Naša
današnja tema je Biblija – Sveto Pismo. Kakav je njezin položaj u Pravoslavnoj
Crkvi, kako ju Pravoslavna Crkva koristi, kako ju i tko u Pravoslavnoj Crkvi
tumači, ima li razlike u kanonu biblijskih knjiga između Pravoslavne Crkve i
drugih kršćanskih konfesija, kakav je stav pravoslavlja prema biblijskim
apokrifima, sve su to pitanja na koja ćemo pokušati dati kratki odgovor.
Odmah
na početku treba istaknuti da je danas ljudima općenito prilično teško shvatiti
stav pravoslavlja prema Bibliji. Naime, po pitanju Svetog Pisma cjelokupno
kršćanstvo se nalazi pod određenim protestantskim utjecajem, zbog čega se
Bibliju često shvaća kao knjigu izoliranu od Crkve, nadređenu Crkvi, kao knjigu
koju svatko može tumačiti po svom nahođenju (ona ohola izjava „ja sam pročitao
Bibliju“), te kao knjigu Božje Objave kojoj su različite kršćanske konfesije
puno toga ljudskog nadodale. Stoga ćemo prvo vidjeti položaj Biblije u
Pravoslavnoj Crkvi, zatim pravoslavni kanon biblijskih knjiga, te naposljetku
principe njezinog tumačenja i korištenja.
Položaj Biblije u
pravoslavlju
Za
pravoslavne kršćane Biblija nije Božja Objava, pa čak ni neposredni izvor Božje
Objave. Kršćanstvo naime, nije religija knjige poput islama. Bit kršćanstva
nije u tome da se uzme jedna knjiga, bez obzira koliko sveta i pobožna bila, i
da se onda ljude upućuje da se ravnaju po toj knjizi. Naprotiv, kršćanstvo je
religija Osobe. Božja Objava u kršćanstvu nije knjiga Svetog Pisma, već Osoba –
Bogočovjek Isus Krist.
Krist
je pravi Bog i pravi čovjek. On sam je, cijelom svojom ličnošću, Božja Objava
ljudima u apsolutnom smislu te riječi. Samom svojom osobom i pojavom, svojim
mislima, riječima, djelima, načinom života, On otkriva čovjeku tko je i kakav
je Bog, te upućuje čovjeka prema Bogu. Cilj kršćanstva nije prilagoditi sebe
knjizi – Bibliji, već Osobi – Kristu. Kršćanin je pozvan da u Kristu prepozna
Božju Objavu, da se sakramentalno sjedini s Njim u Njegovoj Crkvi, te da
nasljeduje Kristov stil života – da misli kako je Krist mislio, govori kako je
Krist govorio, osjeća kako je Krist osjećao, djeluje kako je Krist djelovao.
Drugim riječima, da se zaodjene Kristom, okristovi, postane mali Krist na ovome
svijetu, promijeni samog sebe po liku Kristovu. Sve crkvene knjige, uključujući
Bibliju, imaju svoju vrijednost samo utoliko koliko upućuju na Krista. One
svjedoče za Njega, i one su samo pomagalo da se dođe k Njemu. Da netko spali
sve Biblije na svijetu, kršćanstvo bi i dalje živjelo, kao što je živjelo i
prvih stoljeća bez današnje Biblije. Jer, kršćani trebaju biti žive Biblije.
Svoju
Objavu Krist je ostavio svojoj Crkvi, kojoj na čelu stoje apostoli i njihovi
nasljednici – biskupi. Crkva nije samo skup ljudi koji „slijede Krista“ poput
političke stranke ili građanske udruge. Ona je Tijelo Kristovo, živi organizam
sastavljen od ljudi, mistično povezanih Duhom Svetim međusobno i s Kristom.
Kako je povijesni Krist bio Božja Objava na zemlji među ljudima, tako je
Njegovo Tijelo – Crkva, i danas Božja Objava ljudima. Crkva pravoslavna je produžetak
Kristov na zemlji, Njegov vidljivi dio u našem svijetu. Ona je jezik i ruke
Duha Svetoga, Njegovo oruđe kojim On djeluje na zemlji. Kao nositeljica Duha
Svetoga, kao ona koja je pričešću sjedinjena s Kristom, Pravoslavna Crkva je
puni nositelj Njegove Objave, i jedini legitimni tumač te Objave.
Ovu
Kristovu Objavu Pravoslavna Crkva živi, tumači i objavljuje svijetu kroz Svetu
Predaju ili Tradiciju. Predaja ili Tradicija u Crkvi nije skup starinskih
pobožnih običaja, već prenošenje ljudima života u Duhu Svetomu, života
Kristovog. Kroz Svetu Predaju Pravoslavna Crkva neprekidno objavljuje ljudima
Istinu Božju, donesenu u Kristu prije 2 000 godina.
U
Svetu Predaju ulazi, kao prvo, Sveto Pismo, kao temeljni, zapisani i kanonski
dio Predaje. Potom u nju spadaju simboli vjere (Vjerovanje), zatim dogmatske
definicije i kanoni priznatih crkvenih sabora (općih i krajevnih), zatim
liturgijski tekstovi i djela Svetih Otaca Crkve. To bi bio uži dio Predaje. U
širem smislu u nju spadaju ikonografija, hagiografija i asketika, i uopće sve
pravovjerno i moralno ispravno u Crkvi.
Sveta
Predaja, kao skup prvotno usmenog, a zatim i pismenog nauka Krista i Njegovih
apostola, je starija od Biblije. Biblija kakvu danas imamo je samo prvi i
iskristalizirani dio Predaje, odnosno, korpus sačuvanih apostolskih spisa. Zato
je heretična protestantska teza o Bibliji kao o jedinoj Božjoj riječi i normi
vjere. Međutim, jednako su neprihvatljivi i katolički izrazi o Bibliji i
Predaji kao o dva ravnopravna i odvojena izvora Objave. Jer Biblija je nastala
od Predaje, zapisivanjem Predaje, i to strogo u okvirima Crkve. Biblija nije
pala s neba i dostavljena Crkvi, već su je pisali članovi Pravoslavne Crkve, iz
crkvenog i za Crkvu. Naposljetku, sama Crkva je svojim autoritetom, na Saborima,
proglasila kanon (popis knjiga) Biblije. Biblija je kreacija Pravoslavne Crkve,
ona je pravoslavna knjiga.
Bibliju
Pravoslavna Crkva smatra nadahnutom od Duha Svetoga. Ovaj pojam „nadahnuće od
Duha Svetoga“ treba ispravno shvatiti. On ne znači da su autori Biblije imali
neku privatnu objavu, koju je zatim prepoznala i prihvatila Crkva. „Nadahnuće
od Duha Svetoga“ zapravo znači da je ta knjiga od Crkve, jer
Duh Sveti svojom posvetnom i otkupljujućom milošću djeluje isključivo u
Pravoslavnoj Crkvi. On je djelovao na autore da pišu, na prepisivače da rade
ispravne prijepise, na crkvene zajednice pod vodstvom biskupa da te knjige
prepoznaju i prihvate, te je na kraju kroz crkvene Sabore kanonizirao Bibliju
kakvu danas poznajemo. Svi ti ljudi su bili „sviralo Duha Svetoga“. Izrazi
„Biblija je djelo Duha Svetoga“ i „Biblija je djelo Crkve“ su istoznačni.
Ovo
sve vrijedi i za Stari zavjet, koji je postojao prije Utjelovljenja Kristova.
Njega je također inspirirao Bog posredstvom anđela, i on je također posve
ovisan o Kristu, jer je pripremao za Krista i svjedočio za Njega. Starozavjetna
Crkva – Izrael, je imala također svoju veliku Predaju, hramsko i sinagogalno
bogoslužje, i Sveto Pismo Starog zavjeta. Od svega toga, Pravoslavna Crkva je,
autoritetom Kristovim, u Duhu Svetomu, u cjelini zadržala samo Sveto Pismo
Starog zavjeta, i to u kršćanskoj interpretaciji. Štoviše, Stari zavjet do
pojave Crkve uopće nije imao svoj ustaljeni kanon knjiga, nego je Crkva vođena
Duhom Svetim od nekoliko predloženih kanona preuzela jedan.
Prema
tome, Biblija je pravoslavna knjiga, u svemu posve harmonično uklopljena u
cjelinu Pravoslavne Crkve. Tumačena izvan konteksta Svete Predaje i Pravoslavne
Crkve, Biblija nužno vodi u zabludu.
Kanon Biblije
Kanon
Biblije je popis biblijskih knjiga. Biblija je naime zbirka knjiga, i sama
grčka riječ biblia jest plural. Riječ
„kanon“ znači mjeru, mjerilo, ili pravilo, ili zakon; prvotno je označavala
trsku za mjerenje duljine. Kada biblijske knjige nazivamo kanonskim, tada
kažemo da se radi o knjigama koje su u kanonu Crkve, tj., u strogim i nepromjenjivim
granicama vjerovanja Pravoslavne Crkve. Nadahnute su od Duha Svetoga, što smo
maloprije objasnili, te imaju za autore apostole i proroke, dakle, izravne
prijenosnike Božje Objave, i to je ono što ih razlikuje od ostale crkvene
literature.
Inače,
što se tiče najstarije kršćanske literature, starozavjetne i apostolske, koja
prethodi apostolskim i crkvenim Ocima, možemo je podijeliti na dvije
kategorije: na kanonske knjige i na apokrife. Kanonske knjige dalje dijelimo na
protokanonske i deuterokanonske knjige, dok apokrife dijelimo na pravovjerne
ili ortodoksne ili pravoslavne apokrife, i na krivovjerne ili heterodoksne ili
heretičke apokrife.
Kanonske
knjige smo objasnili. One su nepogrešivi i bogonadahnuti izvor vjere, i od
Crkve uvrštene u Bibliju. Kanon Novog zavjeta pravoslavni kršćani dijele s
pripadnicima ostalih kršćanskih konfesija. On se sastoji od 27 knjiga: Evanđelje po
Mateju, Evanđelje po
Marku, Evanđelje po Luki, Evanđelje po Ivanu, Djela apostolska, Poslanica Rimljanima, Prva poslanica Korinćanima, Druga poslanica Korinćanima, Poslanica Galaćanima, Poslanica Efežanima, Poslanica Filipljanima, Poslanica Kološanima, Prva poslanica Solunjanima, Druga poslanica Solunjanima, Prva
poslanica Timoteju, Druga poslanica
Timoteju, Poslanica Titu, Poslanica Filemonu, Poslanica Hebrejima, Jakovljeva poslanica, Prva Petrova poslanica, Druga Petrova poslanica, Prva Ivanova poslanica, Druga Ivanova poslanica, Treća Ivanova poslanica, Judina poslanica i Otkrivenje Ivanovo.
Što se Starog zavjeta tiče, njegove
knjige dijelimo na protokanonske i deuterokanonske. Protokanonske knjige su one
knjige koje je Pravoslavna Crkva otpočetka prihvaćala kao kanonske bez ikakve
zadrške. Radi se o knjigama koje su nastale u doba djelovanja starozavjetnih
proroka, od Mojsija do tzv. Velike sinagoge, u doba Ezre (5. st. pr. Kr.). Pisane
su na hebrejskom jeziku, osim nekih poglavlja Danijela i Ezre, koja su pisana
na aramejskom. Ima ih 39, i taj kanon prihvaćaju današnji Židovi i protestanti,
s tim da ih Židovi drugačije broje i spajaju međusobno, pa ih imaju 22 (po
broju slova hebrejske abecede). To su: Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Levitski
zakonik, Knjiga Brojeva, Ponovljeni zakon, Jošua, Knjiga o Sucima, Ruta, Prva
knjiga o Samuelu, Druga knjiga o Samuelu, Prva knjiga o Kraljevima, Druga
Knjiga o Kraljevima, Prva knjiga Ljetopisa, Druga knjiga Ljetopisa, Ezra, Nehemija,
Estera, Job, Psalmi, Mudre izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Izaija, Jeremija,
Tužaljke, Ezekiel, Daniel, Hošea, Joel, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum, Habakuk,
Sefanija, Hagaj, Zaharija i Malahija.
Pravoslavna Crkva u svom
starozavjetnom kanonu ima, osim ovih protokanonskih, i deuterokanonske knjige.
One su nastale nakon razdoblja proroka, neke na grčkom jeziku, a neke su došle
do nas u grčkom prijevodu, a u Stari zavjet su uvrštene u I.st.pr.Kr., u
egipatskoj Aleksandriji, u grčki prijevod Starog zavjeta kojim se koristila
židovska dijaspora – Septuagintu (LXX). Ima ih 11, od toga prve spominjemo:
Tobija, Judita, Sirah, Baruh, Knjiga Mudrosti, Prva knjiga o Makabejcima i
Druga knjiga o Makabejcima, te grčki dodaci Danijelu i Esteri. Ovu
deuterokanonsku literaturu ima i Katolička Crkva, kao i Pravoslavna. Međutim,
pravoslavni kanon ima u sebi sve knjige Septuaginte, pa tako i ostatak
deuterokanona, kojeg nema u katoličkim Biblijama: Druga Ezrina, Treća Ezrina,
Treća knjiga o Makabejcima, Četvrta knjiga o Makabejcima, psalam 151 i
Manašeova molitva. Osim toga, postoje i u pravoslavnim Biblijama neke
specifičnosti kod brojanja, npr. poslanica Jeremijina se često odvaja od knjige
proroka Baruha kao posebna knjiga. Ili, kod Grka ima običaj da se sve knjige
Biblije grupiraju u 33 knjige, po godinama Kristova života.
Prema tome, pravoslavlje ima najširi
kanon Biblije, odnosno, 11 starozavjetnih knjiga i nekoliko odlomaka iz drugih,
koje odbacuju protestanti, a i od katoličkog kanona je širi za četiri knjige i
dva dodatka. Ovo je, kako sam prije napisao, posve legitimno. Jer, u vrijeme
kada je nastala Crkva, Židovi nisu imali usuglašen kanon. Osim toga kanona,
imali su i obilnu usmenu i pisanu Predaju, koja se također zasnivala na
starozavjetnoj Objavi. Naposljetku, čak i oni Židovi koji su deuterokanonske
knjige isključivali iz kanona, nisu ih smatrali heretičkima, niti ih
zabranjivali, već ih poštovali kao dio Predaje. Ovu prividnu konfuziju je
naslijedila i Pravoslavna Crkva, pa su neki sveti Oci, sabori i mjesne Crkve
prvih stoljeća, i na Istoku i na Zapadu, prihvaćali samo uži, palestinski kanon
Starog zavjeta, neki samo neke, a drugi sve deuterokanonske knjige. Ali, kao i
Židovi, čak i oni dijelovi Crkve koji su ih isključivali iz kanona, ipak su ih
poštivali kao korisne i pobožne knjige, kao dio Predaje. One su se uvijek
čuvale u Crkvi, i čuvaju se i danas.
Uži kanon od 39 knjiga kakav imaju
Židovi i protestanti, ne može obvezivati Pravoslavnu Crkvu, jer su njega
definirali rabini nakon pojave Crkve. Međutim, Crkva ne podliježe rabinskom
autoritetu, nego, kao sljednik starozavjetnog Izraela, odlučuje što će od toga
starozavjetnog Izraela preuzeti, i vođena Duhom Svetim, opredijelila se za
kanon Septuaginte, koji sadrži i spomenutu deuterokanonsku literaturu.
Bilo je i u kasnija vremena
slučajeva ispuštanja deuterokanonskih knjiga iz Biblije. Tako kod Srba glasoviti
prijevod Đure Daničića nema spomenutih knjiga. Međutim, njegov prijevod niti
nije bio službeni crkveni prijevod; on ga je učinio privatno, u suradnji s
protestantskim biblijskim društvom i po njemačkom protestantskom predlošku.
Službena Biblija SPC je uvijek bila stara Biblija na crkvenoslavenskom jeziku,
i ona je uvijek uključivala deuterokanonske knjige. Današnje službeno sinodsko
izdanje na srpskom jeziku iz 2010.g. sadrži i deuterokanonske knjige. Oko
njihove kanoničnosti dakle nema nikakvih prijepora, niti Pravoslavna Crkva radi
ikakvu razliku između protokanonskih i deuterokanonskih knjiga. Ta podjela je
čisto titularne naravi.
Manje je poznato da i Novi zavjet
ima svojevrsnu deuterokanonsku literaturu. Naime, neke knjige poput Otkrivenja
ili Poslanice Hebrejima su također dugo vremena bile predmet spora.
Što se tiče apokrifnih knjiga, one,
iako potječu iz apostolskog i proročkog doba, i starije su od otačke literature,
ipak nisu uvrštene u kanon Biblije. Naime, u njima, ili ima pogrešaka i krivih
učenja u vjeri i moralu, ili pak ne potječu od apostola, odnosno, lažno se
predstavljaju imenima pojedinih apostola, proroka ili drugih velikana vjere.
Vrlo često se uopće ne bave temeljnim stvarima bitnima za spasenje, već
pokušavaju zadovoljiti ljudsku znatiželju o stvarima kojih nema u kanonskim
knjigama.
Ako apokrifi sadrže zablude i greške
u vjerskom i moralnom učenju, tada se radi o krivovjernim, heretičkim,
heterodoksnim apokrifima, i oni su zabranjeni i osuđeni od Crkve. Ako su
pravovjerni i pobožni, a nemaju proročko i apostolsko porijeklo, onda se radi o
pravovjernim apokrifima, koji su dio crkvene Predaje. Dakle, sve što je
apokrifno, ne mora nužno biti i krivovjerno. Često postoje i dvije varijante
jednog te istog apokrifa, pravovjerna i krivovjerna. Znalo se događati da su
crkveni ljudi čak pročišćavali neke apokrife, da bi se mogli čitati u Crkvi,
ili su ih koristili samo djelomično, ispravne dijelove. Neki od apokrifa su
privremeno čak bili u kanonu Biblije nekih mjesnih Crkava. Pravovjerni apokrifi
su izvršili ogroman utjecaj na crkvenu Predaju, ikonografiju i hagiografiju. Mnogo
angelologije i demonologije potječe iz njih, npr. iz Henokove knjige. Protoevanđelje
Jakovljevo je apokrif, ali na njemu se zasniva blagdan Uvoda u hram Bogorodice;
ono svjedoči trajno Marijino djevičanstvo; donosi imena Joakima i Ane,
roditelja Marijinih. Djela Pavla i Tekle izvršila su ogroman utjecaj na
kršćansku umjetnost, pridonijela su kultu ove svetice, a donijela i opis
Pavlova fizičkog izgleda. Djela Ivanova su najstariji svjedok o služenju
Euharistije za pokojne. Uglavnom ovi apokrifi su stoljećima čuvani i proučavani
u Crkvi, zapadnoj i istočnoj. Ne treba ni spominjati koliki su dragocjeni izvor
povijesnih informacija o ranoj Crkvi. No, pravilo vjere nisu, zato ih je Crkva
isključila iz kanona, i ograničeno koristila kao dodatni izvor povijesnih i
tehničkih informacija.
Kako
je tekao povijesni razvoj nastanka kanona možete pročitati u odličnom kratkom
osvrtu: Što je bilo prije, Biblija ili Crkva?
Tumačenje i korištenje Biblije
Tumačenje
i korištenje Biblije u Pravoslavnoj Crkvi prirodno izvire iz njezinog položaja
u Crkvi, kojeg smo malo prije opisali. Pošto je Biblija kanonska i nadahnuta,
ona je riječ Božja, te se u tom svojstvu čita i tumači u crkvama. Ovo je važno
istaknuti, jer je bogoslužje prirodno mjesto Biblije u Pravoslavnoj Crkvi.
Za
svaki sakrament i bogoslužni čin u Pravoslavnoj Crkvi propisana su biblijska
čitanja. Liturgijska čitanja su određena i za svaki dan u godini, tako da se
praktički čitav Novi zavjet pročita na bogoslužjima. Izuzetak je Otkrivenje
Ivanovo, koje se na Liturgiji ne čita, dok se starozavjetne knjige čitaju na večernjama
uoči blagdana i kroz korizmu, pošto Stari zavjet ima karakter priprave. Čitav psaltir
izmoli se u jednom tjednu, a u korizmi i dvaput. Cijela Liturgija je prožeta
citatima iz Svetog Pisma; izbrojeno ih je oko dvije stotine.
Posebna
se pažnja daje Evanđelju. Knjiga koja sadrži evanđelja (evanđelistar), tiska se
posebno, i ima status glavne knjige u svakoj crkvi, te stoji na oltaru svake
pravoslavne crkve. Po odredbama Crkve, ona je velika svetinja, u rangu svetih
ikona i križa; ona je jedna vrsta ikone Kristove. Zato se pobožno nosi u
procesiji na svakoj Liturgiji, pobožno čita uz pratnju svijeća i kadionice, te
na bdijenjima izlaže vjernicima na čašćenje. Njome se i blagoslivlja vjernike.
Što
se tiče tumačenja Biblije, pošto je ona nastala od crkvene Predaje, posve je
jasno da se može tumačiti samo u kontekstu cijele Predaje i nauka Crkve. Pošto je
Biblija nastala unutar Pravoslavne Crkve, jedino je ista Crkva njezin
autentični tumač. Prema tome, protestantski princip, da Bibliju svatko tumači
sam, otpada u Pravoslavnoj Crkvi.
Kaže
sv. Vicencije Lerinski: „Pismo
ne shvaćaju svi jednako, već ga jedan tumači ovako, a drugi drugačije, tako da
se iz njega može izvući onoliko smislova koliko ima i glava. A zato je i
neophodno rukovoditi se crkvenim razumijevanjem.“
Sv. Ignacije Brjančaninov: „Ne
usuđuj se sam tumačiti evanđelje i druge knjige Svetog Pisma. Nemoj se drznuti sam
tumačiti evanđelje i druge knjige Svetog Pisma. Pismo koje je izrečeno preko
svetih proroka i apostola, nije izrečeno proizvoljno, nego po nadahnuću Duha
Svetoga (2 Pt 1, 21). Kako onda nije bezumno tumačiti ga proizvoljno? Duh Sveti,
koji je preko Proroka i Apostola izrekao riječ Božju, tumačio ga je preko
Svetih Otaca. I riječ Božja i njeno tumačenje – jesu dar Duha Svetoga. Sveta
Pravoslavna Crkva prihvaća samo to jedno tumačenje! Njena istinska djeca
primaju samo to jedno tumačenje!“ „Duh
je dao Sveto Pismo, i jedino ga Duh može protumačiti. Bogom nadahnuti muževi,
Sveti Oci, protumačili su ga. Zato svatko tko želi zadobiti istinsko poznavanje
Svetog Pisma, treba čitati Svete Oce. Ako se ograničite samo na čitanje Svetog
Pisma, onda ćete ga obavezno shvaćati i objašnjavati proizvoljno. Na taj način neminovno
nećete moći izbjeći zablude“.
Konačno, i
kanon 6., trulskog Sabora, sadržan u Nomokanonu Pravoslavne Crkve: „…i kad se
porodi kakav spor o nekome mjestu u Svetome Pismu, neka nikako drugačije to
mjesto ne tumače, nego kako su ga izložili u svojim spisima svjetlila Crkve i
učitelji, i s tim spisima neka se većma zadovoljavaju, nego li svojim riječima“.
Iako Pravoslavne
Crkva ne zabranjuje povijesne i kritičke metode tumačenja Biblije, ipak daje
prednost, kao što vidimo iz kanona, tumačenju Biblije svetih Otaca. To znači,
da pravoslavac, kada tumači Bibliju, uz nju treba čitati biblijske komentare i
tumačenja velikih učitelja Crkve: sv. Ivana Zlatoustog, sv. Bazilija Velikog, i
drugih. On treba usvajati njihova tumačenja, a ako sam nešto tumači, to treba
činiti u njihovom duhu i po njihovim principima. To je zato što je sam Duh
Sveti preko Crkve kanonizirao ova tumačenja kao mjerodavna. Uistinu, pošto je
Sveto Pismo pisano Duhom Svetim, čak i unutar Crkve ga mogu vjerodostojno
tumačiti samo ljudi koji žive po tom istom Duhu, a to su sveci. Njihova tumačenja
ne može u pravoslavlju zamijeniti nikakva akademska znanost. Čitajući riječ
Duha Svetoga unutar Tijela Kristova - Crkve, i razumijevajući je na način
svetaca, i mi se mijenjamo na sliku Kristovu.
Epa brate,SVAKA TI ČAST,na ekspeditivnosti...
OdgovoriIzbrišiKoncizno,precizno i sveobuhvatno.
ps.Što se tiče imena Sv.arhangela Salatiila,i općenito izgovora biblijskih imena,stvar je puno kompliciranija i nije mi cilj sada šiljiti oko toga...a to je nebitno...samo,ono što su učili na teologiji,kao ABRAHAM je izvorno hebrejski a AVRAAM je novogrčki,je teški promašaj...hebrejski sa kaže upravo AVRAAM,zapado aramejska Pešita kaže OBROHOM a istočna asirijska Pešita kaže AVRAHAM...tako da je na kraju sve ispravno....
ps.ako si zainteresiran...postoji dostupna knjiga,prijevod sa sirooaramejskog na engleski,divan zbornik Crkvenog predanja,od postanka pa do raspeća našeg Gospoda...sabrao u 12,st.irački episkop Mar Šlimon...ne bavi se dogmatikom osim na 2 ili 3 mjesta,90 posto pravovjerna a donosi more informacija iz najstarijeg Crkvenog Predanja.Knjiga se zove PČELE...predanja sakupljena od mnogih vrijednih pčela,sv.otaca i učitelja,sa mnoštva cvjetova,sv.knjiga i predaja...
Abdul Mesih el Miskin
Bogu hvala! Ima li ruska varijanta?
IzbrišiAvraam je i crkvenostarogrčki. Novogrčki je samo preuzeo. Članak o Bibliji dobar i naročito koristan za naše prostore.
IzbrišiiPCuH
Koliko je meni poznato,nema na ruskom, ali nisam siguran....i meni bi dobro doslo ako netko zna da postoji ruski prijevod. Cini mi se da ima na njemackom jeziku....
OdgovoriIzbrišiAbdul Mesih el Miskin