Na zapadu prema Pravoslavnoj Crkvi postoje brojne predrasude. Čak i
danas, u vrijeme modernih komunikacija i protoka informacija, kada se svatko
može lako informirati o svemu, često čujemo stereotipe o Pravoslavnoj Crkvi kao
o umrtvljenoj, beživotnoj i okamenjenoj istočnjačkoj tvorevini. Ipak, i na
zapadu je uvijek bilo ljudi koji su voljeli realno sagledati stvari. Jedan
takav je bio i anglikanski pastor J. Neale u svojoj knjizi „Povijest sv.
Istočne Crkve“, izdane u Londonu 1850.g. Donosimo u nastavku njegov tekst, preuzeto
iz rada Nikodima Milaša, „Propaganda, njezin postanak i današnja uredba“.
Neizmjerna
je korist, koja se može dobiti iz nepristranog izučavanja sretnih i nesretnih
događaja Istočne Crkve. Misli o Crkvi, koje se sada uglavnom izvlače iz
zapadnih ljetopisa, mogle bi se popraviti ili potvrditi, kad bi se razabrali
čudesni događaji, koji su se događali u Istočnoj Crkvi, i iskušenja, kojima je
ona bila podvrgnuta. Pojedinosti, koje se predstavljaju u povijesti latinske
Crkve izvanrednima i bez logike, kad bi se usporedile sa sudbinom Istočne
Crkve, našle bi se u izvjesnom sustavu. Novotarije rimske Crkve našle bi sebi
suca u neprekidnoj Predaji srodnih joj Crkava. Rimski dokazi bili bi, ili
potvrđeni, ili opovrgnuti, kad bi se provjerili faktima Istočne Crkve.
Neprekinuti niz metropolita i biskupa Istočne Crkve povezuje nas s dobom
apostola. Njene uzvišene Liturgije predstavljaju nepromjenjivo vjeroučenje i
nepovrijeđenu disciplinu. Istočni kršćani današnjega doba prinose onu istu
Žrtvu i uzdižu one iste pobjedne pjesme kojima su odjekivale crkve u vrijeme
Bazilija Velikoga i sv. Firmilijana. Ja ću govoriti o biskupima, isto toliko
vjernima, o mučenicima, isto toliko tvrdima, ispovjednicima, isto toliko
muževnima, kao i u Europi; ja ću pokazati, da se svaki član Simbola Vjere čuva
u Istočnoj Crkvi s najvišom točnošću; ja ću privesti čitave vojske novih
svjedoka vjere, predane jednom za svagda svetima. Nepomičnim ostaje
svjedočanstvo ove nenarušive Crkve u sva vremena, i dok je bila u sjaju i
veličini bizantske slave, i zatim u nemirima na Istoku u srednjem vijeku, i u
pljačkama i tiraniji turskog gospodstva. Prostirući se od ohodskog mora, pa do
mletačkih palača, od Solovjeckog otočja pa do Malabarskog primorja, i
zahvaćajući tisuće naroda, plemena i jezika; prinoseći Strašnu Žrtvu na
bezbrojnim oltarima, ali prinoseći je jednome i istome Bogu, s jednim i istim
obredima; čuvajući nepomičnima svoje patrijaršijske prijestole u onim istim
mjestima u kojima su bili još onda, kada su se učenici Kristovi prvi puta
nazvali kršćanima, a Jakov brat Gospodnji dovršavao svoju zemaljsku bitku u
Jeruzalemu; progonjena od pristalica lažnoga proroka, isto onako kao što je
prije bila progonjena od idolopoklonika, Istočna Crkva je danas ista onakva,
kakva je bila u početku, raznolika u svojim uredbama, ali privržena svojoj
vjeri, nepojmljiva inovjercima, ali potpuno pojmljiva svojim sinovima, široko
razgranata, žestoko progonjena od neprijatelja, ali ostajući danas i svagda
onim, čim se ona pobožno naziva: jednom, svetom, katoličkom i apostolskom.
Takva
ona i jest u samoj biti. Ali ipak, klevetnički jezik nije je poštedio, kao što
nije poštedio ni njenu Glavu, Krista. Protestanti je napadaju zato, što čuva
nepovrijeđenu vjeru sv. Atanazija i Zlatousta; rimski teolozi osuđuju je, kao
suhu i nesočnu granu, koja je otrgnuta od zajedništva s prvim prijestolom, te
već gotovu da se spali; nevjerni putnici ushićuju se jednostavnošću lažnoga
proroka Meke, uspoređujući je sa „smušenim praznovjerjima“ kršćanskog Istoka.
Svuda se čuju glasovi protiv nje: da su svećenici njeni lijeni, da je narod
podvrgnut pustom formalizmu, da ona samo zato još postoji, što je tako dugo
postojala i djeluje mehanizmom automata, da u njoj nema misionarske revnosti i
dosljedno nema životne energije, i da će se u času novoga iskušenja pretvoriti
u prah, kao forma bez sadržaja.
Na
sve ovo se može odgovoriti, da se ova uvažena vjeroispovijest borila muški kroz
osamnaest stoljeća, i nosila na svome tijelu rane Gospodina Isusa. Od onoga
doba, kada je digla Atanazija protiv Arija i velikog Ćirila protiv Nestorija,
bezbrojna krivovjerja napadala su Crkvu; okruživali su je neprijatelji svake
vrste; izvana napadi, iznutra strah; ne jedanput je bio ugrožen i sam njezin
opstanak, ali paklena vrata nisu je nadvladala. Idolopoklonstvo i otpadništvo
pokušavali su je pokoriti, ali morali su je priznati nepobjedivom. Carevi i kalifi,
imperatori i sultani ustajali su na nju, ali Car nad carevima i Gospodar nad
gospodarima bio je svagda s njom. Sapor i klanjatelji ognju pobijeđeni su bili
bezbrojnim mnoštvom sv. mučenika perzijskih; Tiridat i armenski idolopoklonici
svladani su bili čudesima sv. Grgura Prosvjetitelja; Abrega i Acbega sa svojim
etiopskim podanicima pokajali su se pri propovijedima sv. Frumencija. I ako je
po nesreći krivovjerje veoma često sijalo kukolj među dobrim sjemenom, ipak je
Istočna Crkva svagda razvijala svoju propovjedničku djelatnost i na istok i na
jug i na sjever.
Na
istoku, propovjednici kršćanstva izišli su iz velike edeske škole. Oni su
podigli svoje kolibe na poljima nomadskih Tatara; tibetanski lama strepio je od
njihovih riječi. Oni su prodrli do rižinih polja Punjaba, i propovijedali su
ribarima Aralskoga mora; neustrašivo su prelazili široke mongolske pustoši, a
znameniti natpis Siganfu svjedoči o njihovim uspjesima u Kini; u Indiji je sam
Samorin cijeno njihova duhovna prava i izvanjsku vlast. Između Crnog i Kaspijskog
mora digli su se u ovaj sveti boj monasi ečmijadzinskog samostana: oni se nisu
bojali ni idokopoklonika, ni klanjatelja ognju, ni žarkog sunca Tbilisija, ni
kužnih močvara imeretinskih. Oni su pokorili Evanđelju zemlje, koje leže između
Europe i Azije, i osnovali su naseobinu na pola puta k vrhu Ararata.
Na
jugu, Aleksandrija je slala čitave čete propovjednika. Provlačeći se kroz
neprohodne pustinje, oni su propovijedali Evanđelje čak na izvoru Nila, i
osnovali su slavne Crkve u Nubiji i Etiopiji. Pustinjački monasi raširili su
pobjedonosnu silu Evanđelja još dalje u carstvo Sotone; kroz krajeve divljih
Halasa oni prodriješe do Melinde ili Sangebara; a drugi posredstvom trgovačkih
lađa dospiješe objaviti put spasenja na Guardafujskom rtu, na Sokortou, ili čak
do Šri Lanke. Tu su se srele dvije velike vojske Kristovih vojnika, obuhvativši
u svoj posvećeni krug četvrtinu tada poznatog svijeta.
Na
sjever kasnije, ali s većim uspjehom, poslao je Carigrad svoje propovjednike.
Grčki filozof, navjestitelj Strašnoga Suda, uvjerio je Vladimira da kaže, da je
dobro onima na desnoj strani, a loše onima na lijevoj, i Dnjepar je ponio
Peruna u more. Sve više i više dizali su se ratoborci istine; Kijev, Vladimir i
Moskva dobivaju svoje metropolite, i narodi, koji su starima bili nepoznati,
prosvjetljuju se duhovnom svjetlošću. Borci Križa, koje nisu mogle zaustaviti
ni sarmatske šume, ni estejske močvare, stupali su naprijed s pobjedom, i
doista su i pobjeđivali, zaustavivši se tek na divljim obalama Sjevernog mora.
Od tuda ih je sveta revnost ponijela na istok; prešli su uralske planine i prodrli
u Sibir; malo po malo i s trudom približiše se istoku Sunca, propovijedajući
Radosnu Vijest o Suncu Pravde. Poslije stoljetne borbe s poganstvom, u Tomsku,
Irkutsku i Sithi, postavljen je pastir da pase stado Kristovo. I na taj način
na granicama kineske Mongolije noviji propovjednici sreli su se s učenicima
starih edeskih učitelja. I danas nije ništa slabija propovjednička revnost
Istočne Crkve. Na nepoznatim obalama Aleutskih otoka trudi se oko širenja vjere
društvo vjernih svećenika i usađuje znamenje Istočne Crkve u zapadnu hemisferu.
O
ovakvoj Crkvi, koja već osamnaest stoljeća vojuje sa svakom vrstom
idolopoklonstva i koja ne slabi u svojim trudovima, o Crkvi, kojoj je palo u
dio, da obrati tako veliku zemlju, kao što je Rusija, i čega se toliko
veličanstvenoga u obraćenju nije vidjelo još od apostolskih vremena, o Crkvi,
koja Istoku kaže: dovedi, i jugu: ne brani (Iz 43, 5), o ovakvoj Crkvi, može li
se uistinu reći, da nema propovjedničke revnosti!
Mekanski
varalica šalje svoje čete iz Arabije, i Perzija pada pred njegovim četovođama;
vojske Abu Bakra i Omara zauzimaju Siriju, i Antiohija, Jeruzalem, Alepo i
Aleksandrija se prigibaju pred mrskim polumjesecom. Carstvo cezara je
pobijeđeno, potišteno i skučeno; ali Istočna Crkva nije ustupila pobjedniku
svoju duhovnu vlast. Mnogo je pobjeda bilo izvojevano za vjeru Kristovu,
mnoštvo slavnih boraca je završilo mučenički. Crkva je izdržala oluju, i nije
pala pod udarcima, koje su joj nanosili sa svake strane. Nicali su i padali
kalifati i dinastije Omejida, Fatimida i Ejgobita, a ona, zaviđena, prezrena i
progonjena od sviju, promatrala je samo njihove padove. Seldžučki sultanat je
sijevnuo, pa iščeznuo, kao meteor; mongolske čete napuniše Aziju i polovicu Europe
pustošenjem i užasom; najposlije Turci osvojiše i sami Carigrad, čime se
završiše i ljetopisi Istočnog Carstva, ali Istočna Crkva je sve to preživjela;
pa lišena moći, progonjena i ponižavana do krajnje mjere, ona je ipak sa
koljena na koljeno predavala hijerarhijsku vlast i nije prestala prinositi
Beskrvnu Žrtvu. Pa čak i onda, kada je najviše stradala od skolastičkog
cjepidlačenja, i političkih intriga svoje rimske sestre, ona je slavila pobjedu
nad kalvinizmom i drugim krivovjerjima.
Nema komentara:
Objavi komentar
Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima