Časoslov Pravoslavne Crkve

            Pravoslavna Crkva ima, kao i katolička, posebnu liturgijsku službu za posvetu vremena – liturgiju časova ili časoslov. Njezin osnovni smisao i raspored časova su isti kao i u rimskom časoslovu (brevijaru) kojeg mole rimokatolici. U ovom tekstu ćemo pokušati dati kratki prikaz liturgije časova u Pravoslavnoj Crkvi, kroz usporedbu s rimskim časoslovom.

            Pravoslavna Crkva već stoljećima (ne računajući neke skupine pravoslavaca zapadnog obreda) koristi bogoslužni obred koji se stručno naziva bizantskim obredom, pa tako i pravoslavni časoslov pripada tom obredu. Istim tim obredom koriste se i grkokatolici.

            Unutar bizantskog obreda Pravoslavne Crkve postoje dvije obredne tradicije: azmatski tipik i monaški tipik. Azmatski tipik je poredak pjevane katedralne, župske, svjetovne službe časova, dok je monaški tipik poredak monaške, samostanske službe časova. U početku su se koristila ravnopravno oba tipa službe, međutim, već stoljećima azmatski tipik nije u upotrebi, te se kompletno pravoslavlje služi monaškim tipikom, tj. sve su crkvene službe organizirane po pravilima strogih, asketskih, klauzurnih, monaških samostana. Također, te službe se nisu bitno mijenjale stoljećima.

            Ovo sve ima nekoliko posljedica. Prva je ta što je pravoslavni časoslov neusporedivo duži i kompliciraniji od rimokatoličkog. Rimski časoslov, posebno nakon koncilske reforme, dolazi u četiri sveska, časovi su prilično jednostavne strukture, te ih se može izmoliti u prosjeku za nekoliko minuta. Nasuprot tome, pravoslavni časovi traju doslovce satima, te ih je u praksi vrlo teško izvesti u njihovoj cjelovitosti. Zapravo, u cjelovitom obliku oni se obdržavaju samo u najstrožim monaškim zajednicama, poput Svete Gore ili judejske pustinje. Većina ostalih pravoslavnih samostana, a o katedralama i župama da i ne govorim, obdržavaju samo manji dio službi, skraćenih i prilagođenih svjetovnom pastoralu. Možemo reći da je u pravoslavlju, što se molitve i posta tiče, vjernicima postavljen najstroži monaški uzor – a oni se nastoje približiti tom uzoru koliko mogu. Koliki su razmjeri skraćivanja i prilagodbe svjedoči i primjer da na Svetoj Gori jutarnja traje dva do tri sata, dok u prosječnoj župnoj crkvi može završiti za 20 minuta.

            Druga posljedica je ta što je pravoslavni časoslov uvijek zadržao standard zajedničke molitve. Naime, u rimokatoličkoj tradiciji, rimski časoslov je uglavnom pretvoren u privatnu molitvu klerika i redovnika. Zajedničko moljenje časoslova obdržavali su uglavnom samo redovnici, bogoslovi i kanonički kaptoli, i tek je reforma II. vatikanskog koncila gurnula časoslov u pastoral (i to još uvijek slabo). Naprotiv, u pravoslavlju se nikada nije izgubio zajednički karakter te molitve, te se ona uvijek molila i po župama radnim danom, za vjernike. Pravoslavlje nije služilo i ne služi Euharistiju radnim danima (izuzev većih samostana), ali zato je uvijek služilo jutarnje i večernje za svoje vjernike.

            Vezano uz to, pravoslavni časoslov je puno bogatiji različitim obrednim gestama od rimskog. Rimski časoslov je uglavnom sastavljen od kratkog niza psalama, molitava i čitanja; tek na evanđeoski hvalospjev jutarnje i večernje svećenik okadi oltar i vjernike. U pravoslavnim časovima svećenik i đakon neprekidno hodaju, ulaze i izlaze iz svetišta, otvaraju i zatvaraju carske dveri, kade, pa svijeće, pa blagoslovi, pa blagoslivljanje hrane, pri čemu sve navedene geste imaju duboku simboliku. Tako da, kada se pravoslavni časovi i recitiraju privatno, oni jednostavno gube svoju izvornu ljepotu, dubinu i snagu. Većina pravoslavnog časoslova jednostavno nije za privatno moljenje.

            Skopčano sa svime time, teško ćete i nabaviti pravoslavni časoslov, jer biste morali kupiti knjižnicu od barem 15 debelih knjiga, kako biste ga mogli moliti. Tu je 12 svezaka mineja (mjesecoslova) koji sadrži službe za svaki dan u godini; zatim oktoih, koji sadrži cikluse osmotjednih službi bazirane na napjevima bizantskog crkvenog pjevanja; zatim triod posni i cvjetni, koji sadrži vazmeni ciklus službi; pa tipik, knjigu crkvenih pravila za moljenje; pa časoslov u užem smislu, koji sadrži poredak službi; te psaltir za moljenje psalama.

            Sa psalmima je posebna priča. Za razliku od pokoncilskog rimskog časoslova, koji biblijski psaltir od 150 psalama moli kroz četiri tjedna, pravoslavni i dalje drži drevnu praksu da se psaltir izmoli kroz jedan tjedan, a u korizmi i dvaput tjedno. Za tu svrhu je podijeljen na 20 dijelova, tzv. katizmi, a svaka se opet dijeli na tri tzv. slave. Pritom, moli se sve; nema izbacivanja „prokletničkih“ psalama i spornih redaka iz ostalih psalama, kako je to u pokoncilskom rimskom časoslovu.

            Osim ovog redovitog psaltira, brojni psalmi su dio stalnog poretka određenih časova. Tako na početku jutarnje imamo čak šest opširnih psalama koji se uvijek mole kao uvod u jutarnju. Broj crkvenih i svetačkih molitava je velik.

            Uloga svećenika i đakona je nenadomjestiva, jer brojne molitve mogu moliti samo oni: uvodni završni blagoslov, ektenije, molitvu prignute glave s njenim egzorcističkim karakterom itd. Zato je čak i u najstrožim ženskim samostanima časoslov na neki način osakaćen, budući da monahinje mole same, bez svećenika.

            Kao i sve službe Pravoslavne Crkve, i časoslov je pjevana služba. Sve se pjeva, ili barem ritmično izgovara, da se naglasi kako je crkvena služba posebno, nebesko stanje, u kojemu je i govor različit od svjetovnog govora.

            Kao i u svim službama, Pravoslavna Crkva i u časoslovu još uvijek koristi liturgijske jezike. Osim što im je funkcija ista kao i pjevanju (nebeski, nesvakodnevni karakter bogoslužja) oni svojom neprimjenjivošću i drevnošću čuvaju veliko bogatstvo teologije i dogmatike, koje se ne da izreći suvremenim govornim jezikom. Danas se u našoj SPC kombinirano služi, dijelom na govornom srpskom (katkad i ostalim jezicima), a dijelom na liturgijskom crkvenoslavenskom jeziku (katkad i na grčkom).

            U pravoslavlju se nikada nije razvila misao da je časoslov obaveza redovnicima i klericima „pod teški grijeh“. On je molitva čitave Crkve, i na njega su pozvani svi klerici i laici, koliko tko može.

            Pravoslavna Crkva je još uvijek zadržala biblijsko i židovsko računanje liturgijskog vremena, prema kojemu liturgijski dan počinje večer prije. Zato u pravoslavnom časoslovu praktički svaki dan ima prvu večernju, dok je kod rimokatolika imaju samo nedjelje i svetkovine.

            Časoslov se u pravilu vrlo rijetko i iznimno spaja s Liturgijom (Euharistijom, misom). Večernja se spaja s Liturgijom na Veliki četvrtak i Veliku subotu, te po određenim pravilima o Božiću, Bogojavljenju i Blagovijesti. Specifičan slučaj je Liturgija pretposvećenih Darova. To je spoj večernje sa službom pričesti, a služi se korizmenim srijedama i petcima, te prva tri dana Velikog tjedna. Sve navedene Liturgije, spojene s večernjama, bi se u pravilu trebale služiti navečer. Međutim, zbog strogih pravila euharistijskog posta, uglavnom se služe prijepodne; u protivnom ljudi ne bi smjeli ništa jesti ni piti cijeli dan, ako bi se htjeli pričestiti.

            Kako izgleda poredak časova u pravoslavnom časoslovu? Najbolje ćemo to vidjeti, ako napravimo kratak izlet kroz dnevni bogoslužni krug pravoslavnog samostana. Započinjemo s Devetim časom. To je molitva koja se služi u 15 sati, u vrijeme Kristove smrti, no u praksi se najčešće pomiče i spaja s Večernjom. Večernjom završava jedan i započinje drugi liturgijski dan. Postoji svakodnevna, mala i velika Večernja. Svakodnevna se služi uglavnom svagdanom; mala večernja se služi uoči bdijenja (o kojima će kasnije biti riječi), a prije zalaska sunca, kako dan uoči blagdana ne bi ostao bez crkvene molitve; velika večernja se služi uoči nedjelje i velikih blagdana, odnosno, kao prvi dio svenoćnog bdijenja, o kojem ćemo kasnije govoriti. Pri kraju večernje monasi cjelivaju ikone i dobivaju blagoslov od poglavara samostana; stoga i vjernici po župama nakon večernje odlaze svećeniku po blagoslov i cjelivati ikone. Odmah nakon završene večernje monasi polaze večerati.

            Nakon toga dolazi Povečerje. To je služba prije spavanja, a u praksi se najčešće služi odmah nakon večere. Pred kraj povečerja dolazi dojmljiv čin kajanja za grijehe učinjene tijekom dana i traženja oprosta od subraće, popraćen klanjanjem pred njima, čelom do zemlje. Postoji malo i veliko povečerje. Veliko se služi samo u korizmi (od ponedjeljka do četvrtka) te uoči Božića i Bogojavljenja.

            Sljedeći čas je Ponoćnica odnosno Polunoćnica. To je noćna molitva, molitva bdijenja, kojoj je vrijeme u ponoć, ili okvirno noću. Postoje svakodnevna, subotnja i nedjeljna ponoćnica. Ona odgovara Nocturnu (noćnoj službi) pretkoncilskog rimskog časoslova, odnosno, Službi čitanja pokoncilskog, ali samo po vremenu služenja. Ponoćnica naime nema čitanja, nego se u prvom dijelu mole psalmi, a drugi dio je skoro sav posvećen molitvi za pokojne. Od Velike srijede do Bijele nedjelje ponoćnica se moli privatno.

            Nakon ponoćnice dolazi Jutarnja. Ona se služi vrlo rano ujutro; na Svetoj Gori počne već u dva sata ujutro. Postoje nedjeljna, velika i svagdanja jutarnja.

            U produžetku jutarnje služi se Prvi čas (kod rimokatolika ukinut koncilskom reformom). Na Svetoj Gori odmah nakon jutarnje i prvog časa slijedi Liturgija (misa), tako da monasi praktički cijelu noć od 2 do 6 ujutro provedu u pjevanoj molitvi, nakon čega slijedi ručak.

            Treći čas se služi u 9 sati, a Šesti čas u 12 sati; u praksi se često čitaju kao priprema za Liturgiju.

            Osim ovih glavnih časova, treba spomenuti i Svenoćno bdijenje. Ono se služi (odnosno, trebalo bi se služiti) uoči svih nedjelja i velikih blagdana u godini. Radi se o cjelonoćnoj službi, od zalaska do izlaska sunca. Sastoji se od večernje i jutarnje dotičnog dana (s prvim časom), između kojih se ubacuju biblijska i otačka čitanja. Služi se vrlo svečano, i pošto zahtjeva cjelonoćni napor, pred kraj večernje se služi naročiti blagoslov kruha (pet kruhova), vina, žita i ulja; od toga samostanski kelar (ekonom) dijeli monasima u crkvi po komad kruha i čašu vina, i to im je okrepa za tu noć, a ujedno i posljednje što smiju okusiti prije pričesti. Ujedno se pomazuju svetim uljem. Naravno, ovo se obdržava u strogim samostanima; u župnoj praksi se najčešće odsluže spojena večernja i jutarnja uvečer uoči nedjelje i blagdana. Paralela ovome su vigilije rimskog časoslova – proširena služba čitanja.

            Objednica ili Izobraziteljna je specifično bogoslužje koje se služi u dane kada iz bilo kojeg razloga nema Liturgije (mise), iza devetog časa (u postu) odnosno šestog (izvan posta).

            Između prvog, trećeg, šestog i devetog časa čitaju se Međučasja ili Počasja – skraćeni mali časovi.

            Ovo je okvirni pregled najvažnijih dijelova liturgije časova Pravoslavne Crkve. Naravno, za potpun pregled trebala bi čitava knjiga. Ukoliko želite vidjeti kako to u praksi izgleda, otiđite u najbližu crkvu ili manastir. U Zagrebu, jutarnja se služi svaki dan u 8:30 sati (osim subote, nedjelje i blagdana, kada je Liturgija u 9 sati) , a večernja svaki dan u 18 sati (osim uoči nedjelje i blagdana, kada je bdijenje u 17 sati).