvatilo grčki jezik i kulturu) i posve kršćansko. "Bizant" u tom smislu zaživljava tek u 7.st.
2.) Nikada famozni "Bizant" nije želio biti središte kršćanstva u zapadnom smislu. Nikada se nijedan patrijarh nije pozivao na vlast božanskog prava, poput rimskih papa. Njihova vizija primata je bila počasna i kanonska vidi:link . Sva prava carigradskom patrijarhu su dodijeljena od crkvenih sabora.
3.) Razlike su postojale već otprije, u svim navedenim kategorijama, i one su bile posve legitimne. Sada međutim, počinju nastajati i neke problematične razlike.

Konačni rascjep dogodio se 1054. godine, kada su napetosti došle do vrhunca.

Raskol 1054.g. nije bio konačni. Raskol katoličanstva i pravoslavlja jest višestoljetni proces, koji je počeo davno prije spomenute godine, a još stoljećima nakon nje, postojala su uzajamna prožimanja dvije Crkve. Tek sa neuspjelim firentinskim saborom, dolazi do konačnog odustajanja oko jedinstva. Anateme iz 1054.g. bile su osobnog karaktera (kardinal Humbert protiv patrijrha Mihaela i obrnuto), od suvremenika prilično nezapažene, i nakraju povučene u 20.st. Usprkos tom povlačenju, vidimo da do jedinstva ipak nije došlo, što svjedoči da se raskol nije dogodio 1054.

Pravoslavna Crkva skupina je crkvi sa samostalnom upravom čija povijest seže daleko u povijest, sve do apostola i prvih misionarskih putovanja u svijet Sredozemlja. 

?

Najstarije su grčka pravoslavna crkva i crkve kojima upravljaju patrijarsi iz Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema.

 Grčka pravoslavna Crkva je jedna od mlađih, potječe iz 19.st. Možda je mislila na Carigradsku patrijaršiju? A ona također nije najstarija.

Godina 1054. označava kraj prve od četiriju razvojnih faza Pravoslavne Crkve koja je započela odvajanjem orjentalnih nacionalnih Crkava sredinom 5.st. Nakon raskola pravoslavlje se razvija u autokefalne Crkve. To su samostalne i neovisne crkvene jedinice, uglavnom vezane za teritorij jedne države ili naroda. Danas u pravoslavlju ima 15 autokefalnih crkava. Drugo glavno razdoblje traje do propasti Istočno-rimskog Carstva (1453.). Prodor islama i posljedice Križarskih ratova potiskuju razvoj Pravoslavne Crkve, ali vanjski gubitci nadoknađuju se kristijanizacijom slavenskih naroda. Treće razdoblje počinje padom Carigrada i rušenjem Istočnorimskog Carstva (25.5.1453.). Misijska djelatnost miruje stoljećima. U 19.st. misija bilježi novi polet na sjevernoameričkom kontinentu. U jugoistočnoj Europi nastaju nakon osnutka nacionalnih država u 19.st. pravoslavne nacionalne crkve. Četvrto razdoblje počinje s ponovnim uspostavljanjem moskovskog patrijarha nakon Oktobarske revolucije (1917.). Ono karakterizira prolazno veće osamostaljenje Crkve u odnosu na državu. U tadašnjem Sovjetskom Savezu Crkva se uskoro ponovno potiskuje,a nakon 1945. iu ostalim komunističkim državama.Tek su nedavno pravoslavne crkve ponovno zaživjele, pošto su im vlade, npr. U Rusiji i Ukrajini, vratile prije zaplijenjene samostane i crkve. No, četvrto razdoblje Pravoslavne crkve obilježeno je prije svega njezinim pristupom ekumenskom pokretu (1961.).

Navedene faze razvoja pravoslavlja su prilično nategnute, jer nije jasno po kojem principu je izvršena njihova podjela, čas skače sa grčke na rusku povijest, pa obratno. Drugo, nije točno da se autokefalne Crkve razvijaju nakon raskola sa Zapadom, jer je autokefalija (crkvena samostalnost sa biranjem vlastitog poglavara) glavna odlika svih Crkava od apostolskih vremena (današnji rimokatolički model po kojemu papa imenuje biskupe potječe iz visokog srednjeg i novog vijeka). Treće, pravoslavne Crkve nisu pretežno ni nacionalne ni državne. Grci su razdijeljeni na tri Crkve, pola države Grčke nije pod jurisdikcijom Atene, neke države imaju tek autonomne Crkve, a stare patrijaršije (Carigrad, Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem) uopće nemaju ni nacionalnu ni državnu podlogu. Četvrto, kristijanizacija slavenskih naroda je započela još od 7.st., a davno prije "drugog" razdoblja kako misli autorica (sjetimo se Ćirila i Metoda, Vladimira i pokrštenja Rusije u 10.st....). Peto, autorica piše da se u bivšem SSSR-u Crkva potiskivala. Zna li ona da se iza tog potiskivanja kriju stotine umorenih biskupa, tisuće svećenika i milijuni vjernika? Zna li ona da je cjelokupna vanjska organizacija Ruske Crkve uništena tokom 20-ih i 30-ih godina 20.st.? 

Najuglednije u današnjem vremenu su Ruska i Grčka pravoslavna crkva. Na čelu im redovito stoji patrijarh ili arheiskop, ali on nije nositelj crkvene vlasti, nego je to arhijerejski (sveti) sabor ili zbor svih episkopa. Jedna samostalna autokefalna Crkva dijeli se na eparhije kojima upravlja paroh.

 Da su "najuglednije" jest možda nečiji subjektivni dojam. Možda je mislila najpoznatije? Drugo, arhijerejski ne znači "sveti". Arhijerej je jedan od naziva za biskupa. Treće, zaboravila je spomenuti da nazvi "episkop" odgovasra nazivu "biskup" u hrvatskome jeziku. Četvrto je već pravo biser: eparhijom upravlja paroh. Eparhija je biskupija, a paroh je župnik, prezbiter-svećenik, a ne biskup!

 

Pravoslavlje i katoličanstvo, s obzirom na zajedničku prošlost imaju mnogo zajedničkog, no i do sada nepremostive razlike. Pravoslavlje u vjeri ne priznaje da Duh Sveti prizlazi iz Oca i Sina, te ne priznaju dogme o Mariji. U crkvenoj vlasti ne priznaju papino prvenstvo i nepogrešivost , te ne prihvaćaju koncile održane nakon 1054. Što se crkvene discipline tiče ne prihvaćaju celibat svećenika, zabranjuju štovanje kipova....

Ovo je uglavnom točno, osim dogmi o Mariji, koje bi trebalo dodatno razjasniti. Zanimljiva je zadnja rečenica, u kojoj autorica nabraja obredne i disciplinske razlike koje njeguju i grkokatolici (unijati) unutar vlastite Katoličke Crkve, i koje dakle, sam Katolička Crkva kojoj autorica pripada, ne ubraja u vjerske razlike.

Što reći, osim, zašto se religijskim temama na internetu bave ljudi koji ne posjeduju ni minimum znanja ni kompetencije?

Sv. mučenici sa Prevlake-tajna manastira sv. Mihaela

"Krist Gospodin nam je dao spasonosne izvore: moći (relikvije) svetaca, koje raznovrsno izlijevaju blagodat, koje ispuštaju mirisno miro (=sv. ulje, pomast). I neka nitko ne posumnja u to! Jer ako je iz stjenovite i tvrde hridi potekla u pustinji voda (Izl 17, 6), kada je Bog to želio, i iz čeljusti magarčeve za ožednjelog Samsona (Suci 15, 18-19), zar je onda nevjerojatno da iz mučeničkih moći obilno teče mirisno miro(=sveto ulje, pomast)? To nije nevjerojatno barem za one koji znaju za Božju svemoć i proslavu njegovih svetih."

Sv. Ivan Damaščanski: Točno izlaganje pravoslavne vjere, knjiga 4., gl. 15.

Često smo bili u prilici da na televiziji ili u tisku čujemo za ime Prevlaka, sporni poluotok koji se nalazi kod Herceg Novog, a koji zapravo nema takvo povijesno značenje kao Prevlaka sv. Mihaela u Boki Kotorskoj. Manji broj povjesničara, arheologa, a Božjom providnošću, i sve veći broj pravoslavnih vjernika zna da je Prevlaka, maleni poluotok smješten na kraju zaljeva, preko puta tivatskog aerodroma u Boki Kotorskoj, poznat pod nazivom Otok cvijeća. Većina stanovnika bivše SRJ, danas države Srbije i države Crne Gore, pri spomenu Otoka cvijeća pomisle na atraktivnu turističku destinaciju nastalu šezdesetih godina prošloga stoljeća kada su komunisti odlučili da na crkvenome zemljištu naprave turistički kompleks istoimenog naziva. Mnogo je onih koji su boravili na ovome "otoku", šetali prelijepim stazama, uživali u blagodati mora, uspinjali se do ruševina samostana sv. Mihaela, i malene crkve sv. Trojice. Nisu ni slutili da brijeg, na kome se nalazi drevni samostan, krije veliku tajnu, a koja je, Božjom providnošću, otkrivena tek krajem prošloga stoljeća. Otkrivanjem ove tajne, na kraju 20.st., u doba znanosti i bezalternativne vjere u nju, ukazuje nam na svu čudesnost Božje milosti i providnosti, pred kojom, ma koliko bili fascinirani suvremenim svijetom, znanošću i tehnologijom, ostajemo nijemi! "Čudo je znak koji nam pokazuje Put. Čudo je rasplet prividno neprozirnih i nepovezanih uzroka. Ono je prekid sa zakonima prirode i to osnovnim Mendeljejevim prirodnim zakonom. U samome čudu je bjelodano jasno da je Božja sloboda apsolutna."

Obnova miholjske svetinje

Prvo u nizu čudesa, otkriveno u samostanu na Prevlaci, dogodilo se 1994.godine, kada su oko ruševina svetog oltara miholjske crkve otkrivene prve čestice mučeničkih moćiju. neopisivog mirisa koji je neobično podsjećao na miomiris po kojemu je Otok cvijeća već odavno poznat. Nakon ovog prvog našašća svetih moćiju, počelo se razmišljati o obnovi samostana, a koja je započela 1996.godine, po blagoslovu metropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija.
Nekoliko mjeseci nakon svečanog početka obnove miholjske svetinje, 15.svibnja, dogodilo se novo čudo. Kako se navodi u knjizi "Sveti prevlački mučenici" autora Nevena Plečevića, taj dan je bio neobično sunčan, prepun svjetlosti i prepoznatljivo čudesan. Nakon završetka jutarnjeg bogoslužja svi su, kao i prethodnih dana, prionuli uz svoje zadatke. "Kroz zrak kao da se prolamao Davidov stih: Kako su divna djela tvoja, Gospode, sve si premudro stvorio." Raščišćujući prostor oko konaka i ruševina crkve, radnici su otkrili veliki broj ljudskih kostiju. Ovo nije bilo iznenađujuće, s obzirom da se znalo da je samostan nekada bio mnogoljudno mjesto, kao i da se sredinom petnaestog stoljeća na ovome mjestu zbio više nego tragičan događaj, kada je kompletno tadašnje samostansko bratstvo otrovano, a narod mučki ubijen od strane Mletaka.
Od trenutka pronalaska spomenutih moćiju, otokom se raširio lijep miomiris. Dr. Nenad Milošević i namjesnik samostana jeromonah (=monah-svećenik) Ilarion Đurica su oprali moći i po drevnom običaju umili ih vinom, ali to nije umanjilo miomiris, čak ga je i pojačalo. Ni tu čudima nije bio kraj! Jeromonah Ilarion stavio je moći u plastičnu vreću, i prenio ih u svoju ćeliju, kako bi i dalje pratio što se događa sa njima. Sve pronađene moći su bile suhe i sve su mirisale istim intenzitetom. Imajući brojne obaveze, jeromonah Ilarion nije toliko obraćao pažnju na moći, sve dok se njihov miris nije intenzivno pojačao. Pogledavši moći, primjetio je da mjestimično vlaže. Oprezno je prenio moći u crkvu, gdje se, na zaprepaštenje prisutnih ljudi i radnika, pojavilo čudo mirotočenja, praćeno miomirisom. Naime, iako je jeromonah Ilarion ubrusima iz svetoga hrama brisao moći, miro (sveto ulje, pomast) se umnožavalo. O ovom čudesnom znamenju, poznatom kao osmogeneza, ubrzo je obaviješten metropolit Amfilohije, koji je doašo na Prevlaku i pregledao moći. Tada se dogodilo još jedno čudo. Iz kosti koju je metropolit držao u rukama počelo je teći sv. miro poput malih gejzira, "ali nasuprot sili gravitacije", prema gore, prelijevajući kost i slijevajući se na metropolitovu ruku.
Metropolit Amfilohije je, nekoliko mjeseci poslije, formirao komisiju za otvaranje kripte-grobnice, koja je pronađena davne 1957.godine, tokom prvog velikog arheološkog istraživanja ruševina samostana. Nažalost, istraživanje je okončano dvije godine kasnije, a na crkvenom zemljištu je nikao, u početku spomenuti, turistički kompleks Otok cvijeća. Cilj otkopavanja kripte bio je da se na osnovu uzoraka zemlje oko i ispod kripte, i utvrđivanja količine arsena u njoj, kao i analizom pronađenih moćiju utvrdi, da li one pripadaju stradalom samostanskom bratstvu iz petnaestog stoljeća.

Prokleti kam

Valja se podsjetiti ovoga tragičnog događaja: O razaranju samostana nema pisanih svjedočanstava, ali se pretpostavlja da se zbilo oko 1452.godine, na dan proslave manastirske slave (svetac-zaštitnik samostana) sv. Mihaela arhanđela. Samostan na Prevlaci je inače bio stoljećima uporište pravoslavlja i srpske Crkve, i kao takav često bio napadan od strane predstavnika Rimokatoličke Crkve. Početkom petnaestog stoljeća, život u samostanu postajao je sve nesigurniji, s obzirom da je pokušavano na sve moguće načine da se ovo "najsvetije mjesto Boke", kao centar pravoslavlja ugasi i prevede u rimokatoličke ruke.
O stradanju samostana i trovanju bratstva najbolje svjedoči pripovjetka "Prokleti kam" Stefana Mitra Ljubiše, u kojoj je autor sabrao priču o stradanju bratstva i samostana. Glavnu ulogu u ovom strašnom činu imao je Marin Druško, kome je majka u zavjet ostavila da samostanu pokloni dva zvona, za pokoj njene duše. Kako autor pripovjetke kazuje, Druško je pune tri godine odbijao izvršiti majčinu volju, te su se monasi požalili kotorskom sudu, koji je donio presudu u korist samostana i naložio Drušku da zvona preda monasima. Prepirku oko zvona vješto je iskoristio novi mletački providur (namjesnik) u Kotoru, te je pozvao Druška i tom prilikom mu obećao da će osobno nabaviti zvona i njemu dati da ih odnese u samostan, ali da se prvo izmiri sa monasima, što Druško i učini.
Nekoliko dana prije manastirske slave, kotorski providur ponovno pozove Druška, i ponudi mu četvrtinu "prevlačke crkovine" ukoliko otruje prevlačke monahe. Nakon Druškovog pristanka, providur mu je potanko izložio svoj beskrupulozni plan. Na dan manastirske slave, tokom služenja sv. Liturgije, Druško se ušuljao u manastirsku kuhinju i sipao u kotao sa ribljom juhom arsen koji mu je providur dao. Nakon bogoslužja pristupilo se trpezi. S obzirom na jačinu otrova kojega je Drško sipao u juhu, već nakon par zalogaja stradao je manastirski jeromonah Maksim, a potom i drugi. U manastiru je nastao veliki metež, jer je Druško istrčao u portu vičući da se manastirom navodno proširila kuga. Međutim, zlikovačka zamisao kotorskog providura se tu nije završila. On je naredio mletačkim vojnicima da samostan sravne topovskom tanadi, a preostale preživjele monahe i okupljeni narod dotuku hladnim oružjem. To se i pokazalo po brojnim ranama na lubanjama svetih mučenika prilikom obdukcije moćiju, koju je izvršio tim stručnjaka Vojnomedicinske akademije u Beogradu.

Mirotočenje

Po riječima načelnika odjela za sudsku medicinu VMA potpukovnika Ivice Milosavljevića, čiji je zadatak bio da zajedno sa kolegicom Melitom Kosanović ode na lice mjesta i provede dodatna istraživanja, u zemljištu oko grobnice je pronađena izuzetno velika koncentracija arsena u odnosu na predio gdje nikada nije postojao nikakav grob. Ono što smo također saznali u razgovoru sa potpukovnikom Milosavljevićem, jest da se on tada po prvi puta susreo sa mirotočenjem. Za njega, to je bilo jedno nevjerojatno iskustvo, s obzirom da je do tada o čudu mirotočenja samo čitao u knjigama. Ono što je njemu bilo nevjerojatno interesntno jest neprestano orošavanje mirotočive kosti. Čak je njegova kolegica uzela malo svetoga mira i odnijela na toksikološku analizu. Međutim, analiza sastava sv. mira nije dala rezultat, odnosno, nije izoliran niti jedan element. Inače, sveto miro je tekućina uljastog karaktera, različite gustoće, najčešće bezbojna i miomirisna. Miris svetog mira se razlikuje od mirisa moćiju, i može podsjećati n cimet, lovor, šafran ili limun. Sveto miro prevlačkih mučenika katkada dobija žutu nijansu u što su se uvjerili oni koji su imali prilike posjetiti ovu svetinju. O blagodati i čudotvorstvu ovih ugodnika Božjih postoje brojna svjedočanstva koja nalazimo u djelu "Knjiga znakova", samostana sv. Mihaela na Prevlaci. Jedno u nizu jest čudotvorno ozdravljenje bake rođene 1928.godine, koja je nakon pada zadobila kontuziju leđa, zdjelice, kralježnice sa frakturom prvog kralješka. Povrede su bile teške, a bolovi nesnosni. Na dan sv. Jurja dobila je, dobrotom o. Ilariona, malo svetog mira. Uvečer je namazala povrijeđena mjesta, kako sama kaže, dosta nevješto, a kada se ujutro probudila, bila je iscjeljena. Kako veli otac Ilarion, u čudesa vjeruju samo oni koje vodi Duh Sveti, dok tzv. realisti traže brojne razloge da ne povjeruju usprkos svoj očiglednosti. Sveopću vjeru Crkve u pobožno poštovanje svetih moćiju na što nas podsjeća prepodobni otac Justin Popović, potvrdili su bogonosni oci sv. Sedmog Ekumenskog koncila svojom odlukom: "Gospodin naš Isus Krist Podario nam je moći Svetih kao spasonosne izvore koji izlijevaju raznovrsna dobročinstva na nemoćne. Stoga oni koji se usude odbaciti moći mučenika, ako su biskupi, neka se svrgnu, ako su monasi i svjetovnjaci, neka se liše euharistijskog zajedništva."
Pet stoljeća su moći mučenika tiho počivale, duboko zakopane. I mada je istina o stradanju mučenika stoljećima skrivana od javnosti, čak krivotvorenjem povijesnih činjenica, svete moći su nam se čudesno pokazale radi našega spasenja i po velikoj milosti Božjoj, jer kao što to piše u troparu sv. prevlačkim Mučenicima: "Projavivši čudesno iz groba svete moći svehvalnih prevlačkih mučenika, Svemilostivi Gospod uputi nas na put spasenja, otkrivajući od vjekova skrivenu tajnu, objavi svete mučenike kao neprestane zastupnike naše, koji pred Kristom smjelost veliku imaju, i zato ih pjesmama mnogim proslavljamo!"

Izvor: http://pravoslavlje.spc.rs/broj/1013/tekst/tajna-manastira-svetog-mihaila-na-prevlaci/

Kratki obrasci pravoslavne molitve i nauka

Znak križa:

Prva tri prsta desne ruke skupimo u spomen Božanske Trojice, a druga dva priljubimo uz dlan u spomen dvije naravi Kristove, i činimo znak križa, prvo na čelo, pa na grudi, pa na desno rame, i na lijevo, govoreći:

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Amen.

Molitva Gospodnja:

Oče naš,

koji jesi na nebesima,

sveti se ime Tvoje,

dođi kraljevstvo Tvoje,

budi volja Tvoja,

kako na nebu, tako i na zemlji.

Kruh naš svagdanji daj nam danas,

i otpusti nam duge naše,

kako i mi otpuštamo dužnicima našim,

i ne uvedi nas u napast,

nego izbavi nas od Zloga!

Amen.

Bogorodice Djevo (odgovara rimokatoličkoj "Zdravo Marijo"):

 Bogorodice Djevo, raduj se blagodatna Marijo, Gospod je s tobom; blagoslovljena si Ti među ženama i blagoslovljen je Plod utrobe Tvoje, jer si rodila Spasitelja duša naših.

Slava Ocu:

Slava Ocu i Sinu i Svetome Duhu, sada i vazda i u vjekove vjekova! Amen!

Vjerovanje nicejsko-carigradsko:

Vjerujem u jednoga Boga. Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga, od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu. I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima. I u jednu svetu katoličku (=sabornu) i apostolsku Crkvu. Ispovijedam jedno krštenje na oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka. Amen.

Deset zapovijedi Božjih (po istočnim Ocima):

 1.)  Ja sam Gospod Bog Tvoj; nemoj imati drugih bogova osim mene.

 2.)Ne pravi sebi idola niti kakva lika; nemoj im se klanjati niti im služiti.

3.) Ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga svojega.

4.) Sjećaj se dana odmora da ga svetkuješ; šest dana radi i svrši sve svoje poslove, a sedmi dan je odmor Gospodu Bogu tvojemu.

5.) Poštuj oca svojega i majku svoju, da ti dobro bude i da dugo poživiš na zemlji.

6.) Ne ubij.

7.) Ne čini preljub.

8.) Ne kradi.

9.)  Ne svjedoči lažno na bližnjega svojega.

10.) Ne poželi ništa što je tuđe.

Devet crkvenih zapovijedi:

1.) Moliti se Bogu i slušati službu Božju svake nedjelje i blagdana.

2.) Obdržavati post pred Rođenje i Uskrsnuće Kristovo, pred blagdan sv. apostola Petra i Pavla, pred Usnuće Presvete Bogorodice, i svake srijede i petka.

3.) Svećeničke osobe treba poštivati.

4.) Ispovijedati svoje grijehe i pričešćivati se u spomenute velike postove.

5.) Moliti se Bogu za one koji su na vlasti.

6.) Držati postove i molitve koje odredi biskup u vrijeme kakve nevolje.

7.) Crkvene stvari ne upotrebljavati.

8.) Ne održavati svadbe u vrijeme posta.

9.) Heretičke (krivovjerne) knjige ne čitati.

Sedam sv. Tajni:

1.) krst (krštenje)

2.) miropomazanje

3.) euharistija (sv. Pričest)

4.) ispovijed

5.) eleopomazanje

6.) svećeništvo (sv. Red)

7.) ženidba

Zapovijedi ljubavi:

  1.)  Ljubi Gospodina, Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim.

  2.)  Ljubi bližnjega svoga kao i samoga sebe.

Početak obični:

Slava Tebi, Bože naš, slava Tebi.

Care nebeski, Utješitelju, Duše istine, koji si svuda i sve ispunjaš, riznici blaga i davatelju života, dođi i useli se u nas i očisti nas od svake ljage, i spasi Blagi, duše naše!

Trosveto:

Sveti Bože, sveti jaki, sveti besmrtni, pomiluj nas (3x)

Presvetoj Trojici:

Presveta Trojice, pomiluj nas! Gospode, očisti grijehe naše! Vladiko, oprosti bezakonja naša! Sveti, posjeti i iscjeli nemoći naše, imena Tvoga radi!

Gospode pomiluj (3x)

Slava Ocu ..