Od ove nedjelje bismo započeli s kratkim nedjeljnim razmišljanjima/propovijedima:
Pošto
ove godine Uskrs pada relativno rano, već nedjelja nakon Bogojavljenja jest
prva od pet pripremnih pretkorizmenih nedjelja, koja se po odgovarajućem
evanđeoskom odlomku naziva nedjeljom o Zakeju.
I uđe u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše
on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od
mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi
jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu:
»Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« On žurno siđe i
primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku se
grešniku svratio!« A Zakej usta i reče Gospodinu: »Evo, Gospodine, polovicu
svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam
četverostruko.« Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on
je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i
spasiti izgubljeno! (Lk
19, 1-10)
Pripremajući čovjeka
za ulazak u tajnu Uskrsnuća Kristova i našega, Crkva čovjeka čisti i
prosvjetljuje Velikim postom (korizmom), a u taj Veliki i Časni post uvodi
čovjeka kroz pripremne nedjelje, na kojima mu posvješćuje bitne pretpostavke
duhovnog života, koje čovjek mora shvatiti i prihvatiti da bi uopće mogao imati
odnos s Bogom.
Nedjelja o Zakeju nam
donosi priču o cariniku koji je bio toliko malen rastom, da nije mogao vidjeti
Isusa, pa se popeo na smokvu. Pritom nije samo riskirao svoj ugled, pošto
bogatima i moćnima ego obično ne dozvoljava takve stvari, nego i fizičku
sigurnost, pošto je smokva relativno krhko drvo. Ipak, želja da se vidi
Gospodina bila je jača od želje za ugledom i sigurnošću. Ova želja se nakon
susreta s Kristom pretvorila u želju za spasenjem, koja se manifestirala
odbacivanjem većeg dijela materijalnog bogatstva.
Čovjek je dakle imao
želju, goruću želju za Kristom i spasenjem, i stoga nije čudno da nam Crkva
prije bilo kakvog posta baš njegov lik stavlja pred oči. Uistinu, želja za
Kristom je temelj svake kršćanske duhovnosti, temelj samoga spasenja. Bez želje
za Kristom, želje koja negira svaku ovozemaljsku udobnost i logiku, nema govora
ni o molitvi, ni o postu, ni o samom pokajanju. Bez želje za Kristom, molitva
se pretvara u nabrajanje ili fantaziranje, post u trapljenje ili dijetu,
pokajanje u strah ili komplekse.
Želja pretpostavlja
slobodnu volju, i zato Pravoslavna Crkva izuzetno drži do slobode čovjekove
želje i odabira. Iako se katkad može činiti da pravoslavlje zaostaje za
zapadnim kršćanstvom u misionarskom i pastoralnom pogledu, osim povijesnih
okolnosti, tome je uzrok i dosljedno poštivanje čovjekovog slobodnog odabira.
Tako da, kao kršćani, nikada ne smijemo ni u mislima nikog siliti na Crkvu ili
vjeru, ni nagovaranjem, ni prisilom, ni ustupcima, ni različitim smicalicama
kako bismo čovjeka „privukli u Crkvu“. Jer, ponavljam, slobodna želja čovjekova
jest alfa i omega čovjekova odnosa s Bogom; Bog želi slobodno biće, kakvo je i
stvorio, da mu se ono u punoj slobodi preda. Bilo kakvo ometanje čovjekove
slobodne volje i želje vrijeđa i ponižava Boga, jer predstavljamo Boga kao
tiranina, dakle činimo svetogrđe. Također, ono nanosi štetu čovjeku, jer ne
samo da se guši čovjekovo dostojanstvo slobodnog bića, darovano mu od Boga, već
mu se i pogoršava njegovo duhovno stanje, jer ga se gura u Svetinju za koju
nije duhovno spreman – a to nikada ne završava dobro.
Ove nedjelje, i u
tjednu koji je pred nama, preispitajmo naše duše; želimo li uopće Krista?
Stvarno? I da nam se oduzme zdravlje, mir i sigurnost, bismo li Ga i dalje
željeli? Je li naša molitva plod želje za Kristom? Ometamo li slobodu želje
drugih ljudi?
Sv. Zakeju, izmoli nam
od Gospodina milost želje za Kristom.
Nema komentara:
Objavi komentar
Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima